“Potpredsjednik najveće svjetske građevinske tvrtke China State Construction Engineering Corporation, Vei Jan, nakon sastanka u Gospodarskoj komori Beograda najavio je kako su zainteresirani za neke državne i privatne projekte u Srbiji te da se nada da će njihova tvrtka dobiti mogućnost realizirati te građevinske projekte.”
Kabinsko osoblje i piloti Croatia Airlinesa stupili su u štrajk, a pretpostavljam da je novi aerodrom (javno-privatno partnerstvo s nekom, čini mi se, francuskom korporacijom) ušao u fazu izrade izvedbene dokumentacije (a možda i nije, bitno da je dio plana i alokacije javnih sredstava).
Bane iz Zrenjanina mi jučer razjašnjava zašto je Novi Sad pred rubom bankrota zbog neke špekulacije nekretninama, zašto se radnici u Srbiji, zaposleni u njemačkim tvornicama, mogu buniti sve dok pobunu ne šire u njemačke sindikalne krugove i kako je ukidanjem radničkih savjeta u Jugoremediji prestala rasprava o stambenom zbrinjavanju radnika, a u vezi s njihovim radom (iako je do dvijetisućite podijeljeno još nekih 17 stanova).
Sa Silviom Federici smo razgovarali kako je lijep Umjetnički paviljon i kako putem duga (između ostalog) nametnutom stanovanju (krediti su jedini put do stambenog prostora ukoliko nemate što naslijediti) rad postaje nevidljiv pa tako i grad postaje opredmećenje nevidljive eksploatacije. Dotaknuli smo se nužnosti političkog definiranja pojma zajedničkih dobara i spomenuli kako je pored svih nezamislivo teških uvjeta, u kojima su se našli štrajkači koji su stali u obranu svojih radnih mjesta u posljednjih dvadeset godina, činjenica da je velika većina još uvijek živjela u stanovima naslijeđenim iz zajedničkog stambenog fonda, pomogla u održavanju štrajka jer nisu morali brinuti još i o renti te kako su vjerojatno u pretvorbi iz društvenog (zajedničko) u privatno vlasništvo muškarci u obitelji postali vlasnici u većem broju od žena.
Bane mi je rekao kako se sad situacija s mrežom potpore polako mijenja, kako ih sve više živi na dug i kako majke, očevi, babe i dede, koji su uspijevali amortizirati udarac privatizacije, postaju prestari da bi izdržali još jednu pobunu ili naprosto gubitke radnih mjesta.
Silvia nas je podsjetila kako nikada nije postojao generalni štrajk jer dok jedni (mahom muškarci) štrajkaju, netko kuha ručak i pere čarape.
S Anom i Milenom sam raspravljala kako se smanjenjem broja dostupnih stambenih kvadrata iz doma izbacuje sve više reproduktivnih funkcija i kako bivša industrijska radna snaga sada radi u obilju privatnih, pikseliziranih uslužnih djelatnosti (poslovno-stambene zgrade) dok je Silvia napomenula kako možemo primijetiti i inverziju doma u radno mjesto plaćenog prekarnog rada dadilja, frizerki, masažera i sl. i dodala kako, uslijed sve manjih stanova i sve manje dostupnog javnog prostora, djeca u Americi postaju nemirna i anksiozna.
Mirna mi je poslala tekst o integriranom gradu i primijetila kako se tim putem planira grad ko da je došla nova Marija Terezija.
Kineske građevinske tvrtke odavno su na srpskom tržištu, izgradili su novi savski most, a sad, evo, poviše spomenuta CSCEC dolazi graditi stambeno-poslovne zgrade do visine od 660 metara, bolnice, aerodrome, hotele i elektrane (impresivan portfolio, zaista).
“Nadam se da će CSCEC uspostaviti partnerski odnos s domaćim tvrtkama u Srbiji te da ćemo surađivati na projektima i otvoriti nova radna mjesta.”
Kakve nam to poslove donose kineske i njemačke korporacije, kakve gradove ćemo tim poslovima graditi i zašto imamo sve manje mehanizama da bismo raspravljali o arhitekturi u odnosu na naše stvarne živote i čime ih točno integriramo?
Kuće, koje snimam i iscrtavam u posljednje vrijeme, prava su plejada loše promišljenih prostora, testament izgubljenom znanju o gradnji vlastitog životnog prostora (uslijed razdvajanja rada i reprodukcije gubi se znanje i o kući) i nerijetko mjesto za iščuđavanje nad besmislenom arhitekturom dok znanje, koje se generira na arhitektonskom fakultetu, kontinuirano izostaje u mnogim dijelovima grada jer se tržište ili država uspostavljaju kao nužni posrednici razmjene znanja.
Kako je to Dubravka Sekulić (s kojom nisam ovog tjedna pričala) u svojoj knjizi „Glotzt nicht so romantisch!“ objasnila – arhitekti su okrenuli leđa strukturnim nedostacima socijalističke prostorne operative i prepustili „divljim“ naseljima da se razvijaju bez plana i projektantske medijacije (Kaluđerica), a takvo ponašanje normalizirano je i u posljednjih dvadeset godina i preneseno na teritorij cijeloga grada.
Ponovo, no više nego ikad, grad i gradnja odvojeni su od našeg rada i u ovom nizu štrajkova, kuća i neisplaćenih honorara vjerojatno će mnogima biti teško naći vezu (i integrirati život u promišljanje o gradu), a upravo će se na toj vezi odviti najveće bitke, koje nam predstoje, i upravo je ta veza mjesto rasprave o novim tipologijama, morfologijama, gradu i urbanim commonsima.
Do sljedećeg čitanja.
