Dok sam pisala diplomski rad na studiju povijesti umjetnosti, sjećam se koliko je bilo izazovno pronaći neke informacije. Preciznije, moja tema bila je vezana za izložbenu praksu Mladena Stilinovića, relativno lako dostupnu građu za pregled koja je uglavnom podrazumijevala kataloge izložbi i popratni materijal. No želeći uključiti nešto od njegova formativna razdoblja u Grupi šestorice autora, donijeti feelinga za kontekst, prvo sedamdesetih, kasnije i osamdesetih, oslanjala sam se na osnovne faktografske podatke u literaturi i fragmentirane informacije u izrescima iz novina i ponekog časopisa. U svakom slučaju, na građu koja nije u potpunosti objedinjena i prezentirana u cjelovitom obliku. Naročito je zahtjevno rekonstruirati događaje kratkotrajnog i prolaznog karaktera kao što su izložbe-akcije Grupe šestorice autora, koje računaju na pozivnice, bilješke, plakate i druge tipove zapisa, a fotodokumentacija je pogotovo nerijetko oskudna. Zato je svaki napor u proširivanju našeg razumijevanja dosad neistražene građe vrijedan pohvale.
Da danas pišem diplomski na ovu ili sličnu temu, znala bih otkud početi: tema ovog članka bila bi odlična startna pozicija za istraživanje. Posebno mi je drago što su se kolegice prihvatile posla oko redefiniranja i rekonstruiranja ključne uloge prostora u oblikovanju umjetničkih praksi, proučavanja kako su prostori nastajali upravo zbog umjetnika i koji su u njima stvarali i prezentirali svoj rad, družili se i time formirali jedno posebno mjesto, koje je u službenom narativu ostalo na rubu interesa. Simboli su zajedništva, eksperimentiranja, pa i otpora. Koje to kodove sadrže fizički prostori koji svjedoče o društvenim i kulturnim paradigmama svog vremena? Odgovore daje tim iza projekta Kodirani prostori koji čine voditeljica projekta vizualna umjetnica Jelena Petric, kulturna antropologinja i povjesničarka umjetnosti Sara Mikelić te povjesničarka umjetnosti Tena Starčević. U svojoj prvoj postavi tim je uključivao i kulturnu antropologinju i povjesničarku umjetnosti Maju Flajsig i vizualnu umjetnicu Jelenu Kovačev. Suradnja zagrebačkog Filozofskog fakulteta i Akademije likovnih umjetnosti, kojih nam svakako kronično nedostaje, i nakon faksa – sjajno!
Projekt je nastao na Jeleninu inicijativu koja je bila inspirirana radom Antuna Maračića Ispražnjeni okviri / iščezli sadržaji. Riječ je o nizu autorovih intervencija na pročeljima zgrada, nakon što je uočio da su iz okvira uklonjene pločice s oznakom kakve radnje ili ureda, parafraziravši na neki način muzejske pločice, i na njih montirao svoje ime i naziv fotografskog ciklusa, pri čemu je zabilježio nestanak urbanog znakovlja iz našeg okruženja. Prvotno zamišljeni dio umjetničkog istraživanja postupno je rastao u zaokruženi projekt, nakon što se istraživački tim odlučio baviti mjestima i prostorima koji su nekad bili važni za nastanak nove umjetničke prakse, a danas više nisu; ucrtani su u mapu grada Zagreba, a danas su u različitim funkcijama.
U ovom užurbanom blagdanskom periodu, kada se baš teško pronalazi i jedan djelić viška vremena, Tena je velikodušno podijelila sa mnom priču o njihovu projektu. Krenule su od vlastite znatiželje i interesa: „Niti na Filozofskom fakultetu niti na Akademiji nismo se nikad bavile prostorom kao mjestom na kojem se događa razmjena ideja, znanja i iskustava, što potom utječe na umjetnički pravac ili umjetničku praksu. Temu smo načeli tek površno, primjerice, profesorica Jasna Galjer nam je to govorila u kontekstu Galerije SC i Želimira Koščevića. I tu smo se složile da nam je djelovanje Galerije poznato, ali i dalje su postojali brojni prostori koji su ispali iz tog narativa. U doba jačanja kritike i kritičkog promišljanja umjetnosti, stasa upravo i razmišljanje o prostoru i njegovoj namjeni i funkciji. Zašto su se prostori koji su iznjedrili važna umjetnička imena, nakon relativno kratkog djelovanja, ugasili? Što se s njima dogodilo? Željele smo popuniti pukotine koje smo primijetile.“
Točno, trebalo je započeti s popunjavanjem pukotina u razumijevanju nekadašnje namjene tih prostora i načina na koji su ih ljudi doživljavali – kao mjesta okupljanja, točku zastajanja tijekom šetnji gradom, gdje ste mogli susresti prijatelje i poznanike te uz kavu, čaj ili nešto drugo, razmijeniti koju ideju za novi projekt ili komentar nedavno otvorene izložbe. Cilj projekta je ponovno ucrtati ta mjesta na mapu grada, osvijestiti njihov nekadašnji značaj i potaknuti razmišljanje o tome što se ondje sve događalo – koje su izložbe dogovarane, kako je izgledala podjela rada, kakva je uopće bila dinamika određenog prostora i slično. Vjerujem da vam je pogled odlutao na pročelja zgrada na nekim lokacijama u Zagrebu i da ste primijetili malu spomen ploču s imenom i QR kodom – upravo to elegantno rješenje skeniranjem koda vodi na web portal Kodirani prostori, koji funkcionira kao digitalni arhiv i baza podataka.
U prvoj fazi se prepoznalo četiri gradska punkta: nekadašnji prostor Galerije suvremene umjetnosti (danas škola), izlagački prostor Haustor (veža), prostor Radne zajednice umjetnika Podroom (nekadašnji Kulturni centar Mesnička – KCM) te prostor Galerije Proširenih medija (glavna Gradska knjižnica). „Nikad nam nije bilo u interesu monografski obraditi neki prostor i na tome se zaustaviti – dakle što je on bio u povijesti i što se s njim događalo, odnosno na neki način kronološki pratiti njegov život – već nam je bilo zanimljivo uspostaviti kronologiju, kontinuitet, tražiti pukotine kako su oni nastali i zašto se dogodio diskontinuitet“, govori Tena. Za primjer navodi Studio G u kojemu su članovi Gorgone već šezdesetih godina započeli djelovanje u Preradovićevoj ulici, u prostoru današnje Galerije Šira. Iako značajna, ova galerija nije uvrštena na mapu projekta jer su se istraživačice odlučile fokusirati na prostore u središtu grada koji danas imaju drugačiju namjenu.
Za svakog povjesničara umjetnosti, entuzijasta ili jednostavno ljubitelja i pratitelja ove scene, pobrojena imena u idućim retcima su nezaobilazna. Galerija suvremene umjetnosti (GSU) važna je jer danas mlađe generacije često nisu upoznate s kontekstom njezina nastanka i djelovanja, pa i utjecaja, što je prava šteta, jer se isticala vrlo otvorenim pristupom suvremenoj umjetničkoj praksi i njegovanjem senzibiliteta za inovativne ideje. Iako je bila formalna institucija, GSU je pokazivala iznimnu spremnost za suradnju s mlađim generacijama umjetnika i onima koji su eksperimentirali u različitim medijima. O izrazito zanimljivoj i dinamičnoj umjetničkoj sceni svjedoči i činjenica kako su Goran Trbuljak, Braco Dimitrijević i Nena Baljković (kasnije Dimitrijević), u suradnji s Nadom Orel i Jagodom Kaloper, 1970. godine uspostavili alternativni izlagački prostor u veži zgrade na adresi Frankopanska 2a u Zagrebu. Na međunarodnoj izložbi At the Moment okupljeni su radovi koje su umjetnici poslali poštom, uključujući neke od tada najistaknutijih predstavnika konceptualne umjetnosti: Giovanni Anselmo, Joseph Beuys, Barry Flanagan, Jannis Kounellis, Sol LeWitt i Lawrence Weiner, kao i domaće autore poput Brace Dimitrijevića i Gorana Trbuljaka.
Nadalje, Podroom u Mesničkoj bio je u privatnom vlasništvu dvoje umjetnika, Dalibora Martinisa i Sanje Iveković. Najviše ga je koristila Grupa šestorice autora, kao radni prostor i za sastanke, ali i predstavljanje svojih radova. „Funkcionirali su po zanimljivom principu. Svaki umjetnik je bio odgovoran za svoju izložbu i trebao je biti u prostoru, čuvati je i posjetiteljima objašnjavati svoju umjetničku praksu koja je bila u opreci s onime što se moglo vidjeti u institucionalnim galerijama i muzejima. To su počeci konceptualne umjetnosti kod nas. Bilo je važno da umjetnik sam govori o svom radu, a ne da ima nekog kustosa kao posrednika koji interpretira njihov rad“, naglašava Tena. U to vrijeme Podroom služi kao alternativno mjesto za sve one koji su htjeli izlagati, a nisu imali službene akademske titule. Najbolji primjer je Vlado Martek, nije studirao na Akademiji i nije izlagao u jednom GSU-u.
Dodaje kako su neki istraživači već postavili temelj i prikupili osnovne faktografske podatke, no u Kodiranim prostorima pozornost je usmjerena na oživljavanje sjećanja – anegdota, dinamike rada, dogovora o izložbenim programima. Upravo te aspekte rijetko tko sustavno istražuje. Tim je izazovima doskočeno korištenjem možda netipične metodologije – intervjua. Sugovornici i sugovornice, svi redom ključne osobe, već su omogućili stvaranje zavidne arhive. Među njima su Darko Šimičić, Želimir Koščević, Žarko Vijatović, Vlado Martek, Goran Trbuljak, Boris Cvjetanović, Antun Maračić, Vlasta Delimar, Branka Stipančić, Goran Petercol, Berislav Vodopija, Braco i Nena Dimitrijević. Intervjui se transkribiraju i kritički analiziraju, neki su dostupni u audio i u video formatu, pritom ne ispuštajući iz vida ograničenja poput nepouzdanosti sjećanja. Upravo usporedbom svjedočanstava različitih sudionika fragmenti se slažu u slojevit mozaik priča koji u sinergiji oživljavaju kontekst i atmosferu tog razdoblja.
„Tijekom prikupljanja i proučavanja postojećih intervjua, imale smo popis ključnih aktera na sceni. Metodom lavine iskočili su nam prostori koje smo neplanski istražile poput Autorskog izloga knjižare Znanje u Zvonimirovoj ulici ili Voćarske 5. To nam se dogodilo baš u tim intervjuima, primjerice, s Darkom Šimičićem, koji nam je i otkrio neka nova imena i prostore. Ustupio je hrpu dokumentacije iz svoje privatne kolekcije, kao i Boris Cvjetanović, koji je dao privatne fotografije koje su potom digitalizirane. Osim toga, ustupio nam je i primjerke Studentskog lista iz vremena kad je radio kao fotoreporter. Sve je to dodatno motiviralo naše istraživanje, kako bismo složile arhivu kojoj poanta i jest da se netko dalje bavi tim podacima i skupljenom građom“, kaže Tena.
Nakon objavljene publikacije koja je predstavila i sažela projekt, kao i web portala, u drugoj etapi u suradnji s Kulturnom redakcijom Radio Studenta producirani su audio prilozi o nekadašnjem prostoru Galerije suvremene umjetnosti (Petra Galović), izlagačkom prostoru Haustor (Franka Štrkalj), prostoru Radne zajednice umjetnika Podroom (Ivana Završki) te prostoru Galerije Proširenih medija (Tereza Kelam). Dostupni su na web portalu i funkcioniraju kao audio vodiči za šetnju gradom, tako da kratke priloge možete preslušavati u šetnji od lokacije do lokacije. Također je provedeno istraživanje nekadašnje Galerije Križić Roban te skromno, ali bitno istraživanje Galerije Doma JNA realizirano primarno kroz intervju s nekadašnjim voditeljem galerije Žarkom Vijatovićem.
Portal je krajem studenog proslavio drugu godinu postojanja i dosad je obrađeno i objavljeno ukupno devet prostora, s prilozima iz dnevnih novina, opisima ispod fotografija, datumima održavanja izložbi i detaljima postava, čak i koja osobna fotografija iz privatnih arhiva. Sjajno izgleda i dizajn za koji je zaslužna Sarah Baron Brljević, čiji vizualni koncept evocira duh i atmosferu vremena koje portal dokumentira. „Razgovori s ljudima o tome kako prostori nastaju i nestaju za nas su i privilegija i prilika. Glavni motiv nam je očuvati to dragocjeno znanje i prenijeti ga dalje – kroz edukaciju mlađih generacija i povezivanje s iskustvima starijih. Na taj način obogaćujemo kolektivnu memoriju grada, istovremeno prepoznajući njegov značaj i iz perspektive specifične kulturne ponude”, govori Tena. U tom kontekstu važno je istaknuti da su neki segmenti projekta bili realizirani i u posljednji trenutak, poput jednog od posljednjih opsežnih intervjua s Antunom Maračićem.
Zahvaljujući ovom projektu, vidljivi su konkretni pomaci u interpretaciji građe, kao i doprinos našem razumijevanju i tumačenju alternativne scene od sedamdesetih do danas. Istraživanje je dovelo ih je do zanimljivog zaključka: nezavisni prostori koji su nicali kao alternativne izlagačke galerije, odnosno atipični izlagački prostori, funkcionirali su po načelu samoorganizacije. Riječ je o kolektivima koji su preuzeli stvar u svoje ruke po principu artist-run space. Na taj način istraživačice su dokazale kako princip samoorganizacije nije nešto svojstveno isključivo današnjem trenutku, poput recimo recentnijih primjera kao što su Garaža Kamba ili Klet u Ilici – i u drugom sistemu i vremenu umjetnici su se uspješno aktivirali kako bi stvorili zanimljive prostore i izložbe.
Dok je podrška struke zasad klimava, javnost je na njega reagirala izrazito pozitivno. Posebno je dobar odjek zabilježen među studentima i onima koji koriste bazu podataka kao početnu točku u istraživanju ove građe. Na portalu su dostupni razni materijali – od fotografija, isječaka iz novina i skeniranih časopisa do kataloga. Za svaki prostor izrađen je i tekst koji potiče interpretaciju te motivira korisnike na uključivanje u umjetnička istraživanja ili projekte. Unatoč entuzijazmu i značajnom trudu, autorice projekta često rade volonterski i uglavnom u slobodno vrijeme, što znači da se rad odvija u etapama. Ipak, uspijevaju održati kontinuitet i širiti svijest o važnosti ovakvih inicijativa.
„Tu se dogodilo nešto interesantno – Kulturni centar Mesnička (KCM) još je djelovao dok se počinjalo s projektom. Ideja je bila da se završna izložba i prezentacija projekta dogodi upravo ondje. Međutim, on je u međuvremenu zatvoren. Bilo je zanimljivo u suvremenom kontekstu promatrati kako se nezavisni prostori sve češće gase zato što nisu održivi i izostaje financijska potpora. Izostanak novca znači jednu jedinu stvar: gašenje prostora.“
Važnost ovog projekta za nezavisnu suvremenu scenu u Hrvatskoj, između ostalog, leži u razumijevanju kako prostori postaju ključni katalizatori za umjetničke i društvene procese. Osvještavanje ovih procesa danas omogućuje refleksiju o ulozi prostora kao platformi za kritičko promišljanje, eksperimentiranje i kolektivno djelovanje. Povijest nezavisnih prostora uči nas koliko su oni važni kao mjesta samoorganizacije i stvaranja novih paradigmi, pomaže u uspostavljanju kronologije nastanka oblika nezavisnog djelovanja, eksperimentiranja i aktivizma. Sjajna ideja i kvalitetna i strpljiva, konceptualno jasno usmjerena provedba projekta. Kodirani prostori pozivaju vas na aktivno sudjelovanje u procesu interpretacije – bilo kao promatrači fizičkih prostora ili istraživači digitalne građe – pokazujući da je prostor živopisna mreža značenja koja često itekako vrijedi raspetljati.
Autorica: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
