Domaća arhitektonska scena nakon perifernog ‘trenutka’, kako Ivan Rupnik u svojoj istoimenoj knjizi naziva čitavo jedno razdoblje izuzetno intenzivne i kvalitetne produkcije arhitektonskih realizacija samostalne Hrvatske s kraja devedesetih i s početka 2000-tih godina, koje je iznjedrilo niz danas itekako etabliranih imena, dugo je čekala na ‘neke nove klince‘.
Generacije koje su se osamostalile nakon tog perioda apsolutne poplave natječaja i zamaha graditeljstva, koje su stasale o ovo naše vrijeme sveopće krize, kada arhitekti legaliziraju, a ne produciraju, (još) nisu uspjele definirati arhitektonske pojedince, dvojce, trojce i kolektive, koji će u sljedećim dekadama biti i stvarati ono što su u nasljeđe domaće suvremene arhitekture upisali poglavito 3LHD-ovci, Studio UP, Njirić, Turato, Rako i ostali.
No prošlogodišnji dobitnici nagrade Viktor Kovačić – Mikelić Vreš arhitekti, te nekoliko jednako mladih imena koja su u proteklih par godina realizirala radove vrijedne pažnje, strukovnih pohvala i publiciranja u relevantnim svjetskim časopisima, jamac su da kvalitetnih ‘nasljednika’ iz ove nove generacija ipak ima.
U tu ‘ekipu’ svakako spadaju Margita Grubiša i Ivana Žalac iz arhitektonskog ureda SKROZ, čija je Knjižnica u Labinu, koju potpisuju unutar većeg autorskog tima, zasigurno projekt koji spada u sam vrh izvrsnosti recentne domaće arhitekture, što potvrđuje i nominacija Udruženja hrvatskih arhitekata za nagradu Bernardo Bernardi.
*Margita Grubiša i Ivana Žalac, u Gradskoj knjižnici Labin
Pronalazeći objektivnost u vlastitoj subjektivnosti, s obzirom na to da sam na projektu bio angažiran kao fotograf te autorice osobno poznajem, ipak nema sumnje da se u domaćoj arhitekturi ‘dogodio’ jedan odličan projekt, ne samo zbog činjenica da se radi o zbilja impresivnom interijeru promišljenog procesa nastanka, precizne realizacije, besprijekornih detalja i impresivne ambijentalne atmosfere koja je u prostoru postignuta, već i zbog samog konteksta nastanka, koji može poslužiti kao paradigma uspješne prenamjene industrijskog lokaliteta.
Nominacija knjižnice za UHA-inu nagradu bila je samo povod za intervju s Margitom i Ivanom, s kojima sam popričao, ne samo o njihovom hvaljenom Labinskom projektu, već i o niz drugih tema, uključujući i jedan sasvim drugačiji projekt dviju autorica, nadrealni privatni park u blizini Samobora. Intervju pročitajte u nastavku;
Krenimo od knjižnice u Labinu; za čitatelje koji nisu upoznati s genezom projekta, uvedite nas u kronologiju. Koji je kontekst lokacije, kako je tekao cijeli projekt, kako je došlo do natječaja na kojem ste pobijedili?
Margita i Ivana: Cijeli proces koji je prethodio natječaju zanimljiv je primjer načina na koji se jedna ideja, korak po korak, može na dobar način razviti. Rudnik u Labinu zatvoren je krajem devedesetih godina, nakon čega je uslijedila devastacija prostora Pijacala i tamošnjih industrijskih zgrada. Kako je riječ o kompleksu koji ne samo da ima vrijedan arhitektonski i urbanistički značaj, već i presudan povijesni te memorijalni i simbolični značaj za grad Labin, 2004. godine Pijacal je proglašen kulturnim dobrom Republike Hrvatske.
Prvo naseljavanje kulture u prostore kompleksa dogodilo se već krajem devedesetih od strane udruge LAE, koja razvija nezavisnu kulturnu scenu grada Labina temeljenu na rudarskom identitetu. Tada se pojavljuje ideja o podzemnom gradu, koja se dalje razvija u sklopu projekta MATRA-e “Novi svjetionici hrvatskog Jadrana”, čime se hrvatska predstavlja na bijenalu u Rotterdamu 2005 i 2007. godine. Platforma 9,81, zajedno s lokalnim strukturama, 2006. organizira radionicu na kojoj se definirao način prenamjene Velikih zgrada, kako nazivaju glavne industrijske zgrade kompleksa, čime se definirao i program natječaja koji je raspisan 2007.godine.
Koje su bile glavne odrednice koje su definirale projektni koncept i je li natječajni projekt knjižnice blizak ovog realiziranom?
Margita i Ivana: Sama knjižnica, i prateći prostori koji su realizirani, ostali su prilično vjerni samom natječajnom radu, ali je natječaj obuhvaćao puno veći prostor. Naime, knjižnica je smještena u manjoj zoni kompleksa, u dijelu upravne zgrade, dok je natječaj obuhvaćao veliku halu rudarskih kupatila, garderobu, lamparnu i vanjske prostore. Osnovni koncept temeljio se na urbanističkom pristupu, gdje se trg sa šohtom prenamjenjuje u glavni ulazni trg te se stvara inverzija kretanja kroz zgrade koja prati nekadašnji put rudara, ali u kontekstu nove namjene. To je bio pomalo neočekivan pristup s obzirom na to da je natječaj zapravo bio interijerski, a mi smo se pozabavili urbanizmom cijelog tog dijela grada. Ali to nas je izdvojilo od ostalih radova i srećom žiri je to prepoznao.
*Gradska knjižnica Labin (više o projektu pogledajte na linku)
Znam da tek skupljate lovorike oko realizacije knjižnice, ali neizbježno je pitati slijedi li nastavak razrade idejnog projekta, druge faze prenamjene industrijskih postrojenja Pijacala i o čemu ona ovisi?
Margita i Ivana: Pokretanje Multimedijalnog centra, koji bi bio drugi dio projekta, svakako predstavlja jedan od prioriteta za grad Labin, ali naravno da pretežito ovisi o financijama, jer je riječ o zahvatu većih razmjera. Bilo bi svakako dobro da se to dogodi što prije, jer zgrada rapidno propada i u zadnjih nekoliko godina vidljiva je ozbiljna degradacija konstrukcije. Prije nastavka projekta bit će potrebno usuglašavanje s nadležnim konzervatorskim odjelom, jer je došlo do razilaženja mišljena oko ideje povezivanja unutarnjih i vanjskih prostora i aktivacije krovnih ploha. Trenutno se većina kompleksa koristi kao servisni, skladišni prostor grada Labina, i trebat će dosta vremena da se svijest o takvom korištenju promijeni. Knjižnica je tek početak promjene kolektivnog doživljaja rudarske baštine.
Priča rudarstva i zadržavanja memorije na nekadašnju funkciju objekta vidljiva je u projektu, kroz signalizaciju, korištene materijale i prostorne elemente te direktno kroz prostorno-vizualno-audio instalaciju u objektu. Koliko vam je ta rudarska priča bila važna u konceptu te pojasnite ovaj posljednji segment instalacije, čitateljima koji neće obići knjižnicu?
Margita i Ivana: Cijeli donji grad – Podlabin nastao je u jednom mahu prema planu iz 1937. Eugenia Montuorija, prema tada najvišim svjetskim standardima funkcionalističkog oblikovanja. Osim što se radi o važnom ostvarenju arhitekture svog perioda, osnovna važnost tog kompleksa je simbolička – rudarstvo je dio identiteta grada. Naša intervencija predstavlja novi sloj koji ulazi u zgradu, dok stari ostaje vidljiv i prezentiran. Nova intervencija tek je jedna od crtica u životu te zgrade i bilo bi socijalno neprihvatljivo ignorirati njenu izvornu namjenu.
Pomalo zastrašujuća jest činjenica da je zgrada nekada funkcionirala kao stroj gdje su rudari u masama ulazili, vješali odjeću na lance i podizali je u visinu, presvlačili se u radna odijela, zatim preuzimali lampe u lamparni i spuštali se šohtom (liftom) 400m pod zemlju. Povratak je bio istim putem, ali preko kupatila gdje bi se tuširali prije odlaska. U podrumu je bila smještena i mrtvačnica te je tako bio obuhvaćen svaki segment rudarskog života. Naša audio vizualna instalacija „memorija rudara“ je homage rudarima i sjećanjima današnjih stanovnika. Riječ je o projekcijama iz rudnika koje se prikazuju na vodenoj zavjesi, simbolički postavljenoj na mjestu ulaska u Kupatilo.
Vaš kolega i jedan od koautora projekta, grafički dizajner Damir Gamulin, ove je godine nominiran za dva projekta za nagradu Bernardo Bernardi, a da se mene pita bio bi i za projekt Mrtvačnice Resnik. Znači imamo jednog dizajnera koji je jako prisutan u arhitekturi, odnosno uređenju interijera, s druge strane vi također imate iskustva s dizajnerskim natječajima. Kako komentirate ta ‘gostovanja’ u ovim bratskim strukama, dizajnera u arhitekturi i obrnuto, koja kod nas, čini mi se, nisu toliko česta koliko bi trebala biti i koliko su bila nekada ranije?
Margita i Ivana: Slažemo se da je Mrtvačnica Resnik, čiji su autori Gamulin i Presečan, zakinuta nominacijama, jer smatramo da je primjer total dizajna kakav se u arhitekturi danas rijetko pronalazi. Svakako je to rezultat interdisciplinarne suradnje arhitekta i dizajnera od najranije faze projekta, što obilježava i knjižnicu Labin. Suradnje s različitim strukama, pa tako i dizajnerskim, mogu samo oplemeniti rad na nekom projektu, različitim gledištima, mišljenjima i stavovima. Proces je kompleksniji i dugotrajniji, ali je rezultat kompletniji. Surađivali smo primjerice i s dizajnericama Anom i Mašom iz OFF STUDIA na natječaju „Lipa Pamti“ (link na rezultate natječaja) na kojem nažalost nismo pobijedili, ali smo bili jako zadovoljni radom.
No pobijedili ste na natječaju za dizajn albuma riječke grupe Mandrili (kojeg smo predstavili u našoj kategoriji PAKIRANJE), a znam i da ste sudjelovali na nekoliko HDD-ovih dizajnerskih natječaja «Bor s nama». Koliko vam je dizajn zabavan, koliko često se bacate na takve zadatke?
Margita i Ivana: Ne uobražavamo se da smo dizajneri, niti da to znamo raditi (zato i surađujemo s dizajnerima). Arhitektura je maraton, a dizajn šprint. Rezultati dizajna su uglavnom sagledivi u kraćem periodu vremena nego što je to slučaj u arhitekturi. Dobar primjer jer upravo Knjižnica u Labinu, čiji je projekt nastao 2007., a realizacija je završila tek 2013. To je jedan od razloga zašto nam je osvježenje raditi na takvim, manjim i bržim dizajnerskim projektima. No u obje struke je inicijalni proces dolaska do ideje sličan i nama zabavan. Trudimo se rušiti vlastite okvire razmišljanja i širiti vidike čemu pridonosi gostovanje u različitim poljima. Općenito bi rad trebao biti zabava, pokušavamo ne stvarati nepotrebne pritiske i «šize», kod nas u uredu je rijetko kad panika, osim kod rada na natječaju – tad i spavamo u uredu, u vrećama za spavanje (smijeh).
*Više o natječaju Lipa pamti pogledajte na linku
Koliko nominacija za najvažniju domaću strukovnu nagradu jednom mladom timu kao što ste vi znači i jeste li očekivali da će Knjižnica biti nominirana?
Margita i Ivana: S obzirom na to da je knjižnica projekt u kojem smo prošli kroz sito i rešeto kako bi došli do rezultata, nekako se izgube očekivanja, ali ovogodišnje nominacije nam ipak potvrđuju da se iskren trud na kraju ipak isplati. Ovo je naša prva veća samostalna realizacija i jako smo ponosni i sretni što je naišla na tako dobar odaziv kolega. Prilikom rada u uredima u kojima smo bile zaposlene radili smo i na zahtjevnijim i puno većim građevinama, ali nikada se nismo sreli s ovako dugotrajnim i psihički iscrpljujućim procesom.
Premda je to nominacija za uređenje interijera, njena veća vrijednost je u društvenim promjenama koje pokreće. Zato nam je dodatno bitna njena nominacija jer okreće fokus prema Labinu i nadam se da će ostale faze projekta dobiti vjetar u leđa.
Kako komentirate ovogodišnje nominacije, imate li favorite te što mislite, kakvu sliku hrvatske arhitekture ovogodišnji projekti odašilju? Pričalo se kako ove godine nema puno produkcije, a meni se čini da osim nominacija ima još niz jako dobrih projekata, što na izložbi Realizacija u posljednjih par godina baš i nije bio slučaj?
Margita i Ivana: Pa u prvom redu mislimo da nedostaje kategorija koja bi obuhvaćala otvorene prostore, pa ovogodišnja dobra produkcija javnih trgova od kojih bi izdvojila Gradski trg u Kutini (ASK Atelier – Marko Ambroš i Hrvoje Bačura) i Trg u Crikvenici (NFO) zapravo nema gdje konkurirati već se bori za nagradu Viktor Kovačić s projektima koji su potpuno drugačijeg karaktera i teško ih je strpati u isti koš. Također, čini nam se da su možda upravo zbog nedostatka adekvatnih kategorija, neki od nominiranih u krivoj konkurenciji. Drago nam je da se pojavljuju neka nova imena među nominiranima, premda neka koje smo očekivali nedostaju. Projekti koji su nama interesantni, a nema ih u nominacijama su Kuća MR ( Branka Juras) te Mrtvačnica Resnik koju smo već spomenuli. Činjenica jest da je hiperprodukcija koja je obilježavala neke protekle godine davno iza nas, znači li to da samo kvaliteta opstaje ili da se arhitekti imaju više vremena baviti jednim projektom, to stvarno ne znamo, ali svakako znamo da preduvjet dobrom projektu nije visoki budžet, već dobra suradnja arhitekta i investitora.
*Park Želja – Rakov potok
Jedan od projekata kojeg nema među nominiranima za nagrade, a siguran sam da će ga biti zanimljivo vidjeti na izložbi Realizacija, je i vaš park u Rakovom potoku, koji samo fotografijama već izaziva odlične reakcije. Kakav je to projekt i kako je on nastao?
Margita i Ivana: Pa to je jedan dosta neobičan projekt, upravo tip projekta za kojeg prilikom prijave za ovogodišnje nominacije nismo uspjeli pronaći kategoriju (smijeh). Riječ je o privatnom parku, što je u najmanju ruku neuobičajena pojava. Planiran je kao park za događanja na otvorenom, ali u prvom redu za vjenčanja. To je jedan od onih projekata čija ideja nastaje je u jednom dahu. Zamišljen je kao park skulptura gdje smo u nedostatku visokog zelenila osmislili apstraktne kulise za scenarije koji će se tamo odvijati. Nama to predstavlja situaciju u kojoj se dvoje ljudi nađu u paralelnoj realnosti te jedan i drugi predstavljaju vlastite avatare, koji se više nikada neće ponoviti u realnom svijetu u istom obliku. U nekoj mjeri se takav ambijent naslanja i na svijet elementarnih bića samoborskih mitova.
Koliko je lokalnoj zajednici bilo neobično ovakav jedan specifični projekt vidjeti kako biva izgrađen u jednom ovako malom mjestu? Kakve su bile prvotne reakcije lokalaca, a kako na njega reagiraju kolege?
Margita i Ivana: Rijetko se događa da investitor u projektiranju daje potpunu slobodu i neupitno povjerenje u ishod, što je ovdje bio slučaj, kao i na svim projektima na kojima radimo s Željkom Franja, jednim vrlo specifičnim mladim čovjekom koji je ove godine dobio Nagradu grada Samobora zbog doprinosa zajednici. Baza njegovog djelovanja je ugostiteljstvo, ali je zadnjih nekoliko godina izgradio najprije vrtić, a zatim i park Želja te pomalo stvara prostor koji poprima konture centra ovog malog mjesta. On nije postavio nikakve ograde na svom posjedu i dopušta neometan ulaz svima u park. Stvorena je točka okupljanja mještana pa se u parku, uz privatne svečanosti, danas održavaju razne lokalne manifestacije i predstave amaterskog kazališta.
S obzirom na to da graniči s dvorištem dječjeg vrtića, koristi se vrlo često i kao ekstenzija igrališta. U sredini u kojoj je nastao park je izazvao iznenađenje, i kod mještana, i kod slučajnih prolaznika. Prolaznici još uvijek usporavaju i znatiželjno zaviruju, a mještani su ga već prihvatili kao mjesni park.
Za sada ga nismo predstavljali kolegama, jer je tek nedavno dovršen, a moramo priznati da i nas zanimaju reakcije, s obzirom na to da je riječ o vrlo atipičnom projektu.
Niz ljudi koji su vidjeli moje fotografije vašeg parka uopće nisu mogli prepoznati o kakvim se strukturama radi. Objasnite našim čitateljima materijal od kojih su te kako su nastale dinamične bijele skulpture?
Margita i Ivana: Materijal je konačno definiran prilikom potrage za adekvatnim izvođačem. Nismo niti mi bili sigurni od čega će nastati te kompleksne forme u trenutku kad smo izrađivale prve makete. Srećom, naletjeli smo na entuzijastičnog bravara Josipa Kovačevića, koji je ponudio najnižu cijenu izvedbe, pod uvjetom da strukture ostanu trajno na lokaciji. Doživio je to kao izazov i vlastiti doprinos zajednici. Svaka od 20 skulptura ima drugačiju geometriju i perforacije, s plaštom svijenim u dvije ravnine te su rezane i varene ručno. Izvođač je svakako utjecao na to da se u procesu izvedbe unaprijedi rješenje tih elemenata, i uistinu je bilo zadovoljstvo na ovakav način surađivati s Josipom, jer se takva situacija vrlo rijetko događa. Jedan njegov projekt koji će možda biti poznat vašim čitateljima su ulazna vrata u Galeriju Inkubator.
Također trebamo napomenuti da smo od ostalih izvođača, od kojih smo tražili ponude za izvedbu struktura u parku, dobivali izuzetno visoke ponude ili odgovore kako to nije izvedivo u obliku kakvom smo mi to zamislile.
S kakvim se investitorima inače susrećete, kakva su iskustva, imaju li senzibilitet za suvremeno i kvalitetno, i vidite li neki napredak iz godine u godinu?
Margita i Ivana: Bilo bi iluzorno očekivati da imaju senzibilitet za likovno i kvalitetno, s obzirom na naš model obrazovanja i estetiku koja se plasira u javnosti kao opće prihvatljiva i kao trend. Susrećemo se sa svim profilima investitora, i tu nema zajedničkog nazivnika, međutim imamo nekoliko stalnih investitora koji nam daju puno povjerenje i s kojima je zabavno surađivati, a mislimo da je to velika stvar i jako nas veseli takav odnos jer to čini rad puno jednostavnijim. Do sada nam se samo jednom dogodilo da prekinemo suradnju s investitorom, ali i to smo se naučili tijekom vremena: kad ne ide – ne ide, potrebno je nekad znati i odustati.
Kako gledate na poziciji žena u domaćoj arhitekturi, vidite li neku razliku u pristupu, odnosima i angažmanu, od kolega arhitekata?
Ivana: Mi uglavnom surađujemo s mlađim investitorima kod kojih mi se čini da je manje prisutna diskriminacija i koji nas doživljavaju jednako kao bilo kojeg muškog kolegu. Bez problema urlam na 60-godišnje izvođače na gradilištu ako nema drugog riješenja, vjeruj mi, nakon toga svi ogovaraju samo iza leđa, ali odrađuju sve bez pogovora (smijeh). Meni je zapravo samo to važno – baš me briga što misle o meni. Vjerujem da se netko od mojih kolegica sreo s raznim poteškoćama te prirode, ali kod mene to nije bio slučaj.
Margita: Unutar struke mislim da danas nema spolne diskriminacije kad preuzmete stvari u svoje ruke. Možda žene jesu ipak nekome povoljniji zaposlenici jer čini mi se da mogu duže i mirnije podnositi neku nezahvalnu situaciju, ali ne mora biti slučaj jer žene u arhitekturi su često tough girls (smijeh). Na gradilištu je u osnovi svejedno jeste li žena ili muškarac, jednako bivate omraženi jer ste arhitekt (smijeh), što isto ne mora biti slučaj, nekada s nekom ekipom na gradilištu kliknete, nekad ne, kao i u životu. Jedino pravilo je da nema pravila.
Već nekoliko godina radite samostalno u studiju SKROZ, u suradnji s kolegama Danielom Škaricom i Marinom Jelčićem. Koliko je bilo teško nakon rada u većim uredima osamostaliti se i krenuti hvatati neke svoje projekte? Kako danas, nakon par godina samostalnosti gledate na svoj mali ured, je li osamostaljenje bio dobar korak?
Margita i Ivana: Nama je to bio logičan slijed profesionalnog razvoja. Od prvog dana nakon što smo završili faks znali smo da ćemo imati svoj ured. Nismo se nikad vidjele u sklopu korporacije, premda smo radi stjecanja iskustva osjećali da bi trebali nekoliko godina provesti kao zaposlenici. Zbog toga smo već od studentskih dana, te kontinuirano tijekom svih godina zaposlenja, radili natječaje u raznim timovima i teško je reći da nam karijera kreće tek osamostaljenjem. Kada smo kretali u svoj posao realno nije bio povoljan trenutak niti se poticalo samozapošljavanje kao danas, a nismo imali ni sigurne projekte.
Došlo je vrijeme kada smo željeli početi donositi vlastite odluke i imati stvarnu mogućnost izbora, pa smo se bez obzira na sve poteškoće, vlastite kredite i financijsku nesigurnost, doslovno bacili u poduzetničke vode i krenuli od nule. Danas smo više nego ikad uvjereni da smo napravili dobro, jer nekako stvari kreću u dobrom smjeru i uspjeli smo izgraditi kakvu takvu sigurnost.
SKROZ je zapravo manje klasičan ured, a više zajednica individualaca i neovisnih projektanata koji na pojedinim projektima rade zajedno. Nas četvero imamo potpuno horizontalnu strukturu bez hijerarhije.
Na kojim projektima trenutno radite, ima li nešto što će dogodine konkurirati za nominacije?
Margita i Ivana: Od većih, započinjemo rad na Turističkom eko kampu Rastovac koji bi trebao biti prvi kamp s 5 zvjezdica u Hrvatskoj, održiv eko kamp sa svim mogućim pratećim sadržajima.Njegov radni naziv je „Ekološko naselje nove generacije“. Riječ o vrlo zanimljivom projektu u kojem opet radimo u interdisciplinarnom timu. Projekt je podržan od strane eko udruga i lokalnih struktura, tako da se nadam da ćete više o njemu čuti u sljedećih par mjeseci.
Povremeno ‘ubodemo’ koji natječaj ili radionicu, da zadovoljimo psihološku potrebu za češćim brainstormanjem (smijeh). Radimo i na nekoliko manjih projekata (interijeri, manje kuće, dogradnje, mali privatni hotel) gdje se jednako trudimo napraviti neki pomak i korak dalje. To je ona jedna iracionalna potreba da uvijek pokušaš dati maksimum od sebe, i dobiti maksimum od projekta koliko god bio mali. Uglavnom, stalno je neki ‘muving’, ne stojimo besposleni ni minute. Jako često ‘kemijamo’ s minimalnim ili nikakvim budžetima za projekte/gradnju, što je dodatni izazov, jer uporno sam sebi i svijetu dokazuješ da se može i s malo napraviti dobro.
I za kraj, što biste od domaćih radova i projekata van arhitektonske scene izdvojili, što vam je recimo unazad godinu dana bilo zanimljivo, interesantno, posebno… Bilo u dizajnu, umjetnosti, srodnim disciplinama…?
Ivana: Super mi je što Greta postoji, što Vizkultura postoji, što Numenovci rade mrak instalacije po svijetu, i što je napokon Kvadra pokrenula domaći dizajn, u smislu masovnije proizvodnje. Super su mi ‘fuckin fine’ fora natpisi, Zdenko Bašić i njegove nadrealne ilustracije, uglavnom ima puno toga… Nekako mi se čini da je ova sveopća kriza, osim bezbrojnim pekarama po Zagrebu, rezultirala i poplavom kreativnosti, što je jako dobra stvar za nas kao društvo.
Margita: Zaboravila si Galeriju Inkubator. Oduševljava nas npr. Puzigaća svojom neposrednošću. Posebno pozdravljamo akcije kao što je primjerice nova suradnja Borova i HDD-a na natječaju za dizajn Startasica, jer se domaći proizvod itekako može plasirati upravo pomoću domaćeg dizajna, koji je već dokazao da je na svjetskoj razini. Na kraju je možda najbitnije izdvojiti rad udruga kao što je primjerice OPA, koja maksimalno ulaže energiju u edukaciju i osvještavanje vizualne kulture kod najmlađih.
*Margita Grubiša i Ivana Žalac
Fotografije: Ivan Dorotić
POVRATAK NA NASLOVNICU
