Splitski salon najveća je i najstarija likovna manifestacija u Splitu koja traje od 1969. godine, okuplja relevantne umjetnike, odgovara na aktualne umjetničke, društvene i političke teme, a ove godine broji svoje 42. izdanje. Tema ovogodišnjeg Splitskog salona Regeneracija – koncept smišljen pod kustoskim vodstvom Jasmine Šarić uz stručnu suradnicu Petru Šarin – odgovara na izazove postpandemijskog društva zazivajući gotovo poetsko-umjetničku reakciju obnove, revitalizacije i to u širokom rasponu od mentalnog zdravlja do društveno-političkih pitanja, ekologije, često s naglaskom na lokalni kontekst. Prvi dio izložbe otvoren je 21. rujna u Multimedijalnom kulturnom centru (link), nastavio se nizom performansa, zatim izložbom u Salonu Galić, a održane su i šetnje, radionice i predavanja, dok su u drugom dijelu programa predstavljeni umjetnički radovi i intervencije u javnom prostoru.
Obuhvatiti sve umjetnike, radove i popratne sadržaje bilo bi preambiciozno, tako da je namjera ovog teksta predstaviti nekoliko mlađih izlagača i dati im priliku da svojim riječima kažu što im znači sudjelovanje na ovogodišnjem Splitskom salonu, kako su pristupili spomenutoj temi regeneracije, te da približe svoj rad. Ipak, prije svega, dajmo riječ kustosici Jasmini Šarić da kontekstualizira ideju ovog Salona i njegov značaj za mlade umjetnike.
► Možeš li nam kao kustosica Splitskog salona približiti temu regeneracije, te kako si se odlučila za nju?
Jasmina Šarić: Polazeći od trenutne situacije u kojoj se nalazimo, ne samo kao građani Splita već i građani svijeta, te suočavajući se s brojnim problemima – od onih društveno-političkih, ekoloških, vezanih za mentalno zdravlje, zatim izazova koje donosi ubrzan razvoj umjetne inteligencije što se očituje i u produkciji znanja, do onih urbanističkih koji se u našem kontekstu nadovezuju na pitanja masovne turistifikacije i održivosti – ideja Salona bila je predstaviti radove koji ne samo da oslikavaju ili kritiziraju trenutno stanje, već nude rješenja s određenom dozom poetičnog pristupa – bila ona realna, idejna, pa čak i utopijska. Intencija je bila pokazati da su sve ove problematike neminovno povezane, međusobno zavisne i da ih ne možemo rješavati tako da ih izoliramo. Pritom, podsjetimo se da je i postpandemijsko vrijeme iznjedrilo nekakav, makar i trenutačan, nagon za obnovom. Regeneracija je, dakle, poziv na promišljanje drugačijih sadašnjosti i bliskih budućnosti, suživot tehnologije, ljudi i svih živih bića u prostorima u kojima egzistiramo; prostorima koji se sagledavaju u svojoj cjelini, kao oni u kojima svakodnevno neposredno obitavamo, kao ekosustavi i kao politički sustavi.
► Kako se u ovom članku bavimo mlađim autorima koji se svojim radovima predstavljaju na Splitskom salonu možeš li se iz kustoske perspektive osvrnuti na značaj Splitskog salona danas te kakvu priliku mladima predstavlja za izražavanje i afirmaciju?
Jasmina Šarić: Iako su na Salonu zastupljeni autori svih generacija, a na natječaj za izlaganje se prijavilo gotovo 130 autora, izabrani su autori prema relevantnosti u odnosu na koncept kao i s obzirom na kvalitetu realizacije samog rada, odnosno pristupa temi. Splitski salon već duži niz godina nije revijalna izložba, već predstavlja suvremenu umjetničku produkciju hrvatskih, a ponekad i inozemnih autora, koja se bavi temom koju kustosica ili kustos u tom trenutku smatraju značajnom. Smatram da se Splitski salon u tom kontekstu može i treba pozicionirati kao relevantna manifestacija koja prati i valorizira prakse koje su aktualne, inovativne i reagiraju na svijet u kojem se nalazimo ne samo tematikom već i načinom na koji takve ideje komuniciraju. Stoga bih zastupljenost mlađih autorica i autora na ovogodišnjem Salonu također smatrala svojevrsnom formom regeneracije, odnosno osvježavanja umjetničke scene. Značajno je da upravo mladi autori intenzivnije osjećaju i reagiraju na situacije koje ih okružuju, na načine koji su drugačiji od ustaljenih, a radi se također o umjetnicima koji mahom djeluju interdisciplinarno i internacionalno, što se očituje u njihovim praksama, a to su perspektive koje smo smatrali vrijednima pokazati splitskoj publici.
Umjetnica i dizajnerica vizualnih komunikacija Marina Rajšić (Rijeka, 1995.) autorica je prisutna u raznim umjetničkim medijima s podjednako raznolikim preokupacijama. Njeni radovi su suvremeni po ideji i pristupu, angažirani, a preko njih nerijetko preispituje društvene norme uspostavljajući odnos između digitalnog i stvarnog. 2022. godine je bila finalistica Nagrade Radoslav Putar kao i dobitnica drugog mjesta Nagrade Ivan Kožarić, da bi je godinu nakon toga ULUPUH nagradio kao najbolju mladu umjetnicu. Intrigira njen umjetnički razvoj, kao i rad s kojim se predstavila na ovogodišnjem Salonu, a koji je nastavak autoričine fascinacije materijalom vune i njenom tradicionalnom obradom, što je nagovijestila i radionicom koju je 2023. godine održala u Labinu.
► Možeš li nam približiti rad s kojim si se odlučila predstaviti u Salonu Galić u sklopu ovogodišnjeg Splitskog salona?
Marina Rajšić: Na ovogodišnjem Splitskom salonu predstavljam se radom naziva Rasplet, tapiserijom koja svojim izgledom čini gradaciju od prljave do čiste vune. Radi se o vuni koju sam prethodno ručno obradila, izučivši izumirući zanat tradicionalne obrade vune za potrebe izrade ovog rada. Faza obrade počinje suhim čišćenjem od grančica i sitnih nečistoća, slijedi namakanje, pranje i ispiranje, grubo i fino češljanje te proces završava predenjem. Za rad me inspirirala kompleksnost i dugotrajnost ovog procesa, ali i sljedeća činjenica; s ciljem veće financijske isplativosti proizvodi se odjeća od umjetnih materijala koja, osim što ubrzo postaje tekstilni otpad, ostavlja za sobom neprerađeni prirodni materijal vune koju proizvodi priroda, pa umjesto da se tretira kao dragocjena sirovina, vuna postaje ekološki problem pošto ne postoji adekvatan način odlaganja sirove vune nakon striže.
► Kolika ti je bliska tema regeneracije, na koji te način inspirirala, te kako se tvoj rad uklapa u tu temu?
Marina Rajšić: Kroz zadnjih godinu i pol približila sam se temi regeneracije i održivosti istražujući o vuni, njezinom iskorištavanju, zbrinjavanju i procesu obrade te prerade kao alternativnog rješenja zbrinjavanja. Vuna od koje je sačinjen moj rad preuzeta je iz Krčkog reciklažnog dvorišta. Krčka je zajednica – odnosno nedavno ugašena Poljoprivredna zadruga Otok Krk – prva u Hrvatskoj doskočila problemu ove vrste otpada osiguravši kontejner namijenjenim isključivo vuni, po koju su zatim dolazili oni kojima je bila potrebna, a ostatak se odvozio u Sloveniju na preradu u pelete.
► Što za tebe predstavlja sudjelovanje na Splitskom salonu, jednoj takvoj grupnoj izložbi duge tradicije, te smatraš li da udruženi umjetnici na ovaj način mogu potaknuti diskusiju o bitnim društvenim, prostornim i drugim temama na koje umjetnički reagiraju?
Marina Rajšić: Drago mi je biti dijelom Splitskog salona, pogotovo s obzirom na ovogodišnju vrlo relevantnu ekološku temu koja se tiče svakoga. Naravno, vjerujem u promjene, one kreću s pojedincem, dan po dan. Otvaranje ovakvih pitanja čini razliku i može biti poticajno. Mislim da me upravo vjera u promjenu, umjetnost i moć svjesnih pojedinaca, potiču na stvaranje.
Umjetnica Marieta Vulić (1996. Split) završila je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić. Dobitnica je posebnog priznanja za izvrsnost rada na 3. međunarodnom studentskom bijenalu mladih u Osijeku, izlagala je na brojnim skupnim izložbama, te na nekoliko samostalnih, a trenutno je zaposlena kao vanjska suradnica Umjetničke akademije u Splitu. Njeni radovi konceptualno i formalno često izlaze iz strogog slikarskog okvira, bilo da se radi o ciklusu She Woke Up and Wanted More u kojem reducirane crteže združuje s podjednako tako reduciranim izrekama, ili kada, primjerice, izložbom Sticky close to you intimizira galerijski prostor koristeći post-it papiriće kao intimne fragente. Umjetnička intervencija s kojom se predstavila na Salonu u dobroj mjeri obuhvaća ideju regeneracije povezujući pitanje mentalnog zdravlja s onim ekološkim kroz suradnju niza gradskih institucija.
► Što za tebe znači sudjelovanje na Splitskom salonu i kako si umjetničkim radom reagirala na njegovu temu regeneracije?
Marieta Vulić: Splitski salon, kao najstarija i najvažnije manifestacija od 1969. godine, kontinuirano reflektira aktualne društvene promjene, zbog čega osjećam odgovornost prilikom samog izlaganja. Salon pruža umjetnicima prostor za referiranje na društvenu zbilju i otvara nam mogućnost da ponudimo plan za promjenu. Sam Salon zadire u bit grada, a grad je mjesto kontinuirane aktivnost čiji ritam određuje koncentracija ljudskog prisustva. To je mjesto u kojem je umjetnost u najdirektnijoj vezi s publikom. Moj odgovor na temu ovogodišnjeg salona poetičan je čin nade koji direktno uključuje aktivnost zajednice. Organiziram umjetničko-hortikularnu akciju na južnom dijelu KBC-a, a akcija se realizira u suradnji Kliničkog bolničkog centra Split, Hrvatske udruge likovnih umjetnika, Parkova i nasada te stručne pomoći molekularne biologinje Ane Miljković. Vjerujem da je kroz povezivanje i međusobno djelovanje različitih gradskih institucija moguća transformacija prostora i zajednice.
Možeš li nam približiti ideju rada, odnosno kakvu si umjetničku intervenciju izvela u Kliničko-bolničkom centru Split u sklopu Salona?
Marieta Vulić: Izvela sam akciju na južnom vanjskom dijelu KBC-a, točnije na zelenoj površini ispred psihijatrijskog odjela. Taj je prostor trenutno zapušten, a krajobrazno uređenje nije provedeno u cijelosti. Namjera mi je zasaditi sadnice ispred psihijatrijskog odjela, tako da pacijenti uz prisustvo radnih terapeuta sudjeluju u procesu sadnje u mjeri u kojoj je to moguće. Radna terapija kao zdravstvena djelatnost ima za cilj omogućiti pacijentima postizanje optimalnog funkcioniranja u aktivnostima dnevnog života, a sami cilj terapije je vraćanje osobe u njen svakodnevni život. Rad “Izvan sebe” akcija je kojoj želim pružiti nadu u novi početak i mogućnost ponovnog rasta. Realizacija rada ne bi bila moguća bez podrške KBC-a, a bitno je spomenuti kako je donacija Parkova i nasada proizašla iz projekta Zazelenimo Split. Smatram kako ujedinjenjem možemo pružiti nove solucije prema boljitku.
Koliko te kao slikaricu privlači odmak od klasičnih slikarskih tehnika te eksperimentiranje, performativnost i općenito ovakav tip rada?
Marieta Vulić: Iako sam diplomirala slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu, ne mogu se nazvati slikaricom u klasičnom smislu. Zanima me izlazak iz dvodimenzionalne površine kao i bavljenje stvarnošću, a ne simulacijom stvarnosti. Privlače me postupci koji su tvoreni zajednički, koji pokreću direktnu vezu i fizičku razmjenu, a sve to zahvaljujući kontaktu. Paul Ardenne kaže da nam umjetnost nudi dokaz da umjetnički aktivizam može vrijediti koliko i neka politička akcija, umjetnost svoje sidro pronalazi u stvarnosti, a činovi prisustva glavni su temelj na kojima zasniva svoje poglede.
Umjetnik Pavle Mijuca (Beograd, 1999.) dominantno se bavi pitanjem prostora podjednako kroz istraživački kao i kroz umjetnički dio svoje prakse. Splitski salon je za Mijucu bio prilika da svoju stalnu preokupaciju prostorom, urbanizmom, te odnosima moći u društvu obogati lokalnim karakterom i pridjevom „turistički“. Zato se za ovu priliku predstavio s dva rada, prvim koji koketira s distopijskim dizajnom, te performativnim, koji je duboko uzemljen u glumačkom aspektu njegovog umjetničkog alter ega. Svestrani Pavle Mijuca preko ovog rada prezentirao je svoje trajne umjetničke i istraživačke teme kao i forme u kojima mu izražavanje najviše odgovara, uz nezaobilaznu dozu satire.
► Na ovogodišnjem Splitskom salonu predstavio si se s dva rada; prvim izloženim u prostoru MKC-a, a zatim i performansom koji si održao u prostoru Razreda Doma mladih. Možeš li nam reći nešto o svojim radovima i zašto si se odlučio na kombinaciju rada i performansa?
Pavle Mijuca Prvi rad, Betoniziraj! nastao je 2021. godine, a dio je ciklusa radova “Full of new beginnings” u kojima propitujem utjecaj turizma na prostorno planiranje u dalmatinskom priobalju. Prvobitni oblik rada bio je distopijska digitalna karta Žnjanskog platoa u Splitu u izometrijskoj perspektivi. No, 2023. godine rad dobiva novi oblik i postaje mrežasti banner kakav odgovara onima koji se koriste u reklamne svrhe na gradilištima. Na taj potez odlučio sam se kako bih istakao granicu koja jedva dijeli ovaj distopijski prikaz od stvarnosti. Upravo je taj distopijski prikaz nastao kada su uz plažu još uvijek bili prisutni nelegalni ugostiteljski objekti, a prije no što je Žnjanski plato ušao u proces obnove koji se trenutačno odvija. Inspiriran ondašnjom situacijom, kreirao sam Duju – fiktivnog splitskog investitora i vlasnika većine objekata na karti, poput apartmanskih kuća, ugostiteljskih objekata i nebodera. Na neki način, Betoniziraj! funkcionira kao distopijski, anti-GUP, u kojem su vidljivi raznorazni procesi nastali uslijed neskromnog izdavanja građevinskih dozvola. U te procese ubrajam i apartmanizaciju i betonizaciju, procese koji su, uz Duju, protagonisti ciklusa radova kojem pripada ovaj rad.
Performans koji sam izveo u Razredu Doma mladih nastao je kao potreba za reaktualizacijom mojih razmišljanja na temu građevinskih djelatnosti u gradu Splitu. Polazišna točka bila je dugo najavljivana, no više puta odgođena obnova Doma mladih. Razmišljajući o trenutačnom i budućem stanju Doma mladih, ali i o recentnijim projektima u gradu poput Small Malla i Hotela Marjan, odlučio sam kreirati fiktivni investitorski projekt koji bi povezao sve te informacije u jednu cjelinu, tj. građevinski kompleks. Tako nastaje Bella Vista Split, performans u kojem oponašam fiktivnog investitora. Iako istoimen, ovaj investitor pak dolazi sa sjevera Hrvatske kako bi realizirao svoj pionirski projekt ne samo u gradu Splitu, već u dalmatinskom priobalju uopće. Govori o tome kako je, uz pomoć svojeg tima, uspio izabrati najbolju lokaciju za gradnju kompleksa mješovite namjene sa najboljim pogledom u gradu. Sam projekt jamči sve potrebne sadržaje i infrastrukturu za život, i to u najluksuznijem objektu kakav pruža ugodan život usred “urbanog šušura”. Investitor priču zaokružuje obećavajući primjenu najsuvremenijih metode gradnje, uz energetske i ekološke standarde koji će omogućiti priuštiv život. Tijekom prezentacije projekta, vidljiv je uzaludan trud investitora da zadobije povjerenje lokalne publike, koristeći pritom krive lokalno specifične termine i kulturološke reference. Cijeli performans zapravo preuzima retoriku investitora, upotpunjujući je u obliku press konferencije. Time se dodatno apostrofira investitorova želja za profitom, maskirana prividnom brigom za građane i njihove potrebe. Također, zanimljivo je da je prostor održavanja performansa, Razred, nedavno renoviran. Iako obnovu tog prostora definitivno ne smatram stihijskom, pronalazim ironiju tog pothvata u svijetlu najavljene obnove cijelog objekta.
► Na koji se način tvoj rad uklapa u krovnu ideju Splitskog salona: regeneraciju?
Pavle Mijuca Regeneracija u medicinskom rječniku odgovara obnovi živog tkiva, dok u svakodnevnom razgovornom jeziku ona uglavnom priziva pozitivne konotacije. No, ja nju doživljavam kao nužni proces prilagodbe tkiva, u ovom slučaju grada, na trenutne uvjete i mogućnosti. I kao takav, to je proces koji se ne odvija periodično, već konstantno, i što je još važnije ne zadržava svoj smjer već ga stalno mijenja. Upravo je Žnjan jedan takav primjer konstantne i neusmjerene, zapravo stihijske regeneracije. Novi razvoj situacije na Žnjanu, koja je već danas drugačija od one koja je inspirirala ovaj rad 2021. godine, svjedoči upravo o nestalnosti smjera regeneracije. Stihijski urbanizam, problematika kojom se bavim u oba rada, direktno odgovara urbanom zagađenju – jednoj od tema ovogodišnjeg Salona. Također, jedna od ideja koju Salon prati je pronalaženje pozitivnog u distopiji. U tom smislu, mislim da humorističnost i satiričnost mojih radova doprinosi drugačijem sagledavanju distopije i situacije u kojoj se nalazimo.
► Baviš se temama prostora, urbanizma i turizma, te analiziraš strukture moći u društvu, pa me zanima koje su te splitske posebnosti, posebno turističke, nagnale na umjetničku reakciju u ovom smjeru?
Pavle Mijuca: Ta umjetnička reakcija bujala je dosta dugo, no tek 2020. godine, tijekom pandemije, sprovodim je u djelo. Tada sam, kao i mnogi drugi, po prvi put doživio kako priobalni gradovi izgledaju bez sveprisutnosti masovnog turizma. Razgovor s prijateljima na temu prisutnosti ugostiteljskih objekata u Dioklecijanovoj palači naveo me je da počnem proučavati njezinu povijest i procese prenamjene kroz koje je prolazila. Tako je nastala svilena marama posvećena prostornoj problematici grada Splita, a koja je dio rada A Catwalk on Riva. Nakon toga, proces istraživanja postao je sve važniji za moj rad, a kulminirao je s istraživačkim radom Endless Becomings of Seaside Resorts: Scheveningen Bad and Split. U tom radu usporedio sam fenomenologiju prostornog planiranja u nizozemskom i dalmatinskom priobalju, s fokusom na Den Haag i Split. Interesantno je da su i Den Haag i Split imali neku vrstu utjecajnog investitora, ratnog profitera, koji je u kratkom vremenskom roku uspio ostaviti neizbrisiv trag u javnom prostoru, posebice u domeni hotelske i turističke infrastrukture. U nizozemskom slučaju investitor je bio piromanski nastrojen, a u splitskom slučaju pak nije bilo neophodno paliti postojeću infrastrukturu kako bi se realizirala neka nova.
Kada govorimo o splitskim posebnostima, zanimljiv je način na koji grad oblikuje turističku ponudu. U tom kontekstu moram istaknuti Ultru. Činjenica da Hrvatska turistička zajednica subvencionira Ultru nagnala me je da tome posvetim dobar dio tog pisanog rada. Kolaboracija Ultre i HTZ-a definitivno je utjecala na to da se grad brendira kao “party” destinacija. No, mišljenja sam da grad Split nema adekvatnu infrastrukturu ni dovoljno prostora koji bi opravdali poticanje takve vrste turizma. Zbog toga tijekom ljetne sezone nastaje kaos, a čini mi se kako grad isključivo nudi “flaster” rješenja za takve probleme. Tu je i Game of Thrones, koji je gradu donio nove slojeve u odvijaju turističke sezone, kao i popriličan broj suvenirnica i “muzeja”. Najveći saveznici u tome su im Pirate Candy dućani, franšiza koja metastazira turističkim odredištima diljem svijeta. Novitet u gradu su i “Rubber Duck Stores” koji su lani brojali čak tri dućana u Bosanskoj ulici. Tu su naravno i kruzeri, koji kroz jednodnevne posjete kreiraju drugačiju dinamiku i ritmiku kretanja kroz centar grada. Sve to savršeno funkcionira uz lošu prometnu strukturu, koja tijekom ljetne sezone posebno dolazi do izražaja zbog trajektne luke, kada Split postaje i tranzitna stanica.
Dora Ramljak (Pula, 2001.) je transmedijalna umjetnica s fotografskim i dizajnerskim obrazovanjem čiji su koncepti nerijetko usuglašeni s temom regeneracije, pa se tako prirodno uklopila u ovogodišnju temu Salona. Ramljak kroz radove istražuje osjetila i njihov utjecaj na percepciju svijeta, te mjesto pojedinca u njemu. Pobjednica je ovogodišnjeg izdanja nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 8.0 u organizaciji udruge Metamedij i Muzeja suvremene umjetnosti Istre, a na Splitskom salonu je prisutna s dva rada koja na različite načine istražuju odnose pojedinca i zajednice, te propituju mogućnosti zdravijih varijanti življenja kroz integraciju i aktivaciju svih aspekata ljudskog organizma.
► Što za tebe znači sudjelovanje na Splitskom salonu, te kako se tvoja umjetnička promišljanja i tvoj rad uklapaju u njegovu ideju regeneracije?
Dora Ramljak: Sudjelovanje na Splitskom salonu za mene predstavlja priliku da promišljam i reinterpretiram trenutne društvene, političke i ekološke izazove kroz umjetnički jezik. Tema regeneracije posebno rezonira s mojim radom jer smatram da regeneracija podrazumijeva ne samo obnavljanje već i preispitivanje odnosa između tijela, prostora i zajednice. Moj interes usmjeren je na stvaranje prostora u kojima se posjetitelji mogu izložiti različitim osjetilnim iskustvima i tako biti potaknuti na introspektivno i kolektivno promišljanje.
► Na izložbi u MKC-u prisutna si s dva rada; instalacijom Sensory Body – Politics of Location, te audiovizualnim esejem Re-inhabiting Movement. Zašto si se odlučila za ove radove, možeš li nam ih približiti, te koliko je za tebe važno promišljanje o pojmu senzorne sobe koja je rad postavljen u prizemlju MKC-a s kojim se svaki posjetitelj salona susretne na samom ulazu?
Dora Ramljak: Projekt Sensory Body temelji se na radikalnim pokretima u psihijatriji i inspiriran je pristupima CERFI-ja (Centre d’Études, de Recherches et de Formation Institutionnelles) te metodologijom Nicole Sonolet, koja naglašava važnost ljudskog bića u dizajnu prostora, te posebno u kontekstu mentalnog zdravlja. CERFI je razvio teoriju koja se udaljava od tradicionalnog medicinskog modela, naglašavajući kako društveni i prostorni aspekti liječenja igraju ključnu ulogu u oporavku pacijenata. Inspirirana tim pristupima, Sonolet je redefinirala bolničke prostore kao “organska bića” koja podržavaju oporavak i međusobnu interakciju, čime su njihovi korisnici postali aktivni sudionici u vlastitom procesu ozdravljenja. Prisustvo rada na samome ulazu, u liminalnom prostoru između urbanog i institucionalnog prostora, reflektira moje promišljanje o instituciji kao organizmu koji je u konstantnom dijalogu s društvom.
Tijekom rada na projektu Sensory Body, razvila sam senzorne radionice u centrima za imigrante i u centrima za osobe s poteškoćama. Cilj mi je implementirati korištenje tijela i različitih načina učenja u javne prostore i institucije, kako bi se ta iskustva učinila dostupnima, a ne isključivo smjestila u terapijska okruženja. Kroz rad s raznim zajednicama, uočila sam da naši obrazovni sustavi često djeluju izolirajuće, ne potičući razvoj čovjeka kao cjelovite osobe: intelektualno, emocionalno, fizički i osjetilno.
Ova perspektiva bila je ključna tijekom suradnje s nekoliko hrvatskih institucija, uključujući Centar BEA i njihovu podružnicu u bolnici Sv. Ivan, kao i razgovore sa senzornom terapeutkinjom iz bolnice u Rovinju. Ove suradnje omogućile su projektu dodatnu dubinu i razumijevanje načina na koje naši prostori oblikuju tijelo i percepciju.
Kao odgovor na provedeno istraživanje, osmislila sam senzorne alate koji se mogu koristiti u raznim prostorima, od ureda i škola do kulturnih institucija. Ovi alati omogućuju integraciju povezanosti tijela, uma i osjetila u svakodnevni život, čime senzorna iskustva postaju dostupna u različitim okruženjima, a ne samo unutar terapijskih institucija.
Pored instalacije Sensory Body, moj audiovizualni esej Re-inhabiting Movement bavi se istraživanjem pokreta tijela u urbanom prostoru i propituje norme koje ograničavaju ljudski pokret. Rad istražuje kako možemo regenerirati naše odnose prema prostoru kroz slobodniji pokret, nadilazeći društvene i prostorno-političke okvire.
Za kraj spomenimo kako Splitski salon ostaje otvoren do 15. studenog, a svi izloženi radovi i popratni kustoski tekstovi bit će objavljeni u posebnom katalogu. Ovo je bila prilika da predstavimo 42. Splitski salon kroz riječi i radove nekoliko mlađih autorica i autora i tako istaknemo njegovu glavnu ideju regeneracije, referirajući se na riječi kustosice Jasmine Šarić s početka ove priče koja kaže kako se Salon regenerira upravo kroz rad mlađih generacija koje dolaze i na njemu izlažu.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
