Kada bih trebao izabrati recentni rad nekog našeg jako mladog suvremenog umjetnika ili umjetnice koji bi, paralelno uz strukovne pohvale i lovorike, u svojoj originalnosti i osebujnosti izričaja mogao biti intrigantan i dojmljiv znatno širem krugu, nazovimo ih, “mainstream” publike, kladio bih se na “Dvoboj” mlade umjetnice Lane Stojićević. Serija originalnih, estetski sjajnih, perfektno produciranih i uokvirenih goblena ima taj efekt snažne i direktne prve impresije, pop-momenta, možda i trenda, istovremeno bivajući promišljena, snažna, društveno angažirana, ali i itekako originalna u izričaju.
*Lana Stojićević (fotografija; Maja Bosnić)
Iz rodnog Šibenika Lana se prije nekih pet, šest godina preselila u Split, na tamošnjem UMAS-u prošlog je ljeta završila svoje akademsko obrazovanje diplomiravši u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Zagrebačka kulturna javnost Lanu je upoznala jesenas na 31. salonu mladih gdje je njezin spomenuti “Dvoboj” izazvao niz reakcija i vrlo vjerojatno nije bilo medija koji u priči o Salonu nije spomenuo Lanin rad. (Iznenadni) uspjeh se nastavio na nedavno održanoj izložbi [email protected] gdje je isti rad prošao ogromnu selekciju od preko 200 radova, konkuriravši nagradama u društvu znatno starijih I afirmiranijih umjetnika. A Lana će tek napuniti 24.
Bez obzira na sjajne kritike koje je primila za svoj rad “Dvoboj”, čini mi se da ova mlada umjetnica, pred kojom bi mogla biti obećavajuća karijera, ostaje prizemna, marljiva i skromna. S Lanom sam porazgovarao u Splitu, u caffeu tamošnjeg GALUMA u misiji zvanoj “pronađi pa promoviraj mlado i kreativno, stasalo u Splitu”.
Kako danas, s odmakom od nekoliko mjeseci, gledaš na činjenicu da si zapaženo sudjelovala na dvije najvažnije izlagačke manifestacije suvremene umjetnosti u državi, osobito u kontekstu svojih godina?
Lana: Mene je oduševila sama činjenica da sam prošla na tim natječajima, posebno spoznaja da sam to uspjela isključivo svojim radom jer tamo nitko nije znao za mene pa se nisam morala bojati da sam to postigla nekakvim poznanstvima ili na račun “stare slave”. Kako je Salon ipak izložba za mlade umjetnike, nekako sam se nadala da ću možda i proći, ali je T-HT bio potpuni šok. Sve to mi se jako brzo dogodilo, odmah nakon diplome se mnogo toga izredalo. “Dvoboj” je dobio odlične reakcije, posebno na Salonu jer je tada bio prvi put izložen. Što se tiče T-HT-a, zadnji dan sam se prijavila, doslovno sam u ponoć manje pet prevodila tekst na engleski i nisam ništa očekivala, osobito jer je tamo naglasak na novim medijima. Također, riječ je o ogromnoj konkurenciji, o ljudima o kojima sam prije godinu dana pisala seminare, a sada izlažem s njima. I sama činjenica da mi je rad u MSU-u… No sada osjećam mali pritisak jer su očekivanja od mene puno veća, a osjećam i odgovornost prema profesorima koji vjeruju u mene i bili su mi velika podrška… Naravno, nakon svega toga rastu i osobni apetiti i očekivanja.
“Dvoboj” nije tvoj prvi rad gdje eksperimentiraš s izričajem koji nije usko vezan za slikarstvo. Kako si krenula u taj drugačiji i netipičan smjer?
Lana: Kada se baviš slikarstvom, tada se oslanjaš na uobičajenu povijest i tradiciju tog medija. A ručni vez je nešto sasvim drugo, može se povezati s mnogim temama koje su mi jako zanimljive. U biti već samim odabirom te tehnike rad dobija brojne slojeve značenja koje razradom koncepta dodatno produbljujem.
Do goblena sam došla putem teme zadane na fakultetu. Radilo se o odnosu ljepote i istine kojem sam suprotstavila odnos kiča i laži. Zanimao me goblen koji se iz današnje perspektive promatra kao kič-predmet, kojem se ne pripisuje nikakva umjetnička vrijednost. Bilo mi je zanimljivo mijenjati estetiku goblena i njegovih uobičajenih motiva, koji su inače potpuno neaktualni i idilični, i na taj način goblen postaviti u kontekst suvremene umjetnosti.
Kako je tekao fizički proces nastanka samih goblena?
Lana: Prvo sam osmišljavala motive koje sam željela prikazati. Nakon toga radila sam fotografske predloške s modelima, točnije, natjerala sam svog i sestrinog dečka da obuku odijela i poziraju u formacijama koje sam zamislila. Nakon toga sam fotografije prebacila na platno te ih u plohama odradila u vezu. Sve vezano uz tehnikalije bio je rizik i improvizacija jer nisam imala puno iskustva s vezenjem pa nisam mogla znati kako će sve skupa izgledati na kraju.
Koliki vremenski period je potreban za nastanak jednog rada iz serije “Dvoboj”?
Lana: Zapravo mi je najteži i najduži taj početni proces, tj. osmišljavanje rada. Taj istraživački dio mi je jako važan jer volim proučavati literaturu i zanima me gotovo sve o temama kojima se bavim. Izrada rada na kraju dođe kao jednostavniji dio, koliko god bila duga.
Kako su profesori gledali na to da se u većini svojih radova izražavaš kroz nešto drugačiji medij negoli je onaj za koji si se na studiju slikarstva, formalno gledano, obrazovala? Ima li prostora za eksperimentiranje i stvaranje vlastitog izričaja na UMAS-u?
Lana: Čini mi se da na UMAS-u možeš raditi što god hoćeš, ukoliko je to dovoljno kvalitetno. Profesori se uglavnom nisu previše uplitali u rad, već su nas najčešće samo usmjeravali. Ljudi na UMAS-u rade u raznim medijima, bez obzira na kojem su odsjeku, tako da je tu vidljiv suvremeniji pristup umjetnosti.
Diplomirala si prošlog ljeta pa pretpostavljam da više ne radiš u prostorima Akademije. Imaš li neki prostor u kojem stvaraš i kakve su mogućnosti za dobivanje takve prilike u Splitu?
Lana: Pa iskreno, tek sam nedavno počela intenzivnije razmišljati o tome koliko mi je potreban radni prostor. Čak sam razmišljala i o mogućnosti da pokušam doći do nekog prostora u Šibeniku, tamo bi to možda bilo lakše jer je «konkurencija» znatno manja. No trenutačno se ne vidim da živim tamo. Za sada sam u Splitu, premda postoji mogućnost i da na neko vrijeme dođem u Zagreb.
Znači povratak u Šibenik za sada nije opcija? Kako gledaš na Šibenik iz svoje trenutačne perpsektive, na tamošnju scenu, uvjete, situaciju, kulturu… ?
Lana: Trenutno me ne privlači stalni povratak u Šibenik, iako sam često tamo, no ne isključujem tu mogućnost. No suvremena umjetnost i Šibenik danas nemaju veze jedno s drugim. Šibenik je zapostavljen u svakom smislu i na svim nivoima, tako da mu situacija s umjetnošću i kulturom sigurno nije toliko bitna u usporedbi sa svim ostalim problemima. Čini mi se da se sad stvari pomalo pomiču s mjesta, postoje manje inicijative koje mijenjaju stvari i dižu sve skupa na jedan viši nivo, a mislim i da je Terraneo puno napravio za grad.
Dok sam istraživao detaljčiće tvoje karijere, vidio sam da ima dosta članaka o tebi iz lokalnih šibenskih medija. Lokalpatriotizam u službi promocije kulture i umjetnosti mi se čini kao odličan koncept. Lijepo je da te prate i podržavaju?
Lana: U Šibeniku je situacija takva da gotovo svi čitaju te lokalne medije, čak i više nego nacionalne. Ako izađeš u gradskim novinama, „cili grad“ zna da si tamo, a ako si, recimo, u „Jutarnjem“, vrlo vjerojatno to nitko neće ni vidjeti. Šibenčani dosta drže do toga da „netko od dole“ nešto postigne, novinari odmah sami zovu za intervjue. Naravno da mi je drago što ih zanimaju moji uspjesi.
Mnogi se tvoji kolege nakon Akademije i sličnih fakulteta odlučuju za nastavak studija na nekom višem nivou. Imaš li neke daljnje planove u smislu edukacije?
Lana: Dok sam studirala, mislila sam da ću odmah nakon akademije trčati negdje izvan Hrvatske, ali mi je trenutačno dobro ovdje. Vjerojatno djelomično i zbog svega pozitivnog što mi se u zadnje vrijeme dogodilo. Da stojim na mjestu i da mi se ništa ne događa, sigurno bih intenzivnije i ozbiljnije razmišljala o tome. Imam tek 24 godine, taj doktorski može još malo pričekati (smijeh).
Jedan od tvojih ranijih radova zove se „Just what is it that makes today’s homes so different, so appealing“ (Richard Hamilton, 1956.) 1 ? Referira se na hrvatske nogometne klubove, odnosno njihove grbove u jednom pretjeranom, šarenom, kičastom i itekako smiješnom karakteru? Kako je nastao taj rad?
Lana: Riječ je o radovima u kojima sam spomenute grbove (njih 16) izradila sa šljokicama svih boja. Na fotografijama ti radovi izgledaju manje impresivno nego uživo, gdje se sve sjaji i presijava! To mi je bio prvi konkretniji rad, nastao na trećoj godini Akademije. To je ona „formirajuća“ godina, kada krećeš raditi autorske koncepte. To je, pogotovo nama koji smo direktno iz srednje došli na Akademiju, bio poprilični šok jer se prvi put susrećeš s takvim tipom rada. Mnogima je ta godina bila krizna, pa i meni. Bilo je suza, razmišljanja o odustajanju s faksa… Nisam bila sigurna jesam li sposobna za tako nešto. No na kraju sam bila zadovoljna radom, dobila sam super reakcije, pokazala sebi da možda to i mogu (smijeh). Izlaganje ovog rada je bilo moja prva samostalna izložba.
Taj rad je nastao kao reakcija na okruženje i, pretpostavljam, zasićenje nogometno/ikonografskim motivima u Splitu i na tamošnje društvene kontekste?
Lana: Naravno da je rad reakcija. Pa grad je prepun tih predimenzioniranih Hajdukovih grbova, neizbježni su. Mene nogomet uopće ne zanima, o tome gotovo ništa ne znam i ne želim znati, a ljuti me činjenica da se bavim umjetnošću i da ona kao takva u Splitu (a i Hrvatskoj) u usporedbi s npr. nogometom, gotovo nikog ne zanima.
Kako gledaš na situaciju i uvjete sada, nakon završetka Akademije, kada bi trebala od svojih radova živjeti, napredovati, razvijati se?
Lana: Teško je odmah nakon završetka Akademije zaraditi od svog rada pa su ljudi često prisiljeni raditi izvan struke da bi uopće mogli financirati radove, ali prije svega preživjeti. U ovoj struci je iznimno važno održati kontinuitet inače brzo „izgubiš konce“. Čini mi se da su zbog toga mnogi gotovo u potpunosti izašli iz struke što nikako ne bih željela mi se dogodi. I u slučaju da uspiješ biti izlagački aktivan, najčešće većinu troškova moraš snositi sam, od puta, transporta radova, produkcije radova, a da ne spominjem nepostojeće honorare za sudjelovanje na izložbama.
Onda možemo reći da bi „kulminacija“ nakon tolikog truda oko promišljanja, produkcije, promocije pa umjetničkog uspjeha nekog rada, kompletiranje cijele priče, morala biti prodaja tih istih radova. Jesi li imala interesa za prodaju „Dvoboja“ i kako gledaš na cifre koje će se u nekom trenu „zavrtjeti“ oko tvojih slika?
Lana: Da, bilo je upita za „Dvoboj“. Moram priznati da sve te priče oko prodaje radova djeluju previše apstraktno i daleko dok si na početku, mlad i neiskusan. Naravno da ne možeš radove prodati za premalu cijenu, nakon toliko truda i ulaganja, ali s druge strane, ne možeš sam niti znati koliko to vrijedi jer ti je tržište umjetnina potpuna nepoznanica.
A misliš li da će ti biti teško „odvojiti se“ od nečeg svog i osobnog, što je toliko dugo nastajalo i osiguralo ti odlične reakcije i uspjeh?
Lana: Neće! (smijeh) Toliko sam vremena to radila, nekada sam znala i po deset sati u komadu vesti. Nakon tako dugotrajne izrade ponekad postanem toliko zasićena svojim radovima da ih više ne mogu normalno percipirati pa više ni ne mogu procijeniti jesu li dobri ili nisu. Zato mi neće biti nikakav problem odvojiti se od njih (smijeh). Moram spomenuti da sam se već „odvojila“ od jedne serije radova kad sam 2011. potpuno neočekivano dobila prvu otkupnu nagradu Zavičajnog muzeja grada Rovinja kojoj je svrha stvaranje zbirke suvremene umjetnosti.
U Splitu si izlagala i na jednodnevnoj izložbi u Galumu? Premda je jako kratkog roka trajanja, radi se o o dosta zanimljivom načinu izlaganja za mlade autore?
Lana: Riječ je o projektu „Utorkom u Galeriji: FFWD“ koji su osmislili Božo Majstorović i Vedran Perkov. Radi se o seriji od deset samostalnih izložbi studenata diplomskog studija Akademije u kojima su kustoski dio odradili studenti povijesti umjetnosti. Radi se o odličnoj inicijativi jer primjećujem da inače postoji zid između studija povijesti umjetnosti i Akademije, ne postoji gotovo nikakva komunikacija. Čini mi se da je suvremena umjetnost na njihovom studiju zapostavljena i da postoji velik broj ljudi koje ona uopće ne interesira. Nakon te izložbe se stvorila neka dobra kolaboracijska enegija između nas i studenata povijesti umjetnosti, odmah se vidjelo tko je voljan na nečemu raditi te smo nastavili suradnju na jednom novom projektu za koji se nadam da ćemo ga uskoro realizirati.
Kako gledaš na okruženje Splita, kulturno umjetničke krugove i splitsku scenu i tu pretpostavku splitske inertnosti?
Lana: Glavnina scene zasniva se na ljudima koji su na neki način vezani uz Akademiju. Kada u Splitu završiš Akademiju, čini ti se da se da se sve događa u Zagrebu, ovdje smo u nekom zatvorenom krugu i teško je probiti te barijere. Da nije bilo natječaja za Salon i nagradu T-HT, ne znam kako bi itko van Splita doznao za moje radove i mene. Ja sam, recimo, na zagrebačkom Salonu mladih bila jedna od rijetkih koja nije sa zagrebačke Akademije. To bi se možda moglo pripisati žiriranju, ali s druge strane, ne može se zanemariti činjenica da se iz Splita jako malo ljudi uopće prijavilo. Ljudi valjda upadnu u neku rutinu svakodnevnih obaveza i nisu dovoljno ambiciozni. Čini mi se da se mnogi studenti Akademije i tijekom faksa nedovoljno trude. Ipak, često zaboravljamo da u Splitu ima „krcato“ dobrih umjetnika koji su mnogo toga postigli i koji su konstantno aktivni na sceni.
Postoji li publika koja dolazi, posjećuje i percipira događanja splitske scene izvan ovog kruga Akademije?
Lana: Mislim da je u Zagrebu ta scena puno šira. U Splitu je sve nekako zatvoreno unutar ljudi iz struke. Ima nešto malo publike sa strane, ali sve to nije dovoljno. Kad izložiš rad u Splitu, to neki određen broj posjetitelja vidi, ali bez obzira na usmene kritike koje dobiješ, dalje od toga se ništa neće dogoditi. Na tome sve stane: imaš izložbu, izađu dvije crtice u Slobodnoj i onda kao da se ništa nije ni dogodilo. Dok se u Zagrebu stvari puno brže zakovitlaju. Netko negdje vidi tvoj rad pa te zove za nešto drugo, za neku suradnju, novu izložbu, pa novine, pa televizija…
Ne misliš li da je možda za to kriv aspekt ignoriranja PR-a i marketinga kao važnog elementa današnjeg načina rada? Čini mi se da splitske institucije to nimalo ne doživljavaju i ne uviđaju koliko je to bitno za involviranje većeg broja ljudi u umjetnost i umjetnička događanja?
Lana: Slažem se i apsolutno sam svjesna što znači marketing danas u svemu pa tako i u umjetnosti. Naravno da bi dobar rad trebao biti preduvjet za uspjeh, ali bez marketinga ne možeš ništa. Mislim da mnogi nisu svjesni načina na koji mediji funkcioniraju pa im tako ne šalju nikakve obavijesti, ne izrađuju plakate, ne šalju pozivnice, mailove. Ne znam na koji način onda očekuju da publika sazna za to što rade. U Splitu nekad izlažu najbolji hrvatski suvremeni umjetnici, a za to nitko ne zna. Mislim da su ljudi žedni kulturnog sadržaja, a ako ih ne zainteresiraš i ne uputiš, ne mogu znati da se nešto događa.
Znači ne postoji ta splitska „studentska“ scena i energija koja se međusobno nadopunjuje, makar bila izvan sfere umjetničkih i srodnih fakulteta?
Lana: Mislim da studente ovdje ne zanima pretjerano umjetnost jer im nije iskomunicirana i krivo je percipiraju. Studentska scena u tom kontekstu ne postoji. Ukoliko i postoje nekakve suradnje, radi se o malom broju ljudi. Kada su bili prosvjedi u Splitu vezano za plaćanje studija, neki studenti Akademije su bili dosta aktivni u cijeloj priči. Tijekom nekih dogovora kolege s nekog drugog fakulteta izjavili su „neka umjetnici šaraju, a nama neka ostave razmišljanje“. To je potpuno krivi pristup. Umjetnik bi danas trebao primarno razmišljati pa tek onda to „materijalizirati“.
Pitanje pred kraj: na čemu trenutačno radiš, možemo li uskoro očekivati neki novi projekt?
Lana: Upravo samostalno izlažem u Kopru u Galeriji Contra. Radi se o dosta profesionalnijoj galeriji s kvalitetnim programom koja uglavnom surađuje ili s jačim inozemnim imenima ili s nekim novim umjetnicima u kojima vide potencijal. Ipak, sad stajem s izlaganjem i promoviranjem “Dvoboja” i što prije želim pokazati nešto novo. Stala sam s prijavama na natječaje i fokusiram se na stvaranje. Elimirala sam sve suvišne obaveze koje mi odvlače pažnju i u potpunosti se posvetila novim radovima i projektima.
Bojiš li se splitske fjake i kolotečine, da će te usporiti u svemu tome?
Lana: Ne. Kada oko nečeg zapnem, mogu dnevno provesti i po 15 sati radeći. Neko vrijeme nakon diplome borila sam se s manjkom motivacije, valjda je to klasična situacija nakon završetka školovanja. Bila sam jako aktivna u ovih 5 godina faksa, školovanje sam shvatila jako ozbiljno, prvenstveno zbog toga jer mi je stalo do osobnog napretka, tako da sam mnogo radila i učila pa sam „usput“ dobila i Dekanovu i Rektorovu nagradu. Nekad sam možda u svom tom izvršavanju obaveza i želja i pretjerala pa se nekad pitam kako sam sve uspjela odraditi. Tako da je valjda trebalo proći neko vrijeme dok se opustim i posložim prioritete. Mislim da je najvažnije biti svjestan što i kako dalje, a sad mi je ta vizija puno jasnija.
U nastavku pogledajte galerije i pročitajte više o Laninim projektima “Dvoboj”, “Just what is it… 1” the “Just what is it…2”
“Dvoboj” / Ručni vez na platnu / 2012. (klikom na sliku otvara se cijela galerija)
Ciklus Dvoboj izveden u tehnici ručnog veza referira se na shvaćanje goblena kao nekreativnog, šablonskog, ameterskog kič predmeta rezerviranog isključivo za kućanice. Mijenjanjem estetike goblena i zamjenom uobičajenih idiličnih, klišejiziranih motiva onim suvremenim, ta stereotipno ženska tehnika postavljena je u kontekst suvremene umjetnosti. Ručno izvezeni radovi nastavljaju se na potpuno drugačiju tradiciju od uobičajenih medija vizualnog izražavanja, tako da se povijest ručnog veza može direktno povezati s poviješću položaja žene. Njeno rukotvorstvo uglavnom nije bilo vrednovano kao visoko dostignuće, već joj se pripisivao i nametao skromni amaterizam.
Prikazima dvojice muškaraca u metaforičkom nadjačavanju, ciklus Dvoboj, između ostalog, propituje probleme društveno zadanih uloga, rodne podjele posla te neravnomjerne raspodjele društvene i političke moći.
‘‘Just what is it that makes today’s homes so different, so appealing?’’ (Richard Hamilton, 1956.) 1 / Šljokice na platnu / 2010. / (klikom na sliku otvara se cijela galerija)
Rad je nastao kao ženska reakcija na spektakl nogometa iza kojeg se kriju brojni problemi te kao komentar na snažno identificiranje s nogometnim klubovima kao i na njegovu pretjeranu medijsku eksponiranost.
Grbovima hrvatskih nogometnih klubova zadržan je crtež, izmijenjene su boje, a sve skupa začinjeno je ženskastim sjajnim šljokicama, kako i dolikuje nogometašima i manekenkama te sličnim klišejima.
Ušminkani nogometni grbovi uokvireni u lažne zlatne okvire koji naglašavaju glorificiranje, propituju sustav poremećenih vrijednosti.
‘‘Just what is it that makes today’s homes so different, so appealing?’’ (Richard Hamilton, 1956.) 2 / Ručni vez na platnu / 2011. / (klikom na sliku otvara se cijela galerija)
Svjesnim poigravanjem kič estetikom u ovom slučaju upravo kič postaje središnjom temom rada pa samim time prelazi u područje campa. Gobleni se uglavnom smatraju dijelom umjetnosti masa, danas već prošlom, gotovo zaboravljenom, pomodnošću. Nisu vrednovani kao umjetnička djela i nalaze se izvan povijesti umjetnosti, točnije pripadaju tzv. niskoj kulturi, i pri tome uglavnom području kiča. Proučavajući sentimentalni, patetični kič, koji je sveden na razinu površne dopadljivosti i koji je zahvatio većinu područja suvremene kulture, kao motive ovog ciklusa odabirem nešto manje pitome oblike svakodnevnog kiča.
