Povod za razgovor s jednim od najintrigantnijih imena domaće kiparske scene nije potreban, ali u ovom slučaju je neizostavan. Nikola Vrljić ovih dana predstavlja svoje radove na prestižnoj međunarodnoj izložbi Sculptura #2 u Bruxellesu, zajedno s 40 drugih umjetnika iz više od 20 europskih zemalja. To je bio primarni razlog da nas primi u svoj atelje u kojem njegovi radovi nastaju, ali i prilika da proširimo razgovor na njegove ranije izložbe i cikluse; Opsadu Oza, dio koje su radovi izloženi u Belgiji te recentne izložbe Uzmi sve što ti život pruža 2, koja je u rujnu 2023. godine održana u galeriji Trotoar.
S Vrljićem smo također popričali i o njegovom osobnom putu, koji je obilježilo odrastanje u umjetničkom ambijentu s obzirom na to da dolazi iz slikarske obitelji, te o njegovom umjetničkom razvoju. Podijelio je s nama kako izgleda njegov kreativni proces, kako je i zašto krenuo u eksperimentiranje s formama, tehnikama, suočavanjem slikarstva i kiparstva u svojim radovima, te kakav stav ima prema javnoj plastici. Osvrnuli smo se i na konceptualizaciju radova, primjesu ironijskog i bizarnog u njima, što je vidljivo i u samim naslovima radova, te koliko mu je bitno da gledatelj ima interpretativnu slobodu u susretu s njegovim radom.
► Ovaj razgovor vodimo pred tvoje sudjelovanje na prestižnoj međunarodnoj izložbi Sculptura #2 u Bruxellesu gdje gostuješ s radovima Ozymandias i Putovanja, koji su bili dio tvoje izložbe Opsada Oza. Kako je došlo do toga da budeš prvi predstavnik Hrvatske i što ti znači sudjelovanje na jednom velikom i posjećenom međunarodnom festivalu?
Nikola Vrljić: Sculptura festival je mlada organizacija koja funkcionira kroz svjetsku platformu Sculpture Network i nisam dobio dojam da im je važno pokriti sve zemlje, kao što je to primjerice slučaj s Venecijanskim bijenalima. Organizacija je povezana s određenim kustosima i kiparima iz raznih zemalja koji im predlažu potencijalne radove, odnosno kipare, nakon čega dolazi konačan odabir od žirija festivala. Prva informacija da sam u to uključen došla mi je nakon što sam već bio odabran.
Dakle, nisam se prijavljivao na nikakav natječaj, nego sam pozvan od organizatora i samo sam trebao reći ‘Da’! Do sada sam imao vrlo malo iskustva s izlaganjem izvan Hrvatske jer su prijevoz i montaža skulptura skup i zahtijevan sport u usporedbi s drugim disciplinama. Zahvalan sam tim više što se sve eksponencijalno komplicira s velikim formatom, a ova manifestacija inzistira na velikim skulpturama, što je iznimno rijetka pojava.
► Zašto si se odabrao predstaviti baš tim radovima iz 2021. godine. Kako se oni uklapaju u koncepcijsku viziju festivala, koji njeguje različite perspektive, stilove i kulturne pozadine, te zaziva radove koje karakterizira „skretanje s utabanih staza, te ulazak u dijalog s nepoznatim i čudnim“?
Nikola Vrljić: Skulpture su predložili oni, a ja sam prihvatio sugestiju jer su Putovanja i Ozymandias dovoljno veliki i jasni oblikom da mogu biti vidljivi izdaleka, budući da se izlaže u zatvorenom prostoru koji je toliko velik da djeluje kao eksterijer. Odabir je, vjerujem, bio uglavnom estetskog karaktera jer se ne radi o koncepcijskoj izložbi. U svakom slučaju kustosi su imali cjelovit uvid u moje skulpture.
Kad prođete cijeli postav jasno je da izložba nije tematski koherentna, nego upravo inzistira na različitosti kako ideja tako i izvedbi, što dopušta gledatelju potpunu neopterećenost. Pozvani ste naprosto istraživati te radove i uživati u kiparstvu.
Kad nema konceptualne ni stilske određenosti onda raznovrsnost postaje poveznica, a ponuda je toliko različita da je moguće propustiti da se radi o jednoj manifestaciji. Meni se na primjer dogodilo da mi se svidio jedan rad o kojem nisam našao nikakvu informaciju i napokon shvatio da to nije skulptura nego ispuhani dvorac s motivom lava u kojem klinci inače skaču.
► U tvom radu primjetno je raznoliko korištenje tehnika, ali i materijala; primjerice spomenuti radovi sačinjeni su od polistirena, dok su radovi s izložbe Uzmi sve što ti život pruža 2 načinjeni od keramike, bronce, aluminija, ali i crteža u akvarelu i tušu. Možeš li nam približiti kako izgleda tvoj radni proces od same ideje, te kako se pritom odlučuješ za tehniku i materijal za pojedini rad?
Nikola Vrljić: U zadnje vrijeme sam više puta pokušao odgovoriti na ovo zanimljivo pitanje. Budući da se ponavlja, vjerujem da nisam objasnio. Možda mogu ovako: onaj tko piše pjesmu, razmišlja u riječima i o riječima, ali svjesnije i s drugačijim pretenzijama od nekog tko piše udžbenike ili scenarij. Naravno, svi ljudi razmišljaju u riječima, ali i u slikama. Također i prostorno; tijelom, rukama. Kod mene je taj fizički dio naglašeniji i svjesniji, ali različito od sportaša ili plesača. Povezan je s materijalima, oblicima i veličinama.
Svi u isto vrijeme možemo razmišljati u rečenicama i pjevati u sebi. I to dok vozimo auto. Tako ja u isto vrijeme razmišljam u glini, polistirenu, crtežu, drvetu i boji. Samo je pitanje koliko mi vremena treba da sve realiziram. Moguće je neke skulpture testirati u glavi, ali razvio sam neku potrebu da stvari vidim uživo. Moguće je da je ta potreba korijen svega. Razumijem da ljudima to mnoštvo tehnika i materijala na istom mjestu može djelovati nepovezano, jer postoji tendencija da se nađe red, ali moja se logika krije u načinu na koji pristupam motivima i temama. Razlike su prisutne jer svaki materijal zahtijeva drugačiju obradu i nužno ostavlja drugačiji dojam. Ne inzistiram na tome da mi svaka izložba bude zatvorena cjelina. Često razvijam serije radova više godina, a izložbe nekad pogode usred toga.
► Doima se kako tvoji radovi proizlaze jedan iz drugog, miješaju se tehnike uz prisutan element igre; kao da su prezentirani radovi etape osobnog umjetničkog razvoja koji se nastavlja, prije nego izolirani otoci koji mogu isključivo stajati sami. Kako odlučuješ da je određeni rad gotov, spreman za izlaganje i u kojem obliku? Postoji li neki novi smjer (tehnika ili materijal) kojim želiš krenuti, neko novo polje umjetničkog eksperimenta?
Nikola Vrljić: To je točno, ali unatoč variranju cilj mi je da svaki rad može stajati sam. Važno mi je da je rad cjelovit unutar sebe. Nije nužno da je završen. Kad ne mogu završiti skulpturu ili crtež, krećem raditi novu verziju u nadi da ću usporedbom doći do odluke. Pojedine stvari ne mogu završiti godinama pa usput nastaju veće serije. Završeno smatram nešto čemu nemam više što dodati no često je slučaj da nakon nekog vremena promijenim mišljenje.
Moguće je da ću u budućnosti poželjeti polupati hrpu radova i zato nisam oduševljen što nisu svi kod mene. U međuvremenu će nastati još puno nedovršenih skulptura, crteža i slika u novim materijalima, ali ne bih o planovima.
► Umjetnike se često suočava s teškim pitanjima o ulozi umjetnika i umjetnosti u društvu, no u tvom slučaju zanimljivo je kako si zbog oca i strica, koji su slikari, odrastao u ateljeu, okružen mirisom boja, skicama, crtežima i umjetničkim slikama. Na tom tragu, kako se kod tebe mijenjao i evoluirao pojam umjetnika od perioda promatranja dok si bio dijete, do pronalaska tog glasa u sebi, obrazovanja i afirmacije? Kako je tekao taj proces sazrijevanja i u kojem smjeru se nastavlja?
Nikola Vrljić: Ne znam je li mi se pojam promijenio, osim što je sada u prvom licu. Dok sam bio mlađi, nisam imao neki poseban odnos prema njihovu poslu, nije mi bio egzotičan. Kad sam osjetio da i mene vuče u tom smjeru, razmišljao sam o tome čime se želim baviti, ne o tome što želim biti.
Što se sazrijevanja tiče, ni tu nisam siguran u veliku promjenu. Zadržavaju me isti problemi s kojima sam se susreo s 18 godina. Najbliže evoluciji je osjećaj punijeg razumijevanja koje mi je donijelo iskustvo.
► Često ističeš kako ti je umjetnički rad neodvojiv dio svakodnevice i kako ne možeš bez njega. Na tom tragu; što te nadahnjuje, što oplemenjuje tvoj duh od drugih umjetnosti, i jesi li sklon utjecajima?
Nikola Vrljić: Moje zanimanje je dio mog identiteta i ono što, svjesno ili nesvjesno utječe na mene kao čovjeka, prenosi se i na kipara. Najviše se hranim vizualnim umjetnostima, pogotovo onima koje interpretiraju prirodu, prije svega čovjeka. Osim toga, glazba ima blagotvorno djelovanje na mene, ali spontano. Ponekad me nešto zaintrigira, pa istražujem, no ne mogu reći da mi je slušanje glazbe organizirana aktivnost.
► Motivi vidljivi u tvojim radovima često su proturječni, kao da te opčinjavaju paradoksi; kolorist si u skulpturi, a koristiš tmastije tonove u slikarstvu, naslovi radova su često u ironijskom ključu kao suprotnost sadržaju, ne libiš se koristiti bizarne, groteskne motive pri tematiziranju smisla i prolaznosti života. Koliko ti je važan zaigrani pristup, igra, te koliko je osobnog u tvojim radovima? Kada staneš nasuprot njih, primjerice na izložbi ili pri postavljanju iste, kako se osjećaš, što oni oslobađaju u tebi?
Nikola Vrljić: Mislim da pristup, ukoliko je iskren, nije pitanje izbora. Ono što se čita kao zaigranost naprosto je način razmišljanja iz kojeg nastaju radovi. Taj sustav formiran je tijekom godina, a baziran je na znatiželji i određenoj likovnoj inteligenciji; dakle onom što mi je dano, pa obrađujem ono što me okupira jedino kako znam. Iako nije s predumišljajem, po reakcijama koje dobijem nazad, radovi mi očito posjeduju neku žestinu.
Moj pristup je uvijek osoban. No nije poanta u ispovijedi. Radovi su fizička manifestacija mojeg doživljaja svijeta. Dijete sam svoje okoline i vremena, i oni se u meni zrcale. Tako gledano, osobno postaje univerzalno. Barem se tome nadam.
► Koliko ti je važno u radovima ostaviti gledatelju, posjetitelju izložbe dovoljno interpretativne slobode, tako da suočen s elementima postava, izjavom o radu i naslovom rada može sam formirati svoj vid interpretacije u susretu s tvojim radovima u galerijskom prostoru?
Nikola Vrljić: Nemoguće mi je predvidjeti što će drugi vidjeti u mojim radovima i kako će ih interpretirati, pa ne vodim računa o tome. Tek s postavom zapravo razmišljam o posjetiteljima i njihovom kretanju po izložbi. Želim postići određenu dinamiku i napetost koja zove na obilaženje radova, dok izbjegavam da se ukupan postav vidi s jednog mjesta. Važno mi je da se skulpture osjete kao tijela u prostoru i da imaju djelovanje na onog tko se blizu njih kreće. Priča i pozadina samog rada sekundarne su. Nešto kao kad nas neka osoba privuče na fizičkoj, životinjskoj razini, pa dobijemo potrebu upoznati je. Izjave o radovima izbjegavam koliko mogu jer teško misli oblikujem u rečenice.
Ipak, s obzirom na to da nazivi imaju značenje, rekao bih da ne ostavljam puno slobode. Tim više me oduševi raspon reakcija i čitanja koje radovi dobiju.
► Više puta si nagrađen na natječajima za javne radove i spomenike, te si izveo velik broj javnih skulptura. Kakvo je tvoje mišljenje o javnoj plastici u Hrvatskoj, ili pak u Zagrebu? Jednom si rekao kako u toj domeni vlada svojevrsno ziheraštvo zbog dugoročne prirode trajanja tih spomenika. Bi li pristup trebao biti odvažniji, umjetnički slobodniji u tom polju? Postoji li dovoljan broj planiranih i realiziranih spomenika i što vidiš kao generalni problem na tom polju?
Nikola Vrljić: To sam rekao u kontekstu spomenika, a treba razlikovati spomeničku javnu plastiku od one nespomeničke, a koje je vrlo malo izvedeno malo nakon 80-ih godina prošlog stoljeća. Još uvijek mislim da se kipari premalo prijavljuju, a kad se prijave, premalo riskiraju na natječajima – tu uključujem i sebe. Razloga je nekoliko; prvo, takve prilike su sve rjeđe; zatim nagrade često osvajaju isti ljudi – ovdje nije nužno riječ o namještanju nego spretnije odrađenim prijavama; osim toga ono što odbija mlađe kipare su političke teme, te konačno treba spomenuti kako i žiriji nose dio odgovornosti svojim odabirom, a organizatori formiranjem tog žirija. To se kasnije zaboravi. Kipari prijave skicu ili model i stručni i kompetentni žiri treba u tome vidjeti potencijal te imati vlastito iskustvo da bi mogli zamisliti tu skicu uvećanu u zadanom prostoru. Optimistično gledano, članovi komisije pokušavaju odabrati rješenje za koje svatko od njih misli da je najkvalitetnije ili najprimjerenije. Ljudi imaju različite kriterije i teško da će se svi složiti oko istog rada. Rezultat je nerijetko kompromis, a to je ono kad su svi nezadovoljni. Mjesta za promašaj uvijek ima, ali samo hrabra komisija može donijeti hrabru odluku. Bila bi nagla promjena da društvo osrednjih iznjedri smjelost. Vrlo dobre i vrlo loše stvari očito dolaze na silu.
Što se kiparstva kojem je svrha uljepšavanje javnog prostora tiče – onog nespomeničkog – tendencija se izgubila 90-ih godina. Prije toga realizirana je hrpa izvrsnih skulptura. U zadnjim desetljećima svi mehanizmi potrage i realizacije ulične skulpture su izumrli. Nažalost, čini se da Hrvati ne vole kiparstvo izvan ideologije. To dokazuje nebriga prema održavanju takvih skulptura što je ostavljeno na milost i entuzijazam privatnih inicijativa.
► Reci nam nešto o svom ateljeu u kojem nastaju tvoji radovi, a koji je vidljiv čitateljima preko popratnih fotografija ovog članka. Kako si došao do njega, te čime si se vodio pri uređivanju prostora i njegovoj adaptaciji prema svojim radnim i estetskim potrebama?
Nikola Vrljić: Prostor je gradski. Nekoliko je godina stajao prazan, prije toga je unutra bila printaonica, a nekad davno knjigovežnica. Imao sam sreće s potencijalom prostora, ali trebalo ga je u nekoj mjeri prilagoditi potrebama ateljea, odnosno potrebama mog radnog ambijenta. No kako sam jednom prilikom već objasnio, atelje je više od radione. To je intimno mjesto. Za mene je i dnevni boravak i prva instanca izlagačkog prostora.
► Kako se osjećaš kad si u ateljeu i imaš li tu sve što ti treba? Kako ti izgleda radni dan i koliko vremena provodiš u njemu?
Nikola Vrljić: Ulazak u atelje blizak je osjećaju zarona u vodu. Instantno je sve ostalo prigušeno. Između mene i drugih je gušća materija od zraka i tijelo se usporava, a vrijeme prebrzo prolazi. Prostora i vremena u njemu nikad dosta.
razgovarao: Dario Dunatov (sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pronađite ovdje)
portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
urednik projekta: Ivan Dorotić
Nikolin arhivski intervju za Vizkulturu pročitajte na linku
više o radovima Nikole Vrljića pratite na instagram.com/nikola.vrljic nikolavrljic.tumblr.com/ nikolavrljicdraws.tumblr.com
zahvaljujemo Nikoli na ustupljenim vizualnim materijalima
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
