Posljednja je subotnja večer desetog mjeseca, već je pomalo hladno, a umjesto prema toplom žamoru Krivog puta krećem biciklom prema Krugama. U slabo osvjetljenoj ulici se zaustavljam pred sivom dvokatnicom, nekadašnjom općinskom zgradom. U ambijentu ulaznog prostora koji smo naslijedili iz nekog drugog vremena u ugodnom polumraku sjedi portir. Penjem se stubištem punim fikusa na drugi kat i hodam po zelenom tepihu niz neonskim svjetlima osvjetljen hodnik. Ambijent mi je poznat i ugodan, ovdje smo držali radionicu i bili rezidenti nakon što smo ostali bez prostora – priča koja se, vidjet ćemo, neprestano ponavlja. Na jednim od niza vrata stoji logo Radione. Unutra me čekaju Deborah Hustić i Damir Prizmić, samo dio ovog zanimljivog i nesvakidašnjeg communityja koji se na ovom mjestu redovito skuplja u neobična doba dana, pa tako i večeras.
Radiona je zajednica koja povezuje svjetove hackerske i makerske kulture sa suvremenom umjetnosti, a pritom nastoje premostiti sve društvene, rodne i sociološke barijere koje takav širok spektar djelovanja podmeće. Djeluju kroz naglašeno inkluzivan program baziran na edukaciji, samoedukaciji i DIY eksperimentiranju. Članovi kolektiva dolaze iz područija različitih struka i interesa, a ideja je uspostaviti komunikaciju, suadnju i razmjenu znanja ne opterećujući se stručnim backgroundom. Prostor tog fluidnog communityja nije klasičan makerspace, niti je umjetnički atelier, već je poligon sa razrađenim i bogatim programom međunarodnih radionica i razidencija, produkcije vlastitih open source kitova, ali i etabliranim glazbenim identitetom, umjetničkim izražajem i kustoskim programom.
Ova neobična i simpatična grupa ljudi čini udrugu koja je otvorena za suradnju bilo kome s autentičnim ili voljom za radom, edukacijom i eksperimentom.
Kako i zašto, pročitajte u nastavku, u razgovoru koji sam vodio s Deborah Hustić i Damirom Prizmićem.
*Deborah Hustić i Damir Prizmić – Radiona
► Radiona kao udruga proizlazi iz neformalne grupe I’MM_ koja je u prostorijama MM centra u SCu nekoliko godina. Koje se promjene događaju pri izlasku iz SCa i formaliziranja grupe pod današnjim imenaom?
Damir Prizmić: Formalno da, ali mislim da bilo tko od nas, tko je bio dio te priče, nije doživio tu transformaciju kao nešto potpuno novo u odnosu na ono što je bilo prije. To je prije svega bio prelazak iz jednog statusa u drugi, ali i svojevrsno uozbiljavanje.
Deborah Hustić: Postojao je taj neformalni i formalni dio. Neformalni dio je zapravo IMM_ media lab koji je započeo s radom u Studentskom Centru 2011. godine nakon Klifove (Ivan Marušić Klif) i Igorove (Igor Brkić) radionice o arduinu. Skupili smo se nakon što je Klif dobio ponudu da useli lab u backstage MM-a, a u sklopu programa revitalizacije samog MM je održana i spomenuta radionica. U početku je bilo različitih ideja; dio ljudi je htio da to bude hackerspace, nekoliko ljudi je htjelo institut, ali se učinilo najboljim, dok je sve neformalno i u početcima, da to jednostavno nazovemo media labom. Kao što je Damir rekao 2013. izlaskom iz SC-a se dogodio prijelaz na jednu drugu razinu, a i sam novi naziv “Radiona” je reflektirao ono što želimo, kao i sam karakter ljudi i zajednice koja se okupila. Dakle, lab neformalno postoji od 2011. i razvijan je u SC-u, kojima smo još i dan danas zahvalni na tome međutim, imali smo potrebu napraviti nekakav korak dalje.
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
► Izlaskom iz SC-a zapravo i kreće svojevrstan medijski boom kada radiona postaje vidljiv i puno značajniji akter na sceni nezavisne kulture.
Deborah Hustić: Izlazak je omogućio prijavljivanje na EU fondove, što se nama i odmah dogodilo – dobili smo ponudu od niza međunarodnih institucija vezanih uz muzejske prakse i popularizaciju znanosti, da kao jedini makerspace u Hrvatskoj surađujemo, što je bila super prilika da zajedno rastemo u menadžerskom dijelu educirajući se pri tome istovremeno. Iako smo i u SC-u imali međunarodni program i u tom smislu stvorili strašno jak temelj za daljnji rad. Radiona ima i jaku audio sekciju, koja je doslovce posljedica radionice Dereka Holzera. Kada se stvorila ta grupa ljudi, stvorio se bend koji je djelovao unutar laba i brojao petnaestak ljudi, od kojih neki danas sviraju solo po važnim festivalima. To su nekakvi temelji koji su tada nastali. Boom je bio i smisao promjene naziva koji je bio više catchy, lovio se brže i ima specifičan karakter s kojim se više ljudi asocira nego s primjerice nazivom media lab. I dalje mislim da smo medijski lab i generalno jesmo lab, ali jednostavno smo maknuli tu pretencioznu stranu naziva i time smo skupili raznoliku zajednicu ljudi, mislim da je to najveća vrijednost projekta. Projekt je imao uspone i padove, programski samo uspone, ali padove u smislu oscilacije polaznika. Svakom projektu treba vremena da se etablira, svatko ima svoja očekivanja, imali smo i mi taj problem, to je prirodan proces odrastanja.
Damir Prizmić: Sve je to povezano. Skupio se kapital rada, programa i radionica, dogodilo se da smo tada ostali bez prostora i promijenili smo ime. Na neki način su se profiltrirali ljudi kojima je stvarno bilo stalo. Mislim da je to ‘gubljenje’ prostora izazvalo kritičnu reakciju, jer je većina ljudi shvatila ozbiljnost situacije. Osvijestili smo da ne želimo izgubiti sve na čemu se do tada radilo. Kao udruga smo preuzeli neke odgovornosti u svoje ruke i sada već postoji više članova na koje se može računati kada se radi event. U I’MM- u je to bilo dosta nepredvidljivo.
Deborah Hustić: Zagreb ima jako puno kulturnih događanja, festivala, programa koji se najčešće događaju istovremeno, međutim neke stvari su se uspjele usustaviti. Ta situacija koja se nama dogodila tada s gubitkom prostora se poklopila s odlaskom na tromjesečnu rezidenciju u Galeriju Miroslav Kraljević, koja je isto tako imala svoje re-brendanje. Danas je GMK malo drugačiji nego prije nekoliko godina, a mi smo baš u trenutku začetka onoga što su Ana i cure radile, ušli u njihov prostor. Također se tada dogodila i slična situacija s našim najboljim partnerom, Tehničkim muzejom, gdje se dolaskom Markite Franulić promijenila poslovna politika institucije, u skladu s tim smo i mi počeli surađivati s njima, te svake godine radimo dio programa s njima i uživamo u toj suradnji. Krizne situacije ne moraju nužno biti loše, osim filtriranja communityja koje je Damir spomenuo to može biti izazov gdje naučiš kako se može raditi sa manje. Dogodi se hladan tuš i onda moraš raditi i snalaziti se s manje nego do tada. To je sve realnost.
► Danas se radiona nalazi na Krugama, u zgradi u kojoj tokom dana funkcionira čitav niz malih firmi. Kako se financirate i koliko je adekvatan prostor bitan faktor u funkcionoranju svih aktivnosti?
Damir Prizmić: Sam program se financira kroz domaće i inozemne natječaje na koje se Radiona prijavljuje, zatim programskom djelatnošću, suradničkim projektima, a najvažnija linija je financiranje najma prostora od Zaklade Kultura Nova što je bilo ključno za nas, s obzirom na to da u Radioni postoji niz opreme koja je na raspolaganju javnosti. Lab djeluje po principu dijela koji je otvoren za javnost i dijela koji je na raspolaganju članstvu udruge. Članstvo u udruzi nam je dosta bitno, jer od te stvarno niske članarine od 30,00 kn mjesečno pokrivamo troškove računovodstva koje svaka organizacija mora imati.
Deborah Hustić: Krenuli smo od nule, od šarafcigera iz Offertisime koji je još dan danas ovdje, puno materijala je donirano, dva puta smo bili i opljačkani, iza sebe imamo razna iskustva koja su stvorila ovu današnju raznolikost. Cilj je prijavljivati se čim više na europske projekte poput Erasmus + koji nam je donio prekrasan projekt Kreativni muzej i pokazao respekt inozemne scene, možda više nego što nas cijene kod kuće.
Ono što je ključno kod nas je pitanje prostora koje nam je bitno. Ne možemo ići u bilo koji prostor zbog opreme koju koristimo, zbog pitanja njene sigurnosti, jer imamo i 3D printere, ozvučenje, alate, strojeve, mikrokontrolere, sada već i autorske radove. Ne možemo iznajmiti običan uredski prostor, niti stan jer nisu adekvatni za održavanje radionica ili probi benda, jer po petnaestak ljudi navečer dolazi u naš prostor. To je mjesto alata, printera, opreme, mikrokontrolera, radnih stolova… Strah da ćemo ostati bez prostora naša je najveća frustracija, jer već imamo iskustvo pakiranja, nošenja u vlastite garaže i podrume, a sve se radi iz ogromne strasti, na volonterskoj bazi jer ovdje nema zaposlenih. S druge strane ljudi nam znaju reći da nam je ovo hobi, što zvuči smiješno, to je hobi koji mi dajemo javnosti, koji educira, koji ponekad otvara i nova radna mjesta, koji vraća izgubljenog studenta na faks, koji motivira na daljnji rad nekoga tko je razočaran izgubio motiv, okuplja na istoj razini žene i muškarce, inkluzivan je, i prije svega međunarodno uspješan. Programi koji se dovode, edukacija koja se radi, su vrlo konkretni rezultati, primjerice kao Synthomir sintisajzer koji je rezultat istraživanja i nagrađen ove godine na Izložbi hrvatskog dizjana.
Prema tome, to više nisu samo hobističke stvari nego su projekti kroz koje se svi učimo, različite vještine koje se ne tiču samo toga čime se bavimo – to su indermedijalne prakse u umjetnosti, makerspace kultura, hakerske kulture, ali su i pitanja menadžmenta održivih organizacija, kuriranja, bottom-up politika i rada na razvoju publike što smatram vrlo bitnim. Radimo i u manjim sredinama van Zagreba, u Osijeku, Lici, Rijeci, Karlovcu, Višnjanu. Imali smo izložbe u Varaždinu, surađujemo s raznim tipovima organizacija, od plesnih festivala do malih projekata kojima treba pomoći, iako je i sama Radiona mali projekt. S velikim projektima i organizacijama uvijek je problem što na kraju ispadne da je naš program zapravo dio programske koncepcije te jače i razvikanije suradničke organizacije koji najčešće za našu selekciju nikad prije nisu čuli, ali na kraju skupe svu slavu kao da je njihova selekcija. Zato nastojimo očuvati naš karakterističan karakter. Nama dolaze ljudi s DIY elektroničke i intermedijalne scene, ali ne nužno isključivo s područja arta, jaka imena poput Dimitrija Morozova koji je bio predstavljen i u Wiredu i iza sebe ima jake izlagačke prostore, no on tematski pripada više nama nego nekoj organizaciji koja se bavi isključivo intermedijalnom umjetnošću. Mi smo jednostavno inkluzivniji i volimo raditi bez ograničenja – umjetničkih, tehničkih, autorskih. Tako je koncipirano i kuriranje programa i izložbi.
► Makerspaceovi su mjesta gdje po ustaljenim klišejima očekujemo niz geekova i tech freakova koji grade gadgete, hakiraju itd. Vi imate puno širi spektar djelovanja – radionice, izložbe, performanse, rezidencije, koncerte… koji je izvor takovog neobičnog i hibridnog programa?
Damir Prizmić: Zapravo je IMM_ nastao iz grupe entuzijasta okupljenih oko prve Arduino radionice koju su vodili Igor Brkić i Ivan Marušić Klif. Od Igora kao inženjera i makera koji može napraviti gotovo bilo što, Klifa – inovativnog umjetnika koji tehnologiju proučava iz jednog skroz drugog kuta, preko Deborinog programskog koncepta. Djelovanje se od početka postavilo kao interdisciplinarno. Većina članova koji su na početku dolazili, bili su padobranci u područje tehnologije.
Deborah Hustić: Mi smo trebali lab da bismo obrazovali sebe. Zadovoljstvo je u tome da radimo program kao da ga radimo za sebe, a predivno je to podijeliti s ljudima, i to je nemjerljivo. Kao što Damir kaže, kad vidim taj spoj ljudi koji se inače privatno ne bi susreli, a ovdje se spajaju, pitam se postoji li nespojivo. Naravno da postoje komunikacijski problemi i različitosti, ali upravo je ta nespojivost ono što nas karakterizira.
Damir Prizmić: Kako participiram i u drugim subkulturama, muzičkim, umjetničkim i slično, mogu reći da nigdje nisam primijetio da je situacija tako heterogena kao u Radioni gdje npr. fizičar i s umjetnikom često pronalazi zajednički jezik, iako se vjerojatno nikad nigdje u “normalnom” životu ne bi susreli. Možemo reći da su svi ovdje geekovi u najpozitivnijem smislu, malo su pomaknuti ili imaju pomaknute strane koje se ovdje prihvaćaju jer su svi pomaknuti i svi su outsideri u nečemu. To je ono što je super!
Deborah Hustić: Meni je zanimljiv kulturološki aspekt, obrazovni background su mi komparativna književnost, etnologija i izvedbene umjetnosti, stoga i taj antropološki dio uvijek tražim ovdje. Primjerice kod robotike ćemo raditi robotiku noir, povezat ćemo je s praksama iz kulture, napravit će se radionica droneova i raditi performans sa droneovima. Uzmimo recimo nekog astro-nautičara, s jedne, i Damira koji je dizajner s druge strane, ili Hrvoja koji je arhitekt i u maketarstvu, te radi fenomenalne camere obscure, ili naše elektroničare Gorana i Maria koji su genijalni, koji u svojem dnevnom životu rade kao serviseri bankarske opreme, a navečer rasturaju i rade sjajne stvari, te drže radionice studentima FER-a… Meni je super ta kombinacija vrlo različitih ljudi, a prisutno je i dosta žena, što mislimo da je jako bitno.
Zanimljivo je da smo radili mnoge radionice prije večina institucija, npr. Processing, čak i prije FER-a, biohakiranje smo započeli davno. Mnogim zajednicama tehničke kulture se dogodilo da su relativno kasnije reagirali, no oni su neke ustaljene i uhodane institucije koje su vezane uz školstvo, a mi smo ljudi nekog drugog doba, govorimo o rebrandingu, na mrežama smo, naš mentalni sklop je drugačiji, činjenica je da promičemo kreativnost koja je potpuno inkluzivna. Postoje mjesta tipa Noise Bridge hackerspacea u San Franciscu koja su na sličan način strukturirana. Volimo primjenjivati nove prakse. Prije nego što smo krenuli s labom ja sam bila blogerica koja je pokrivala te teme, odlazila sam van na radionice i poznavala čitavu tu scenu. Imala sam potrebu ovdje napraviti ono što sam vidjela vani, uz onaj specifični predivni slavenski, mediteranski, panonski duh koji je vrlo neobičan i opušten i divlji istovremeno. Danas se najzanimljivija maker scena događa u Africi i u zemljama kojima je tehnologija potrebna. Vrlo izazovna rješenja dolaze i iz Indije i Indonezije.
Damir Prizmić: To je i naša baština. Znači kada se kaže “haker”, često imaš medijski klišej, mističnog povučenog lika koji u mračnoj sobi hakira bankovne račune, kartice i sl., a zapravo ovdje pod tim terminom podrazumijevamo improvizatorski “mindset”, snalažljivost i neopterećenost klasičnom strukturom i rješenjima, primjerice da se usudiš sam rastaviti bilo što i vidjeti kako funkcionira. Postoji nešto “anarhistički” u tome, da radiš bez straha i da si okretan. Za Balkan je karakteristično to što su ljudi generacijama bili prisiljeni puno više improvizirati, zbog različitih disfunkcionalnosti sustava ili siromaštva. No zato bar u tome sada imamo malu mentalnu prednost.
Deborah Hustić: Volimo odlaziti na sajmove inovatora i pokazati im što radimo zato jer donosimo interkulturalnost i inkluzivnost koja nas karakterizira, koja nema samo white middle class korisnike, i nemamo zapravo ni potrebu stavljati sebi neke tag ili label. U skladu s time je takva zajednica i takav je i program.
► Ta programska širina je dovela do toga da Radiona s ulaskom u novi prostor uvodi rezidencijalni program, što je zanimljiva praksa koja nije toliko česta u domaćim krugovima nezavisne kulture.
Deborah Hustić: Logično je da nakon što smo dobili sredstva za prostor da taj prostor ponudimo javnosti (to bih nazvala društvenom odgovornošću) i da labom potičemo istraživački pristup tako da otvorimo Radionu za rezidencije, koje ne moraju biti rezidencije u smislu da netko doputuje i tu radi. Mi bismo vrlo lako mogli primiti i pisce, u potpunosti je otvoreno. Rezidencije su podjeljene na artist-in-residence, maker-in-residence i engineers-in-residence, scientist-in-residence, itd. dakle, vrlo je otvoreno. Prošle godine smo se uhodavali s domaćim projektima, a ove godine smo imali preko Erasmus Plus javnog poziva za maker-in-residence Jari Suominena iz Finske, koji je deset dana ovdje vrlo disciplonirano radio i napravio rad koji ćemo izložiti u Tehničkom muzeju. Imali smo Yuri Landmana, umjetnika na rezidenciji, koji je uz četiri radionice ostao na neplaniranoj rezidenciji i napravio četrnaest instrumenata koje ćemo uskoro također izložiti. Radi se o ljudima koji su jaka imena, poput Suominena na finskoj novomedijskoj sceni koji i kao elektroničar radi za mnoge finske suvremene umjetnike i Landmana koji je gradio instrumente za Sonic Youth, koji je i dosta eklektičan u svome radu i možda nije dovoljno prepoznat na široj sceni. Ono što nas karakterizira je to da nismo fascinirani ogromnim i razvikanim projektima, već s manjim projektima koji imaju neku autentičnost i vjerodostojnost.
Damir Prizmić: Karakteristično je to da mi stalno gledamo što je nama stvarno zanimljivo. Kao netko tko je u tome, ne fasciniraš se nečim fancy, osim ako samo ne pokušavaš simulirati nešto pa djeluješ isključivo na površnoj medijskoj razini. Primjerice, ako se baviš muzikom onda zoveš bendove koji su ti zaista dobri, neovisno o tome jesu li bili na nekom festivalu ili nisu, i tako zapravo dolaziš do imena koja možda nisu poznata ali dobiješ nešto što je tebi i tvojoj sredini zanimljivo i unikatno. Ne možeš stvoriti scenu niti ju možeš simulirati samim time što si u nju uložio puno novca. U našem slučaju to funkcionira jer smo prisutni svuda na ovoj sceni, ljudi nam skreću pozornost na zanimljive osobe i projekte i vrlo brzo se izgradi međusobno povjerenje.
Deborah Hustić: Kada se radi selekcija i kuriranje program, nema šanse da biram nekoga čiji rad na slikama izgleda samo lijepo. To zaista moraju biti neki autentični ljudi i njihov autentični rad. Nikada ne ću zaboraviti kada je John Richards iz Dirty Electronicsa bio tu i rekao da razumije što radimo – kolekciju prekrasnih ljudi. To je zapravo vrlo jednostavno, možda ne dovoljno popularno, hipsterski, umjetnički i kustoski reći, ali da – ovdje se radi kolekcija prekrasnih ljudi!
Zanimljiva je i situacija riječnika koji se kod nas koristi, elektroničari nekad ne mogu razumjeti jezik humanističkih znanosti i kustosa, i obratno. Nama je zanimljiv taj interface koji stvaramo za spajanje vro različitih zanimanja i riječnika. Tu je bitan i socijalni rad koji uključuje ljude koji stidljivo rade po garažama i podrumima i možda ne znaju artikulirati to svoje znanje i iskustvo koje imaju, izazovno ih je dovoditi u situacije kada to moraju učiniti. To je i rast ljudi koji nisu znali na jednostavan način objasniti neki softverski ili tehnički problem, onda se s godinama uče tome i shvaćaju da moraju nekada objašnjavati znanje poput djece, i to ništa nije sramotno.
Damir Prizmić: Postoje dijelovi programa koji su vidljivi na van, izložbe koje se rade zbog ljudi koji dolaze na njih, ali se rade i zbog nas iznutra, zbog samoedukacije. Kada se ljudi koji nikada nisu izlagali, a vjerojatno nikada ni otišli na neku izložbu nađu u situaciju u kojoj moraju smisliti koncept, ili kada se suoče s činjenicom da ljudi unatoč detaljnim uputama neće koristiti rad onako kako je “inženjer” zamislio, dolazi do laganog prirodnog senzibiliziranja na neke nove teme. Budući da se dizajneri i umjetnici više fokusiraju na taj drugi aspekt rada, međusobno se puno nauči i stvara se prirodno uvažavanje.
Deborah Hustić: Zapravo konstantno radimo na sebi. Mi smo rasli, s godinama su ljudi razvijali svoj pristup radu. U početku smo imali neki cyberpunkerski pristup, otvaranja i demistificiranja mašine.
► Re/making Re/mixing History je vaš prvi projekt gdje u galeriju ulazite s definiranim kustoskim i artističkim programom. Bavite se intrigantnim osobama, inovatorima iz povijeti, kako to da ste krenuli “unazad” počevši s Turingom?
Deborah Hustić: U povijesti je bilo fascinantnih ljudi koji nisu dobili zasluženu pažnju. Prvo smo mislili kronološki obrađivati taj narativ, međutim započeli smo s Alanom Turingom koji je posebna priča. Zanimljivo je bilo raditi izložbu jer nas je sada bilo samo troje koji smo na tome radili, Damir je radio postav koji se sastojao od četiri projektora, što je već samo po sebi više bila umjetnička instalacija. Igor je za izložbu napravio zapravo Turingov stroj, a dok smo pripremali izložbu bili smo na to fokusirani kao tim. Sama serija izložbi je ulazak u GMK sa izložbenim, a ne edukativnim programom. Kada si lab koji se bavi intermedijalnim projektima, a ne čistim artom, ljudi drugačije gledaju na to. Do kraja ciklusa ćemo se baviti ljudima koji su inovatori, koji su bili i umjetnici poput Gundulića i Vrančića, cilj je primjeniti drugačije modele od onih koje smo do sada radili. Tokom godine užasno puno produciramo, imamo puno radova, pa su naše izložbe presjek svega. Ovo je prvi put da ulazimo u neki galerijski prostor s punim respektom i na neki način smo to htjeli staviti u konceptualni odnos i prema prostoru i prema autorima kojima ćemo se baviti. Napeto je i zanimljivo kao kustos istraživati ljude koji su bili nedovoljno obrađivani. Ono što je zapravo super što se sada kreira neki autorski team ljudi i kroz dizajn, jer imamo sreće da su nam u labu dizajneri; Damir s vrlo specifičnim stilom i Ana Labudović koja radi vrlo specifičan vizual za nas, mislim da to sve utječe na output same izložbe.
► Damir, izložba “Objekti opasnih namjera” – tebe i Nikole Bojića, održana u HDD-u, se dosta oslanja na iskustvo Radione, ali i na narativ spekulativnog dizajna koja se kod nas polagano počinje obrađivati. Koliki je međutjecaj Radione na izložbu i narativna spekulativnost na tvoj rad u Radioni?
Damir Prizmić: Mislim da se dio Radionine produkcije svakako bavi nekim oblicima spekulativnosti, samo to nitko tako ne pokušava označiti jer ne želimo “prestrašiti” ljude koji bi se samo igrali s tehnologijom na neki svoj način. Jedan primjer s te izložbe, USB Killer, napravio je ruski haker koji uopće nije imao “artističke” namjere, već smo ga Nikola Bojić i ja prepoznali i kontekstualizirali. Spekulativni dizajn je zahvaljujući radu Ivice Mitrovića i Olega Šurana dobio okvir i oni se trude pronaći radove koji se uklapaju tu priču. Mislim da se sami autori uopće ne bi trebali pokušavati uklopiti u bilo koju od definicija. Sama priča “Objekata opasnih namjera” zapravo je došla iz klasično dizajnerskog i analognog svijeta – iz frustracije običnim svakodnevnim objektima. U procesu istraživanja shvatili smo da je to ipak najčešće priča o tehnologiji, iako ponekad vrlo primitivnoj.
► Radionin Synthomir je ove godine dobio priznanje na Izložbi hrvatskog dizajna 1516, što me osobno razveselilo, ali i iznenadilo. Na našoj dizajnersoj sceni nisam očekivao da će netko valorizirati tako ekstreman rad, i to ne samo u kontekstu produkt dizajna?
Damir Prizmić: Synthomir je nama već jako star projekt, ali sada je dobio priznanje na izložbi hrvatskog dizajna 1516, što nam je zanimljivo jer je dobio pozornost iz nekog neočekivanog smjera. Postoji dosta muzičkih sintesajzera na DIY open source sceni, ali ovaj je prepoznat i izvan tog konteksta. Prijavili smo ga samo kao dokaz i trag naše produkcije i drago nam je da je uopće bio uključen u izložbu. Naravno da nam je naročito drago što i prepoznat kroz priznanje, kao i zbog činjenicu da će možda zbog toga netko saznati i za Radionu i priču koju guramo. Sam projekt je još iz 2014. i rezultat je istraživanja unutar kojeg smo htjeli napraviti naš kit, a prvi grant koji smo dobili od zaklade Kulture Nove smo iskoristili za to. Naša motivacija nije bila smisliti komercijalni proizvod ili biti jako fensi, nego napraviti naš kit kako bi mogli lakše raditi radionice. Naime najviše vremena se potroši na pripreme radionica, dok se osmisli koncept i prikupi materijal i testira. Onda napraviš jednu radionicu i to je to. Takve radionice mogu biti jako iscrpljujuće. Shvatili smo da možemo optimizirati stvari tako da razvijemo kit koji u velikoj mjeri reprezentira ono što radimo. Tako sada možemo napraviti radionicu koja traje pola dana ili dan gdje ljudi od nule mogu naučiti nešto o elektronici, nešto o programiranju i na kraju dobiju konkretni rezultat. Mogu naučiti nešto i o dizajnu jer je pločica napravljena na ekonomičan i racionalan način, koristeći minimalan broj komponenti iz čega je izvedena forma i sučelje. Također, Synthomir je open source projekt, elektroničke sheme, software i sve potrebno za izradu ili modificiranje slobodno je dostupno za repliciranje, modificiranje ili samostalno učenje.
Deborah Hustić: Ovdje se vidi i prirodni razvoj projekta. Problem sa start-upovima je što dignu prašinu, a nakon nekoliko godina shvatiš da ništa nije realizirano. Kod Synthoimra imali smo prirodnu evoluciju projekta.
► Osim Synthomira, Radiona ima jak muzički background: posljednja rezidencija Yuri Landmana je bila glazbeno orijentirana, s MMessy Oscillators 2.0 redovito gostujete po inozemnim festivalima, a nedavno ste započeli i svoj Hybrid Sound Festival u GMK. Kako se ta grana vaših napora razvijala i na koji način je smještate u kontekst Radioniog programa s kojim izlazite u širu javnost?
Deborah Hustić: Audio sekcija predstavlja razvojni put svega koji je kroz godine doveo do MMessy Oscilatorsa 2.0., jer se tu zaista izredalo jako puno ljudi koji su danas priznati i kao dizajneri, umjetnici, VJ-i, likovnjaci. Za MMessy Oscillators 2.0 je bilo karakteristično da u doba kakofonije noise elektronike nije bilo discipline nekakvih proba, radilo se o tome da nas pozovu na nekakav festival i da nas puno na stageu ruži s DIY instrumentima, međutim osjećali smo potrebu da se pomaknemo dalje. S godinama se ta brojka smanjivala kako se povećavala brojka sudjelovanja na festivalima. Zahtjevala se neka disciplina vježbanja, ne toliko improvizacije. Sada smo u timu tri žene, iako smo i dalje otvorene za nove članove spremne na ozbiljniji rad. Sada se po prvi puta bavimo glazbom, a ne zvukom odnosno bukom u kojoj bi se sama osjećala empatično s publikom prema kojoj smo i sami znali biti vrlo okrutni. Danas se bavimo strukturom, svirali smo s vrlo zanimljivim ljudima po festivalima i izazovno je pratiti taj progres koji se događa.
Što se tiče Hybrid Sound festivala, on je zapravo eksperimentalna platforma kao prijedlog daljnje suradnje sa GMK u najboljem smislu riječi. Taj festival je poslužio kao neko ritualno čišćenje galerije, nitko naprosto nije očekivao onakav noise koji se dogodio prve večeri, jer je galerija dotad imala specifičan presjek publike vezane uz suvremenu umjetnost, koje su prethodne kustosice ostavile u naslijeđe s vrlo kvalitetnim programom. Osim toga bilo je nekakvih reakcija gdje su ljudi možda imali nekih drugih očekivanja. Festival nama služi za ispitivanje formata i nije rađen u cilju da bude neki novi Izlog suvremenog zvuka, on nema budžeta, samoorganiziran je i mjesto je gdje samo želimo donijeti opremu i jammati. Uvijek moraš imati neki suvisao tekst i koncept kada radiš najavu, a sada da li će netko to shvatiti preozbiljno, tamo gdje mi sami sebe ne dođivljavamo ozbiljno, je drugo. Mi zaista ne bi imali tako dobar program da sebe shvaćamo ozbiljno, jer bi podilazili nekom svom egu. Onog trenutka kada ćemo se baviti svojim egom, ja ću se naći na izlaznim vratima, to nije dio karakterističan za Radionu.
Damir Prizmić: Htjeli smo da Hybrid Sound Festival bude mjesto gdje će ljudi možda prvi puta svirati, da nema neugodnih situacija kada izađeš iz svoje kutije i prvi puta nešto odsviraš javno. Da nema pritiska povećala gdje će te netko izmasakrirati ako failaš, već da se jednostavno igraš. Tako funkcioniraju i naše izložbe – moraš zadovoljiti neki minimum: da nešto radi, da nikoga ne ubije struja i da znaš što želiš reći. To podrazumijeva da će dio radova ili performansa možda biti fail, ali će se zato pojaviti i neke izvrsne nepoznate stvari.
Deborah Hustić: Ove godine će se festival održati u GMK početkom siječnja, 2017. Neki ljudi od prošle godine neće nastupiti upravo zbog jedne negativne kritike koju smo dobili na jednom portalu, zato mislim da je kritičarski posao vrlo odgovoran posao u kojemu moraš paziti da li nekoga obeshrabruješ i odsjecaš. Napisala ju je jedna žena koja piše ozbiljne kritike, međutim postavila se kao da je došla na biennale. Kod nas u Radioni je i Ana Horvat, koja je kompozitorica elektroničke glazbe, ali zaista ljudi nekada imaju drugačija očekivanja. Naravno da kada radimo da moramo raditi ozbiljno i s odgovornošću od koje nismo nikada bježali. Zato imamo i tako bogat program, možda i bogatiji od organizacija i projekata koji su prisutniji i strukturiraniji. Propitujemo sve kroz praksu. Možda ću jednog dana sjesti i sntetizirati to u nekakvu knjigu, ali zaista je praksa napetija kada se stavlja u diskurs, no ponekad se upada u klopku toga razumiju li ljudi koji sudjeluju u tome uopće taj diskurs. Toga se ne treba ni sramiti, jer ako konceptualni umjetnci mogu koristi izrazito socijalne osjetljive prakse i grupacije, onda ne vidim razloga zašto mi ne bismo koristili primjerice inženjere koji možda ne znaju mnogo toga o suvremenoj umjetnosti, alo koji mogu naučiti nešto o tome, te imati i nešto za reći u područiju hibridnih umjetnosti.
Bilo bi interesantno spomenuti odnos prema javnim prostorima i prema gerilskim (iako taj izraz ne volim koristiti) praksama. Pokušavamo pokazati spoj umjetnosti i znanosti, a ono što je super je zapravo taj razvoj publike, razvoj onoga što radimo na izložbama i radionicama je upravo način kako možemo angažirati publiku. Ti radovi se mogu dirati, mogu se potrgati, nikad ne stavljamo rad na neki oltar umjetničkog rada…
Damir Prizmić: Neki ljudi koji su etablirani u svom području, kao npr. glazbenica Ana Horvat, imaju tu jednu zajedničku crtu – spremni su eksperimentirati i slobodno se igrati unatoč tome što paralelno imaju profesionalne umjetničke karijere u kojima istovremeno moraju brinuti o formalnom image-u. Slično, na izložbi “Objekti opasnih namjera” izložen je jedan od radova (TV), koji uopće nije nastao za tu izložbu, a koji se redovito prezentira po maker fairovima i drugim manifestacijama u jednom potpuno drugačijem kontekstu. To možda narušava percepciju “umjetničkog” rada ili ga čini neozbiljnim. Meni je upravo zanimljivo vidjeti kako rad funkcionira u običnim kontekstima i dobiti feedback od ljudi koji ga gledaju iz te perspektive. U tom smislu svi više-manje dijelimo sličnu filozofiju, a to je da nam nije toliki problem zaprljati ruke i “image”.
Deborah Hustić: Radili smo i takozvane lemne piknike u javnom prostoru, ne čekamo publiku nego izlazimo prema njoj. Kada sam bila blogerica intervjuirala sam Nigela Charnocka, sjajnog britanskog koreografa i performera. Tom prilikom rekao mi je da ga ne zanima publika koji su koreografi, kritičari i plesači, već ljudi s ulice. Nas zanima obična raja, naravno izlagajući i radeći u prostorima kulture i dobivajući podršku institucija, ne možemo reći da nismo dio tog kruga, ali pokušavamo se orijentirati na širi spektar ljudi. Nije nužno bitno da nas ljudi razumiju, ali ne bi htjeli da nas se ljudi boje. Na taj način stvaramo zajednicu. U zadnje vrijeme nam se obraća dosta institiucija, upravo zbog zajednice, jer nemaju ljude. Neki ljudi kod nas su sjajni inženjeri, a da nemaju fakultet, a pritom drže radionice studentima. Nama to nije ni bitno, ali sam vrlo svjesna da i Damir i ja moramo biti prisutni kako ne bi neke od tih ljudi same izložili nekoj artsy ekipi koja koja bi nekoga omalovažavala jer nisu pročitali ili čuli za recimo Susan Sontag ili Baudrillarda i slično. Zaista nema smisla raditi selekciju ljudi na taj način. To ne znači da se netko od nas zatomljuje, uostalom nastojimo educirati i spojiti nespojive ljude i vidjeti što će proizaći iz toga.
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
Razgovaro: Sven Sorić (sve članke ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku)
Fotografije: Maja Bosnić i Radiona.org
Više o Radioninim projektima pratite na facebook.com/Radiona.org/ i radiona.org
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
