Mladog kipara Dragoslava Dragičevića, i njegov rad, prvi put sam upoznao prije nekoliko tjedana u Laubi, u sklopu razgovora «Umjetnička vrtna kućica» – otvorene i opuštene diskusije čija je tema bila «Splitske umjetničke prakse». Da su upravo njega uz, u zagrebačkim krugovima nešto poznatiju, a generacijski mu blisku kolegicu Lanu Stojićević, pozvali da kao «mlade nade» predstavljaju tu splitsku scenu, dovoljno indikativno ilustrira da se radi o najzanimljivijiim imenima koje je splitska akademija iznjedrila u posljednjih par godina. I baš njih dvoje, s jednako talentiranim kolegama s te iste akademije i sličnih im studija, trebali bi biti prezentabilna vrijednost, aktualnost te, bit ću potpuno patetičan pa reći – razglednica nekog suvremenog Splita, koji na čelu nema zalijepljeno ništa drugo doli prozirne imaginarne naljepnice kvalitete i promišljenosti, koja gradu koji “na van” djeluje da grca u besmislu, itekako treba.
No Dragoslav, odnosno apsolutno prikladno njegovoj opuštenosti zvan Drago, dobitnik rektorove nagrade za «posebna postignuća», ne zanosi se pretjerano nikakvim famama o pozicijama, pijedestalima i pretpostavkama bajne budućnosti, realan je i vrlo zreo u razmišljanjima, kao i elaboraciji svog autorstva i radova, svojski se trudi raditi, stvarati i paralelno s tim igrati (i financirati) ulogu bivanja umjetnikom u Splitu, u Hrvatskoj, u 21. stoljeću.
*Dragoslav Dragičević / foto: Maja Bosnić
Što nam je Drago, dvadesetčetverogodišnji kipar s Brača koji ne radi u kamenu, ispričao o toj splitskoj sceni, Akademiji, o autorskom radu «na kopnu i u moru» i svemu što pada na pamet mladom umjetniku friško izašlom s fakulteta, pogledajte u nastavku.
Gledajući tvoje radove i čitajući o njima, teško je ne primijetiti da često radiš autoportrete. Kako to komentiraš?
Drago: Znam da to promatraču može djelovati egoistično i pretenciozno, ali ja mislim da ne bi trebalo zato što moji radovi, odnosno autoportreti, nisu glorificirajući, više su degradirajući po mene (smijeh). Zapravo me puno više interesira samoanaliza nego propitivanje društvenih segmenata kroz moj rad.
Jedan od takvih autoportretnih radova predstavili smo u našoj kategoriji Artodrom – projekt „Bez naziva“ – u kojem si svoje lice stavio nasuprot „šahovske ploče“ ženskih lica, u mat položaj? Kako je taj projekt nastao?
Drago: To je zadnji rad koji sam napravio na Akademiji. Nakon što sam napravio diplomski, čekao sam termin obrane i, kako ja nikad nemam mira i radim pet stvari odjednom, tako je nastao ovaj rad. Kao što sam i napisao u obrazloženju, taj rad je svojevrsna osobna ispovijed mog odnosa s ljudima na fakultetu za vrijeme studiranja. Ja sam nasuprot jer sam uvijek nekako bio s druge strane tog „društvenog“ djelovanja splitske Umjetničke akademije.
*Bez naziva, 2012.
Zašto je to bilo tako, zašto si uvijek bio na drugoj strani?
Drago: Umjetnička akademija u Splitu je po broju studenata dosta mala sredina. Naravno da ima dobrih ljudi koji su tamo došli studirati „čista srca“ jer vole umjetnost, ali mi se čini da se uvijek formiraju grupice studenata koji na neki način ili odgovaraju ili podilaze nekim profesorima. Onda se automatizmom stvaraju kontakti i komunikacije koji možda baš i nisu prikladni za ustanovu visokog obrazovanja, a ja uvijek guram neku svoju priču bez previše obraćanja pozornosti na takvu vrstu studiranja. No moram naglasiti da na Akademiji ima vrhunskih profesora od kojih se može stvarno puno naučiti, i o struci i o životu.
Još jedan tvoj rad svojevrstan je autoportret, no s nešto drugačijim tendencijama – gdje pod isti nazivnik stavljaš različite vjerske, ikonografske, političke i medijske simbole aplicirane na bijele maske. Kakav stav si želio postići ovim radom?
Drago: Radi se o dvanaest odljeva mog lica napravljenim po sistemu kojim se rade posmrtne maske. Taj rad je nastao kao produkt mojih stavova prema smrti koja mi je uvijek bila zanimljiva. Osobno ne vjerujem u život poslije smrti i smatram da je sve ono, što ostane živjeti nakon tebe, upravo sve ono čime si se bavio i što te obilježilo u životu. Zato su ti pečati na glavama. Pečati, koje nosiš cijeli život, jedino su što ostaje nakon tebe, tijelo je nebitno… Dosta ljudi je ovaj rad shvatilo uvredljivo, zbog „trpanja u isti koš“ svastike i križa ili McDonald’sa i Davidove zvijezde, ali ja sam takvom relativizacijom prikazao svoj odnos prema smrti koji nije baš optimističan, ali se meni čini realan. Mrtav si, i to je to. Naravno da bi svi htjeli da nas naši dragi ljudi, koji su preminuli prije nas, čekaju na nekom idiličnom oblaku ili nekakvoj beskrajnoj oazi, ali mi ta priča izgleda realna jednako kao i Zubić vila.
*Bez naziva – 2011.
To korištenje motiva smrti provlači se i kroz tvoj diplomski rad koji si izlagao na trijenalu kiparstva u Zagrebu. Tu zapravo spajaš opsesiju smrću i autoportretiranje kroz ilustraciju vlastitog sprovoda s referencama na smrt sebe kao autora? Kako je došlo do realizacije malo bizarne ideje „sahranjivanja samog sebe“? (smijeh)
Drago: Pa jednostavno – smrt autora nakon Akademije ili čak kad pomisle upisati Akademiju (smijeh). Volio bih da ljudi taj rad doživljavaju upravo humoristično, kao ti i ja, a ne patetično. Zapravo sam si postavio pitanje: „Što možeš kad završiš Akademiju?“ Recimo, u petnaestak godina Umjetničke akademije u Splitu diplomiralo je barem 50 kipara. Ali od tih akademskih kipara i magistara kiparstva može se na prste jedne ruke nabrojati ljude koji „žive“ od stvari bliskih kiparstvu. Primjerice, malo je onih koji su se ubacili u neki oblik obrazovanja drugih ili nečeg što bismo mogli nazvati primijenjeno kiparstvo, ali od „čiste umjetnosti“ mislim da ne živi nitko. Volio bih da me netko ispravi ako griješim. Iako, moram priznati da mi se i ta kategorija „života od čiste umjetnosti“, kojoj svi negdje težimo, čini prilično idealistička i utopistička jer kad pogledaš i u dalju i bližu povjest (npr. od Van Gogha do Toma Gotovca…), uvijek su najveći umjetnici bili revolucionari i bunili se upravo protiv sustava koji bi ih jedino i mogao plaćati za to što rade, a nije ih prepoznavao niti mu je odgovaralo da ih prepozna. Uostalom, znamo tko su i kakvi su umjetnici plaćeni od sustava. Je li to čista umjetnost?
Mislim da sam zapravo kroz svoj diplomski rad metaforički obilježio trenutak smrti svojih mladenačkih iluzija i to iskazao, a daleko od toga da sam umro kao ja, umjetnik.
*Bez naziva, kiparska instalacija, promjenjivih dimenzija, 2012. / diplomski rad
Osim lijesa, nadgrobnog spomenika koji ima tvoju sliku i ugravirano ime te natpisa „Memento mori“, ovu instalaciju prati i niz fotografija tebe u raznoraznim kostimima. Što one prikazuju?
Drago: To je jedna moja višestruka autorefleksija. S jedne strane, u tom procesu odrastanja (koji u ovom slučaju zovem obrazovanje) bio sam prisiljen igrati neke uloge sebe koji nisam bio „pravi ja“. S druge strane – tu sam ja koji sam ih bio u stanju igrati i biti svjestan toga da su bile odigrane, te na posljetku s treće strane – ja kako mislim da su me drugi u tim ulogama vidjeli i doživjeli. Stvar je u tome da sam, u trenutcima dok sam ih igrao, to bio „pravi ja“, za „pravog sebe“ sam držao onoga sebe koji je cijelu tu autorefleksivnu igru domislio i oformio u rad.
*Bez naziva, kiparska instalacija, promjenjivih dimenzija, 2012. / diplomski rad
Spomenuo si da mnogi tvoji kolege „umiru“ nakon Akademije i da moraju raditi niz drugih stvari da bi preživjeli te da često prestanu producirati. Kakvo je tvoje mišljenje o tome i dosadašnje iskustvo?
Drago: Istina je da je stanje trenutno loše, ali je sve prepuno patetike i previše je jadikovki i to me malo živcira. Da, došlo je do toga da se svatko mora baviti nečim drugim da bi se mogao baviti umjetnošću, ali možda je zapravo uvijek bilo tako. Ono što je najgore, na kraju se sve može svesti na groznu stvar da ti umjetnost postane hobi. Nadam se da će se stvari promijeniti (još smo mladi) jer činjenica je da, bez obzira na to što ih je malo, ima ljudi koji jako dobro žive od umjetnosti i ne moraju raditi ništa drugo.
No ja oduvijek balansiram između svega toga. U životu sam radio toliko različitih poslova nevezanih za umjetnost da ih ni sam nisam u stanju nabrojiti bez da stanem i dobro razmislim. Dosta toga bilo je povezano s morem jer je to, na neki način, ipak nešto što stvarno volim pa kad već „ne ide“ umjetnost, svejedno radim nešto u čemu uživam, a donese mi nekakav prihod. To je ta nužnost koja postoji, zbog egzistencije.
Kad već spominješ more, moram te pitati o tvojim dvjema morskim skulpturama koje sam prvi put vidio na predavanju u „Laubi“. O čemu se točno radi?
Drago: Radi se o ljetnoj radionici Sub Art u Ražnju pored Šibenika. Taj konkretni projekt vodi naš multimedijalni umjetnik Ivo Deković, koji se odavno bavi SubArtom, mislim da je čak i na trijenalu kiparstva dobivao nagrade za ovaj projekt. On je podrijetlom iz Rogoznice, odnosno iz Ražnja, tamo ima obiteljsku ostavštinu i koncesiju na jednu određenu površinu mora. Svakog se ljeta tamo održavaju umjetničke radionice. Moj je autorski izričaj dosta drugačiji negoli je izričaj autora koji tamo inače sudjeluju, većinom multimedijalnih umjetnika. Ja sam tamo došao kao kipar i odlučio raditi nešto više skulpturalno. Dva puta sam na radionici sudjelovao kao participant, bio sam u par navrata kao gost, čak i u Njemačkoj… Taj moj projekt je ispao dosta uspješan i izlagan.
*Posidonija
Reci mi nešto više o skulpturama: kako su nastale te jesu li još uvijek tamo u Ražnju pod morem, u kakvom su stanju te što se događa kada ih negdje izlažeš – znači li to da ih tada vadiš iz mora?
Drago: Obje su skulpture još uvijek u moru. Jednu sam vadio za 36. splitski salon 2009. pa je nakon salona ponovno vratio u more. Prva skulptura se zove „Posidonija“, sastoji od 9 komada, kao devet travki trave Posidonije (9 vrsta posidonije postoji na svijetu). Kada sam je zadnji put posjetio, dolje pod morem, ostalo joj je samo sedam komada, morski crvi su pojeli dva dijela. Budući da je cijela napravljena od prirodnog materijala, odnosno drva, to je bilo i očekivano i na to ne mogu utjecati. Jedino što ja mogu tu napraviti je svake godine dokumentirati njezino stanje.
U nekoliko je prilika izlagana i video dokumentacija koja je snimljena na toj lokaciji, statični kadar koji prati ponašanje same mobilne skulpture pokretane morskim strujama i riba koje su se kretale kroz nju.
Druga skulptura, koja je nastala 2010. na radionici, nazvana je jednostavno „O²“ jer izgleda kao povećani shematski prikaz molekule kisika. Kako je visoka otprilike četiri metra i smještena na relativno maloj dubini, svaki plivač je može spaziti s površine i zaroniti kroz nju kao kroz neki poligon. Sada, nakon nekoliko godina, cijela je potonula na dno pod težinom školjaka. Izgleda kao neki „crash site“ Enterprisea pod morem.
*Posidonija
I ranije si se bavio ronjenjem pa je ova radionica na neki način spojila dva interesa: ronjenje i umjetnost?
Drago: Dok sam još išao u srednju školu, džeparac sam zarađivao roneći i loveći ribu. Kasnije sam se bavio i sportskim ronjenjem. SubArt radionica je bila odlična prilika da se spoje te moje dvije ljubavi – ronjenje i umjetnost, a to mi je bilo posebno drago jer na faksu baš nisam više imao vremena za ronjenje.
Kad gledam tvoje „kopnene“ galerijske radove i ove podmorne, vidljiva je potpuno različita estetika autorskog izričaja, kao i materijala s kojim radiš. Moglo bi se reći da si potpuno drugačiji kipar na kopnu i pod morem?
Drago: Istina je, radi se o drugačijim načinima rada. Na to s jedne strane utječe more, s druge materijali koje koristim, ali i kod drugačijeg okruženja imam drugačiji pristup radu. Djed mi je stolar pa imam u sebi tu zanatsku stranu poznavanja drva, tako da mi nije problem producirati radove od drva. To je potpuno drugačiji materijal od keramike, kojom se u zadnje vrijeme dosta bavim, a svaki materijal zahtijeva poseban pristup. Za ove podmorske instalacije sam odabrao drvo, koje mi se po svojoj prirodnoj karakteristici učinilo najprikladnije za izvedbu pod morem.
*O2
Ono što mi je također zanimljivo i zabavno je činjenica da dolaziš iz Supetra s Brača, a gotovo nikad ne radiš u kamenu? Kipar s Brača kojem brački kamen nije gradivni materijal, ironično? (smijeh)
Drago: Ne samo da sam s Brača, nego mi je mama iz Pučišća, a njen brat predaje u kamenoklesarskoj školi. Zamisli to! Bračanima je uglavnom ta činjenica da sam ja kipar, a ne radim s kamenom neshvatljiva (smijeh). Čak sam u jednom svom radu plastificirao kamen, obukao ga u tri RGB boje, možeš zamisliti kakve su reakcije na to bile. No ne opterećujem se time previše, ja samo volim imati maksimalnu slobodu u izričaju i radu, ne volim podjele i smatram da svaki materijal ima potencijal, da se od najjeftinijeg materijala može napraviti vrhunska stvar, a vrijedi i obrnuto.
U razgovoru s tvojom kolegicom Lanom Stojićević, a inače poznajući rad splitske Akademije, vidim da su oni dosta otvoreni spram slobodi izričaja i ne očekuju od vas ukalupljivanje. Pretpostavljam da od tuda i tvoji širi interesi i načini izražavanja?
Drago: Pa u principu na Akademiji jesu dosta široki u pristupu, no kada se priča o splitskoj Akademiji, stvari se nekad poopćuju da su takve, a unutar kuće postoje različiti pristupi i načini rada i stvari su vrlo individualne od profesora do profesora i od odjela do odjela. Budući da splitska Akademija nema svoju zgradu, studenti su razbacani na nekoliko lokacija, tako da imamo malo međusobnog kontakta. Ja smatram da je to jako tužno jer je u ovom poslu komunikacija s kolegama jako bitna i što je više ljudi, to je manje hermetičnosti koja je, čini mi se, uzela maha. Što se tiče ukalupljivanja – ja osobno ne znam što je kiparstvo, a što je slikarstvo i ne smatram se samo kiparom. Bavim se „kiparstvom“, izlagao sam i video instalacije i fotografije, volim si ostaviti slobodu izražavanja kroz različite medije.
*RGB – Kombinirana tehnika (kamen, pigmentirani gelcoat i ready-made objekti)
Ne mogu izbjeći pitati te kako gledaš na splitsku umjetničku scenu i njezinu poziciju?
Drago: Split ima puno kvalitetnih ljudi, no, nažalost, činjenica je da je Split i sve u njemu u nekoj svojoj čahuri i da ima bezbroj problema.
Osim toga, čini mi se da je Hrvatska najcentraliziranija država nakon Sjeverne Koreje (smijeh) i neke stvari je nemoguće promijeniti. Meni se čini da inače u Splitu svi samo gledaju kako će „podit nogu susidu“, otežati situaciju nekom tu, s kim radiš, dok su u Zagrebu orijentirani više na sebe. Tako da na kraju ispadne da uvijek Split „popuši“, ali je velikim dijelom zbog svog mentaliteta i „dišpeta“ i sam sebi kriv.
Nasmijao si se kada sam te u pitao da intervju napravimo u tvom ateljeu. Pretpostavljam da ga nemaš? Gdje radiš?
Drago: Da, smiješna mi je bila ta pretpostavka da imam atelje. To valjda dovoljno govori što mislim o tome i o uvjetima za imanje ateljea. Dok sam bio na Akademiji, imao sam svoj prostor tamo, ali sad, naravno, ništa od toga jer sam diplomirao i došli su neki novi ljudi koji za vrijeme svog studiranja moraju imati svoj prostor. Sada mi je više-manje prostor gdje živim prostor stvaranja ili djedova radionica na Braču, ali, iskreno, u nekoj sam fazi života kad ne znam doslovno gdje ću noćas spavati, Split, Supetar ili nešto treće… No to s prostorom ne doživljavam pretjerano definirano; kad imaš volje, napravit ćeš rad bilo gdje. Primjerice, ovaj rad RGB je nastao na nekoj livadi pod vedrim nebom.
Prijavljuješ li se na natječaje za izlaganja i izložbe?
Drago: Iskreno, malo sam traljav po pitanju natječaja. Na primjer, raspis za t-ht-ov natječaj sam vidio, ali sam se na kraju zaboravio prijaviti. Uvijek mi se dogodi da mi takve stvari promaknu, a što se tiče prijava za izlaganje, nekih prostora i lokacija za izlaganje u Splitu i nema previše.
A kiparski natječaji gdje se javnim pozivom traže skulptorska rješenja? Nisi možda radio ovaj zadnji aktualni splitski natječaj – za kip Tuđmanu?
Drago: To mi nije palo na pamet raditi. Zapravo se nisam još prijavljivao ni na kakve kiparske natječaje, ali to je najviše iz razloga što nemam volje raditi „tuđmane“ i gospe. I inače me malo strah takve sorte „kiparskog“ svijeta jer se sve svede na to kako si politički orijentiran, zato sam izvan svega toga, nemam potrebu ni za kakvom političkom opcijom.
Što se tiče izložbi, dosta si mlad, a već si izlagao na svim važnijim domaćim kiparskim izložbama. Ta su izlaganja bila vezana uz direktan prolazak na natječaju ili direktan kustoski poziv. Kako su na to gledali tvoji profesori, s obzirom na to da si već tijekom faksa dosta izlagao?
Drago: Izlagao sam više puta na Splitskom salonu, zatim na Trijenalu u Zagrebu pa na izložbi „Od kipa do ispovijedi“ u Klovićevim dvorima… Tamo mislim da sam bio jedini student, a ostali uglavnom ili stariji ili pokojni. Mislim da sam ja bio najmlađi, a Meštrović najstariji (←ovo se odnosi samo na kloviceve dvore) (smijeh)… Naravno da je bilo svakakvih reakcija na fakultetu kada sam tako mlad ušao na sve te izložbe, a neki profesori nisu… No što se tiče nekih od njih, to nije ni čudno jer su „ispali iz mota“ za suvremeni rad, aktualnost i recentno izlaganje.
*Bez naziva, kiparska instalacija, promjenjivih dimenzija, 2012. / diplomski rad
Spomenuli smo Trijenale kiparstva. Kakvo je bilo tvoje viđenje selekcije i svega prezentiranog na Trijenalu?
Drago: Bilo je zbilja dobrih radova, samo što o tome ne mogu objektivno govoriti jer je i moj rad bio u selekciji. Naravno da je bilo i radova koje ja ne bih izabrao, za neke sam siguran da su diplomatski morali tamo biti, a nisu zaslužili. Ali to je valjda normalno… Kad za takvu manifestaciju država daje velike novce, onda je ta diplomacija i „njega moramo“ u selekciji očekivana.
Zašto ti se većina radova zove (odnosno ne zove) „Bez naziva“?
Drago: E, to je zanimljivo pitanje. Mišljenja sam da, ako dam nekom radu neki naziv, previše sugeriram time, da nekako rad predodređujem bez da ga itko pogleda i razmisli o njemu. A možda jednostavno nemam hrabrosti davati imena.
Iako si friško završio akademiju, razmišljaš li o nekom nastavku obrazovanja?
Drago: Pa cilj mi je svako malo raditi neki „upgrade“; ako želim od ovog živjeti, onda moram. Razmišljam o nekom postdiplomskom, možda i doktoratu. Trebam se potruditi naći neka sredstva za to, ali ako već masno plaćam, onda ću dobro razmisliti isplati li mi se ostajati u Hrvatskoj ili otići negdje vani. Siguran sam da bi bilo bolje malo se odmaknuti i upoznati neku drugu kulturu i biti u komunikaciji s umjetnicima iz drugačijih sredina.
Na čemu trenutačno radiš, koji su ti daljnji planovi?
Drago: Što se tiče planova, naravno da ih ima, ali u Splitu ne smiješ puno govoriti o planovima jer ako se sazna, onda od toga neće biti ništa.
Radim na par stvari, na valjda tristo strana… Svašta radim: od primijenjenih stvari, preko turističkih i svakojakih poslova pa do renoviranja socijalističkih fotelja, čak sam pokušao i kalafatavanje (smijeh)… Takve mi stvari lako oduzmu pozornost. Nekad mislim da bih se trebao bolje organizirati, da mi ostane nešto više vremena za autorski rad, no za to nekako vrijeme nađe mene.
Veći mi je problem što 50% ovog slobodno vremena provedem ispred računala. To je možda isto neki način istraživanja, ali nije dovoljno. Razlog tome je možda nedostatak prostora za rad pa svoje projekte radim tek kad doslovno smislim apsolutno svaki korak. Zato mi dobro dođu ovi odlasci doma u Supetar. Koliko god misliš da su ta dva sata do Supetra i nazad previše i gubitak vremena, super posluže za stalni rad na sebi ili za čitanje neke knjige.
