Ako bi za ovaj intervju, kao i za niz prijašnjih, morao povući paralelu s prvim susretom s mojom sugovornicom, produkt dizajnericom Sanjom Rotter, onda se vraćamo nekih 7-8 godina unatrag, mjesto radnje je Studij dizajna, a kontekst je kolegij “Fotografija” kod Stanka Hercega, koji smo skupa slušali. Ona kao redovna studentica produkt dizajna pri Studiju dizajna, ja kao ‘gostujući’ student ovog Interdisciplinarnog kolegija. Ono čega se najviše sjećam iz tih dvadesetak zajedničkih ‘razrednih’ fotografskih lamentiranja je neka posebna, duhovita, upečatljiva, zarazna, usudio bi se reći i luckasta energija i predanost kojom ova mlada dizajnerica i danas pršti.
*Magistarski rad na Studiju dizajna – detalj, foto: Sanja Rotter
Tu snažnu kreativnu karizmu, pozitivu te radnu zagriženost i odlučnost Sanja je u proteklih desetak godina uložila ponajviše u “dizajn u drvu, s drvom, i za drvo”. Citirajući uvodnik predstojeće Sanjine izložbe naslovljene “Woodoir”, koja se sutra (15. svibnja) otvara u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva lako je dodati da se radi o definitivno najzanimljivijem opusu mlađe generacije produktaša stasalih na ovoj zagrebačkoj ustanovi. Za ovo tvrdnju jamac svakako nije samo ova izložba, koju je Sanja ‘zaslužila’ osvajanjem nagrade u studentskoj kategoriji ‘Koncept’ na Izložbi hrvatskog dizajna 1112, već i niz njezinih uspješnih, osebujnih i hvaljenih produkata, projekata i promišljanja, čiji rezultati prate vizuali u nastavku, te kontinuirana predanost radu s drvom, čija se izložbena artikulacija napokon događa, kako u tekstu o izložbi dizajner Damir Bralić naglašava; “Sanjini radovi nastaju u potpunom i bezrezervnom dizajnerskom učesništvu i predanosti. Ona prati proizvod od faze inspiracije, preko skica, predmodela do manualne i strojne finalizacije konačnog produkta u radioničkom okruženju. Osim užitka stalnog dodira s materijalom, njeno suočavanje i osobni angažman s izradom vlastitih proizvoda shvaćeno na tako cjelovit način bitka je koja prodire u sve pore njenoga bića. Vječno u propitivanju, sumnji, sa zavidnom samokritikom, sve je nabijeno emocijama koje osvajaju i zadivljuju.”
O čemu smo se sa Sanjom popričali ususret izložbe čije otvorenje sutra započinje u 20 sati, a završava tulumom u Mastersu na koji ste svi pozvani, pročitajte u nastavku;
*Sanja Rotter, foto: Anja Ivanović
► Traje li tvoja strast prema drvu kao gradivnom materijalu tvojih produkata oduvijek i je li ti drvo bilo zanimljivo i tijekom fakulteta?
Sanja Rotter: S drvom kao materijalom sam se prvi put susrela na Studiju dizajna, dok smo na trećoj godini kao studentski zadatak radili drvene stolice. Znala sam crtati drvne konstrukcije, ali o samom materijalu zapravo ništa nisam znala. Crtala sam i svaki dan odlazila u stolariju dok se stolica izrađivala. Na njoj sada sjedim od kuće za radnim stolom.
Zapravo, projekt je bio dobar osim u jednom detalju, u nogama, koje sam htjela napraviti drugačije. Kasnije te godine, prepravila sam stolicu i izradila je iznova za Izložbu hrvatskog dizajna 0708.
Nakon pada godine na fakultetu 2009. sam krenula iznova u drugi semestar diplomskog studija početkom 2010. Taj semestar nam je zadatak na predmetu Projektiranje uključivao suradnju Studija dizajna s proizvođačima namještaja iz klastera Hrvatski interijeri.
Bio je to moj prvi susret s drvnom industrijom, na studijskom izletu vezanom za taj zadatak i jako me se dojmio. Postrojenje je imalo svu tehnologiju, staru, ali kompletnu. Drvo koje su koristili u proizvodnji masivnog namještaja imalo je zlatnu boju i djelovalo je besprijekorno. Naravno, riječ je o slavonskom hrastu lužnjaku, kojeg su nabavljali iz obližnje šume.
Ono što me neočekivano rastužilo i razljutilo bila je činjenica da tvrtka proizvodi namještaj za stranog naručitelja koji ga prodaje kao svoj proizvod bez spominjanja stvarnog porijekla i plemenite sirovine iz koje je nastao.
Najgorim detaljem učinilo mi se „patiniranje“ namještaja: radnici su nazubljenim čekićem udarali drvo kako bi u površini stvorili pukotine zbog kojih će komad namještaja djelovati „staro“. Meni se ta praksa učinila glupom, besmislenom i uvredljivom.
Projekt sustava namještaja koji sam radila taj semestar i emocionalne reakcije oko materijala, direktno su me potaknuli da sljedeći semestar kao temu magistarskog rada uzmem drvo – te se bavim istraživanjem zašto je ono tako posebno i drugačije od drugih materijala.
*Drvena stolica – studentski rad, foto: Duga Bobanović – Sikirica (klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji)
► Koliko misliš da te edukacija na Studiju dizajna po pitanju praktičnog dijela tvoje struke pripremila za ovaj današnji, stvarni život i rad?
Sanja Rotter: Posebno mi je drago zbog studijskih izleta u industrije, na sajmove i razne radionice u organizaciji Studija dizajna i partnera. Sve to je jako utjecalo na mene i otkrilo mi put vlastite specijalizacije ali i načina razmišljanja – često i kroz teške situacije, birokraciju, konflikte s mentorima i samom sobom.
►Na bijenalnoj izložbi hrvatskog dizajna 11/12 si dobila nagradu za najbolji Koncept u studentskoj kategoriji. Koliko ti je ta nagrada bila važna, što ti je značila, i koliko se tih ‘konceptualnih’ ideja danas pretvorilo u proizvode i nešto artikuliranije projekte?
Sanja Rotter: Kada sam 2011. pala na diplomskom master radu na fakultetu to je za mene bio apsolutni užas. Bila sam posve izgubljena, ali sam se u jednom trenu upitala zbog čega je dobro da se to dogodilo. Odgovor je bio: Zato da tvoj rad ne bude prolazan, nego sjajan!
Ponovljeni rad, Wood: Material / Intangible (Materijalne i nematerijalne vrijednosti drva) bio je uspješan rad, ali mi je cijeli taj process bio užasno težak i zamalo sam odustala od završetka fakulteta. Zato mi je drago da je taj projekt, snažne filozofije i drugačijeg pristupa materiji – koji me stajao krvi, znoja i suza – na posljetku shvaćen i nagrađen.
Također je sam proces istraživanja i fizičkog rada u materijalu utjecao na mene znatno šire od akademskog djelovanja, i značajno me obilježio: rad u drvu istinski je odredio početak moje dizajnerske profesije, a teorijski aspekt istraživanja potaknuo je promišljanje o suštini dizajna i njegovom značenju u mom životu.
Kroz teškoće u radu, kada sam imala osjećaj da ću odustati, shvatila sam da je biti dizajner moj životni poziv i da za mene ne postoji drugi put osim stvaralaštva.
Što se tiče konkretnih predmeta, eksperimenti u materijalu provedeni u svrhu magistarskog rada su u velikoj mjeri postali pravi proizvodi serije Woodoir, a to se nastavlja događati i dalje.
*Magistarski rad “Wood: Material / Intangible” (Materijalne i nematerijalne vrijednosti drva)
► Interesiraju li te uopće i radiš li s nekim drugim materijalima osim drva?
Sanja Rotter: Naravno. Osim drva me zanimaju svi prirodni i ekološki materijali. Jako mi je zanimljiv moment recikliranja i iskorištavanja otpada. Nisam ograničena po pitanju materijala bez obzira na to što sam se usmjerila na drvo – prihvatit ću se bilo čega, ako mi je dovoljno zanimljivo i inspirativno.
Volim raditi s kartonom i papirom, često u svrhu ambalaže. Planirala sam napraviti i torbicu koje bi bila kombinacija kože i drva. Također, radim keramiku na radionici Lidie Boševski, sjajne umjetnice koju iznimno cijenim kao inspiraciju i u širem aspektu vlastitog rada.
Od umjetnih materijala ponekad koristim epoksidnu smolu – prema kojoj imam love-hate relationship.
► Što bi rekla, koliko se tvoji produkti uopće mogu nazivati ‘proizvodima’, kada se uglavnom radi o unikatima? U kolikim edicijama uopće radiš neke produkte, recimo stol ‘Zima’, ima li ih par ili desetak?
Sanja Rotter: Zanimljivo je to što unikate možeš dobiti čak i ako ih svaki put radiš na isti način, ako koristiš principe koji to omogućavaju. Volim element nepredvidljivog i čiste sreće u projektiranju – na taj je način svaka stvar drugačija. Ne znam to baš dobro opisati…
Stol Zima je za sada jedan jedini, i pronašao je svog ponosnog vlasnika.
*Zima, stol izveden iz dijela magistarskog rada, foto: Neja Markičević
► S kojim drvom najčešće radiš, koje ti drvo ima najzanimljivije karakteristike i zašto?
Sanja Rotter: Meni ti je to kao ono kad kažu da je svaka žena lijepa na svoj način (smijeh). Nemam posebnih favorita, no volim tvrde europske vrste kao i fosilni hrast, što opet spada u tu kategoriju. Sve zavisi o tome što želiš postići, što se izrađuje i čega trenutno imamo na raspolaganju.
► Upravo me to zanima, taj fosilni hrast, odnosno drvo od kojeg radiš neke od svojih produkata, kao što je stol Zima. Radi se o više tisuća godina starom drvu. Kako dolaziš do tog materijala, zašto je takve boje i kojim procesom nastaje?
Sanja Rotter: Zahvaljujući stolaru Darku Franjiću u svom radu koristim taj fosilni hrast ili abonos (“crno drvo”), a radi se o karboniziranom hrastu lužnjaku, starom i do nekoliko tisuća godina, koji je izvađen s dna riječnog korita. Bez prisustva kisika to drvo je ostalo sačuvano tisućama godina, a zbog kemijske reakcije između tanina (kojeg hrastovina sadrži) i željeza u vodi, drvo tamni. Nakon 5 do 6 tisuća godina postaje potpuno crno, a najstariji trupac hrasta pronađen je na ušću Krapine u Savu, procijenjene starosti od oko 8290 godina.
Starost se određuje pomoću testiranja radioaktivnim izotopom ugljika C14. Preciznost ovakvih mjerenja na zagrebačkom Institutu Ruđer Bošković iznosi ± 115 godina…
*Mozaik s radionice drvnih mozaika
► Često ističeš kako je važan segment tvog eksperimentiranja i rada s drvom upravo stolar s kojim radiš? Kako si do njega došla, kako surađujete i koliko misliš da je važan taj dijalog i poznavanje s osobom koja u neku ruku ‘izvodi’ tvoje ideje?
Sanja Rotter: Darko Franjić je stolar iz obitelji s dugom stolarskom tradicijom. Upoznali smo se tako što sam čula za materijal s kojim se bavi – fosilni hrast – i zbog potreba magistarskog rada došla u stolariju. Kopala sam po smeću i našla nekoliko komada koje sam kasnije iskoristila za izradu maketa za dio magistarskog rada. Nakon što je sve to prošlo, vratila sam se u stolariju s bocom vina i svim stvarima koje sam mogla ponijeti. Pokazala sam ih Darku, rekavši kako nemam posla i novaca, da me to zanima i hoću raditi. Izrazila sam želju da se nekako dogovorimo za izvedbu stola Zima iz makete. Dva dana poslije, dogovorili smo se da crtam nacrte za ponude namještaja i dijelova interijera, u zamjenu za pomoć u izradi tog stola. Takav tip suradnje nastavio se do danas, s tim da sada manje crtam i radim sama skoro sve.
Darko je izvrstan mentor čiji je najdraži slogan, u duhu silnih germanizama u drvnoj tehnologiji, „Arbeit und Disziplin“. Vrlo je strog i često me „špota“ zbog grešaka.
Također zanimljiv podatak je da je njegov brat Zdenko Franjić legenda hrvatske underground glazbene scene, kao osnivač prve nezavisne izdavačke kuće u bivšoj Jugoslaviji – Slušaj najglasnije! Darkove priče o Letu 3 u stolariji, posjetama Satanu Panonskom u ludnici, zajedničkim putovanjima braće po koncertima u Europi, druženjima s glazbenicima i umjetnicima svih vrsta itd… neprocjenjive su.
*Sustav namještaja – studenski rad, foto: Tarna Putina
► Vratimo se mi tvojim radovima. Osim namještaja ponekad radiš i nakit, i vjerojatno si nekoj široj javnosti poznatija po tome. Kako to komentiraš?
Sanja Rotter: Da, istina je, zbog izrade nakita sam stekla neku širu publiku i počela zarađivati od toga, rugajući se i sama sebi u kontekstu cijele te bujice manufakture nakita. Kako mi je išlo bolje, ta ideja me sve više živcirala. Čula sam jednom svog vlastitog oca kako na telefonu nekom govori: „Da, ona ti je završila taj fakultet… Sad radi taj nakit….“. Tragikomično.
S druge strane, nakit je simbolički predmet – mala skulptura, amajlija, kako su neki prijatelji to opisali. Prilika za rad u materijalu sada, odmah i u kratkom vremenu. Nema nacrta i skica, samo intuitivni rad.
Oblici djeluju vrlo kontrastno – kao kombinacija geometrijskih (rezanih) oblika i onih prirodnih, nepravilnih. Uglavnom su napravljeni od otpadaka u stolariji i slijede forme trenutno korištenih elemenata i glavnih stolarskih uzročno-posljedičnih procesa: rezanja i lijepljenja. Jednako volim sretne slučajnosti pronalaska divnog prirodnog komada kojem je potrebna minimalna intervencija, kao i onog oko kojeg sam se filigranski potrudila. Ponekad, stvar bude i jedno i drugo. Volim te sitne znakove ljepote i mogućnosti drva – u zgodnom, malom formatu.
*Woodoir Noir nakit, foto: Tanja Bjelić i Sanja Rotter
► Tvoji “Woodoir češljevi” koje smo predstavili na Vizkulturi su preneseni na NOTCOT-u iznimno popularnoj platformi kratkih vijesti iz sfera vizualnih umjetnosti? Jesi li nakon toga dobila neke narudžbe iz inozemstva?
Sanja Rotter: Rijetko gledam dizajn blogove i online magazine, pa zapravo nisam znala da je NOTCOT bitna stranica. Od dizajnerskih online stvari pratim Vizkulturu (naravno ☺ ) i MoCo Loco. Drago mi je da su oni, kao i vi, objavili jedan moj drugi projekt – stolić √(Korijen). Ja sama nisam smatrala taj projekt bitnim, jer je propali rad i sadrži pogrešku koja nije konstrukcijska nego oblikovna.
Za √, kao i za češljeve, nije bilo narudžbi preko interneta, ali napravit ću ga svejedno jer sam skupila otpadnog materijala koji bi mogao biti dobar za to.
*Stolić √, foto :Tarna Putina
*Ženski češljevi Woodoir, muški česljevi i Woodoir Noir, foto: Adriana Pavelić i Sanja Rotter
►Prijavljuješ li se na dizajnerske natječaje i misliš li da ih ima dovoljno te kako na njih gledaš?
Sanja Rotter: Uglavnom se prijavljujem na regionalne natječaje i radionice, i to na one koji se uklapaju u koncept onoga što radim. Namjeravala sam raditi natječaj za dizajn nove Startas kolekcije, i bila sam u Borovu na obilasku tvornice i brifingu, ali ipak sam previše mislila na svoje poslove i nadolazeću izložbu u Galeriji HDD-a i nisam to učinila. Nemam posebno mišljenje o dizajnerskim natječajima. Volim kad bude objavljen natječaj za nešto što me osobno zanima – dakle što više natječaja, to bolje.
►Gdje nastaju tvoji produkti, imaš li svoj studio/radionicu i koliko ti je taj prostor važan za rad?
Sanja Rotter: Radim u stolariji i kod kuće. Sam prostor mi nije toliko važan: bitno je da nije hladno, da imam sve što treba i da svira glazba. Trebaš vidjeti kako moj radni prostor izgleda u procesu rada. Kaos! (smijeh)
*Eksperimenti u materijalu i pepeljara Boris
►Radiš li na još nekim ‘svakodnevnim’ poslovima osim na razradi vlastitih radova, ili možda u nekim drugim dizajnerskim disciplinama?
Sanja Rotter: Ne baš. Pomažem u stolariji u svemu što treba. Prošle godine radila sam u studiju Clinica, kao dizajner i crtač na projektu zaštite prirode Natura 2000, i to uglavnom na idejnom i izvedbenom rješenju kompleksa Sakadaš (PP Kopački rit), te izvedbenim rješenjima edukacijsko- interpretacijskih centara Razloge i Kupari (NP Risnjak) i Lugareva kuća (NP Krka).
Ipak, imala sam samostalnih projekata i želju za fizičkim radom u materijalu, što uz redovni posao nisam stizala, pa su solo brijanje i rad s drvom ipak prevagnuli.
Sve radim DIY, i koliko god je to naporno i frustrirajuće, toliko je zabavno i otkrivajuće. Imam različite radne zadatke: osim dizajna mi je jako bitna i fotografija mojih produkata, a ima tu posla i oko brendinga, ambalaža, prijelom materijala…
U principu sam otvorena za sve dizajnerske opcije koje su mi zanimljive i inspirativne.
* Lampe Helix
► Koga bi od kolega dizajnera, koji nisu produktaši nego iz ostalih dizajnerskih sfera, izdvojila kao trenutno najzanimljivija imena na sceni, recimo od ovih tvoje generacije, mlađih od 30 godina?
Sanja Rotter: 30? Stvarno? 😀 Svi moji najdraži MLADI dizajneri su skoro, upravo ili nešto stariji od 30. 😀 To su redovito ljudi koje poznajem i cijenim. Grafičari Hrvoje Živčić i Dario Dević, Ivan Antunović (Neiuw NDG), Marko Hrastovec, Andro Giunio… od ljudi koje NE poznajem, navela bi Ivu Matića iz Splita. Također volim radove likovnih umjetnika Mirona Milića, Stipana Tadića, Melinde Šefčić…
► I hajdemo za kraj na izložbu “Woodoir” koja se sutra otvara u Galeriji HDD-a. Što ćeš sve tamo predstaviti?
Sanja Rotter: Pripremam predstavljanje vlastitog rada u drvu, kroz kontinuitet od studentskih radova do samoiniciranih i naručenih projekata. Nastojala sam iskomunicirati i procese izrade tih stvari, i osobnu filozofiju u svemu tome. Koliko ću uspjeti u tome, vidjet ćemo. Ova izložba je velika stvar za mene i imala sam visoka očekivanja od sebe. Vizualni identitet izložbe su radili Hrvoje Živčić i Dario Dević, o izložbi je pisao Damir Bralić. Ljudima kojima sam pričala o izložbi bi jednostavno preselila fokus teme s izložbe na izložbeni party, koji sam organizirala u klubu Masters poslije otvorenja. Nastupat će ljudi čiji sam ja totalni fan: Glazbenik i dizajner Ivan Antunović i jedna od njegovih višestrukih glazbenih ličnosti- I/II – koji nastupa live; vinyl freak sa sisačko-međunarodne elektro scene – Le Chocolat Noir, te Nevena, žena od dobrog ukusa i Italo disca. Obožavam glazbu, ples i druženje pa se nadam lijepoj večeri, čak i ako će padati kiša.
*Oprema za Jägerhorn hotel, foto: Adriana Pavelić
*Vješalica – rad s radionice Špancirfest, foto :Tarna Putina
Koji su ti daljini planovi, što ćeš raditi nakon izložbe (i partyja)?
Sanja Rotter: Dobro pitanje. Vidjet ćemo kuda će se smjer moje karijere kretati poslije ove izložbe. U pregovorima sam za neke poslove u inozemstvu, radim i dalje na opremi za hotel Jägerhorn; prodajem sitnije uporabne predmete i nakit u nekoliko dizajnerskih trgovina diljem Hrvatske, i planiram ih plasirati i u inozemstvo…Ne znam. Spremna sam na sve!
Rad Sanje Rotter pratite na:
behance.net/sanjarotter
facebook.com/woodoir
