[ Dia:Forme je projekt suradnje Vizkulture i Goethe-Instituta Kroatien u 2018. godini, baziran na predstavljanju umjetničkih praksi istaknutih i etabliranih hrvatskih autorica i autora iz sfere vizualnih umjetnosti koji duži niz godina uspješno djeluju na području Berlina i Njemačke.]
Iznimno mi je drago da je posljednji u ovom nizu intervjua iz projekta Dia:Forme razgovor s multimedijskom umjetnicom Ninom Kurtela – i to upravo zato što se krajem ovog tjedna u Berlinu otvara izložba umjetnica i umjetnika nominiranih za ovogodišnje izdanje nagrade Berlin Art Prize, među kojima je i Nina! Ovaj Vizkulturin opširan intervju, kroz koji smo se dotaknuli svih važnijih berlinskih i neberlinskih tema iz posljednjih desetak godina Ninine karijere, zatim vijesti o nominaciji za spomenutu nagradu te jednog važnog nastupa koji je čeka krajem rujna, odlično zaokružuju ovu berlinsku dekadu, period umjetničkog djelovanja od kada je za svoje mjesto djelovanja Kurtela izabrala Berlin.
Nina Kurtela na svojem polju djelovanja kombinira vizualnu i izvedbenu umjetnost, dominantno radeći u sferama koreografskih projekata, suvremenog plesa i performansa te site-specific praksi. Sastavni dio njezinih radova jest uvijek prisutan istraživački proces, konstantan balans multidisciplinarnosti izražavanja te čest fokus na specifičnosti društvenih odnosa, iskustava i ponašanja, kao i preispitivanje identiteta i intimnosti. U nizu njezinih site-specific radova neizbježno je važan direktan utjecaj Berlina i „berlinskog”, a određujući čimbenik niza projekata često su, primjerice, izmještenost, kolaborativnost, ali i direktna reakcija na geografski kontekst bivanja u određenim korelacijama, sve redom često karakteristični narativi za autore bazirane u Berlinu. O nabrojenim temama, njezinim aktualnim projektima, važnim radovima iz karijere, promišljanjima problematika suvremenih umjetničkih praksi europskog konteksta u kojem djeluje te funkcioniranju na relaciji Berlin – Zagreb, gdje joj potonji sve više dominira kao stalna baza, pročitajte u nastavku.
*Nina Kurtela / portreti i detalji iz studija: Maja Bosnić
► Svaki od razgovora iz projekta Dia:Forme započinjemo onim neizbježnim pitanjem: Kako je krenula tvoja berlinska priča, zašto si odabrala upravo Berlin? Objasni nam ukratko kontekst svog dolaska ovamo i svojih berlinskih početaka.
Nina Kurtela: Tijekom mojeg studija na ALU-u Zagreb amaterski sam se bavila i plesom te se u mojoj umjetničkoj praksi već tada dalo nagovijestiti da me više zanima izvedbenost, situacija i živa umjetnost nego produkcija isključivo objekata. Godine 2007. u Berlinu se pokretao novi edukacijski pilot-projekt Dance, Context, Choreography koji, nakon trogodišnjeg eksperimenta kojeg sam bila dio, postaje službeni studijski program za suvremeni ples pri Umjetničkom sveučilištu (Universität der Künste) u Berlinu.
Fokus programa bio je eksperimentalan pristup plesu i koreografiji, više konceptualno promišljanje tijela, prostora i vremena, s dosta teorije te sa zanimljivim predavačima iz cijelog svijeta. S obzirom na to da me oduvijek zanimao pokret i koreografija u nekom širem smislu, dakle ne isključivo lijepa vješto istrenirana tijela na pozornici, već tijelo kao medij, učinilo mi se kao pravo mjesto za moja daljnja istraživanja. Prijavila sam se na audiciju, prošla te sam se za mjesec dana s koferom uputila u nepoznato.
► Navršilo se već 10 godina od kada si u Berlinu. Kako danas gledaš na čitavo desetljeće boravka ovdje koje je, ispravi me ako sam u krivu, istodobno bilo najproduktivnije te isto tako svojevrsno formativno razdoblje tvoje umjetničke karijere i diskursa u kojem stvaraš danas?
Nina Kurtela: Nekad mi se čini da je moje najproduktivnije razdoblje ipak bilo za vrijeme studija u Zagrebu. Bila sam vrlo produktivna, aktivna i dosta sam izlagala već kao studentica. Nisam previše preispitivala stvari, kao to što danas radim. Bile su to svakako bezbrižnije i lakše godine. Usprkos tome, osjećala sam se jako klaustrofobično u Zagrebu, trebala mi je promjena i žudjela sam za nekim novim iskustvima i znanjima.
Odlaskom u Berlin otvaraju se novi svjetovi i to mi donosi skroz neku novu perspektivu. Mislim da je najvažnije što sam naučila odlaskom iz Hrvatske – koliko toga ne znam. Bila sam svakodnevno okružena ljudima iz cijelog svijeta koji dolaze iz različitih kultura, pozadina i naslijeđa i ta mi je raznolikost pružila ogromnu slobodu i puno novog prostora za promišljanje, učenje i razumijevanje današnjega globalnog društva. Ali istodobno kreće borba s vizama, imigrantskim statusom, novim jezikom, identitetom, osjećajem nepripadanja. Nije bilo lako krenuti u novom gradu od samih početaka, i to u novom mediju. Pogotovo ne u tako velikom gradu, gdje je konkurencija ogromna, gdje se stvari brzo mijenjaju, dolaze novi umjetnici, otvaraju se novi prostori, gdje je teško izgraditi nešto stabilno i samoodrživo. Bio je to jedan roller coaster uspona i padova, divnih prijateljstava, inspirativnih suradnji, mnoštva zanimljivih projekata, teških trenutaka, borbe, preživljavanja, ali i stasanja.
S Berlinom se u mojem radu otvara novo polje djelovanja te se razvijaju nove relacije – u zadnjih desetak godina istražujem i stvaram prostor između dva medija (izvedbenog i likovnog) te dva grada (Berlina i Zagreba). Ta pozicija u konstantnoj tranziciji, međuprostoru, preispitivanju svakako je uvelike obilježila moj rad, koji je s vremenom u skladu s time počeo sve više baviti procesualnim, transformativnim.
► Nedavno si u Motovunu, u sklopu izložbe Zidovi i mostovi koja je predstavila niz umjetnika iz Hrvatske i bivše Jugoslavije afirmiranih i prisutnih na berlinskoj sceni, izložila svoj „pravi” berlinski rad fokusiran upravo na zidove tamošnjih galerija. Rekao bih da je netipičan za tvoju umjetničku praksu jer je „čisto” fotografski. Ispričaj nam kontekst nastanka ovog rada, koliko je dugo trajao te o planovima za njegov „kraj” u obliku publikacije.
Nina Kurtela: Već nekoliko godina obilazim berlinske galerije i fotografiram njihove zidove. Kao reakcija na poplavu umjetničkih sadržaja (unutar kojih postoje znatne varijacije u kvaliteti), moj se zapis svodi na osnovni, temeljni postulat potencijalnog prostora za izlaganje – bijeli zid. Etablirani muzeji, male komercijalne galerije ili privremeni izlagački prostori izvan popularnih umjetničkih putanja – svi oni postaju dio mojeg istraživanja. Problematizirajući odnos umjetnika i institucije te uloge umjetnika unutar njih postavljam pitanje trebamo li uopće producirati nova djela. Za koga je taj rad namijenjen, kome bismo ga ustvari mogli prodati? Upravo jednoj od tih institucija?
Ovaj svojevrstan dokument vremena planiram utjeloviti u formi umjetničke knjige koja će se sastojati od tristotinjak fotografija zidova zabilježenih u Berlinu između 2015. i 2017. Knjiga bi tako uz arhiv istodobno služila kao potencijalna bilježnica. Svaka stranica predstavljala bi bijeli zid, svojevrstan prazan list papira na koji korisnici imaju mogućnost vlastite intervencije/zapisa.
Zanimljivo je to da su se, već tijekom ove godine, neke od relevantnijih berlinskih galerija koje sam dokumentirala zatvorile. Kao da sam ih u pravom trenutku zabilježila i negdje podsvjesno nagovijestila nestabilnost i neodrživost berlinske galerijske scene.
Iako je većina mojih radova izvedbenog karaktera, uvijek krećem od ideje/koncepta i zatim slijedi realizacija u odgovarajućem mediju. Moja umjetnička praksa nije medijski specifična jer se ne želim ograničavati samo na jedan medij. Iako je u ovom slučaju riječ o fotografijama, sam pristup nastanku ovog rada ne razlikuje se od procesa nastanka mojih ostalih radova. Posjećivanje, boravak, dokumentiranje, čitav taj proces nastanka rada sličan je antropološkom istraživanju. Upravo taj socijalni aspekt ponovno potvrđuje moj interes za društveno, transformativno, procesualno, prostorno.
*Nina Kurtela – The Wall / Galerija Događanja, foto: Marina Paulenka
*Nina Kurtela – The Wall / foto: Marko Ercegović
► Taj se rad kritički odnosi spram varijaciji kvalitete i kvantitete svega izloženog na berlinskoj sceni, koja, nevezano o kojem nivou važnosti galerije, kustosa ili umjetnika govorimo, stvarno može ponuditi „svašta”. Koliko ti je kao umjetnici, koja sigurno često postaje publika svih tih galerija, ta pretjeranost berlinskih art-događanja i izložbi postajala zamorna ili iritantna?
Nina Kurtela: Moj ulazak na berlinsku scenu dogodio se više preko suvremenog plesa i izvedbenosti, s obzirom na to da sam to tamo studirala i moram priznati da mi se tada, u to vrijeme, taj diskurs u tom kontekstu činio znatno zanimljiviji. Jednostavno me komercijalna likovna scena nije tada toliko zanimala. U plesu su se događale nove stvari, bio je neki hub i scena je bila manja pa je i lakše bilo unutar toga pokrenuti neke važne stvari kao što je npr. bio festival 3AM (3am.events/) koji se jedanput mjesečno održavao u Flutgrabenu, u čiju sam kreaciju i organizaciju bila aktivno uključena od 2014. do 2017. Također mi se čini da je izvedbena scena bila znatno više internacionalna od likovne te je samim time bila mjesto gdje sam se uvijek bolje osjećala. Iako sam se s vremenom počela sve više i više zanimati za berlinsku likovnu scenu, uz svakodnevne probe (kada sam radila kao izvođačica s raznim koreografima) te česta putovanja jednostavno nisam imala vremena popratiti svu tu masu zbivanja te ono na što sam nailazila nije baš zadovoljavalo moje apetite. Mislim da na kraju krajeva moj odnos i interes prema berlinskoj galerijskoj sceni možda najbolje utjelovljuje moj prethodno spomenuti rad The Wall.
► Spomenimo još neke od tvojih berlinskih projekata. Performans Interiors direktno je povezan s prepoznatljivom berlinskom lokacijom shopping ulice Kurfürstendamm, gdje si četiri dana, osam sati na dan, stajala u jednom od izloga nasred ulice. S obzirom na to da je riječ o jednoj od turistički najposjećenijih ulica Berlina, sasvim izvan umjetničkog konteksta grada, prepunoj turista i tipičnih kapitalističkih referencija velegrada, kakvo je to bilo iskustvo i kakve je reakcije potaknulo?
Nina Kurtela: Berlinski je festival Tanz Im August 2012. pozvao desetak mladih umjetnika da stvore umjetničke intervencije na prostoru Kurfürstendamma referirajući se na temu zapada. Moj doprinos tom projektu, naslovljenom X – Choreografen bio je rad Interijeri u kojem se nepomično odmaram izložena u vitrini, jednoj od niza samostojećih staklenih kutija koje su postavljene u slavnoj trgovačkoj ulici Kurfürstendamm te predstavljaju gotovo zaštitni znak tog bogatog dijela zapadnog Berlina, preplavljenog trgovinama poznatih marki velikih svjetskih korporacija. To naizgled jednostavno izmještanje iz jednoga konteksta u drugi – da sam ležala pokraj vitrine, na podu ili na klupi, sigurno je da nitko ne bi reagirao, a sama činjenica što sam bila smještena u vitrini kod pojedinaca je izazvala nevjerojatnu anksioznost. Svi su naime u tom prostoru navikli vidjeti neki komercijalni proizvod, nešto što se prodaje, skupe cipele ili torbu… Neki prolaznici nisu bili sigurni je li me netko zatvorio, jesam li pri svijesti, neki su me pokušali osloboditi, zvali su vatrogasce, hitnu pomoć, policiju, a jedan je čovjek vrlo agresivno kamenom pokušao razbiti vitrinu kako bi me spasio. Nevjerojatno je koliko je živo tijelo u tom izmaknutom kontekstu izazvalo šokantne reakcije. U jednom trenutku oko mene je bilo 20 uniformi, od vatrogasaca, policajaca, svaka dva sata netko je nazvao ili policiju ili vatrogasce. Tijekom istraživanja lokaliteta za izvedbu rada pitala sam se bi li bilo moguće napraviti nešto što bi sa što manje izvedbene afektivnosti ostavilo što jači dojam na prolaznike i potaknulo ih na razmišljanje. Referirajući se na Stilinovićevo razmišljanje o Umjetniku sa Zapada, odnosno njegovu Pohvalu lijenosti, kao umjetnica s istoka – ali trenutno na zapadu – postavljam se u poziciju da ne radim „ništa”, već se samo odmaram u izložbenoj vitrini. Akciju izvodim osam sati tijekom četiri dana, čime, uz izdržljivosti, preispitujem ideju izvođača kao radnika te problematiziram nematerijalni rad koji se upravo veže za ženu (majčinstvo/domaćinstvo), kao i za sam performans koji u svojoj prolaznosti ostaje nevidljiv te se ne može materijalizirati.
*Nina Kurtela – Interiors / Tanz Im August 2012. Berlin, foto: Maja Čule
► Još je jedan tvoj performans direktno povezan s Berlinom videorad Transformance koji je nastajao čak pet mjeseci i prati građevinske transformacije jedne građevine u Weddingu, koja se iz nekadašnjeg skladišta pretvara u plesni centar. Koliko ti je taj projekt bio važan, osobito iz perspektive da je zahtijevao iznimno dugotrajnu prisutnost na lokaciji i „suživot” s akterima izvan umjetničkog diskursa – građevinskim radnicima?
Nina Kurtela: Transformance je na neki način rezultat mojeg trogodišnjeg sudjelovanja na pilot-projektu Dance, Context, Choreography na Visokoškolskom plesnom centru (Hochschulübergreifendes Zentrum Tanz) i Umjetničkom sveučilištu u Berlinu. Kao što sam već spomenula, mi smo bili prvi naraštaj koji je upisao studij suvremenoga plesa na toj instituciji te je cijeli projekt u toj fazi još uvijek bio veliki eksperiment u kojemu se nitko nije baš najbolje snalazio. U tom kaosu koristili smo i prostor Uferstudios, točnije, to su tada bile industrijske hale u kojima smo vježbali te održavali satove i radionice. Na kraju trogodišnjeg programa projekt je službeno postao studij pri Umjetničkom sveučilištu te je dio prostora Uferstudios od njemačke lutrije dobio sredstva za renovaciju. Time su krenuli radovi za obnovu prostora i izgradnju petnaest plesnih studija i dvije kazališne pozornice. U cijeloj toj priči oko izgradnje novog berlinskog plesnog centra nadređeni, to jest inicijatori i realizatori radova, nisu uključili umjetnike u proces, dakle nije postojao nikakav dijalog između budućih korisnika prostora i arhitekata. Mi umjetnici nismo bili konzultirani o tome kakav bi nam prostor za rad bio prikladan. Ukratko, ta velika investicija pokrenula je dosta polemika na plesnoj sceni. Između ostalog, postavilo se i pitanje zašto se i u koju svrhu ulaže u još jednu instituciju kad se ne ulaže u mlade koreografe koji završavaju tu školu. Mene je iz tog prvog naraštaja pokusnih kunića potaknuo upravo taj odnos individue i institucije, pitanje kako se afirmirati na umjetničkoj sceni nakon takvog edukativnog programa. Bilo mi je bitno da se pozicioniram unutar tog procesa, koji transformira prostor skladišta u prostor pozornice, u kulturnu instituciju. Istodobno, zanima me odnos izvođačkog tijela i arhitekture te, kroz preispitivanje novog diskursa suvremenog plesa i koreografije, postavljam tijelo u statičnu poziciju, gotovo kao kip, u arhitektonski prostor koji se iz dana u dan mijenja. Bez obzira na moju statičnost, pokret je konstantno prisutan te je cijela situacija svojevrsna koreografija. Postavljanjem u gotovo pasivnu poziciju, zanimalo me kako takva vrsta prisutnosti izvođača na određenom lokalitetu ima utjecaj na okolinu te kako može uvjetovati i mijenjati percepciju i svijest uključenih sudionika, to jest publike.
*Nina Kurtela – Transformance, 2010.
Projekt je trajao gotovo šest mjeseci. Bila sam prisutna na gradilištu svaki radni dan gotovo osam sati. Vrlo zanimljivo iskustvo bilo je dijeliti prostor s radnicima na gradilištu, pri čemu se tijekom njihova rada i moje paralelne izvedbe stajanja naš odnos s vremenom počeo mijenjati. U početku sam za njih predstavljala smetnju, prepreku. Međutim, nakon mojeg ustrajanja, nakon što su s vremenom shvatili da radim nešto meni važno i da iz dana u dan ne odustajem, počeli su malo-pomalo cijeniti moj rad te sve više poštivati moj prostor i prisutnost. Tako su me nakon nekoliko mjeseci zvali i arhitekti da me pitaju za neke savjete s obzirom na to da sam ja bila jednina konstantno prisutna osoba. Na kraju sam postala najinformiranija osoba na gradilištu. Radnici bi me svakodnevno izvještavali o planovima za sljedeći dan, o problemima, nedaćama, promjenama. Upravo ta moja prisutnost omogućila je da uzajamno postanemo jedni drugima publika, podrška i svjedoci uzajamnog rada. Pri tome nikako nisam željela intervenirati u sam prostor, manipulirati njime u smislu da nešto pomaknem kako bi vizualno izgledalo bolje. Jednostavno sam se predala prostoru, a kad bih se trebala pomaknuti, bilo je to isključivo kako bi radnici mogli dovršiti svoj posao. Tako je cijeli performans i išao suprotno od umjetničkog čina – naime, težila sam tome da prostor transformira mene, kao i okolnosti koje su se tamo događale, a ne da ih ja režiram ili koreografiram. Kroz ovaj rad htjela sam na svojevrstan način i odati počast radu svih radnika koji je gotovo uvijek skriven iza cerada. Radili smo zajedno, svatko na svoj način, a kako je vrijeme prolazilo, otvarao se niz usporednica.
*Nina Kurtela – Transformance / Uferstudios, Berlin, 2010.
* Survival Kit 5 Riga 2013. / artists book Leftover of Endurance, dizajn Rafaela Dražić
► Praćenje vidljivih promjena zasigurno je dio berlinske svakodnevice, jer se grad iznimno brzo mijenja, što se često, katkad točno, katkad pogrešno, automatski povezuje s gentrifikacijom, što neki navode kao jednu od najgorih karakteristika Berlina, dok je drugima upravo to njegova najveća ljepota. Istodobno ga neki gradski zakoni još uvijek štite od potpunih promjena. Kako na to gledaš kao umjetnica svjesna promjena generiranih postkapitalističkim kontekstom?
Nina Kurtela: Berlin je uvijek bio turbulentan grad. Ako gledamo povijesno, promjene su uvijek bile drastične i brze; od razvoja i širenja grada 20-ih preko drugog svjetskog rata do totalnog razaranja 40-ih, zatim podjela, podizanje zida, pad zida…
U zadnjih 10 godina grad se također drastično promijenio. Možda je najbolji primjer promjene u zadnjih 10 godina to da je moja prva renta za sobu 2007. bila 90 eura, dok se danas ne može naći soba za manje od 500 eura. Kvartovi se rapidno gentrificiraju, ekonomija se mijenja, ljudi nižeg staleža polako se guraju na periferiju grada. S druge strane, grad je prepun mladih visokoeduciranih ljudi iz cijelog svijeta, raznolik je i internacionalan te pruža neopisivo mnogo mogućnosti i prepun je događanja.
Iskreno, nikada me nije zanimao zapad i nisam mislila da ću ikad živjeti u jednoj od zapadnih prijestolnica. Berlin me privukao upravo zato što je od svih gradova na zapadu još uvijek imao taj susret ili sudar s istokom i socijalističkim naslijeđem (barem sam to osjetila još 1999. kada sam ga prvi put posjetila). Ne tvrdim da je jedno ili drugo bolje, već je upravo taj spoj činio taj grad toliko autentičnim. Žalosno mi je vidjeti da se sve to istočno naslijeđe posljednjih godina sustavno briše, vrlo često spominje u samo negativnom kontekstu ili ga se egzotificira, pretvara u turističke atrakcije. Jednostavno se više ne osjeti u društvu i u svakodnevnom životu ljudi. Berlin je postao pravi postkapitalistički centar zapadne Europe i time po meni izgubio svoju najveću draž. S druge strane, sva ta njegova turbulentna, mračna povijest nekako je energetski upisana u strukturu grada, od arhitekture do društvenog aspekta. Grad je istodobno čaroban i mračan, pruža iznimno mnogo mogućnosti, ali na neki način istodobno paralizira. Mene zanima što sada slijedi nakon ovog rapidnog razvoja.
► Odnos prema gradu, lokaciji na kojoj boraviš, usporedbe identiteta i mjesta te uopće site-specific kontekst često su neizbježne karakteristike tvojih radova. Koliko je dugogodišnji boravak u ovakvom gradu utjecao na to? Misliš li da bi smjer umjetničkog izražavanja i onog što radiš bio drugačiji da si proteklih 10 godina djelovala negdje drugdje?
Nina Kurtela: Apsolutno. Svako nas mjesto na neki način određuje, utječe na naše bivstvo, kretanje, način razmišljanja, formira naše tijelo i um. Kao umjetnica kroz svoj rad cijelo vrijeme preispitujem sebe, svoj rad, okolinu i kontekst te kakvi su njihovi međusobni utjecaji… Radovi uvijek nastaju iz vlastitih iskustva kao reakcija na određenu okolinu u kojoj trenutačno boravim. Mislim da još ni danas nisam posve svjesna što mi je taj grad sve dao i koliko sam od njega naučila. To se postupno i podsvjesno kroz moje djelovanje manifestira u mojoj umjetničkoj praksi.
► Premda je Berlin čitav ovaj period bio tvoja baza, istodobno si, osim projekata i angažmana u Berlinu, često radila projekte i kolaboracije svuda po Europi. Kako gledaš na tu (recimo to tako) čestu ulogu Berlina, gdje je grad umjetnicima svojevrsna baza – dok se nerijetko projekti, radovi, nekad i karijere i „uspjesi” događaju drugdje?
Nina Kurtela: Upravo je izašla nova studija gdje je sudjelovalo 1745 umjetnika iz Berlina koja otkriva da na umjetničkoj sceni njemačke prijestolnice vlada veliko siromaštvo te ozbiljan rodni jaz (engl. gender gap) (link na studiju ovdje). Kroz analizu, koju je proveo Institut za razvoj strategije (IFSE) i Stručni savez likovnih umjetnika Berlina, procijenjeno je da prosječni prihod od umjetničke prakse godišnje iznosi samo 9.600,00 eura – s time da više od polovice ispitanika zarađuje manje od 5.000,00 eura godišnje. Izvješće također jasno pokazuje znatan gender gap– muški umjetnici zarađuju 28 % više od ženskih umjetnica – istraživanje uspoređuje prosječni prihod od 11.662,00 eura za muškarce s 8.390,00 eura za žene godišnje. Mislim da su ovi rezultati najbolji pokazatelj prekarijata i konstantne egzistencijalne krize u kojima se većina umjetnika svakodnevno nalazi. Rezultati su devastirajući, pogotovo za poziciju umjetnica, da ne spominjem činjenicu ako k tome nemate njemačku putovnicu. Sve se to već dugo zna i o tome se priča, ali drugo je kada imate ovakav dokaz crno na bijelo. Istraživanje je izazvalo burne reakcije na berlinskoj sceni te se nadam da će se sad početi ozbiljnije pričati o tom problemu i da će to uroditi i nekim pozitivnim promjenama.
U svakom slučaju, svi ti dosadašnji uvjeti za rad navode mnoge umjetnike koji žive u Berlinu (koji je koliko-toliko još uvijek prihvatljiviji grad za život od nekih drugih europskih prijestolnica), a uglavnom rade, djeluju, izlažu i zarađuju za život izvan njega. Većina mojih kolega i prijatelja baziranih u Berlinu provodi više od pola vremena negdje drugdje. Kao i ja, na kraju krajeva.
Bojim se da taj paradoks grada – koji s jedne strane zahtijeva mnogo vremena i ulaganja kako bismo se sa svojom umjetničkom praksom upisali u mapu grada, zauzeli neku poziciju i imali vidljivost, a s druge strane većina umjetnika da bi održali svoju umjetničku praksu i dalje se razvijali moraju stvarati negdje drugdje – nije održiv.
► Ako spominjemo dislociranost, automatski se nekako prebacujemo na temu rezidencija koje su, kao i za tvoje kolegice Niku Radić i Anu Bilankov, i za tvoju karijeru i projekte bile dosta važne. Koliko ti je takav umjetnički specifikum bitan i što bi istaknula kao najvažnije aspekte svojeg boravaka i produciranja novih radova na rezidencijama?
Nina Kurtela: Do sada sam boravila na dužim rezidencijama u Helsinkiju, Parizu, Taipeiju, Beču, Portlandu i Tbilisiju. Sve više i više umjetnika „preživljava” od rezidencije do rezidencije jer je to s jedne strane i izvor financija. Uz rezidencije, dosta sam putovala i zbog gostovanja s predstavama, izložbi, festivala, suradnji i produciranja radova na poziv u raznim institucijama. Ne mogu reći da je to bio neki moj jasan cilj i odabir, već su se stjecajem okolnosti otvarale prilike, a moja me je znatiželja vodila dalje. Boravak na rezidencijama uzbudljiv je zbog otkrivanja novih lokaliteta i sociopolitičkih prostora, umrežavanja i upoznavanja novih ljudi te bih se tijekom samog boravka više bavila istraživanjem i osluškivanjem grada i društva. Uglavnom bih tek po povratku ili ponekad i nekoliko godina kasnije stvorila neki novi rad utemeljen na tim iskustvima. Ovaj svojevrstan luksuz pružio mi je uvid u različite kulture, društva i zajednice te su ta saznanja zasigurno duboko upisana u mene te nesvjesno obilježavaju moje gledanje na stvari, razmišljanje, reagiranje, stvaranje.
► Tvoja nova realnost od ove je godine intenzivnije funkcioniranje na relaciji Zagreb – Berlin, a za to je ponajviše zaslužan atelijer koji si dobila od Grada Zagreba – prostor koji je nekoć pripadao našoj velikoj umjetnici, nedavno preminuloj Jagodi Kaloper. Koliko ti je važna mogućnost korištenja takvog prostora za djelovanje i misliš li da će ova situacija na neki način pridonijeti odluci da se uskoro trajno vratiš u Zagreb?
Nina Kurtela: Uvijek mi je bilo važno održavati vezu sa Zagrebom i Hrvatskom, često sam bila tu, radila projekte i izlagala. Ipak je to kontekst koji najbolje poznajem i u njemu se moje tijelo fizički dobro osjeća. Kvaliteta života, klima, hrana, more, sve to igra veliku ulogu. Umorio me život u koferu, stalna putovanja, seljenja, rezidencije, nomadski život te mi je postalo iznimno važno da imam stalni vlastiti prostor za rad. Pokušavam što više boraviti u Zagrebu jer mi trenutačno to jako paše te tome svakako uvelike pridonosi mogućnost korištenja gradskog prostora za rad. Zagreb postaje opet sve više i više moja baza i oaza nakon svih tih putovanja i projekata. I dalje puno radim internacionalno jer veliki dio mojih primanja dolazi izvana, ali je uvijek lijepo doći „doma” i odmoriti se, napuniti baterije za dalje. Vlastiti je atelijer najbolje što mi se trenutačno moglo dogoditi i neizmjerno sam zahvalna na tome. Teško mi je danas pričati o trajnim odlukama s obzirom na vrijeme u kojem živimo i nepredvidivi život samostalnih umjetnika gdje sistemi nameću konstantnu fluktuaciju i mobilnost, kako zbog vidljivosti tako zbog izvora financiranja, ali cilj mi je da Zagreb postane moja glavna baza.
► Odnos prema Jagodi Kaloper i njezinu umjetničkom nasljeđu vidljiv je u afirmaciji tvojeg novog prostora, koji nije samo atelijer, već povremeno ima i javni karakter u vidu događanja i umjetničke razgovore (artist-talks) koje radiš kroz UO Jagoda, a za cilj imaju afirmaciju novog polja komunikacije i razmjene kroz inovativne umjetničke prakse. Reci nam nešto više o tome.
Nina Kurtela: Nakon što mi je Grad Zagreb dodijelio atelijer koji je prethodno pripadao Jagodi Kaloper osnovala sam umjetničku organizaciju koja simbolički preuzima njezino ime štujući, između ostalog, i njezino umjetničko nasljedstvo. Bilo mi je važno adresirati njezinu prisutnost i doprinos našoj kulturnoj baštini te nisam htjela u potpunosti zanemariti i izbrisati to nasljeđe. Jagoda i njezin rad postaju inspiracija za daljnje djelovanje. Polazeći iz svoje vlastite prakse, ali pronalazeći poveznice s Jagodinim radom, tj. tom pozicijom koja je uvijek negdje između dva polja djelovanja (u mojem slučaju između plesno-izvedbenog i likovnog, a u njezinu između glumačkog i likovnog), cilj je UO-a Jagoda otvarati potencijal za nove prostore djelovanja između eksperimentalnog filma/videa, performansa i suvremenog plesa/koreografije te preispitivanje različitih odnosa tijela, prostora, vremena i izvedbenosti. Istodobno mi je vrlo važno baviti se problematikom pozicije žena u društvu i umjetnosti te u tom smislu ime Jagoda također stoji kao simbol te političnosti.
Ubrzo nakon osnutka pokrenula sam seriju evenata pod nazivom Vježbe. Kroz projekt Vježbe UO Jagoda ugošćuje razne aktere nezavisne kulturne scene kako bi se aktivirao prostor za razmišljanje, razmjenu ideja, praksi i diskurzivnog promišljanja. Vježbe se kroz 2018. godinu održavaju u atelijeru Jagoda te se manifestiraju kroz mala intimna druženja i razmjene kao što su čitateljske grupe, projekcije filmova, participativne igre, predavanja, prezentacije, kratke izvedbe, razgovori s umjetnicima i slično.
► Tvoj istraživačko-socijalni projekt Khora, utemeljen na propitivanju pojmova identiteta, nacionalne pripadnosti, teritorija, doma i samih osobnih imena i prezimena, koji rezultira neobično vezom Dubrovnik – Helsinki, dobiva svoju filmsku verziju/nastavak kroz eksperimentalni film za koji su ti odobrena sredstva od HAVC-a. Reci nam nešto više o tom projektu.
Nina Kurtela: Khora je projekt (koji će tijekom iduće godine biti utjelovljen u videoesej) o tome kako me je specifičnost vlastitog imena dovela do finskog redatelja Akija Kaurismäkija. Utemeljen na razmatranju pojmova identiteta, nacionalne pripadnosti, teritorija, prostora i doma, projekt Khora preispituje odnose i otvara međuprostore na razmeđu polariteta – sjevera i juga, globalnog i lokalnog, iskustvenog i materijalnog, objektivnog i subjektivnog, stvarnog i fiktivnog.
U posljednjih nekoliko godina nerijetko sam u europskim umjetničkim krugovima bila prepoznata kao Finkinja. Razlog je tome ime Nina Kurtela, koje svoje korijene vuče iz Dubrovnika, a koje, po navodima mnogih finskih prijatelja i kolega, ima sve karakteristike tipičnoga finskog imena.
Prezime Kurtela potječe iz dubrovačkog područja; u gradskim arhivima zabilježeno je još u 17. stoljeću i nema ama baš nikakve veze s Finskom. Ova slučajna veza sa sjevernom zemljom specifičnog jezika kroz zvuk mojega imena pobudila je u meni znatiželju, s jedne strane, prema načinu na koji se gradi povijesni identitet kroz obiteljske loze, materinski jezik te kroz mjesta naših odrastanja. S druge strane, zanimalo me kako se u vrijeme progonstva, globalizacije i migracije po dolasku na novi teritorij iznova stvara identitet pripadnosti.
Tijekom boravka na rezidencijalnom programu HIAP u Helsinkiju i daljnjeg istraživanja i traganja za svojim finskim identitetom nailazim na bar kultnoga finskog filmskog redatelja Akija Kaurismäkija. U podrumu bara na zidu iza pozornice visi plavi neonski znak „Dubrovnik”. Isti taj znak pojavljuje se u njegovu filmu Kauas pilvet karkaavat (Plutajući oblaci) iz 1996., gdje je postavljen na pročelju zgrade koja predstavlja restoran Dubrovnik u kojem se odvija radnja filma. Zaintrigirala me ta Kaurismäkijeva fascinacija Dubrovnikom, egzotifikacija juga, sjevernjačka žudnja za toplim krajevima i fikcionalizacija dalekih prostora te, s druge strane, naša težnja za bogatim sjeverom, za boljim životom u državi blagostanja.
*Nina Kurtela – Khora, Galerija Flora, foto: Nina Kurtela
U lipnju 2017. postavljam neonski znak „Helsinki” (gotovo kao repliku Akijeva znaka „Dubrovnik”) na fasadu Galerije Flora u Dubrovniku. Rad biva otkupljen te ostaje u stalnom postavu Galerije Flora permanentno instaliran na prednjoj fasadi galerije – baš kao znak „Dubrovnik” u filmu Kauas pilvet karkaavat. Kao svojevrstan simbol utopije, tj. heterotopije, znak sugerira taj „drugi prostor” (imaginarni, fiktivni) te otvara plodno tlo za prakticiranje slobode i ponovnog zamišljanja subjektivnosti.
Eksperimentalni film Khora koji planiram snimati tijekom 2019. godine dekonstruira naše poimanje prostora i vremena te predlaže heterotopijski međuprostor koji stvara u mediju filma. Stapanjem slike prostora i naracije predloženi videorad istražuje odnos stvarnog i fiktivnog, privatnog i javnog, materijalnog i iskustvenog te eksperimentira s nekonvencionalnim odnosom vizualnog i narativnog. Naracija i slika se međusobno isprepliću i nadopunjuju ali ne uvjetuju jedna drugu već djeluju autonomno. Upravo taj sraz dvije različite umjetničke forme i dva različita pristupa (vizualna se slika stvara iz kolektivnog/javnog zapažanja, a narativ iz intimnog/osobnog) u stvaranju građe otvara međuprostor između videa i eseja koji otvara potencijal za neke nove perspektive i iščitavanja.
*Nina Kurtela – Khora, Galerija Flora, foto: Nina Kurtela
► Svi berlinski projekti koje smo spominjali sigurno su pridonijeli činjenici da si ove godine nominirana za Berlin Art Prize. Čestitamo! O kakvoj je nagradi riječ, što ti sve ova nominacija omogućuje te što misliš, koliko tebi i mladim umjetnicima općenito takve nezavisne inicijative i priznanja mogu pomoći u dodatnoj afirmaciji na berlinskoj sceni?
Nina Kurtela: Hvala! 🙂 Berlin Art Prize nezavisna je nagrada, koju su 2013. pokrenula četiri kulturna producenta, koja godišnje nagrađuje suvremenu umjetnost iz Berlina.
Usprkos formalnim pozivima na mnoštvo postojećih institucionalnih nagrada, Berlin Art Prize predstavlja alternativnu strukturu za procjenu, interpretaciju i prezentaciju umjetnosti u Berlinu. Ove godine žiri je izabrao devetoro finalista koji će sudjelovati na grupnoj izložbi čije će se otvorenje održati 31. kolovoza u off-prostoru The Shelf u Kreuzbergu, a 27. rujna žiri će na svečanom zatvaranju proglasiti troje nagrađenih. Više informacija o nagradi i finalistima možete pronaći na linku.
S obzirom na to da iz godine u godinu Berlin Art Prize ima sve širu publiku te će ove godine biti dio Berlin Art Weeka, ovo je svakako odlična prilika za sve nominirane umjetnike. Iako smatram da nagrade nisu nužno najadekvatniji pokazatelj kvalitete, pogotovo u okvirima umjetničkog stvaralaštva, te da je vrlo često riječ o trendovima, sreći ili raznim drugim okolnostima i sve je to gotovo poput lutrije, ipak je svako priznanje dobar poticaj za daljnji rad i ova prilika svakako pruža veliku vidljivost, koja je u velikim gradovima poput Berlina uvijek dobrodošla. Za mene je sama nominacija već veliki uspjeh.
Nakon intervjua žiri je odlučio prikazati moja dva rada – video Transformance iz 2010. i performans 365 rutina iz 2018., koji je još uvijek u nastanku te ću ga izvesti na otvaranju i zatvaranju. Time se nekako simbolički gradi premosnica od mojih samih početaka u Berlinu do danas – od mojeg prvog rada nastalog u Berlinu do zadnjeg, tj. najaktualnijeg. Postavljanjem ta dva rada u međuodnos, pogotovo na jednoj tako velikoj i važnoj izložbi u Berlinu, za mene simbolički zatvara jedan krug, no istodobno otvara neku novu dimenziju čitanja vlastitih radova, ali i konteksta u kojem su nastajali. Transformance se bavi prisutnošću, ustrajnošću, gradnjom stabilne pozicije, mirnim bivanjem na jednoj lokaciji gotovo šest mjeseci, dok se 365 rutina, osam godina kasnije, bavi preispitivanjem pojmova migracija, konstantne mobilnosti, problematikom nemanja baze, doma, stabilnosti te osnovnih uvjeta za rad. Možda je i to je na neki način odraz vremena i berlinske realnosti, globalizacije i prekarijata kojem svjedočim zadnjih 10 godina mojeg djelovanja tamo.
*Nina Kurtela – 356 rutina / izvedba u na stajanju, 3AM Berlin, 2017.
► Jedna od tvojih najzanimljivijih kolaboracija svakako je spomenuti projekt 365 rutina, nastao u suradnji s Hanom Erdman, američkom umjetnicom baziranom u Berlinu. Suradnja se sastojala od međusobne korespondencije tijekom godinu dana i izmjene plesnih pokreta, a rezultat je „koreografija” koju si nedavno izvodila u Beču u sklopu izložbe Productive Work – What is it supposed to be? u MuseumsQuartieru, povodom čega si bila pozvana na njihovu rezidenciju Q21. Koliko ti je ovako intenzivna suradnja, za stvaranje nečeg poprilično neočekivanog, bila intrigantna te kakvo je iskustvo finalizacija tako dugotrajnoga „umjetničkog dijaloga” sada u real-timeu?
Nina Kurtela: Projekt je funkcionirao tako da smo u periodu od godine dana Hana Erdman i ja razmjenjivale snimke vlastitih mikrokoreografija na metronome podešene na brzinu otkucaja srca (oko 74 otkucaja u minuti). Svaki bismo dan, od 7. svibnja 2016. do 5. svibnja 2017., neovisno o tome gdje smo se tada našle (od Taipeija do Los Angelesa), snimile osam jedinica vlastite mikroizvedbe i poslale ih e-mailom jedna drugoj. Zadatak je bio jednostavan – tamo gdje je jedna završila, druga je morala nastaviti. Jedino ograničenje bilo je osam taktova same sekvencije u ritmu otkucaja srca, ali nikakvi se zahtjevi nisu postavljali oko kvalitete samog pokreta ili njegove organizacije.
Hana i ja dugogodišnje smo prijateljice i kolegice te smo radile na nekoliko plesnih projekata zajedno kao izvođačice. Oduvijek smo željele autorski napraviti nešto zajedno. U svibnju 2016. Hana je predložila da provedemo neko vrijeme skupa u studiju i vidimo što će izaći iz toga. Nakon tjedan dana druženja, plesanja, beskrajnih razgovora o životu i plesu započinjemo projekt 365 rutina. Mislim da je ovaj rad prvenstveno proizašao iz našeg odnosa, prijateljstva i želje za nekom dubljom komunikacijom i razmjenom te životnih situacija u kojima smo se tada nalazile i uvjetima u kojima smo stvarale – stalna pokretljivost, dislokacija, beskućništvo, iscrpljenost – putovanje i stvaranje rada s vremenskim i prostornim ograničenjima…
*Nina Kurtela – 356 rutina, PlatformaHR, Zagreb 2018. / foto: Tomislav Sporiš
Zanimljivo je da smo Hana i ja tijekom cijele godine provele svega možda nekoliko tjedana u isto vrijeme u Berlinu, iako smo obje bile bazirane tamo. Tim je više bilo utješno pratiti uzajamne putanje te svakodnevno biti u korespondenciji te primati i slati sitne poklone u formi malih plesnih videa. Gotovo uopće nismo razgovarale, ali smo uvijek znale gdje smo, kako smo, s kim smo.
Ono što se kroz taj rad otvorilo, a mi to nismo očekivale, jest činjenica da same plesne sekvencije odlaze u drugi plan, a ono što postaje zanimljivije prostori su u kojima one nastaju te uvid u naš nomadski život. Kroz ovu jednogodišnju koreografiju gradimo kontinuiranu komunikaciju između dva različita okruženja, lokacije, jezika, pokreta, identiteta, prostora i vremena. Kroz ovaj svakodnevni ritual stvaramo imaginarni prostor, pripadnost koja nije fizička ili teritorijalna, već stvaramo emocionalni i apstraktni prostor. Ples postaje naš dom.
U svibnju 2017. sama nastavljam učiti niz tih mikrokoreografija kao jednu kontinuiranu cjelinu. Izvedbu uživo prati videoprojekcija isječaka montiranih u kontinuitetu, u trajanju od 48 minuta, te se tako živa izvedba preklapa s arhivskom snimkom stvaranjem nekog novog vremena i prostora. Performans sam do sada izvela nekoliko puta u Zagrebu i Berlinu te u Beču, a najesen slijede ponovne izvedbe u Berlinu, Londonu, Varšavi…
*365 rutina, video @ Nina Kurtela & Hana Erdman / dizajn: Rafaela Dražić za Innervisions 2018 (omoti ploča iz serije od 8 komada)
► Ovo je nekako tvoja godina – osim novog atelijera i nominacije za Berlin Art Prize, odlična je vijest i da te čeka nastup u Royal Albert Hallu u Londonu, upravo s projektom 365 rutina, u sklopu suradnje s labelom Innervisions. Kako je došlo do ove suradnje i koliko ti izazov, uz izmještanje iz nekog „tipičnog” ili, bolje rečeno, „bliskog i očekivanog” prostora za (plesni) performans, predstavlja nastup na „drugačijoj” pozornici, još k tome u ovakvoj stvarno prestižnoj instituciji?
Nina Kurtela: Innervisions je label za elektroničku glazbu koju su osnovali Dixon (Steffen Berkhahn) i Ame (Kristian Beyer i Frank Wiedemann) u Berlinu. Za razliku od drugih izdavača, imaju usko selektiran izbor glazbenih produkcija koje izdaju godišnje, samo oko 10 ploča. Usprkos tome, te su produkcije obično formirajuće za izraz cijele scene. Svake godine surađuju s likovnim umjetnicima na uređenju omota ploča te na vizualnim komunikacijama. Prošle je godine, primjerice, to bila suradnja s Bojanom Šarčevićem kroz upotrebu njegova rada The Breath Taker is the Breath Giver iz 2011. Za umjetničku direkciju Innervisionsa zaslužna je Ana Ofak. Nakon izvedbe 365 rutina u sklopu festivala 3AM u Berlinu stigao je poziv od Ane i ubrzo smo krenuli u ovu uzbudljivu suradnju. Priključila nam se moja dugogodišnja suradnica, dizajnerica Rafaela Dražić, koja je preuzela grafički dizajn. Tijekom godine suradnja se proširila pa smo osim samog vizualnog identiteta ploča napravili i vizualni identitet za evente koje je Innervisions do sada organizirao, od Marrakecha, preko Beiruta, New Yorka, Moskve, Pariza, Barcelone do Londona.
S obzirom na to da je rad 365 rutina videoperformans, bio nam je izazov prevesti taj izvedbeni moment u dvodimenzionalni medij, ali mislim da smo se jako dobro snašle i za mene je ovo bila jedna predivna suradnja, gdje smo se Ana, Rafaela i ja idealno nadovezivale. Neuobičajena prilika s mnogo uzbuđenja, puno podrške i poštovanja sa svih strana, dobrim produkcijskim mogućnostima i divnim rezultatima. Čisti luksuz!
Innervisions je ove godine pozvan organizirati jedan od svojih evenata u Royal Albert Hallu u Londonu, gdje planiraju pripremiti ne tako tipičan dance event, ustvari je Dixon imao prijedlog da bi imalo smisla izvesti rad 365 rutina uživo na baš toj pozornici. Priča koju smo stvarali tijekom godine time bi dobila neku neočekivanu cjelinu.
Vrijeme se bliži, a uzbuđenje raste, nije isto izvesti uživo taj rad pred 200 i 4000 ljudi. Ovakva prilika koja se ne pruža često predstavlja veliki izazov te mislim da ću tek nakon iskustva izvedbe pred više tisuća ljudi moći nešto više reći o svemu tome. (Više o ovom projektu na linkovima (royalalberthall.com, Innervisions London – FB stranica, Facebook event)
*365 rutina, performance @ Nina Kurtela / dizajn Rafalea Dražić za Innervisions 2018 (najave partija)
Više o autorici: ninakurtela.com
Razgovarao: Ivan Dorotić
Portreti i foto kolaži: Maja Bosnić
Zahvaljujemo Nini Kurteli za ustupljenim ostalim vizualnim materijalima
Ostali intervjui iz serije razgovora Dia:Forme:
► Razgovor s multimedijalnom umjetnicom Nikom Radić, pročitajte nalinku
► Razgovor s dizajnericom i ilustratoricom Booboo Tannenbaum pročitajte na linku
► Razgovor sa slikaricom Irmom Markulin pročitajte na linku
► Razgovor s multimedijalnom umjetnicom i dizajnericom Dorom Đurkesac pročitajte na linku
► Razgovor s multimedijalnom umjetnicom Anom Bilankov pročitajte na linku
Sve razgovore iz serije Dia:Forme na njemačkom jeziku potražite na stranicama Goethe Instituta
[Koncept projekta Dia:Forme baziran je na postavljanju novog dijaloga suradnje na relaciji između Vizkulture i Goethe Instituta Kroatien, na polju suvremenih vizualnih umjetnosti. Stvarajući zajednički ab ovo projekt serije autorskih intervjua, koji nastaje na području Njemačke, ali se referira na hrvatske autore koji u državi djeluju te istovremeno potencirajući suradnju na području projekata koje Institut podržava u Hrvatskoj, generirat će se kvalitetnu bazu on-line sadržaja, ali i snažnu mrežu kontakata, kao dobar temelj za potencijalnu daljnju suradnju i nove forme kolaboracija.
Primarni fokus projekta Dia:Forme baziran je na istraživanju i potom komuniciranju umjetničkih praksi istaknutih i etabliranih hrvatskih autora koji duži niz godina uspješno djeluju na području Berlina i Njemačke u vidu intervjua i doku priča, koji će biti objavljeni na Vizkulturi. Cilj razgovora, koji će formom biti opširni i detaljni, a vizualno popraćeni autorskom fotodokumentacijom, jest istražiti na koji način pojedine autorske prakse funkcioniraju, na što su koncentrirane, kako su involvirani u (njemačku) scenu, na koji način i koliko im je za kontekst sazrijevanja, funkcioniranja i(li) etabliranja bila i(li) jest važna sredina u kojoj djeluju. Način bavljenja umjetnošću, iskustvo profesionalnosti, mogućnosti i dosezi uhodane umjetničke scene Zapada, stečeni know-how, kao i kontinuitet djelovanja, ali i novosti projekata na kojima rade; sve od navedenog poslužit će kao sadržaj za konstruiranje intervjua i dijeljenje s domaćom publikom putem portala. Posljedica ovog segmenta projekta bit će arhiva materijala kao početak novih formi dijaloga između domaće i njemačke/berlinske scene vizualnih umjetnosti.]
