U pripovijetci o Palčici, ali ne onoj Andersenovoj, Michel Serres, jedan od najcjenjenijih francuskih filozofa i teoretičara, opisuje školarke koje se neprestano dopisuju preko smartphoneova sa svojim prijateljicama. “Palčice”, nazvane tako jer s nevjerojatnom lakoćom za takve akcije koriste palčeve, za Serresa služe kao iznimna ilustracija novog vremena u kojem živimo. Naime, on upućuje da su ljudi u potpunosti formirani tehnologijom i da je s dolaskom kompjutera, pametnih telefona i interneta, rođena nova ljudska vrsta.
Novi ljudi naša su djeca – palčice i palčići- koje njihovi roditelji ne poznaju, iako s njima dijele isti prostor, ali ne i isto vrijeme.
Serres dokumentira tu kulturalnu revoluciju i napominje kako povijest poznaje nekoliko takvih trenutaka u prošlosti – od prijelaza s oralne kulture do kulture čitanja i pisanja, preko izuma tiskarskog stroja i industrijske revolucije, sve do kompleksnih promjena koje su donijele informacijske tehnologije i koje utječu na sve segmente našeg društva.
Sjećam se nastave informatike u gimnaziji. Bilo je to oko 2002., i u to vrijeme nije baš svatko imao doma kompjuter. U svakom slučaju, mi ga nismo imali. Za nastavu informatike bilo je najvažnije da imamo bilježnice i olovke (sic!), dok je profesorica, stanovita A., ispisivala beskonačno duge kobasice formula za kodiranje na ploču. Svi smo prepisivali, uopće se ne pitajući čemu služe te formule, a kamoli da bi ih isprobali na kompjuteru i uvjerili se da zaista funkcioniraju. Za ispit smo morali naučiti formulu napamet i onda je pismeno elaborirati na ploči. Analogna informatika danas zvuči kao paradoks, ali tada je to bila poprilično realna slika stanja onoga što se događa kada ne znamo kako pristupiti novom historijskom trenutku – informacijskom dobu.
Pričajući o edukaciji danas, jasno je da su se stvari radikalno promijenile.
Kao edukator i netko tko na internetu provodi dobar dio svog života, svjesna sam da su učenici danas poprilično uvučeni u digitalni svijet i upravo zato komuniciraju na drugačiji način, potražujući nove načine znanja. Stvarnost (što je uopće stvarnost,?) je danas poprilično drugačija. Ona je medijacija između aktualnog i virtualnog, dijalog između naših društvenih uloga i digitalnih avatara. Ona/j koji ima sposobnost generiranja različitih vlastitih priča i sposobnost prilagodbi tih istih priča određenim kontekstima, predstavlja ključnu kariku u suvremenom digitalnom svijetu. Sve više mislim da je jednostavna mogućnost promjene narativa glavna sposobnost koja je potrebna za samoodržavanje u digitalnom svijetu.
FUNDAMENTALNI PREOKRET
Kada razmišljamo o konceptu novog(ih) medija, pozivajući se na Leva Manovicha, odgovor možemo ponuditi unutar klasičnih kategorija popularne kulture: internet, kompjuter, web stranice, virtualna stvarnost. Jasno, to nije i ne može biti sveukupnost medija. Shvaćanje medija limitirano je u javnoj svijesti i diskusiji većinom na ideju kompjutera kao medija za prikazivanje ili distribuciju sadržaja, no ključna je zapravo činjenica da je kompjuterizacija omogućila potpunu promjenu jezika kulture i svih kulturnih segmenata. Kako Manovich dalje navodi, izum tiska je bio ključan za distribuciju materijala, izum fotografije za hvatanje slika, no kompjuterska medijska revolucija utječe na sve razine komunikacije, uključujući sakupljanje, manipulaciju, pohranjivanje, i utječe na sve vrste medija – tekstove, still prikaze, pokretne i prostorne konstrukcije.
I svakako bi na to mogli dodati- utječe na duboko promijenjeni stav prema znanju, akademiji i edukaciji.
DVOSTRUKA ARTIKULACIJA VIRTUALNOG I STVARNOG
Danas smo svjesni da znanje i informacije više nisu fiksne kategorije, vezane za akademiju – one postaju relativne u odnosu na koji ih promatramo.
Tradicionalni model znanja često se metaforizira slikom biljaka s „korijenjem“ (zemlja ili porijeklo omogućuju glavni rast kroz genealogiju ili evoluciju). Ključnu promjenu u shvaćanju znanja nude filozofi Deleuze i Guattari (A Thousand Plateaus) koji uvode koncept gljivičnog “rizoma”– mreže niti koja stvara nove izrasline bilo gdje uzduž njihove dužine, a koja se istodobno ne podređuje centraliziranoj kontroli ili strukturi. Ova ideja (ili bolje, ne-logika) oprimjerena je biljnim vrstama poput gljiva i korova koji se šire bez kontrolirane strukture. U temelju takvog ponašanja je antihijerarhijska struktura koja omogućava razlaz s tradicionalnim metodama. Ukorijenjeno drvo koje je de Saussureu služilo kao metafora znaka, primjer je statičke, binarne logike i strukturalne lingvistike koja je bila na snazi sve do 70-ih kada Deleuze i Guattari nude radikalno novi pogled na znanje. Oni su uspjeli demistificirati ukorijenjeno drvo (biblijska i zapadna metafora za znanje par excellence) rizomom, kojeg artikuliraju kao pomoćni način mišljenja koje raste između stvari i proizvodi izdanke u nepredvidljivim pravcima.
Kako bi artikulirali mnoštvo rizoma i njegovih mnogobrojnih “ulaza, izlaza i vlastitih linija leta”, potrebno je razmišljati na način storytellera, stvarati vlastite genealogije kako bi se arheološki dramatizirale raznolika stanja mogućnosti (Foucault). S podacima, listama, informacijama i indeksima kojima smo okruženi, potrebno je naučiti konstruirati vlastite relativne odgovore, imati svijest o tradiciji i stvarati vlastite svjetove, kako tvrdi Umberto Eco u svojoj Povijesti lista.
KAKO ČITAŠ?
Iz takve pozicije, javljaju se pitanja: što i kako pitati, kako surfati u moru informacija, kako imati osobni pristup i kako ga artikulirati?
U trenutku kada Google research i Volkswagen objavljuju znatno više znanstvenih istraživanja nego akademija, u trenutku kada je open source načelo života, a četiri glavne MOOC (massive open online courses) platforme Coursera, edX, Udacity i Udemy broje oko 4 milijuna registracija, jasno je da je klasični način “institucionalne edukcije koja stvara intelektualce” zastario i nepovratan.
U trenutku kada imamo izuzetne platforme i online sveučilišta poput The Global Centre for Advanced Studies i The New Centre for Research & Practice, moramo biti svjesni beskonačno povoljne pozicije koja nama, avatarima, omogućava ukidanje svih klasnih, političkih i ostalih ideoloških prepreka do znanja.
Ako pričamo o edukaciji koja je u krizi, ne možemo reći da je razlog neoliberalni kapitalizam koji ruši poziciju intelektualca ili politički brakovi, već činjenica da je novi pristup otvorenom znanju temeljno protresao tradicionalni, hijerarhijski, korijenski sustav obrazovanja koji je možda funkcionirao prije, ali danas ne može i ne treba biti nostalgična tvorba koju treba pod svaku cijenu oživjeti.
Online edukacija možda ima svojih mana, počevši od načina kako se barata s pozornosti učenika, i ponekad još uvijek funkcionira poput klasičnog razreda s linearnim razvojem naracije.
Možda edukacija, ona online, a još više ona offline, treba učiti od kompanija koje su uspjele zadržati fokus na svojim proizvodima u moru informacija. To bi značilo da proces učenja mora postati sve više mobilan, osoban i društven proces, umrežen i svjestan.
Možda je budućnost edukacije u offline svijetu jedino moguće kao svojevrsna interpretacija srednjovjekovnog, samostanskog oblika u kojem su učenik i učitelj jednaki, a svaka naznaka hijerarhije se propituje. Taj pomalo dekadentan edukacijski trenutak zadnjih dvadesetak godina propagira eksperimentalna i intelektualno nadmoćna škola European Graduate School u švicarskom selu Saas Fee. Trotjedna kolonija u kojoj se učenici i učitelji disciplinirano posvećuju različitim “bodies of knowledge”, pomalo nalikuje srednjovjekovnom skolasticizmu i bazira se na pozitivnoj, digitalnoj, umreženoj, pa možda i utopijskoj viziji društva i edukacije.
Konačno, možda za ideju nove edukacije treba uzeti Deleuzeov i Guattarijev manifest koji ustraje na novim počecima iz sredine, između stvari, te emancipaciji međupostojanja:
“Pišite n-toj moći, n-1 moći, pišite sa sloganom: Stvarajte rizome, ne korijenje, nikad biljku! Ne sijte, uzgajajte izdanak! Ne budite jedno ili mnoštvo, budite mnoštvenosti! Preskočite linije, nikad se zadržavajte na točki! Brzina pretvara točku u liniju! Budite brzi, čak i kada još stojite! Linije sreće, linije kukova, linije bijega. Ne unosite Opće u sebe! Nemajte samo ideje, samo imajte ideju (Godard). Imajte kratkoročne ideje. Pravite mape, ne fotografije ili crteže. (…)”
Naslovna fotografija: Naslovnica knjige Michela Serresa Thubmelina / La Petit Poucette
Ostali vizuali: Google
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
