Dubrovačkog fotografa Marka Ercegovića upoznao sam prije nekoliko godina, u kontekstu jednog poprilično kratkog scenarija dvodnevne radionice, gdje je on imao ulogu mentora, a ja participanta. Već tada mi se učinilo da se, osim o neospornom talentu za bilježenje svijeta oko sebe, radi o čovjeku koji na zavidno nepretencioznom nivou verbalizira svoj izričaj i fotografske stavove te zbilja diše kroz fotografiju. Razgovor koji slijedi dokazao mi je da sam bio potpuno u pravu.
*Marko Ercegović (autor fotografije: Boris Cvjetanović)
Njegove fotografije, čini mi se, s nekim neopisivo jednostavnim osobnim jezikom dokumentiraju svakodnevnicu koja nam prolazi „ispred nosa“, a da toga nismo ni svjesni. Umjesto orkestrirajući režirane i „nerežirane” scenografije te unificirane istoznačne serije, Ercegović okida trenutke neuobičajenog u „običnom”, gradeći možda najpoetičniji opus suvremenog fotografa domaće scene, hvatajući lako previdno (a divno) u svakodnevnom. Istovremeno, radi se o čovjeku za kojeg sam siguran da je idealan primjer fotografskog edukatora koji ima puno toga pametnog za reći, za sve one koji žele i znaju slušati i upijati.
U nastavku pročitajte Ercegovićev pisani feedback na moja pitanja o suvremenoj fotografiji, domaćoj i međunarodnoj sceni, problemima istih, vlastitom izričaju i načinu rada, zabludama i pretpostavkama te ostalim temama koje dvojici ljudi koji vole fotografiju mogu pasti na pamet:
Izložba „Preživjeti grad” kustosa Sandija Vidulića, na kojoj trenutačno izlažeš u Splitu, kroz fotografski narativ vas trojice fotografa (op.a. osim Ercegovića izlažu Rino Efendić i Boris Cvjetanović) nastoji pričati o gradovima kroz prizore kakve smo, čini mi se, kao društvo zaboravili ili prestali gledati. Meni je upravo to najdraži segment tvog rada; pretvaranje svakodnevnog u inspirativno i posebno?
Ercegović: Što je to svakodnevno? Nešto dosadno? Možda nekome. Meni je to jako dobar materijal za rad. Fotograf ne može pobjeći od onoga što ga okružuje. Vjerujem da bi, kada bi otputovao u neki spektakularan grad, kao primjerice Peking, moje fotografije ubrzo izgledale u osnovi (ne doslovno) isto kao one iz Zagreba…. Tu sam gdje jesam, snimam ono što vidim oko sebe, hodam uvijek istim putevima i mislim da niti jednom nisam prošao kroz istu ulicu, pogotovo ako se njome vraćam. Sve više sam uvjeren da osvrtanje nije isto što i hodanje u tom smjeru.
Nasuprot ovome što govoriš, često čujem od fotografa da kažu kako im je grad u kojem dugo žive prestao biti inspirativan. Ali meni se čini da je razlog nestanka inspiracije prestanak gledanja. Slažeš li se?
Ljudi kojima je nešto prestalo biti inspirativno? To je njihov problem s njima samima. Što misliš, kako pekinškom fotografu izgleda Zagreb? Mislim da uopće nije floskula da dobar fotograf može to biti i u jednoj prostoriji za cijeli život. To bi se, doduše, zvalo „zatvorenička fotografija“… Osim toga, sam grad se mijenja, fotograf se mijenja, a to se množi jedno s drugim. Jednostavno ne može postati dosadno. Ja, recimo, volim snimati pred zagrebačkim HNK (iako baš nemam nekih uspješnih fotografija od tamo). Dan kada radnice Zrinjevca posade tulipane i kada ljudi, iz časa u čas, zastaju da bi se fotografirali pred cvijećem. To je čisti Jacques Tati. Prođite tamo samo subotom oko pet, kada gospođe u krznenim kaputima održavaju privid već nepostojeće više srednje klase, sa svojim supruzima u ulaštenim cipelama, uz proljetno sunce prebačeno preko MUO-a, koji pokušavaju evocirati nešto čega više nema – čisti zoo, čisti Winogrand.
Drugo, grad se toliko razlikuje po kvartovima da bi to slobodno mogli biti različiti gradovi. Trenutno mi je najuzbudljiviji zapadni dio Zagreba ili noviji dio Splita koji sam snimao nekidan. Gradnja bez urbanističkog plana i građevinske dozvole u mediteranskom gradu je za mene najuzbudljivija gradska veduta na svijetu. Koliko tamo samo ima puteva koji ne vode nigdje, s Bračem i Šoltom u pozadini. Ili ulica Dinka Šimunovića? To je kvart staroga mačka Rina Efendića.
Koliko ti je važno to okruženje u kojem fotografiraš, odnosno je li ti lakše ili teže fotografirati u Dubrovniku i Zagrebu ili u nekoj drugoj, novoj i neistraženoj sredini?
Ideja o putovanju u daleku zemlju, gdje ćeš napraviti nevjerojatne fotografije, ideja je bijega od samog sebe u neko bolje „sebe“, a to se ne može vlakom ili avionom. Čini mi se da odnos s neistraženom sredinom ima lošu i dobru stranu: odnos je nezreo, ali erotičan. Malo sam opsesivan, volim snimati iste stvari iznova, pogotovo u Dubrovniku. Nakon jedno deset puta, ubodem fotku. Često sam kao ćorava koka, a to je u fotografiji sasvim legitimno. Ako radim polako i strpljivo, ja sam dakle i spora i ćorava koka.
Velika većina tvojih fotografija i serija, koje znam, ulična je, svakodnevna, nerežirana i zapravo iskreno dokumentaristička, bez obzira na to što ih u današnju percepciju dokumentarne fotografije nikada ne bih stavio. Radiš li ikada kroz režiranje ili je to niša koja ti uopće nije interesantna?
Čini mi se da fotografija pripremljenog prizora nekako i nije fotografija, da je to više dokumentacija performansa ili instalacije, ali teško je povući jasnu granicu. U uskom smislu riječi fotografija je dokument, ali istovremeno i prostor za manipulaciju. Između ta dva svijeta je prostor za rad.
Dok snimam, valjda onda režiram i sebe, nekako se mora upravljati onim što uspijevam snimiti. Gledam li lijevo, propustio sam ono desno. Pa onda, svaki fotografski portret je neka vrsta namještaljke… ima tu svašta. Cirkus.
Često me kod fotografskih serija, pogotovo kod onih koje su evidentno nastajale kroz niz godina ili mjeseci, impresionira tehnička i vizualna „unificiranost“. No čini mi se da tebe to previše ne opterećuje? Bez obzira na to, tvoje serije imaju neku konzistentnost čitljive emocije i potpisa, „unificiranosti“ na nekom drugom nivou. Kojim ritmom i pod kojim okolnostima nastaju tvoje fotografije, jesu li produkt svakodnevnog imanja aparata i bilježenja trenutaka koji se jednom pretvaraju u zaokruženu osobnu priču ili seriju?
Ne snimam uvijek, ali se borim za priliku tako što nosim aparat uvijek uz sebe pa se okine barem jedna dnevno. Mislim da se moram ekstra truditi u odnosu na druge ne bih li dosegao istu razinu, tako da pokušavam snimati što više, ne bih li se pokrio količinom…. Da me netko pita, ne bih radio ništa drugo po cijeli dan nego snimao, tako da me okolnosti vjerojatno štite od urođenog ludila.
Što se kontinuiteta tiče, toga sam svjestan, volim ga. Mislim da je to posljedica snimateljskog obrazovanja. Snimatelju je kontinuitet jako važna stavka… A nekako mi se sve skupa i čini kao film pa to onda tako slažem. Nemam nekog pravog odgovora, ali volim nekad misliti da snimam film bez naracije, više neki eksperimentalni… Serije su u glavi otprilike, mijenjaju se kako snimam i to je valjda to. Kontinuitet, koji spominješ, funkcionira samo ako je na granici uočljivog. Meni mora biti labav.
Kako ih slažeš u „serije“? Imaš li unaprijed zamišljene priče koje su jednom nastale pa je svaki dan prilika da se nadopunjuju ili je to svakodnevno fotografiranje pa naknadno slaganje naracije i cjeline?
Snimam što stignem, čini mi se nemoguće raditi po projektima, a to bi bilo i gubljenje vremena. Mislim na nekoliko serija istovremeno pa kako što naleti. Kasnije je selekcija druga polovica posla. Pa zar samo snimanje nije isto vrsta selekcije: ovo hoću, ovo neću? Hoću sad i neću sad.
Serije nastaju nekim pokušajem evokacije stanja u kojem sam se nalazio dok sam snimao. Svaka fotografija je za mene zabilježba tog stanja u trenutku snimanja, nešto kao podsjetnik na diktafonu. Cilj mi je serijom objediniti kolekciju fotografija koje što vjernije dokumentiraju to stanje. Mislim da je onda cjelina jaka i zovem je nekom serijom. Kako to kumuniciram prema gledateljima? Nikako – ako to prepoznaju sami, uspio sam, a ako i ne, uspio sam.
Na radionici u Umjetničkom paviljonu prije par godina pričali smo o autorskom odabiru, odnosno onoj finalnoj selekciji u kojoj autor sam odlučuje što je „najbolja“ fotografija koju uvrštava u „odabir“, zauvijek je pretvarajući u potpisano autorsko djelo, dok ih bezbroj ostaje na negativima, karticama ili hard diskovima i možda ih nikada nitko ne vidi. Kako gledaš na to i imaš li puno „second thoughts“ po pitanju finalnih odabira?
Mislim da treba biti okrutan prema svojim fotografijama u trenutku biranja. Fotografije brišem odmah nakon selekcije i ne vraćam se na njih. Mogao sam ih isto tako i ne snimiti…. Osim toga, ubrzo bih bio zatrpan svim i svačim što bi bilo potpuno kontraproduktivno. Tipka „delete“ je vrlo slična okidaču fotoaparata; dok god držim jedno oko na svojoj neodlučnosti.
Osim videa predstavljenog na izložbi „Hrvatska fotografija okom Petera Knappa“, tvoje druge video-radove ne poznajem. Koliko ti je video kao način izražavanja važan, koliko se njime baviš u usporedbi s fotografijom i možeš li uspostaviti nekakav međuodnos razlike „pričanja“ kroz fotografiju i video-medij?
Ustvari, ti radovi su video-fotografije. To su obično radovi u jednom kadru koji se na neki način odnose s fotografijama izloženima u zajedničkom prostoru. Ne gledam ga kao film. U smislu naracije, serija fotografija je bliža filmu od tih video-radova. Mislim da se uspijevaju nadopuniti, ali i međusobno kritizirati. Fotografija stabala na vjetru, kada grane nepredvidljivo plešu, i snimka istog je dobra ilustracija kako shvaćam taj odnos. Volim zvuk video-rada u galeriji gdje su izložene fotografije.
Kako gledaš na fotografsku edukaciju u Hrvatskoj? S jedne strane iz perspektive nekadašnjeg studenta Akademije, a s druge iz perspektive danas afirmiranog umjetnika? Koliko je studij fotografije kvalitetan i suvremen, jesi li imao mentorsko/predavačkog participiranja u radu Odjela za fotografiju i imaš li uopće takve aspiracije?
Što se tiče edukacije, gotovo da je i nema. Već dvadeset godina nema novih prijevoda važnih knjiga o fotografiji. Ali, nema veze, djeca danas znaju engleski, no to nisu idealni uvjeti. Da, imam veliku želju učiti fotografiju zajedno sa studentima, prvenstveno da traumu katastrofalne edukacije koju sam imao ovdje ublažim za djecu koja dolaze. Studij fotografije na ADU pokazuje živost koja do sada nije bila prisutna i to je dobro. Bilo bi dobro da taj studij traje više od dvije godine, ali i da imaju pravu konkurenciju na drugim institucijama.
Ono što me kao autora koji se izražava kroz fotografiju često intrigira jest činjenica da je na domaćoj sceni jako teško nešto postići ako nemaš to akademsko ili institucionalno obrazovanje, da je taj „moment“ Akademije postao izuzetno bitan da bi te ljudi, kako šira javnost, tako i „kolege“, a i galerijske institucije, ozbiljno percipirali kao fotografa. Ne govorim ovo nikako samo iz vlastite perspektive, niti samo u fotografskoj sferi. Jesam li u krivu?
Mislim da to nije važno, strah je neopravdan. Formalno obrazovanje u fotografiji u pravom smislu postoji tek petnestak godina u Americi (koja je prva u tome). U Hrvatskoj, osim možda pet ljudi, nitko nema formalnu edukaciju. Prvi je bio, mislim, Posavec. S druge strane Boris Cvjetanović nema nikakvu formalnu edukaciju pa ga to ne sprječava da bude bunar bez dna što se fotografskog znanja tiče… Ali da su predrasude prepreka, nije ništa novo; mislim da se i Boris susretao s time u mladosti; on je potpunu afirmaciju i doživio tek u zreloj dobi.
Na Akademiji se fotografija uči tek zadnjih 5-6 godina, a snimatelji su nešto sasvim drugo, tako da ja nemam formalnu edukaciju nego sam neka vrsta polu-autodidakta.
Ne treba brkati stvari, veliki dio problema je u sljedećem: u općem nedostatku teorijske podloge u Hrvatskoj. Znatan prostor dobijaju ljudi čiji je rad samo puka akademska rekapitulacija rane moderne, a to je u današnjem kontekstu smiješno. I još to rade loše, dok istovremeno imaju snage kritizirati napore da fotografija raste, da se proširi, da komunicira s drugim umjetnostima.
Dio posla te ekipe je da se ti osjećaš isključeno, da su oni ekskluzivni. Sakrivaju se iza srebro-bromida jer nisu u stanju napraviti pomak iz 50-ih u 60-te dvadesetog stoljeća, a kamoli sudjelovati u napretku fotografije pola stoljeća nakon toga. A on ima jako malo veze s fiksirom.
Slično se događalo u povijesti fotografije i s vremenom su takvi autori spali na mjesto koje im pripada. U međuvremenu su napravili štetu, parazitirali na sredstvima ministarstva i grada za svoje samodopadne projekte nikakve umjetničke vrijednosti, dok mladi i perspektivni autori nemaju priliku producirati svoje ideje. Trenutno neki studenti fotografije na ADU, ALU ili kolegiju fotografije na Studiju dizajna zaslužuju ta sredstva, mnogi za koje još nismo čuli i koji će odustati jer ne mogu izdržati takvu inertnost društva. Krajnje je vrijeme da se to promijeni. Da bi se to promijenilo, moramo čekati da neke glavonje odu u penziju, dok oni u međuvremenu regrutiraju svoje nepote, tako da se to vrti u krug već jako dugo.
Dosta je hrabro, ali mislim da je točno to što govoriš. A i smiješno je što se sve skupa odvija na izuzetno maloj sceni. Što misliš, imamo li uopće „fotografsku scenu“?
Ako scenu shvatimo kao skup ljudi koji se bavi fotografijom i razmjenjuje znanja, ona je itekako jaka iako djeluje u obeshrabrujućim uvjetima.
Scena je usko vezana za likovnu. Pravi prostori za izlaganje su galerije koje su verzirane na likovnu umjetnost (izuzev dva-tri prostora) pa su tako i ljudi, koji ih vode, uglavnom priučeni za fotografiju. Iako je kod mnogih znanje zapreka, ta interakcija je dobra. Mislim da je prostor u koji se fotografija širi u zadnje vrijeme onaj likovnosti, tako da to pomaže fotografima. S druge strane, kao da prevladava opći strah od „čiste” fotografije. Ona je sve samo ne dosadna, neangažirana. U fotografiji je gramatika tek postavljena, mogućnosti su neograničene.
Što misliš da su najvažnije stvari koje su se u suvremenoj hrvatskoj fotografiji dogodile u posljednjih godinu dana?
Najvažnije stvari, koje su se dogodile, uglavnom su sve loše po hrvatsku suvremenu fotografiju. Vezane su za pitanje o sceni maloprije. S tim će biti gotovo tek kada se jasno počne govoriti o tome! Dobar je primjer, jedan od mnogih, rad Stanka Abadžića koji neumorno parazitira na javnim sredstvima u posljednje četiri godine, sredstvima dovoljnim da se financira deset dobrih izložbi mladih fotografa ili isto toliko publikacija koje bi zasigurno postavile hrvatsku fotografiju u puno bolju poziciju nego što je sada. Zauzvrat je društvo (jer su to naša zajednička sredstva) dobilo skupe višejezične fotografske lakrdije za nesumnjiv zaborav i ugušilo priliku za autore koji riskiraju, koji probijaju.
Naravno, to nije njegova krivica, već krivica fotografski nekompetentnih vijeća za kulturu, inače krasnih ljudi koji o fotografiji nemaju gotovo nikakvo obrazovanje. Čini se da je s tim donekle gotovo ove godine, ali još ništa nije riješeno. Problem je što ne postoji financiranje za fotografiju, nego je ugurana u likovnu umjetnost pa su odluke često bizarne, a o strategiji da ne govorim. Da o sredstvima za fotografske projekte odlučuju pisci, bilo bi više živosti na sceni. Vjerujte, pametnih ljudi ima, samo je pitanje dobre organizacije u lošim financijskim uvjetima.
Svjetlo u tunelu je medijska pažnja oko izložbe u Prizu i MUO-u izbornika Petera Knappa pa onda činjenica da je Marina Viculin postavila izložbu „Aftermath/Posljedice“ u isto vrijeme i samo kat ispod izložbe Picassa u Klovićevim dvorima. Također, ne treba zaboraviti i da je jedna od najjačih europskih galerija Camera Austria u Grazu ugostila Hrvatski fotosavez i kustosicu Sandru Križić Roban prije nekoliko tjedana, s izložbom hrvatskih fotografa „Nulta točka značenja”. Ta izložba je financirana sramotno malim sredstvima i opet se vraćamo na sistemske probleme….
Pređimo s domaće na internacionalnu scenu. Jesi li jedan od onih ljudi koji u kontinuitetu prate svjetsku umjetničku gardu ili se previše ne zamaraš radovima drugih fotografa i umjetnika? Smatraš li da je bolje puno gledati ili se bazirati na sebe i svoje, bez pretjerano puno „vanjskih“ inputa?
Ja sam jedan od onih/tih ljudi. Važno je biti obrazovan, tako da pažljivo pratim što više toga mogu. Istovremeno, moram ispuniti zaostatke iz vremena šupljeg obrazovanja koje mi je dato. Ništa ne sprječava obrazovanog čovjeka da se ponaša kao neobrazovan, dok obratno ne ide. Istovremeno sam uvjeren da se dobro nekad „praviti tošo“ (pitajte Peru Dabca). Drugim riječima, smatram da je nesvjesno važno za proces. Nikakvo znanje ne može stajati na putu mojim glupostima, samo strah.
Zašto uoće izlažem fotografije? Jer vjerujem da se radi o razmjeni znanja u kojem moram sudjelovati. Sve što o fotografiji znam zahvaljujem nekima tamo koji su nešto izlagali, tako da je moja dužnost uzvratiti kako se ne bi prekinuo taj lanac sreće: šaljem radove na četiri adrese ne bih li izbjegao prokletstvo i osigurao sedmogodišnju blagodat. Mislim da je dobar termin „creative commons”. Ne smijem biti izvan tog toka razmjene energije.
Ima li nekih autora koje bi mladim ljudima sugerirao da ih svakako gledaju, prate i proučavaju?
Ne bi htio zgaditi nekome nekog autora svojom preporukom, mogu samo reći da me u zadnje vrijeme zanima doslovno svašta. Fejsbuk je super „autor”, ima svega za onoga tko zna tražiti…. Nekidan sam u Beču vidio uživo (jer online ne izgleda niti blizu tako dobro) odličnu seriju „Orat et laborat” od Viole Fatyol (mislim da ima 25 godina). Je li to ono pitanje Beatles ili Stones? Opalić ili Tudor? Stonesi, naravno. Također, nekidan sam vidio i izložbu Lewisa Baltza. Bio je jedan rad na izložbi (predstavljen kao utjecaj na Lewisa Baltza) od Roberta Smithsona: rad (iz valjda 1975.) se sastojao od dijaprojekcije i onda snimljenog komentara autora o svakoj projiciranoj fotografiji. To ću dugo pamtiti. Kupio sam nedavno i novu knjigu od vrsnog fotografa Wima Wendersa „Of places strange and quiet”. Eto preporuka…
Ima kod nas puno mladih kojima se veselim, koji dolaze. Motaju se oko Kule Lotrščak, viđam ih i u Studentskom centru. Objektivi im zlokobno vire iz grmlja. Njih gledati, pratiti i proučavati.
Na čemu trenutačno radiš, pripremaš li neku novu izložbu ili nove serije? Koliko ti na nekoj dnevnoj i tjednoj bazi vremena „oduzima“ komercijalni, odnosno plaćeni fotografski posao?
Radim puno muzejske fotografije: kataloge i reprodukcije. Tu se dobro osjećam, mislim da dobru reprodukciju ili postav može snimiti samo fotograf koji je u stanju razumjeti rad koji snima. Osobno mi je zanimljiva dokumentacija koja mora zadržati vrijednost nakon dugo vremena, koja nije jednokratna, jer se slika o periodu rada nekog muzeja ocjenjuje i nakon nekoliko generacija.
Da, oduzima mi puno vremena, ali što je važnije, nakon petnaest godina freelance života osjećam se kao kandidat za doktora radne medicine. Kroz maglu „sexy” fotografija (kako to neki urednici zovu), koje mi mute zdrav vid, pokušavam očuvati duhovno zdravlje i bistar pogled. Što je najgore, dobar sam u seksu s fotografijama – to je neki sado-mazo odnos. Moja nova izložba zove se „Slobodno mjesto” i otvorit će se 11.5. u galeriji Kaj (Kajkavsko Spravišće, Ilica 34).
Angažiran si oko inicijative „Srđ je naš“, ako je suditi po T-shirtima koje sam vidio da nosiš na par svojih posljednjih izložbi. Priča s ovom inicijativom, ako se zaista razvije referendumom, mogla bi postati paradigma uspješne građanske akcije. Kako to komentiraš i misliš li da su ljudi dovoljno svjesni nepovratnih posljedica koje bi ovakve i slične odluke gradskih očeva mogle nanijeti gradovima, a koje se bez ovakvih akcija često i dogode?
Drago mi je da to tako vidiš, za razliku od mnogih ljudi koji ne vide tako napore da se ekonomija Dubrovnika ne bazira isključivo na najrudimentarnijem parazitiranju na baštini. To što grad postaje šoping centar, mislim da to nije niti odluka gradskih vlasti, niti gradonačelnika, to je jače od njih. Gradska uprava opetovano pokazuje nerazumijevanje pojma „grada”, „građana”, zajedničkog interesa.
Grad kao grad je ionako već na izdisaju, spašavamo što se spasiti može. Transformacija iz „grada” u „eksploatacijsku destinaciju” je pred završetkom, male su šanse da se nešto napravi. No činjenica je da se ljudi dižu u posljednji čas i vrlo su odlučni, ne bih se šalio s njima. Majice su dres, sponzorski ugovor mi brani da se pojavljujem u javnosti bez nje, to jest, gol do pasa.
*Priložene fotografije dio su Ercegovićeve nove serije fotografija “Sve ili ništa”. Klikom na jednu fotografiju otvara se galerija.
