Recentna zbivanja na domaćoj dokumentarističkoj sceni uvelike je obilježilo nedavno završeno 13. izdanje međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, gdje je bilo premijerno prikazano gotovo 17 domaćih filmova. Uzimajući u obzir festivalski ugled, upad u službenu konkurenciju ili program, ZagrebDox za većinu autora predstavlja idealan poligon i sigurnu ulaznicu za daljnje festivalsko, kino ili pak televizijsko cirkuliranje.
Posljedično, velika je vjerojatnost da ćemo se s odabranim filmovima ponovno susresti na nekim od nadolazećih domaćih festivala, a poglavito s onima koji su prikazani u regionalnoj konkurenciji, kao sjecištu ponajboljih radova realiziranih u zadnjih godinu dana.
Pritom, interesantno je da je ove godine na Doxu gotovo polovica regionalne konkurencije otpala na filmove domaćih autora (sveukupno devet), a slijedili su ih srpski autori s pet filmova, bugarski s tri, dok su se austrijski, bosanski, rumunjski i slovenski uspjeli ugurati svaki s po jednim filmom. Zdrav razum bi prosudio da je ova godina doista plodonosna za domaću dokumentaristiku, međutim, kvantitativna nadmoć nije bila nužno praćena i kvalitativnom.
Od jeftine TV-produkcije, preko ziheraških pristupa, pa sve do posve nekoherentnih i nedorađenih kurioziteta, bio je to gemišt svega i svačega, a ponajmanje snažnih, poticajnih, doista mesnatih radova. Tek su dva filma iznenadila kako na sadržajnom tako i formalnom planu – „Buffet Željezara“redatelja Gorana Devića te „Oni samo dolaze i odlaze“ redatelja Borisa Poljaka, pri čemu oba spadaju, slučajno ili ne, u tip opservacijskih, eksperimentalno-dokumentarnih hibrida.
No krenimo redom. Kratki dokumentarac „Simpl“ nagrađivanog snimatelja i redatelja Silvestra Kolbasa bilo je vjerojatno najveće festivalsko razočaranje. Iz nedokučivih razloga Kolbas je za protagoniste odabrao tucet netalentiranih grafitera, koji dane provode tumarajući zagrebačkim ulicama i devastiranjem svih pogodnih uličnih objekata i fasada. Naslovni junak Simpl jedini je donekle intrigantan lik, obzirom na to da za svoje pothvate mora provaljivati u zgrade i tavane kako bi ostavio trag na zagrebačkim krovovima. Efektni subjektivni kadrovi prate mističnog mladog anarhistu u vratolomijama nalik akcijskom filmu, a posebno je upečatljiv total zagrebačkog glavnog trga iz ptičje perspektive, koji zorno prikazuje fascinantan opseg Simplovih intervencija. Vječita mu slava!
Drugi protagonist, Mane Mei, simpatični je sanjar koji će, za razliku od Simpla, rado pozirati ispred kamere i ponosno promovirati svoj umjetnički rad na pragu dotrajale hipijevštine i jeftinih političkih parola.
*Silvestar Kolbas – “Simpl”
Upravo je najveća Kolbasova greška bila to što je junake odlučio portretirati putem njihovih grafita, sugerirajući konstantno nekakvu dublju simboliku realno šupljih slova, a u isto vrijeme ne dajući im dovoljno prostora da verbaliziraju značenje istih i motive svog djelovanja.
Kako ni grafiti, a ni njihovi autori nisu bili osobito upečatljivi, poanta filma ostala je posve nejasna, dok je pregršt nemotiviranih, navrat-nanos sklepanih kadrova samo ojačalo dojam nedostatka koherentne redateljske vizije.
Na tragu neuspješnih umjetnika bila je i Ljiljana Šišmanović, redateljica koja iza sebe ima tridesetak dokumentarnih filmova realiziranih pod okriljem matičnog joj HRT-a.
Njezin novi portretni dokumentarac „Neuspješan skroz“ bavi se svestranim nezaposlenim umjetnikom, Žarkom Jovanovskim, koji otkriva tajnu svog neuspjeha prepričavajući zgode i nezgode od najradnije dobi do danas. Žare je tako protagonist i narator cijele priče, a njegov, na momente, iritantan pasivno-agresivni recital koji nalikuje na lošu slam poeziju, razotkriva u srži tipičnog frustriranog Hrvata kojemu su svi krivi za njegov neuspjeh osim njega samog, a napose zločesti profesor tjelesnog. S tucetom samoizdatih pjesničkih zbirki i zavidnim brojem propalih pank bendova, Žare nažalost ostavlja sliku ostarjelog pankera čiji je pjesnički doseg ostao na razini buntovnog srednjoškolca, dok anarhiju svodi na parole s prišivaka i bedževa.
*Ljiljana Šišmanović – “Neusjpešan skroz”
Čak ni Žaretovi momenti autoironije ne uspijevaju spasiti stvar, jer ga Šišmanović svojim klasičnim, empatičnim pristupom suviše ozbiljno shvaća, portretirajući ga nizom klišeiziranih kadrova. Pa će mu tako snimanjem pogleda u daljinu ili dubokog uvlačenja cigarete rado dati auru genijalnog, ali neshvaćenog filozofa.
U konačnici, dobili smo film u kojem redateljica zaljubljeno snima svog idola, čija sudbina ni po čemu ne odudara od prosječne hrvatske tragikomedije, kojoj smo ionako prečesto izloženi. Ostaje nejasno koja je bila svrha filma, osim dati malo medijskog prostora „Električnom Žaretu“ koji će, ako ništa, zasigurno osvojiti pokojeg novog mladog sljedbenika.
S druge strane, redatelj i producent Damir Terešak je donio ponešto drugačiju priču, ali i dalje utabanu u gabarite hrvatskih toposa. Dovitljivo nazvan „Djevojka od nula dolara“, film govori o mladoj uspješnoj, ali nepriznatoj boksačici Ivani Habazin, koja se bezuspješno bori s nezainteresiranošću sportskih organizacija za ženski boks. Da stvar bude zanimljivija, Habazin je diplomirana teologinja koja je dio mladosti provela u samostanu, te se boksu posvetila iz čiste ljubavi, bez očekivanog obiteljskog i institucionalnog zaleđa. U filmu pratimo njezine svakodnevne iscrpljujuće treninge i pripreme za natjecanja, tvrdoglavu upornost i odricanja, koja su u jednom momentu, zbog nedostatka novčanih prihoda, kulminirala time da je Habazin živjela u dvorani u kojoj je trenirala. Korištenje nabrijane glazbe i nizanje ultrakratkih kadrova s oštrim rezovima, napose u scenama unutar ringa, efektno prenose dinamičnost sporta i strast protagonistice.
*Damir Terešak – “Djevojka od nula dolara”
Premda Terešak ostaje vjeran ziheraškom portretiranju – red obiteljskog ručka, red treninga, red natjecanja, red egzistencijalne muke i nesigurne budućnosti u stranoj zemlji – radi se o solidnom ostvarenju koje bi bilo primjerenije za televizijsko, a ne festivalsko prikazivanje.
I dok su Žare i Habazin odustali od borbe s hrvatskom birokracijom, bivši HRT-ov novinar i dokumentarist Robert Zuber, u novom se autobiografskom ostvarenju „Možeš biti sve što hoćeš“, hrabro bacio u labirint notornog zavoda za zapošljavanja, ostavši bez posla nakon dugogodišnjeg televizijskog staža. Zuberova simpatična pojava i zbunjeno, kafkijansko tumaranje raznoraznim uredima, radionicama te savjetovanjima za nezaposlene, ujedno je jedina jaka točka filma, obzirom da su sva snimanja unaprijed dogovorena, pa je time izgubljen dobar dio vjerodostojnosti, spontanosti, a i kritičkog odmaka od sustava zapošljavanja.
*Robert Zuber – “Možeš biti sve što hoćeš”
Valja se konačno osvrnuti i na dva ponajbolja domaća filma u konkurenciji, Devićev „Buffet Željezara“ i Poljakov „Oni samo dolaze i odlaze“. Oba spadaju u red opservacijskih dokumenataraca s jakim autorskim potpisom.
Poljakov novi film svojevrsni je treći nastavak neplanirane trilogije, koji polazi od iste premise i snimateljskih postupaka kao prethodna dva, višestruko nagrađivani „Autofocus“ (2013) te „Splitski akvarel“ (2009). Kameru ovoga puta smješta na poznatu splitsku plažu Bačvice u ranu zoru, gdje svjedoči neobičnom susretu mlade i stare generacije.
*Boris Poljak – “Oni samo dolaze i odlaze”
Uz fenomenalni smisao za kompoziciju te sugestivnu montažu, Poljak suptilno gomila urnebesne, groteskne situacije, gdje se razuzdana mladež u jednom momentu nalazi u istom kadru sa starcima koji, posve ravnodušni na mladenačke strasti i budalaštine, letargično obavljaju jutarnju tjelovježbu. Premda ćemo se lako nasmijati nepoznatim protagonistima, onome tko bi se prepoznao u filmu sasvim izvjesno ne bi bilo do smijeha, stoga će prikazivanje vjerojatno do daljnjega ostati ograničeno na festivalsku publiku.
*Boris Poljak – “Oni samo dolaze i odlaze”
Devićev „Buffet Željezara“ ganutljiva je posveta iščezlom periodu sisačke povijesti, kada je grad imao status industrijskog giganta s epicentrom u metalurškoj tvornici Željezara.
Pritom, film prati zbivanja oko malog kafića na autobusnom kolodvoru, koji je nekoć bio živahno okupljalište radnika. Nakon gašenja tvornice, kafić je ostao svojevrsni posljednji bastion prošlosti, u koji danas zalazi tek nekolicina vjernih mušterija, dok neželjezna odluka o zatvaranju kafića potiče vlasnike na razmišljanje o budućnosti. Opredijelivši se za duge i statične polutotale, Dević je dojmljivo prenio istovremeno melankoličnu i jezivu atmosferu opustošene sisačke periferije, kojoj život udišu tek povremeni kafanski razgovori. Promatrajući s distance, redatelj bilježi svakodnevicu kafića, gdje se prepričavaju dogodovštine iz prošlih vremena, povjeravaju ljubavne dileme, te vode žustre rasprave oko dnevnopolitičkih pitanja, problema neimaštine, nezaposlenosti i odlaska sve većeg broja mladih iz grada. Režiserov nenametljiv pristup prepušta gostima i vlasnicima da vode radnju, intervenirajući tek pred kraj filma, kada oproštajka prije konačnog gašenja kafića poprima gotovo melodramatsku notu.
*Goran Dević – “Buffet Željezara”
Iako je Dević nešto suzdržaniji od Poljaka, u oba se filma primjećuje snažna autorska crta i neprikosnoveni talent za kompoziciju, gdje je svaki kadar semantički nabijen do te mjere da dijalog postaje izlišan.
Premda su domaći filmovi kvantitativno prednjačili u regionalnoj konkurenciji, žiri je na koncu Veliki pečat za najbolji film dodijelio srpskom autoru Ognjenu Glavoniću za kontroverzni eksperimentalni rad „Dubina dva“, dok su posebna priznanja otišla u ruke austrijskoj redateljici Lisbeth Kovačić za kratki animirani film „#njihovemačketakođer, te bugarskom redatelju Tzvetanu Dragnenu debitantsko dugometražno ostvarenje „Seljani“ .
*Goran Dević – “Buffet Željezara”
Kada se sve zbroji i oduzme, izabrani hrvatski filmovi nisu toliko odudarali od generalno dosadnjikave regionalne konkurencije. Teško je vjerovati da selektor nije imao na raspolaganju nešto hrabrije radove, koji bi pomicali granice filmskog roda i osvježili inače formalnu i sadržajnu monotonost ovogodišnjih ostvarenja.
Iako ni Poljak ni Dević nisu bili nagrađeni na ZagrebDoxu, velika je vjerojatnost da će nepravda biti ispravljena na nekim od nadolazećih domaćih festivala, dok je upravo intrigantni eksperimentalno-dokumentarni hibrid Ognjena Glavonića odnio glavnu nagradu.
Sve to upućuje da bi selektor trebao ubuduće biti odvažniji pri odabiru filmova te smoći snage odbiti loš film, pa makar dolazio od njegovog dobrog prijatelja, priznatog autora ili pak profesora sa zagrebačke dramske akademije.
Napisala Ejla Kovačević (sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr pročitajte na linku)
Vizuali: Kadrovi iz filmova via zagrebdox.net
