Kada se piše i govori o arhitektonskom aktivizmu, odnosno aktivizmu u arhitekturi, često se upada u jednu od dvije zamke. Na ovakve prakse gleda se ili podcjenjivački, svisoka, ili ih se smješta u svojevrsni etički zabran, na pijedestal humanosti i altruizma, pojačane političke i društvene odgovornosti, svakako van domašaja uobičajene arhitektonske misli i kritike. Poput kakve krhke mladice, čuva ih se od propitivanja i analitičkog razmišljanja, štiti od klasificiranja i znatiželje, ma kako dobronamjerna ona bila. Komplimenti su dobrodošli.
*Latvijski biciklistički aktivisti u akciji, Riga, Latvija, 2014. via designboom.com
Ovogodišnji Aravenin Pritzker, nakon onoga Shigerua Bana prije dvije godine, po mnogima je bio znak, afirmacija novih “alternativnih arhitektonskih praksi” kao relevantnih i sve snažnijih. Do tank umjesto think tanka, djelovanje umjesto pukog filozofiranja. Možemo raspravljati o tome u kojoj mjeri su Alejandro Aravena i Shigeru Ban uopće “aktivisti”, predstavljaju li opoziciju u odnosu na arhitektonski establišment ili ne, ali oni jesu zagovornici jedne nove vrste razmišljanja i zalaganja, i oba ova Pritzkera službena su potvrda da je arhitektonski aktivizam “stigao”; postao ne samo dijelom mainstreama, već i svojevrsnim trendom, od najvećih škola arhitekture sve do opskurnih blogova.
*Shiles House, Alabama, USA. Rural Studio, 2002. via ruralstudio.org/projects/shiles-house
Još od 1990-ih, od vremena Samuela Mockbeea i naslovnica koje je odjednom dobivao njegov Rural Studio, arhitektura se otvarala novim i drukčijim načinima bavljenja arhitekturom. (Arhitektonski aktivizam je postojao i prije, ali brojni primjeri nesebičnih pojedinaca i timova koji su pomagali siromašnima i obespravljenima diljem svijeta u pravilu su ostajali ispod radara mainstream medija.) Mnoge slične inicijative bile su reakcija na ono što se nazivalo “starhitekturom” (engl. starchitecture). Naravno, starhitektura je još tu – dobro, možda ne baš oko nas, ali u nekim bogatijim društvima, svakako – iako već odlaze neki od njenih najuglednijih predstavnika i predstavnica, poput nedavno preminule Zahe Hadid. Pa ipak, na arhitektonskoj se pozornici sve više tiskaju i predstavnici nečega što bismo uvjetno mogli nazvati novim valom, najavom jednog drukčijeg promišljanja i drukčijeg bavljenja arhitekturom.
Što je uopće arhitektonski aktivizam?
Pojam arhitektonskog aktivizma, baš kao i aktivizma uopće (posebice u umjetnosti i dizajnu), nejasno je definiran i još nejasnije omeđen, iako ga se danas sve češće koristi. Cijeli niz alternativnih arhitektonskih praksi i inicijativa, najrazličitijih djelovanja koja u većoj ili manjoj mjeri odstupaju od tipičnog, tradicionalno tržišnog modela (privatni/javni investitor – arhitekt – izvedba), rado se trpa u ovaj široki, sveobuhvatni koš. U pokret nesvrstanih – projekata. Od privremenih umjetničkih instalacija do građanskih demonstracija, od zauzimanja i prisvajanja sumnjivo privatiziranih prostora do mapiranja kretanja izbjeglica ili pomaganja beskućnicima i obespravljenima; sva ta djelovanja, svi ti projekti ulaze u korpus arhitektonskog aktivizma.
Sve više se osjeća nedostatak istraživanja, radova i publikacija koje bi procesuirale i sistematizirale ogromnu količinu informacija koja dolazi s prve linije, s online i offline izvora. Jednom će aktivizmom biti nazvan kakav participativni model izgradnje društveno važnog objekta, drugi put “gerilsko” postavljanje klupa na autobusnoj stanici ili demonstrativno zauzimanje utvrde kojoj prijeti sumnjiva privatizacija. Kolektivno djelovanje, politički otpor, protest: sve su to načini aktivističkog djelovanja, kako unutar tako i van arhitekture.
U klasičnom smislu, aktivizam otkriva i upozorava na neku nepravdu, ali i definira i iznalazi načine ispravljanja iste. U svom tekstu iz 2011. Ann Thorpe identificira 4 kriterija aktivističko-projektantskog djelovanja:
1. Javnosti se ukazuje na neki problem, odnosno predstavlja izazov.
2. Na temelju problema, zagovara se promjena, a društvo poziva da sudjeluje u procesu.
3. Djeluje se u ime zanemarene, isključene, obespravljene grupe ljudi.
4. Djelovanje ima namjeru prekinuti ili uzdrmati rutinsko funkcioniranje vlasti, sustava moći, kako bi se na taj način omogućilo iznalaženje rješenja nekim dotad neuobičajenim načinom.
*Hitni zakloni od papira za UNHCR, Byumba Refugee Camp, Rwanda, 1999. Shigeru Ban. via Archdaily
U svakom slučaju, ono što danas nazivamo “arhitektonskim aktivizmom” u pravilu obećava jedan “drugi put”, iznalazi nove načine razmišljanja, otpora, djelovanja, financiranja, umrežavanja, pa i same realizacije. Budući da živimo u prekarnim i krajnje neizvjesnim vremenima, politički, kulturno i društveno, izvjesno je da će arhitekti sve više pribjegavati improvizaciji i dosad neuobičajenim načinima traženja smisla, klijenata, poslova, izvora financiranja, i, konačno, same izvedbe. Aktivizam je samo jedno od rješenja, jedan od izlaza.
Nevažnost prije svega
“Arhitekti su poznati po svojoj gromoglasnoj tišini i potpunoj nevažnosti.” Kritika je to koju je još 1968. godine članovima AIA-a (American Institute of Architects) u lice izgovorio Whitney Young, tadašnji čelnik National Urban Leaguea, organizacije za promicanje ljudskih prava. Ime kritičara je nevažno, kao i trenutak. Mogao je to izjaviti i bilo tko drugi, bilo kad u zadnjih 50-ak godina – ne tako davno, i sam Bruce Mau je izjavio: “Većini svjetskog stanovništva arhitektura je uglavnom nevažna, i to zato jer su upravo arhitekti to dopustili.”
Društvo dakle nema previsoko mišljenje o arhitektima. Ništa novo; ta zašto bi i imalo? U očima javnosti, arhitekti su danas mahom zauzeti preživljavanjem i pozicioniranjem, vlastitim potragama za investitorima i projektima. Služeći Kapitalu, odnosno manjini koja posjeduje većinu novca, arhitekti se udaljavaju od većine, od zajednice. Samo rijetki bogataši dovoljno su inteligentni, nesebični i motivirani da investiraju i u društvo u kojem žive i od kojeg, u konačnici, profitiraju. (Najbogatije obitelji više ne grade bolnička krila ili biblioteke koje će nositi njihovo ime.)
Pozicija autoriteta, arhitekta kao nepotkupljivog javnog intelektualca ili zagovornika javnog interesa predana je manje-više bez borbe. Nestali su zavodi, instituti, nestala je politička volja i vizija. Izbjegavanjem sukoba i političkog angažmana, eksponiranja i zamjeranja moćnima, arhitekti su – uvelike svojom krivnjom – pometeni pod medijski tepih. Zove ih se samo kada nekom investitoru ili politici zatreba potvrda vlastitih argumenata “od strane struke”, a ne objektivno ili stručno mišljenje. Ne želi ih se kao pouzdane i stručne arbitre, nego kao nužne – pa i korumpirane ili na ovaj ili onaj način ucijenjene – saveznike.
Arhitektonski aktivizam – baš kao i starhitektura ali i projekt kritičke arhitekture prije nje, što ne treba zaboraviti – struci pokušava vratiti vidljivost i kredibilitet, ali i političku i društvenu relevantnost. Za razliku od starhitekata koji su naslovnice zauzimali (i još uvijek zauzimaju) zahvaljujući nevjerojatnim budžetima i kvadraturama te više ili manje sumnjivim klijentima, pokroviteljima i režimima, pripadnici “aktivističkog vala” nastoje potencirati jednu novu etičnost, kritičnost pa i odgovornost. Oni predstavljaju reakciju na frivolnost starhitekture ali i pokušaj da se arhitekturu vrati “bazi”: društvu, ljudima, korisnicima, da ju se približi zajednici, postavi na neke zdravije temelje, u moralniji i humaniji kontekst.
Samim tim, arhitektonski aktivizam nipošto nije linija manjeg otpora, iako može biti posljedicom bijega od surovih i nepravednih datosti neoliberalnog kapitalizma. Ne, to nije easy way out. Aktivizam zahtijeva jedan dodatni napor i snalaženje u sukobima na slabo definiranim marginama političke arene.
Pa ipak, aktivizam jest i proizvod, odnosno rezultat onog istog kapitalizma protiv čijih nepravdi nastupa; u ime demokracije i slobode izražavanja ili razvoja civilnog društva dozvoljava mu se – pa i financira – postojanje i manevriranje upravo zato jer ne može ugroziti vladajući sustav i postavke na kojima tržište počiva. Još ne.
U budućnosti je moguće predvidjeti dvije osnovne prepreke na koje će ovakvi projekti iznova nailaziti: nedostatak novca i manjak moći. Manje novca značit će i manje “glamura”, manji medijski doseg i privlačnost društvu u cjelini koje – ne zaboravimo – danas čini većina ovisna o šoku, senzaciji, reklami, spektaklu, spinovima i manipulacijama. Nedostatak novca i manjak moći, odnosno nezainteresiranost i izostanak pokroviteljstva od strane struktura moći, bilo političkih ili financijskih, značit će i slabiju pregovaračku poziciju, daleko teži put do mobilizacije javnosti, do projekta i izvedbe, te otpor koji će valjati savladati i nadživjeti, iznalazeći nove načine djelovanja, lobiranja, promocije i uvjeravanja.
Arhitektura i rješavanje problema
Za početak, potrebno je istaknuti: baš kao što sve što arhitekt stvara nije arhitektura, tako i svaki rezultat arhitektonskog aktivizma ne spada nužno u arhitekturu u pravom smislu riječi (razlikovati od puke gradnje!), niti je o njemu moguće na taj način govoriti. Dapače. Baš kao i kod “zelene”, odnosno ekološki odgovorne i održive gradnje, aktivističko se djelovanje često usmjerava na rješavanje problema, bilo tehnološkog, političkog ili društvenog – ljudskog, konačno – ali nerijetko nauštrb arhitektonske ideje i arhitektonskog diskursa. Da, možda biva osmišljen praktičan šator za izbjeglice, ali o njemu se ne može govoriti u okviru arhitektonske misli; on je inovacija, inženjersko, pa i dizajnersko rješenje, ali ne i arhitektura definirana svojim teoretskim obrisima.
*Organizacija Habitat for Humanity, bazira se na radu dobrovoljaca i gradi kuće potrebitima diljem svijeta, uključujući i SAD. via esausanorth.org
Cedric Price je inzistirao na upozorenju da zadaća arhitekture nije rješavanje problema. Umjesto toga ona bi trebala stvarati poželjnije uvjete, otvarati prostor za dosad neviđene mogućnosti i opcije. Arhitektura je dakle stvaranje uvjeta za život, za događaj, za društvo i politiku, za bolje sutra. Price je arhitekturu smatrao jednostavno presporom da bi promptno reagirala na svijet koji ju okružuje i sadašnji trenutak; ona može djelovati samo preventivno, tvrdio je.
Donekle slično razmišljao je i Peter Eisenman kad je pričao o arhitekturi kao slabom mediju. U 19. i 20. stoljeću, pojavom radija, televizije i tiska – o internetu da i ne govorimo – arhitektura je sve više potisnuta u drugi (ili treći?) plan. Od politički snažnog medija, postala je politički iznimno slab i spor medij, pogotovo kad se govori o onome što Eisenman naziva afektom, odnosno o komuniciranju novosti i poruka uživo, odmah i sad. (Obzirom na tu nemoć, aktivističke projekte i inicijative često i nalazimo na rubovima arhitekture, na granici s umjetnosti, teatrom, performansom. Koketiranje s drugim medijima i disciplinama osnažuje komunikaciju prema van, ali i djeluje oslobađajuće u odnosu na rigidnost profesije i diskursa.)
Možda je Pier Vittorio Aureli najbolje sažeo ove dvojbe kad je rekao: problem s aktivistima (a i s arhitektima uopće, dodali bismo) je da uvijek žele riješiti probleme drugih, a zaboravljaju da su njihovi problemi također jedan veliki projekt. Tu se dakle vraćamo na pitanje mobilizacije javnosti, artikuliranje ideologije i pregovaračkih pozicija u komunikaciji s političarima i moćnicima, ali i definiciju vlastitog stava u odnosu na samu arhitekturu i političke narative.
(Jedan od pokušaja da se adresira ovaj problem je i uvođenje sociološkog pojma agencije – engl. agency – u arhitektonski vokabular i arhitektonsku teoriju. Projekt Spatial Agency, čiji su autori Tatjana Schneider i Jeremy Till, zadnjih je godina dobio jako puno pažnje upravo zbog promišljanja i najave jednog drukčijeg pristupa arhitekturi, koji arhitekta promovira u posrednika, politički i društveno proaktivnog dionika procesa gradogradnje, spremnog da odgovori izazovima vremena u kojem živi. Na početku svake rasprave o arhitekturi i aktivizmu stoji – politika i političnost.)
Zamjerke i zadrške
Osim operativnih i ideoloških prepreka, arhitektonski aktivizam će se morati pozabaviti i suočavanjem s brojnim sumnjama koje izražavaju ili prešućuju kolege arhitekti i skeptici, šira javnost pa i sami sudionici i poznavatelji aktivističkih projekata.
1. Aktivizmu se često zamjera da je introvertan, zatvoren u okvire struke i sasvim mali broj ljudi. Arhitekti se obraćaju arhitektima, umjetnici umjetnicima, pjesnici pjesnicima. Aktivisti aktivistima. Društvena relevantnost ovakvog djelovanja svedena je na minimum, na akademizam i igre riječima i konceptima. Posljedica i pravih rezultata najčešće nema, izuzmemo li objave na specijaliziranim portalima i društvenim mrežama te aplikacije za međunarodne stipendije, konferencije i studijske boravke i razmjene.
2. Aktivizmu se predbacuje i da u velikom broju slučajeva jednostavno i samo upozorava na problem, i to na onaj već vidljivi, svima poznati problem (poput recentnog vala sirijskih izbjeglica, primjerice). Prividno podiže svijest o nekoj krizi, ali ustvari time ništa ne postiže, ništa ne mijenja.
3. Istraživanje, analiza i dramatična dijagnoza zamke su u koje upada velik broj autora ovakvih projekata: po uzoru na OMA-in AMO, rade se složeni grafikoni i statistike, zavodljivi vizuali i prezentacije, bez pravog konstruktivnog zaključka ili naputka. Bez akcije i bez intervencije, pogotovo one političke.
*Slavni u akciji: Brad Pitt i njegova Make It Right fundacija sagradili su domove mnogim ljudima koji su 2005. u New Orleansu ostali bez krova nad glavom via dailymail.co.uk
4. Aktivizmu se – baš kao i arhitektonskoj kritici, uostalom – prigovara da je u osnovi negativan: da zaustavlja i sprječava procese, umjesto da ih pokreće, aludirajući na povijesne bojkote i blokade. Aktivizam mora pokazati i dokazati svoj kreativni potencijal, konstruktinost i učinkovitost.
5. Mnoge inicijative kompromitirane su i načinima i izvorima financiranja (sjetimo se anti-soroševskih paranoja i teorija zavjere): kao što je već spomenuto, često ih podupire upravo sustav moći protiv kojeg nastupaju. Ovo je problem i mnogih drugih nevladinih udruga, u raznim poljima djelovanja. Radi se o povjerenju i pitanju kredibiliteta; kako vjerovati nekome tko ne radi puno radno vrijeme, tko “na račun poreznih obveznika” radi tek par sati dnevno, putuje na konferencije i susrete, kome ne prijeti otkaz? Kritike najčešće dolaze od ljudi zaposlenih u privatnom sektoru, ljudi osuđenih na duge radne sate, milost i nemilost tržišta rada. Kao i radnike u kulturi, i aktiviste se stoga zna nazivati uhljebima, bez obzira na često nevelike i nipošto redovne ili pouzdane financije kojima raspolažu.
6. Aktivističke prakse unose određenu nelagodu, upravo podsvjesnu nervozu u redove “struke proper”. Dva su razloga, ustvari donekle slična: nerazumijevanje (čime se oni uopće bave, otkud im novac i kako s njima uspostaviti dijalog) i strah od nepoznatog (zvanje arhitekta i njegova društvena i profesionalna pozicija možda se bespovratno mijenjaju, i nikad neće biti onakvom kakvom smo je studirali i zamišljali). Zastrašujuća pomisao: hoćemo li jednoga dana svi morati biti aktivisti?
7. Jednako je upitan i opseg i doseg aktivističkih inicijativa, a samim tim i smisao. Radi li se o manjim projektima, zahvati su često točkasti, kozmetičke prirode i sasvim beznačajni za širi kontekst. Radi li se o ambicioznijim projektima i izazovima, arhitekti se moraju uhvatiti ukoštac s Politikom i Novcem. Zbog političke nemoći u pravilu sve ostaje na protestu i upozoravanju na problem. U koliko su slučajeva u recentnoj prošlosti aktivisti uspješno zaustavili gradnju nekog Cvjetnog shopping centra ili nekih fontana, uzurpaciju plaže od strane hotelskog resorta ili koncesionara iz lokalnog kriminalnog miljea? Promjena NIJE moguća, to je obeshrabrujuća poruka, svijest koju aktivisti moraju mijenjati.
8. Aktivističke inicijative često su lijeve provenijencije, što automatski odbija dio društva – nerijetko upravo obespravljeni dio društva – koji se ne slaže s pripadajućom ideologijom i pripadajućim idealima. Ovo nije zanemariv problem, dapače, u mnogim je slučajevima upravo nepremostiv. Kako zadobiti povjerenje u takvim situacijama i projektima?
9. Prakticirajući arhitekti, odnosno arhitekti u klasičnom smislu te riječi, s dovoljno izvedbi i projekata na stolu, često s podozrenjem gledaju na aktiviste, smatrajući ih kolegama koji zapravo ne znaju doći do “pravih” narudžbi i pravih realizacija, samim tim i do pravog novca. Ovo vjerojatno nije sasvim netočno: pitanje je koliko bi mladih arhitekata odabralo život na grbači EU fondova i sličnih izvora financiranja ako bi već bili u prilici dobro zarađivati i graditi velike i važne projekte. (Isto tako, arhitekti posvećeni aktivizmu svoje će uspješnije i imućnije kolege smatrati plaćenicima, izdajnicima ideala i kreativnosti u službi uvijek sumnjivog kapitala.) Jaz nepovjerenja svakako postoji.
10. Nedefiniranost polja rada i nepostojanje pravila igre otvaraju prostor za amaterizam i površnost. Akademski govoreći, upitna je ozbiljnost i stručnost mnogih istraživanja i projekata koje proizvodi aktivistička scena: kako se radi o relativno novom polju djelovanja, ne postoje autoriteti, ne postoji povijest discipline, općeprihvaćena mjerila kvalitete, ne postoji ozbiljna kritika niti ozbiljni sustavi provjere. Isto vrijedi i za realizacije, kako smo već spomenuli: baš kao što sve što arhitekt stvara nije arhitektura, tako ni svaki rezultat arhitektonskog aktivizma ne spada nužno u arhitekturu u pravom smislu riječi, niti je o njemu moguće na taj način govoriti i razmišljati.
Nužnost reakcije, nužnost promjene
Naravno, ovo su samo neki od izazova i trebat će ih rješavati u hodu, jer svijet ne čeka, dapače: svakim danom sve je potrebnija prava i inteligentna reakcija, suosjećajnost i najobičnija humanost. U jednom svom tekstu Farshid Moussavi je nabrojala neke od suvremenih svjetskih problema koje arhitekti ne mogu i ne smiju ignorirati, probleme s kojima se moraju pokušati nositi već danas: prenapučenost urbanih središta, pretjerana potrošnja, širenje urbaniziranih područja, sve starije stanovništvo (u zemljama zapada, prije svega), siromaštvo, propadanje napuštenih industrijskih centara, klimatske promjene, manjak stambenog prostora, migracije, nezaposlenost, globalne financijske krize, uništavanje prašuma, energetske krize, terorizam, problemi zdravstva.
Odakle početi? Treba li se arhitektonski aktivizam temeljiti na disruptivnim (engl. disruptive) akcijama, radikalnoj strategiji ili pak inkrementalnim (engl. incremental), postepenim promjenama? Prvi pristup napada samu srž, mijenja sustav iz temelja; drugi ga pak zadržava, održava i mijenja bezbolnije i mekše, te je često prihvatljiviji i lakše izvediv. Ovo su samo neke od dilema u pristupu: tvrdo ili mekano, radikalno ili kompromisno? Iznutra ili izvana?
Umjesto zaključka
U intervjuima mladih arhitekata i arhitektica danas je gotovo obavezna ona “zrela” (i neupitna?) konstatacija, kako je “danas jasno da arhitektura ne može mijenjati svijet, ali evo”… Ne tako davno, vjerovalo se i mislilo – drukčije.
*Protesti u Parizu, 1968. via whatthefaculty.com
Prisjetimo se: upravo su studenti arhitekture bili među onima koji su predvodili proteste 1968. na Sorbonni, Columbiji i Berkeleyu. Samo prije nekoliko desetljeća postojalo je dakle uvjerenje da je svijet moguće mijenjati i – još važnije – da arhitekti mogu aktivno i kreativno sudjelovati u tim promjenama. Arhitektonski aktivizam možda je upravo na tragu te inspiracije i te šezdesetosmaške lude hrabrosti ili hrabre ludosti. Baš kao i svijet, arhitektura ostaje na mladima.
Na kraju krajeva, arhitekti nemaju što izgubiti. Nastavi li se struka povlačiti i činiti ustupke, svakodnevno uzmicati pred izazovima koje suvremeni svijet i politika pred nju postavljaju, nestat će i ono malo razloga za njen opstanak. To više neće biti arhitektura nego nešto drugo, nezanimljivije i nevažnije.
Autor teksta: Dominko Blažević (sve članke ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku)
vizuali:
designboom.com / ruralstudio.org / esausanorth.org/ dailymail.co.uk/ whatthefaculty.com
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
