Sjećam se, kolegica i ja radili smo na projektu kroz koji smo htjeli mladim umjetnicima i umjetnicama omogućiti da predstave svoj rad online. Budući da smo bili nadobudni studenti, koji su prvi put radili tako velik projekt, entuzijastično smo čekali uz e-mail da vidimo hoće li nam se uopće itko prijaviti. Nakon nekoliko dana stigla je prva prijava – ushićeno je otvaramo i kad ono – Pavle Mijuca. Pavle je tada živio u Švicarskoj, a mi kao zeleni studenti i povjesničari umjetnosti u usponu, nažalost, nismo znali kako premostiti te državne granice i financirati mu vizualne materijale. Ipak, svi smo ga zapamtili po odličnoj prijavi koja je, za jednog mladog studenta, bila iznimno profesionalna. Već tada sam imao osjećaj da se radi o umjetniku koji točno zna što želi. Od onda pratim njegov rad i ne prestaje me oduševljavati kroz svoj rast kao umjetnik, ali i kroz posvećenost struci, koja se jasno osjeća u njegovim performansima, gdje se hvata u koštac s važnim urbanističkim i arhitektonskim problematikama njegovih životnih sredina. Prilika da s njim ponovno stupim u kontakt i sagledam njegov umjetnički opus, skoro pet godina nakon spomenutog natječaja, u meni je izazvala iskrenu radost jer sam ponovno razgovarao s nekim čiji rad s divljenjem pratim od samih početaka. Pavle se bavio ukazivanjem na prostorne, urbanističke i društvene napetosti našeg vremena i u sklopu Vizkulturinog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, za potrebe kojeg je nastao njegov rad The City Is My Lunapark! (link). Time ovaj intervju dobiva još jednu lijepu dimenziju, zaokruživanja njegovog rada i u kontekstu Vizkulture.
Pavle Mijuca (1999.) je umjetnik čija praksa propitkuje strukture moći iza prostornog planiranja i arhitekture. Koristi se internetskim istraživanjem kako bi kreirao lokalno-specifične likove, poput turističkih vodiča, arhitekata i agenata za nekretnine. Zamjenom uloga, u performansu zauzima poziciju ključnog aktera fiktivnog projekta kako bi otvorio mogućnost kritičkog sagledavanja kompleksnijih odnosa unutar relevantnih industrija. Ovi likovi, često temeljeni na tehnici method acting Leeja Strasberga i samoreferencijalnoj igri, razvijaju se kroz različite formate poput predavanja, vođenih tura i insceniranih medijskih prezentacija. Koristeći se vizualnim i jezičnim registrima nekretnina, birokracije i gradnje, stvara vizuale reklamnih kampanja, tekstile i 3D modele koji činom aproprijacije izvrću dominantne prostorne narative.
► Upliv u umjetničke vode imao si s tekstilnim radovima Pukni puško, rodilo se muško i A Catwalk on Riva iz 2020. godine. Zbog čega si kritiku urbanizma i turizma htio uobličiti upravo u mediju tekstila?
Pavle Mijuca: U tom periodu intenzivno sam razmišljao o različitim fenomenologijoma turizma i apartmanizacije duž dalmatinskog priobalja. Također, bitno je napomenuti da je tada glavni medij u kojem sam stvarao bila digitalna ilustracija. Tada sam težio da sve te ilustracije, često tiskanjem, postanu fizički objekti. No, s obzirom na to da nemam izobrazbu u tekstilu, nisam previše razmišljao o tekstilima kao kontinuiranom mediju s kojima bih mogao iznijeti cijelu seriju radova. Ta se ideja javila iz malo drugačijeg procesa razmišljanja o suvenirima kao nekakvim dominantnim reliktima turizma. U tom kontekstu se pojavio Duje: fiktivni splitski investitor kojeg sam ilustrirao i koji je ubrzo postao protagonist serije radova Full of new beginnings. Duje utjelovljuje sve te dinamike apartmanske gradnje, iznajmljivanja, poduzetništva i svega onoga što uže ili šire povezujemo s turizmom. Ti radovi ne teže isključivo kritizirati turizam, već nastoje objediniti i prikazati sve te teme kroz prizmu jednog investitora. Za rad A Catwalk on Riva kreirao sam svilenu maramu koja je zamišljena kao nekakav najluksuzniji suvenir. Pozadina tog rada jest da je Duje izradio svilenu maramu kojom bi prikazao svoj utjecaj i poslovni uspjeh, a potom je darovao svojoj curi Jagodi koja će je ponosno prošetati splitskom rivom.
Kod rada Pukni puško, rodilo se muško idejni je proces bio nešto drugačiji. Tu sam htio stvoriti idealan poklon za novorođenčad koji bi ujedno tematizirao još uvijek prisutan fenomen nedovršenih, stalno rastućih kuća diljem jugoistočne Europe. Tako nastaju baby bodyji koje prikazuju upravo te kuće. One, u iščekivanju muške djece, neprestano povećavaju svoju katnost, ali nikada ne dobiju krov ili neki drugi završni element koji bi ih proglasio dovršenima.
► S radom u mediju tekstila nastavljaš i u radovima Betoniziraj! iz 2021. godine i The City is My Lunapark! iz 2022. godine. Kako se konceptualno orijentiraš na kritiku suvremenog urbanizma u ovim radovima i na koji način tu mijenjaš svoj pristup uporabi tekstila u radu?
Pavle Mijuca: Oba rada na svoj način tematiziraju stihijski urbanizam, zastarjelost i nepristupačnost prostornih i urbanističkih planova kao i lokalne investitorsko-političke odnose. Rad Betoniziraj! je prvotno nastao kao digitalna karta, a tek sam ga nakon godinu dana odlučio printati na mrežastom baneru, mediju koji je i dan danas sveprisutan u mojim projektima. Ovaj rad se zapravo direktno nadovezao na A Catwalk on Riva. Cilj ovog rada bio je predstaviti alternativnu verziju Žnjana u kojem Duje ostvaruje građevinsko-nekretninsku prevlast te sa svojim projektima zauzima gotovo svaki slobodan milimetar tog dijela grada. Tako nastaje taj digitalno-ilustrirani, hiper-detaljni prikaz koji je svako slobodan tumačiti kao distopiju. U trenutku kada završavam ovaj rad, na Žnjanu se uklanjaju nelegalni kafići, a ubrzo cijeli Žnjan pada pod koncesiju uz najavu vele-projekta obnove. Istodobno počinjem proučavati vizualne identitete različitih tvrtki posebice u domeni građevine i nekretnina. Tu me je posebno privlačio sadržaj tiskan na mrežastim banerima koji su neizostavni dio scenografije svakog gradilišta. Kako se Žnjan ubrzo našao pod skelama i okružen građevinskim ogradama, prirodno mi je došla ideja da tom radu dodam upravo taj sloj. Tako Betoniziraj! postaje Dujin ponosni prikaz svojih vizija i ostvarenja na Žnjanu sada predstavljen u obliku građevinskog marketinga.
Rad The City is My Lunapark! (link) nastaje kao rezultat mog sudjelovanja na Vizkulturinom projektu Kako misliti urbanizam i javni prostor? (link). Od svih mojih radova, on najdirektnije prikazuje određene probleme koje pripisujemo prostornom planiranju i javnoj infrastrukturi. Neki od tih problema kontinuirano su se provlačili kroz seminare na radionici, a s nekima od njih sam se susretao svakodnevno živući u gradu Zagrebu. Taj rad je definitivno najglasnije i najjasnije prikazao određene prostorne probleme te možda time i odgovorio na neka tadašnja događanja. Zanimljivo mi je prisjetiti se toga jer mislim da bih danas imao potpuno drugačiji pristup.
► U sklopu rada Endless Becoming of Seaside Resorts: Scheveningen Bad and Žnjan iz 2023. godine objavljuješ publikaciju u kojoj tematiziraš sličnosti i spekulacije o obalnom razvoju nizozemskog grada Scheveningen Bada i splitskog kvarta Žnjana. Osim toga, publikaciji pridružuješ dizajnirane, zapakirane igračke u obliku modela resorta na obali. Na koji način taj produkt dizajn upotpunjuje tvoje istraživanje i kako si u svom procesu istraživanja došao na tu ideju da realiziraš te igračke?
Pavle Mijuca: Sve turističke destinacije diljem svijeta prolaze kroz gotovo identične procese preobrazbe, suočavaju se sa sličnim izazovima i problemima, a arhitektura koja sve to oblikuje štanca se po cookie-cutter principu. Kada sam počeo dublje zalaziti u Scheveningen Bad i njegovu povijest, tražeći pritom neke lokalno-specifične fenomene, počeo sam, kao što si već spomenuo, pronalaziti pregršt sličnosti sa splitskim Žnjanom. Posebice me se dojmilo koliko su Reinder Zwolsman, utjecajni lokalni poduzetnik i Željko Kerum, bivši splitski gradonačelnik, jako slični, pogotovo po pitanju svojih turbulentnih životopisa. To se najbolje očituje u njihovom odnosu prema lokalnom arhitektonskom naslijeđu. Zwolsman 1962. godine osniva tvrtku koja će uskoro postati vrlo utjecajna u Scheveningenu, a potom s talijanskim arhitektom Pierom Lugiem Nerviem kreira viziju obnove koja obuhvaća rušenje većine predratne arhitektonske zaostavštine kao što je Grand Hotel Kurhaus. Ta vizija nije ostvarena, no, pukim slučajem, neke su od tih građevina stradale u požarima. Spekulira se da je za većinu tih piromanskih pothvata bio zaslužan upravo Zwolsman koji je i sam umalo stradao u svom Bentleyju kada se zapalio 1974. godine. Scheveningen Bad i Split imaju svoje možda čak i humoristične specifičnosti, no u krupnom planu je pozadina svih tih problema identična: neoliberalizam.
U tijeku pisanja tog kreativnog eseja u Hrvatskoj traje donošenje novog zakona o Pomorskom dobru. Prva verzija tog zakona bila je jedna velika siva zona. Konkretno, zabrinjavajući detalji iz te sive zone ticale su se koncesija: njihovo trajanje pa i činjenice da bi one mogle omogućiti ograđivanje pomorskog dobra. Nakon angažmana određenih aktera su dijelovi tog zakona izmijenjeni. No, cijeli proces donošenja tog zakona me je potaknuo na razmišljanje o hotelizaciji obale. Tako dolazimo do priče o igračkama i načinu na koji sam odlučio oblikovati i prezentirati taj rad. Važan za moj rad je, možda već i zastario podatak, da samo dvadeset posto ukupnih turističkih kapaciteta u Republici Hrvatskoj čine hoteli. Iste godine kada se donosio novi zakon o Pomorskom dobru, gradi se Grand Hotel View u Postirama na Braču (još jedan u nizu „Grand“ hotela). Prema mom skromnom saznanju, nisam siguran je li u recentnoj povijesti ijedan novi hotel injektiran toliko blizu moru. Neki su ga čak nazvali i nasukanim kruzerom. Svakako je ova situacija jedna od onih koje potvrđuju sveprisutnost cookie-cutter rješenja diljem svijeta. Između ostalog, zbog toga odlučujem napraviti 3D modele, odnosno kalupe „Grand“ hotela. Zamislio sam ih kao igračke za pijesak – poput onih plastičnih kantica koje svi pamtimo iz djetinjstva. I sama publikacija izgledom podsjeća na upute za uporabu, dok pakiranje u kojem se nalazi, zajedno s modelom, izgleda poput kutije za igračku.
► Za svoj diplomski rad na Sandberg Instituutu u Amsterdamu izradio si prošle godine publikaciju A Village is Never Done koja kroz formu eseja propituje ideje kontroverznog građevinskog investitora Jeffa Blackarda i njegovog koncepta neoretroizma. U tvom se radu daju naslutiti tenzije koje inače postoje između lokalnih potreba i globalnih ekonomskih modela u kontekstu turizma i tržišta nekretnina. Kako si ti odlučio pristupiti toj problematici u svom radu?
Pavle Mijuca: S obzirom da se radi o možda ne baš toliko konvencionalnom diplomskom radu, pisanju tog rada prethodio je dug proces interesiranja za različite urbane sociološke fenomene. Tada sam vrlo intuitivno oformio popis literature koji nikako nije izgledao koncizno i smisleno jer bi se dalo naslutiti da sam nakanio napisati nekoliko nepovezanih istraživačkih radova. Tako sam se susreo sa terminom disneyjizacija koji je skovao Alan Bryman i poslije tumačila Sharon Zukin. Taj je termin prilično širok i slojevit; između ostalog, opisuje način na koji se različiti prostori pojednostavljuju, uglađuju i ulickavaju kako bi postali lakši i sigurniji za konzumaciju, a samim time i profitabilniji. S obzirom na rečeno, ovaj pojam je vrlo blizak procesima poput tematskog urbanizma i mcdonaldizacije. Tada sam, po ne znam koji put, iz istog razloga pročitao Learning from Las Vegas Roberta Venturia i Variations on a Theme Park Michaela Sorkina te se vratio simulakrumima Jeana Baudrillarda. U svom diplomskom radu formalno ne referenciram nijednu od spomenute stručne literature, no ti su radovi svakako znatno obilježili moj stvaralački proces. Za cijelu ovu tematsko-teorijsku stihiju zaslužan je Adriatica Village, projekt Jeffa Blackarda. Realizaciju ovog investitorskog pothvata pomno sam pratio godinama prije, a razlog za to je upravo njegova glomaznost u svakom smislu te riječi. Načelno se radi o kopiji Supetra koju je ovaj američki poduzetnik odlučio replicirati u predgrađu McKinneya u Texasu. Kao što si spomenuo, ova je replika plod opsežne investitorske filozofije koju Blackard naziva neoretroizmom. Tu je filozofiju Blackard definirao kao primjenu karakteristika starog svijeta u novim urbanim razvojnim projektima – ili, da parafraziram, uvođenja pravog, tradicijskog europskog sela na sjevernoameričko tlo. Blackard ovu investitorsku filozofiju opisuje i kao borbu protiv američkih urbanih sredina ili društava oblikovana oko automobila.
On je u Supetru boravio 2002. godine i taj period opisuje kao prvi trenutak kada se upoznaje sa životom na selu. Nakon desetljeća mukotrpnog rada, konačno uspijeva rekreirati to iskustvo na domaćem terenu. Rezultat ove intervencije je suburbanizirana scenografija različitih McMansions villa (po definiciji Kate Wagner). Od sadržaja se mogu naći zubari, odvjetnički uredi, Starbucks i „talijanski” restoran. Blackard svakako nije prvi koji se odlučio replicirati neku daleku destinaciju. Puno takvih primjera postoji diljem svijeta u formi zabavnih parkova, hotela pa čak i prigradskih naselja. No, ono što je mene privuklo kod ovog primjera jest njegova filozofija i način na koji nas Jeff Blackard vodi kroz nju. Upravo to je ono što je prevladalo mojim radom te je u svom konačnom obliku on osmišljen kao kratak satirični vodič dobrodošlice kroz Adriatica Village i biografiju Jeffa Blackarda. Taj tekst popraćen je fiktivnim renderima Adriatica Villagea pa se i tako vrlo lako gubi granica između toga što je stvarno, a što nije. Cijelim tekstom dominira nekakav osjećaj bizarnosti. Rekao bih da je primarna ideja ovog rada bila filtrirati Adriatica Village kroz neke od teza Jeana Baudrillarda pa i postaviti pitanje što je tradicijsko, a što pseudotradicijsko. No, mislim da je ovim radom prevladala višeslojnost, pa mi se upravo to i sviđa. Onima koje zanima više bih preporučio da istraže projekt Pašman Riviera koji je također osmislio Jeff Blackard.
► Radom Trust the Building iz 2023. započinješ niz izvedbenih projekata koji se bave kritikom urbanizma i arhitekture. Kako je došlo do tog pomaka prema izvedbenim praksama i što te potaknulo da istražuješ taj aspekt u okviru svog umjetničkog rada?
Pavle Mijuca: Performans se u mojoj praksi pojavio potpuno neočekivano. Došao je u trenutku kada smo organizirali izložbu u kompleksu američke kompanije IBM. Organizacija tog događaja iziskivala je podvrgavanje striktnim sigurnosnim protokolima pa je format izložbe direktan plod tog sigurnosnog imperativa. Ulazak u zgradu za posjetitelje izložbe bio je omogućen samo par puta dnevno u ograničenim vremenskim prozorima. Također, netko od nas je morao preuzeti odgovornost uvođenja posjetitelja u kampus. Inače se IBM u Amsterdamu našao u centru nečega što će postati Schinkelkwartier, jedan od najvećih urbanističkih zahvata u sklopu aktualne vizije urbanističkog razvoja grada Amsterdama. Kako je obaveza dočekivanja posjetitelja pripala meni, odlučio sam je iskoristiti tako da posjetitelje, kroz formu performativne turističke ture, upoznam s ovim prostornim planom te načinom na koji IBM trenutačno razvija Think District – projekt izgradnje novog kampusa. Tada sam shvatio da mi performans omogućava svoje misli artikulirati smislenije i prirodnije nego s drugim medijima. Iako sam se u svojim tinejdžerskim danima bavio glumom, nikada zbog toga nisam imao svjesnu namjeru baviti se performansom. Ipak, na neki način, on je pronašao put do mene. Iskustvo bavljenja glumom mi omogućava dosta eksperimentirati s njegovom formom. To se pogotovo odnosi na to kako se mogu koristiti različitim vještinama i alatkama koje sam usvojio u glumačkim danima.
► Spomenuo si mi da u svom pristupu istraživačko-izvedbenim radovima postoji stroga metodologija koju koristiš kako bi realizirao svaku izvedbu. Možeš li nas provesti kroz svoju metodologiju i kako uobičajeno izgleda tvoj istraživački proces?
Pavle Mijuca: Rekao bih da u svakom mom projektu postoji protagonist, lik kojeg oponašam, i koji utjelovljuje moja razmišljanja i zadati kontekst kojim se bavim. Uglavnom, ulaženje u ulogu tog lika događa se kroz format predstavljanja njegovog projekta ili rada. Ta persona može biti fiktivna ili stvarna, što ne utječe drastično na različitost pristupa u pripremi te uloge, no postoje neke razlike. Svakom mom performansu prethodi istraživanje i ono se pretežito sprovodi na internetu posredovanim istraživanjem, posebice na građevinskim forumima kao što su SkyscraperCity i BeoBuild. No, ako osjetim da rad to zahtijeva, metoda istraživanja može biti i historiografska. Istraživanje mi kao takvo služi isključivo kao alatka za prikupljanje informacija, no ono nikada ne postoji kao „tijelo” za sebe. Često se svodi na čitanje i prikupljanje različitih vizuala, fraza, pa i parafraza, što se nerijetko događa i dok hodam gradom i obilazim gradilišta. Idući korak u tom procesu bio bi razvoj samog lika i projekta. To se odnosi na gradnju njegove osobnosti, manirizama, pa tako i na investitorski projekt koji on predstavlja. To se događa vrlo simultano; projekt i lik se konstanto međusobno nadopunjuju i izgrađuju, pa cijeli proces podsjeća na ping-pong meč. Volim ući u ulogu i kada osmišljavam vizualni identitet fiktivnog projekta, pa tako provedem cijeli radni dan u njegovoj ulozi i na njegovom „radnom mjestu“. Zapravo mi je čudno reći da tog lika „gradim“ jer često osjećam da je on već tu i sam se bori isplivati na površinu.
Idući korak je priprema izvedbe i objekata koje koristim u performansu; to su često reklamni materijali poput roll-up i mrežastih bannera. Što se same izvedbe tiče, govor kojim se služim i format uvijek budu nakićeni meta-jezicima industrija koje predstavljam, pa sam tako pod utjecajem agencija za nekretnine ili građevinskih tvrtki. Nešto što trenutačno razvijam je tehnika metodske glume Leeja Strasberga. To je jedna od glumačkih alatki koja se prirodno izmigoljila na površinu i direktno utječe na moje doživljavanje i razumijevanje uloge.
► Osim kritičkog pristupa, tvoji izvedbeni radovi implicitno sadrže i edukativnu notu koja je posebno prisutna u radu The Rampant Krvavica Walk. Možeš li dublje zaći u koncepciju i samu realizaciju tog rada i koliko općenito stavljaš težište u svom radu na edukaciji drugih oko arhitekture, njene teorije i urbanizmu?
Pavle Mijuca: Mislim da je u svakom mom performansu osjetan taj format predavanja ili predstavljanja na jedan ili drugi način. Ovaj konkretan performans oblikovao sam u formi ture kroz Krvavicu, stihijski vodeći posjetitelje od kompleksa napuštenog lječilišta pa sve do prvog pojasa apartmana uzbrdo. Polazišna točka ovog rada bila je pronalaženje potpuno krive informacije na internetu, a to je opisivanje objekta Dječjeg lječilišta u Krvavici kao prvi primjer kritičkog regionalizma u radu arhitekta Rikarda Marasovića. Činjenica da sam uspio to pronaći na ozbiljnijem web portalu za promicanje arhitektonskog nasljeđa me je oduševila i to toliko da je ona morala postati srž ove ture. Kroz pripovijedanje o biografiji Rikarda Marasovića, povijesti turizma duž makarske rivijere, pa i o samom dječjem lječilištu, razgovarali smo o tome što je kritički regionalizam i kvalificira li se uopće ovo arhitektonsko remek djelo kao takav primjer. Možda bi se moglo reći da ovaj rad sadrži edukativnu notu upravo zbog tog direktnog propitkivanja određenih arhitektonskih pojmova i fenomena.Rikard Marasović je svakako bio zanimljiva i nesvakidašnja ličnost, a o njegovoj biografiji se u javnosti ne zna puno. Također, struka i javnost su za ovo zdanje saznali relativno nedavno. Zbog toga mi je bilo zanimljivo igrati se sa škrtošću informacija i stvoriti jedan potpuno novi oblik dijeljenja informacija.
► Izvedbom Tuning Leon Krier lani na Temišvarskom arhitektonskom bijenalu po prvi puta kroz metodsku glumu evociraš lik arhitekta Leona Kriera. Kako to da si odlučio ovog puta umjesto fiktivne osobe glumiti stvarnu osobu i kako je izgledala priprema za tu ulogu naspram ostalih uloga u svojem performansu?
Pavle Mijuca: Tema prošlogodišnjeg bijenala bila je Cover me softly (hrv. Obradi me nježno). Ta je tema na opsežan način ispitivala format obrade u arhitekturi, nešto što u arhitekturi nije toliko očito ili što što već nije uvriježeno u praksi kao što je recimo u glazbi s obradom pjesama. Tako sam došao na ideju obrade predavanja iz oblasti arhitekture, a izbor je pao na Leona Kriera i njegovo gostovanje na IHMC-u u SAD-u. Tamošnje izlaganje možda najpreciznije oslikava njegov pogled na arhitekturu i urbanizam, društvo, pa i njegovu privrženost neo-klasičnoj arhitekturi, „novom urbanizmu” i pokretu pod nazivom Arhitektonska pobuna. Leon Krier bio je glasni protivnik modernizma, nešto što Arhitektonska pobuna zove uglification (hrv. poružnjavanje prostora). Cilj te obrade bio je od riječi do riječi prenijeti njegovo izlaganje, no dodati mu moj osobni štih; tu spadaju gestikulacija, vlastite emocije, pa i na kraju dana sam moj izgled. Kako bih se pripremio, preslušao sam, pregledao i transkribirao to predavanje nekoliko puta. Tada sam se po prvi put poslužio tehnikom metodske glume i to po meni bio najbolji mogući način za razumjeti lik Leona Kriera i nešto što po svojoj prirodi najviše odgovara samom formatu obrade. Obraditi takvog lika je za mene do sada bio najveći izazov jer se ipak radi o nekome s kim nemam apsolutno nikakvih dodirnih točaka. Taj je performans nešto što svakako želim ponoviti, samo s nekim drugim likom.
► U Nizozemskoj si prošle godine izveo dva rada – This is NDSM! i Het Waterzicht – u kojima kroz satirični pogled investitora problematiziraš manjkava urbanistička rješenja investicijskih firmi te otkrivaš slijepu pjegu investitora: stvarne potrebe lokalne zajednice. Kako ti je promjena točke gledišta iz perspektive investitora pomogla da u umjetničkom smislu progovoriš o tim temama?
Pavle Mijuca: Ta dva rada usko su vezana za NDSM, bivše brodogradilište na sjeveru Amsterdama sa slojevitom poviješću, a koje je jako važno za nastanak nečega što se na nizozemskom zove broedplaats – politika plodnog tla. Broedplaats politika je nešto što je gradu Amsterdamu donijelo pristupačne prostore za umjetničko stvaralaštvo i suživot. Tamo su osamdesetih svoje utočište pronašli brojni skvoteri, a ubrzo su se skućile brojne kulturne inicijative i umjetničke udruge te studiji i ateljei. Ne bih ulazio u analizu tih prostora, ali je važno napomenuti da se u NDSM-u već preko jednog desetljeća ubrzano događa ono što volimo nazivati gentrifikacijom. Brojni bivši hangari, garaže i radionice nestaju pod neboderima koji se hitro uzdižu kako bi kompenzirali nedostatak prostora za život uslijed alarmirajuće stambene krize širom zemlje. Neki od tih nebodera mješovite upotrebe imaju, ili najavljuju provođenje broedplaats politike, no pitanje je u kojoj će mjeri i na koji način funkcionirati takvi prostori nakon što se izgrade. Svakako je to nešto čime investitori i tvrtke skupljaju bodove, a nerijetko se skupljaju i na ostaloj prodaji magle. Rad Het Waterzicht tematizira upravo to, obećavajući prekrasni pogled na vodu. To je ujedno i prvi performans u kojem sam ušao u ulogu investitora. Otvorio sam time jedno potpuno novo poglavlje u praksi koje i dalje traje i koje još uvijek otkrivam i razvijam. S obzirom na to da nekad govorim o temama koje često prolaze ispod radara, ovaj format performansa mi definitivno pomaže upakirati ih na malo drugačiji način.
► Istom metodologijom, ali u hrvatskom kontekstu, pristupaš i radovima Bella Vista Split koji si prošle godine realizirao za 42. Splitski salon (https://vizkultura.hr/forme-regeneracije/) i Arena Living: Heritage & Resort za koji si nagrađen Zlatnom lubenicom (https://vizkultura.hr/dodijeljena-je-deveta-zlatna-lubenica/) i koji je ove godine izložen u Muzeju suvremene umjetnosti Istre. U usporedbi s nizozemskim kontekstom, što ti je hrvatski okvir otkrio o drugačijim oblicima urbanističkog planiranja te odnosu prema prostoru i lokalnoj zajednici? Vidiš li slične obrasce moći i ekonomskih interesa ili se pojavljuju drugačiji problemi?
Pavle Mijuca: Kao što sam to spomenuo i prije, mislim da su ti globalni problemi gotovo identični. Smatram da su prekomjerna gradnja i investitorski urbanizam zastupljeni svugdje i da su neminovni u neoliberalizmu. No, nizozemski je kontekst drugačiji i specifičan upravo zbog nedostatka prostora, gustoće naseljenosti i prije spomenute stambene krize. Po novim zakonima, trideset posto ukupne novogradnje mora biti izgrađeno za priuštivo stanovanje. Kao i u Hrvatskoj, ili bilo gdje drugdje, stihijska rješenja postoje, no znatno veća je težnja izbjeći ih u Nizozemskoj. To se uspijeva upravo preciznošću, istraživanjem, vizijama i zahvaljujući temeljitoj obradi podataka. Svaki plan razvoja je koherentan i strateški cjelovit. To je nešto što u ovom dijelu Europe nedostaje jer dominiraju ad-hoc rješenja i fragmentirane politike. Nešto što mi je beskrajno zanimljivo u jeku lokalne apartmanizacije je nagla promjena sa onoga što Kate Wagner zove McMansion tipologijom na McModern tipologiju, suvremenu iteraciju ove prijašnje.
Nisam urbanist, niti arhitekt, no definitivno mi je zanimljivo prolaziti kroz ove podatke i uočavati na koji način oni utječu na moje doživljavanje prostora pa i na način na koji se razvija moj rad. Moj rad zasigurno ne odgovara izravno niti pojedinačno na ove probleme, no takvo cjepidlačenje s informacijama mi definitivno pomaže kod izgradnje likova i njihovih projekata.
► Za 60. Zagrebački salon izvodiš rad Kreativni hub Kvatrić u kojem progovaraš iz pozicije društvenog poduzetnika o spekulativnoj prenamjeni bivšeg pogona tvornice Badel u takozvani kreativni hub. Na koji način kroz taj lik istražuješ jaz između institucionalnih očekivanja i stvarnih potreba kreativne zajednice?
Pavle Mijuca: Lik koji sam razvio za ovaj projekt bio je dosta inspiriran temama ovogodišnjeg Salona. U ovom slučaju, on nije investitor, već prvi društveni poduzetnik kojeg sam predstavio u svom radu. U danom trenutku on zapravo prolazi kroz proces preobrazbe pokušavajući pritom preoblikovati sebe i zadati si potpuno novi profesionalni poziv. S tim novim identitetom se baš i ne snalazi, a ne pomaže ni činjenica da želi realizirati projekt koji je daleko kompleksniji od toga što bi njegove trenutne vještine dozvolile. Sa svojim suradnicima želi otvoriti prvi kreativni hub u gradu, vjerujući da mu je to jedini izlaz. Oni to žele upravo na prostoru Bloka Arko-Badel pa samim tim njihov projekt uključuje temeljitu i opširnu obnovu cijelog postojećeg kompleksa. No, on tvrdi da mu nedostaju lokalne reference pa traga za inspiracijom na potpuno drugim, udaljenim lokacijama. O tim sebi dalekim idejama ne zna puno, ali mu se čine izvedive. Zbog toga se njegovo držanje čini dosta promjenjivo: katkad uvjerljivo, katkad nesigurno. Ideja o velikom, dinamičnom, više sadržajnom kreativnom hubu u gradu bi možda bila odlična, no u pokušaju da se dodvori investitorima gubi u moru kompromisa neki koncizan plan. Zanimljivo je da, da su okolnosti bile i malo drukčije, izvođenje mog performansa na toj lokaciji vjerojatno ne bi bilo moguće. Primjerice, da je započela obnova Bloka Arko–Badel ili da je pokrenut dugo najavljivani projekt izgradnje višenamjenskog višekatnog kompleksa, izvedba bi bila onemogućena. Moj fiktivni društveni poduzetnik i ja smo se na sebi svojstven način uspjeli okoristiti za danu situaciju. Ja sam uspio predstaviti site-specific rad, a on je uspio predstaviti viziju obnove, nadajući se da će se za njegov projekt pobrati simpatije te odustati od gradnje stambenog kompleksa na toj lokaciji. Mislim da se ovdje i najbolje očituje site-specifičnost ovog projekta upravo zbog te neizvjesne situacije, ali i zanimljive povijesti koju ova lokacija nosi i simbolizira.
► Trenutačno si na umjetničkoj rezidenciji u Budimpešti u sklopu programa Slobodne veze i Art Quarter Budapest. Što trenutačno istražuješ u sklopu te rezidencije?
Pavle Mijuca: Samozadana tema ove moje kratke istraživačke rezidencije je On the Investor’s Gaze (hrv. O pogledu investitora), a to je za mene neki novi način za analiziranje likova koje oponašam. Sve više u tim likovima pronalazim nekakve idiosinkrazije i neobičnosti, a to je nešto što mi definitivno pomaže u osmišljavanju njihovih fiktivnih projekata. Mislim da zalazim u jedan potpuno novi svijet i jako je zanimljivo što sam to na neki način osvijestio boraveći u Budimpešti. To je grad koji je urbanistički jako zanimljiv, pogotovo uzimajući u obzir različite povijesne kontekste. U brojnim aspektima Budimpešta dosta sliči Zagrebu ili Beogradu, a u javnom diskursu osjetna je ta patnja prema prošlom. Ne baš tako sjajan primjer koji ovo objašnjava je pothvat trenutne vlade koji se zove Nacionalni program Hauszmanni tiče se projekta uređenja i obnove Budimskog zamka. Taj projekt podrazumijeva izgradnju devastiranih objekata iz 19. stoljeća, a gabaritom su ti objekti gotovo identični samom zamku. Otkrivši ovo, ponovno sam upao u zečju rupu proučavanja Arhitektonske pobune i njoj sličnih pokreta i razmišljanja.
► Što te dalje očekuje u tvom karijernom putu i što još planiraš realizirati od projekata u bližoj budućnosti?
Pavle Mijuca: Nešto što me trenutačno drži okupiranim je daljnja razrada mojih performansa i rad na samoj metodologiji. Na proljeće odlazim u Atenu na rezidenciju u Fondaciji Onassis. Ta će rezidencija trajati tri mjeseca, a tamo ću se baviti razvijanjem potpuno novog projekta o Takisu Zenetosu, arhitektu 20. stoljeća koji je imao vrlo intrigantne vizije o budućnosti prostornog planiranja i razvoja gradova. Pored toga, spremam formalan nastavak projekta o Adriatica Villageu uz par drugih radova koje se veselim pokazati krajem iduće godine.
Razgovarao: Leopold Rupnik / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Pavlu na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Njegov rad možete pratiti na:
pavlemijuca.com
www.instagram.com/pavle.mijuca
