+ 0 Preporuka

Od kolekcionarske strasti do muzejske baštine

autorica: Lana Bunjevac


PODIJELI:

Kako privatne umjetničke zbirke postaju dio javne baštine, što se s njima događa nakon donacije i koliko su dostupne građanima? O tim se pitanjima raspravljalo na okruglom stolu održanom u sklopu izložbe Temelj za budućnost – Zbirka darovanih umjetnina Galerije Klovićevi dvori, o kojoj smo već pisali. Sudionici su se osvrnuli na okolnosti nastanka zbirki, njihovo očuvanje i dosadašnji razvoj, ali i mogućnosti budućeg predstavljanja i valorizacije. Na okruglom stolu sudjelovali su Veljko Mihalić, magistar muzeologije i dugogodišnji savjetnik u gradskoj upravi, Martina Munivrana iz Muzeja suvremene umjetnosti, Vesna Vukelić-Horvatić iz Muzeja grada Zagreba, te muzejska savjetnica Petra Vugrinec i viša kustosica Danijela Markotić iz Galerije Klovićevi dvori.

*Postav izložbe “Temelj za budućnost – Zbirka darovanih umjetnina Galerije Klovićevi dvori” / foto: Galerija Klovićevi dvori

Iako se donacija Benka Horvata iz 1946. godine smatra prvom privatnom zbirkom darovanom Gradu Zagrebu, Veljko Mihalić upozorio je kako su prve donacije zapravo bile one Antuna Bauera iz 1937. i 1944. godine. Prvom donacijom osnovana je Gipsoteka (današnja Gliptoteka), dok je drugom utemeljen Arhiv za likovne umjetnosti, danas u sastavu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Mihalić, koji je magistrirao upravo na temi donacija umjetničkih zbirki Grada Zagreba, razlikuje četiri skupine donatora. Prve naziva kolekcionarima par excellence, među kojima su Benko Horvat, Drago Magjer, Ivan Gerersdorfer, Ante Rodin, Josip Kovačić i Vinko Perčić. Drugu skupinu čine renomirani umjetnici koji su svoje umjetnine ili nekretnine darovali Gradu još za života. Među njima su Vjenceslav Richter, Jozo Kljaković, Vilim Svečnjak, Josip Crnobori i Cata Dujšin-Ribar. Najbrojniju skupinu čine nasljednici umjetničkih ili obiteljskih ostavština: Terezija Kovačić, supruga arhitekta Viktora Kovačića, Erika Dannhoff, nasljednica ostavštine glumice Tille Durieux, Krešimir Vranešić, osobni liječnik i nasljednik ostavštine Miroslava Krleže, Ivana Frangeš, snaha kipara Roberta Frangeša Mihanovića, Erna Schneider Nikolić, kći restauratora i graditelja instrumenata Franje Schneidera, Blanka Restek, supruga slikara, grafičara i restauratora Josipa Resteka te Silvana Seissel, pejzažna arhitektica i supruga avangardnog umjetnika, arhitekta i urbanista Josipa Seissela.

*Josip Seissel: 3c i tričarije br. 1 (Na o-pas-noj aleji St. Germain), 1939., tuš, papir, akvarel. Donacija Seissel / foto: MSU
*Josip Seissel: 3c i tričarije br. 10 (Leda zaklonjena od pogleda), 1957., akvarel, papir, tuš. Donacija Seissel / foto: MSU
*Josip Seissel: 3c i tričarije br. 5 (Hram na gori), 1957., akvarel, papir, tuš, tempera. Donacija Seissel / foto: MSU
*Josip Seissel: 3c i tričarije br. 6 (Prozor-čića mara-mica), 1939., akvarel, papir, tuš. Donacija Seissel / foto: MSU

Posljednju skupinu čine predstavnici tzv. građanskog skupljanja. Mihalić je među njima posebno izdvojio nedavno preminulu povjesničarku umjetnosti i sveučilišnu profesoricu Veru Horvat Pintarić, koja je umjetnine prikupljala zahvaljujući prijateljskim i profesionalnim vezama s poznatim umjetnicima. Njezin stan tako je bio ispunjen dizajnerskim namještajem Miesa van der Rohea i Le Corbusiera, crtežima Romana Cieslewicza i Umberta Eca te slikama hrvatskih umjetnika, među kojima su Bućan, Gliha, Šutej i Kraljević. Ulazna vrata  njezina stana krasila je i željezna tapiserija Dušana Džamonje. Dio zbirke Vere Horvat Pintarić trenutačno se obrađuje u Muzeju grada Zagreba, dok je njezina stručna biblioteka s više od 15 tisuća knjiga predana Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, no njezino korištenje neće biti moguće sve do isteka 30 godina od darovateljičine smrti.

Druga osoba koju je Mihalić istaknuo jest Katja Matković-Majer, filmska montažerka i supruga redatelja Branka Majera, najpoznatija po radu na filmu Tko pjeva zlo ne misli i televizijskim serijama Gruntovčani i U registraturi. Njezina zbirka stilskog namještaja, slika, skulptura i predmeta umjetničkog obrta danas se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt, no nije sačuvana kao jedinstvena cjelina, već je raspoređena u šest muzejskih zbirki. Među zastupljenim umjetnicima su Vilim Svečnjak, Menci Klement Crnčić, Miroslav Kraljević, Josip Plančić, Ignjat Job, Vanja Radauš, Slavko Šohaj, Frane Šimunović, Dalibor Parać i Kosta Angeli Radovani.

– Nemamo ni Arnaulta ni Pinaulta u Hrvatskoj – ustvrdio je Veljko Mihalić, aludirajući na Bernarda Arnaulta i Françoisa Pinaulta, dvojicu francuskih milijardera, suparnika u modnoj industriji, ali i vodećih svjetskih kolekcionara suvremene umjetnosti. Umjesto da umjetnine daruju javnim institucijama, obojica su odlučila osnovati vlastite kulturne ustanove. Arnault je 2014. u Parizu otvorio Fondation Louis Vuitton, futurističko stakleno zdanje koje potpisuje arhitekt Frank Gehry, dok je Pinault, nakon izložbenih prostora u Veneciji, u povijesnoj pariškoj burzi 2021. osnovao muzej Bourse de Commerce – Pinault Collection, preuređen prema projektu japanskog arhitekta Tadaa Anda. Drugim riječima, iako i u Hrvatskoj postoje privatni kolekcionari koji su pokrenuli vlastite izložbene prostore, poput Tomislava Klička, osnivača Laube, njihovi se projekti ipak znatno razlikuju od francuskih primjera po financijskim mogućnostima i institucionalnim razmjerima.

*Krležina radna soba, Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleža / foto: Muzej grada Zagreba

Vesna Vukelić-Horvatić viša je kustosica Muzeja grada Zagreba, a od 2019. skrbi o pet doniranih zbirki: Memorijalnom prostoru Miroslava i Bele Krleže, Memorijalnoj zbirci dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar, Ambijentalnoj zbirci kipara Roberta Frangeša-Mihanovića, Zbirci umjetnina Tille Durieux i Zbirci stare ambalaže dr. Ante Rodin. Posljednje dvije zbirke dio su stalnog postava Muzeja i nisu stradale u potresu, kao ni donirana zbirka glazbenih automata Ivana Gerersdorfera. Iako je oštećen tek manji broj predmeta, potres je znatno oštetio interijere triju memorijalnih zbirki, koje su od 2020. zatvorene za javnost. Predmeti su ostali u zbirkama i primjereno su zaštićeni, dok se čeka konstrukcijska obnova zgrada.

– Nismo nakon potresa ušli u Fond solidarnosti, no Ministarstvo je nedavno izdalo akt o obnovi Krležina stana, pa se nadamo da će barem ta obnova uskoro početi – ističe Vukelić Horvatić.

Među zbirkama dostupnima javnosti nalazi se i Zbirka Ante Rodina, čija je povezanost s prikupljenim predmetima bila osobito snažna. Kako piše Veljko Mihalić u 45. broju časopisa Muzeologija iz 2008. godine, Rodin je svojedobno izrazio i pomalo bizarnu želju da se nakon kremiranja njegov pepeo pohrani u staru posudu za mlijeko, kakva se upotrebljavala između dvaju svjetskih ratova, te izloži u stalnom postavu uz ostale predmete iz njegove zbirke. Kasnije je, piše Mihalić, od te želje odustao.

*Zbirka stare ambalaže dr. Ante Rodina / foto: Muzej grada Zagreba

I dok se neke zbirke nalaze u stalnim postavima muzeja, druge svoju prisutnost ostvaruju ponajprije kroz istraživački i izložbeni rad. Takav je slučaj i sa Zbirkom Benka Horvata, najstarijom zbirkom Muzeja suvremene umjetnosti, koja je po svojem sadržaju netipična za tu instituciju, ali ujedno predstavlja i njezin temelj.

– Zbirka obuhvaća  600 predmeta, od antičkih nalaza do grafika iz 19. stoljeća. Budući da se ne bavim tim razdobljem, Zbirku obrađujemo uz pomoć vanjskih suradnika, a s Tanjom Krišto izradila sam petogodišnji plan njezine obrade. Iako nije dostupna javnosti, Zbirka živi kroz publikacije i uključivanje u izložbenu djelatnost muzeja. Prije potresa pokrenula sam program U dijalogu: Zbirka Benka Horvata, ciklus koji sučeljava djela suvremenih umjetnika s povijesnom građom iz Zbirke Benka Horvata. U sklopu programa predstavljene su izložbe Svena Klobučara, Nike Mihaljevića i Martine Zelenike – kazala je Martina Munivrana, muzejska savjetnica u Muzeju suvremene umjetnosti i voditeljica Zbirke Benka Horvata.

*Tošo Dabac: Nezaposleni, iz ciklusa Ljudi s ulice, 1938. Arhiv Tošo Dabac, MSU
*Tošo Dabac: Gradska kavana Zagreb, 1939. Arhiv Tošo Dabac, MSU
*Tošo Dabac: Express buffet Zagreb, oko 1960. Arhiv Tošo Dabac, MSU

Mihalić je istaknuo i da su među zbirkama u vlasništvu Grada tri koje nisu darovane, nego otkupljene: Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke, Arhiv Toše Dabca i Atelijer Kožarić. Gradu su pripale i zbirke koje nisu imale zakonske nasljednike: Zbirka umjetnina Josipa i Marije Schlegel, Zbirka slika, crteža, stripova i plakata Andrije Maurovića te Ostavština dr. Branke i dr. Hrvoja Akačića.

– Atelijer Kožarić iz Medulićeve je ulice u cijelosti preseljen u Muzej suvremene umjetnosti i također je dio stalnog postava. Do kraja godine trebao bi biti objavljen i katalog Kožarićeve retrospektivne izložbe održane 2021., dok za sljedeću godinu pripremamo retrospektivu Toše Dabca – otkrila je Munivrana.

*Atelijer Kožarić / foto: Boris Cvjetanović

Iako smo se u ovom serijalu dosad bavili ponajprije privatnim zbirkama darovanima Gradu Zagrebu, vrijedni primjeri donacija postoje i u drugim hrvatskim gradovima. Među poznatijima su donacija kipara Antuna Augustinčića rodnom Klanjcu, danas predstavljena u Galeriji Antuna Augustinčića, donacija slikara Zlatka Price Samoboru, koja čini temelj Galerije Prica, te donacija kipara Stipe Sikirice Gradu Sinju, predstavljena u Galeriji Sikirica. Kao primjer dobre prakse u oblikovanju ambijentalne zbirke mogla bi poslužiti i buduća Kuća Bakić u Bjelovaru. Tijekom trajanja izložbe Vojin Bakić: Princip nade (o kojoj smo pisali ovdje) u Gradskom muzeju u Bjelovaru na kiparevoj rodnoj kući, u neposrednoj blizini muzeja, izvedena je prva javna prostorna intervencija: na pročelje i oko same kuće postavljene su fotografije velikog formata Toše Dabca, koje su vizualno i simbolički komunicirale s Bakićevim opusom. Kuća je tako iskorištena kao prošireni dio izložbenog koncepta, čime je uključena u dijalog o Bakićevom nasljeđu, obiteljskoj tragediji i povijesnom kontekstu grada.

*Rodna kuća kipara Vojina Bakića u Ulici Ferde Rusana u Bjelovaru / foto: Lana Bunjevac
*Restaurirana skulptura Istovremenosti u rodnoj kući Vojina Bakića / foto: Marko Ercegović
*Restaurirana skulptura Oblik u rodnoj kući Vojina Bakića / foto: Marko Ercegović

Kuću u kojoj je rođen Vojin Bakić izgradio je 1895. njegov djed, trgovac Milan Bakić, za sebe i suprugu Anu. Reprezentativna katnica s obilježjima kasnog historicizma, kamenim balkonom, bogato ukrašenim pročeljem i jedanaest prozora prema Rusanovoj ulici, nalazi se unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline te predstavlja vrijedan primjer građanske arhitekture s kraja 19. stoljeća. Nakon smrti Vojinova oca, majka Jelena iznajmljuje dućan u prizemlju kuće kako bi osigurala sredstva za uzdržavanje i školovanje djece. Na djetinjstvo i život u obiteljskom domu Bakić se osvrnuo u intervjuu za Bjelovarski list 1981. godine: Život u obiteljskom domu ono je što čovjek nikada ne zaboravlja. To je ono što ga danas čuva od nedaća. A moj život i život moje četvero braće i sestre u našem roditeljskom domu u Bjelovaru bio je zaista lijep (…).

*Nacrt obiteljske kuće Bakić, arhiv / foto: Gradski muzej Bjelovar
*Spomen-ploča Vojinu Bakiću na rodnoj kući / foto: Lana Bunjevac
*Ulica Ferde Rusana, nekada Ulica braće Bakić, s vizurom katoličke crkve te kuće Bakić na lijevoj strani ulice, 1950-ih / foto: Gradski muzej Bjelovar
*Vizualizacija buduće Kuće Bakić / foto: Grad Bjelovar

Idilično obiteljsko razdoblje prekinula je tragedija 1941. godine, kada su ustaše četvoricu Bakićeve braće odvele u logor Jadovno. Kuća je tada opljačkana, obiteljska imovina oduzeta, a uništene su i Bakićeve skulpture koje su se u njoj nalazile. Obitelj Bakić u Bjelovaru je ostala do 1956. godine, kada su prodali kuću poduzeću INA i od dobivenog novca kupili stan u Draškovićevoj ulici i atelijer na adresi Rokova 10. Kao trajni podsjetnik na ubijenu braću, na kući je 1955. postavljena spomen-ploča. Uklonjena je 1991., a rekonstruirana i vraćena na pročelje 2020. godine.

Grad Bjelovar prošle je godine za 594 tisuće eura kupio spomenutu kuću koju planira obnoviti i prenamijeniti. Za projekt “Kuća Bakić: novi život kulturne baštine kroz muzejsku interpretaciju” Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije odobrilo je Gradu gotovo četiri milijuna eura bespovratnih sredstava iz ITU mehanizma. Upravljanje zgradom povjereno je Gradskom muzeju Bjelovar, a projekt obnove izradila je bjelovarska tvrtka Prostor EKO d.o.o. Budući muzej prostirat će se na četiri etaže. Središnje mjesto zauzet će postav posvećen životu i radu Vojina Bakića, uz galerijski prostor za povremene izložbe i modularni stalni postav u čijem će oblikovanju sudjelovati i građani.

 

Autorica: Lana Bunjevac / tektove ove autorice čitajte na linku

 

Tekst je dio autorskog projekta Darovano gradu, skriveno građanima: sudbina umjetničkih ostavština i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti

+ 0 Preporuka