Krajem prosinca, u Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu, pod pokroviteljstvom Gradske skupštine Grada Zagreba, održana je svečana dodjela Godišnjih nagrada HDLU-a za postignuća u 2018. godini. Odbor za dodjelu likovnih nagrada HDLU-a, u sastavu Ivana Jurić, Robert Šimrak, Fedor Vučemilović, Danko Friščić i Zlatan Vrkljan, dodjelio je sljedeće nagrade:
Nagrada za životno djelo: akademik Đuro Seder, akademski slikar
Nagrada za najbolju izložbu: Kristian Kožul, akademski kipar; izložba FORENSIC FOLKLORE: THE ARCHIPELAGO (Galerija Bačva, Dom HDLU, Zagreb, 5. 7. – 22. 7. 2018.)
Nagrada mladom umjetniku: Miran Šabić, akademski grafičar
Posebno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti: Igor Zidić, povjesničar umjetnosti
U nastavku pročitajte obrazloženja!
*Izložba “Vremenska kapsula” Mirana Šabića / foto: Miran Šabić
Nagrada mladom umjetniku:
Miran Šabić, akademski grafičar
Miran Šabić jedan je od onih mladih ljudi koji stoji stopljen u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Šabić nije jedini mladi umjetnik koji je s puno energije i mladenačkog entuzijazma započinjao svoj umjetnički put ali je jedini od svoje generacije koji je s istom živosti nastavio sve do danas. Upoznali smo ga još kao studenta na ALU u Zagrebu, za njega jako važnom vremenu učenja i sazrijevanja, kao odgovornog iskrenog i nadahnutog mladog čovjeka koji postavlja i traži odgovore na mnoge dvojbe u svijetu koji ga okružuje.
Miranov široki umjetnički interes, posebice za grafiku i želja za znanjem ogleda se u činjenici kako se do danas usavršavao na niz umjetničkih radionica širom svijeta. Njegovo umjetničko stvaralaštvo i interes proteže se kroz niz područja, od crteža kao ishodišta do instalacije videa i grafike kao rezultata promišljenog procesa istraživanja. U nizu serija grafika, reminiscencija na stare majstore pokazuje svoju vještinu i lucidnost uklapajući ih lijepo u suvremeni trenutak. Kod Šabića je prisutan istančan osjećaj za mjeru, proporciju, kompoziciju a poznavanje metiera daje mu slobodu i sigurnost u izrazu. Bez straha suprostavlja stečena klasična znanja i vještine nove tehnologije i tehnike i gradi svoj jedinstveni svijet. Osim konstruktivne, materijalne prisutna je i duhovna, idejna komponenta svakog od pojedinih ciklusa njegova rada. Nasljeđe prošlosti i suvremena kreacija nisu u sukobu, dapače prožimaju se. Šabić na svojevrstan način svojata prošlost i ugrađuje u dominantne umjetničke izričaje današnjce. Kao posljedica takvoga pristupa izradio je značajan broj vrlo zapaženih izložbi od kojih ćemo izdojiti samo neke Vremenska kapsula (Muzej suvremene umjetnosti Zagreb 2018.), Arhiviranje memorije (Muzej suvremene umjetnosti Zagreb 2017.), Sjećanje na djeda (Galerija Karas Zagreb 2015.). Za aktivnost koju Šabić pokazuje uz talent, potreban je izuzetan napor, posvećenost i sposobnost oduprijeti se sve prisutnim ad hoc rješenjima. Uvažavajući zakonitosti svih grafičkih tehnika koje koristi postavlja se kao promotor novog zamaha grafike u Hrvatskoj i svakako svojom prisutnošću zauzima značajno mjesto u suvremenoj umjetničkoj produkciji. Ne treba zaboraviti i činjenicu kako i njegov pedagoški rad na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnost u Zagrebu nije ostao nezapažen. Nizu generacija grafičara na Akademiji daje dobre temelje za nove stvaralačke potencijale.
Šabić je kao mladi umjetnik ostvario 18 samostalnih izložbi i nastupio na preko 100 skupnih izložbi te je dobitnik više nagrada za svoj umjetnički rad.
Izv.prof.art. Josip Baće
Akademski grafičar Miran Šabić rođen je 1986. godine u Brežicama u Sloveniji. Diplomirao je 2010. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Frane Para, a 2017. godine i doktorirao na Poslijediplomskom doktorskom studiju pod mentorstvom red.prof.art. Ante Rašića i izv.prof.dr.sc. Leonide Kovač. Od 2012. radi kao asistent, a od 2018. kao docent na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2009. kontinuirano izlaže u Hrvatskoj i svijetu. Izlagao je na 15 samostalnih te preko 100 skupnih izložaba od kojih su najznačajnije: World Youth Art Festival, Seoul, Južna Koreja 2017. / The 22nd Seoul International Festival, Chosunilbo museum, Seoul, Korea 2014. / Neo Print Prize 2014, Neo: Gallery, Bolton, Engleska, UK / 8th International Printmaking Bienal Douro 2016, Douro, Portugal / The 3rd and 4th Graphic Art Biennial of Szeklerland, Sfântu Gheorghe, Rumunjska / 1st Expression of World Art (NEWA) 2011, Henan Museum, Zengzhou, Kina / T- HT nagrada, MSU, Zagreb, Hrvatska / 7. Biennale of Drawing, Muzeum of West Bohemia, Plzen, Češka / Print art fair, FMC, Kasterlee, Belgija / DI CARTA/PAPERMADE, Schio, Italija. Dobitnik je više nagrada i priznanja od kojih se ističu Nagrada Vlade Republike Južne Koreje – Congresman Award, World Youth Art Festival, Seoul, Južna Koreja 2017. / NagradaMuzeja suvremene umjetnosti, 33. salon mladih, Dom HDLU, Zagreb, 2016. / IMAF award, OSTEN Bijenale crteža, Makedonija 2012. / Velika nagrada za grafiku, INTERBIFEP, Međunarodna galerija portreta, Tuzla, BiH, 2011. / Nagrada HDLU, 6. hrvatski trijenale grafike 2012.
Sudjelovao je na rezidencijalnim programima VCCA Residency Virginia u SAD-u, St. Marys College of Maryland u SAD-u, u Frans Masereel Centrumu u Belgiji, te u I-A-M ResidencyBerlin u Njemačkoj. Držao je predavanja o vlastitom radu u Južnoj Koreji (Seoul), SAD-u (Maryland, Leonardtown, New York), u Latviji (Riga), Belgiji (Kasterlee, Arendonk), Njemačkoj (Stuttgart) te Hrvatskoj.
* Izložba “Forensic Folklore: the Archipelago” / foto: Damir Žižić
Nagrada za najbolju izložbu:
Kristian Kožul, FORENSIC FOLKLORE: THE ARCHIPELAGO
(Galerija Bačva, Dom HDLU; Zagreb 5. – 22. 7. 2018.)
Likovna nagrada HDLU-a za najbolju izložbu dodjeljuje se izložbi Forensic Folklore: The Archipelago, Kristiana Kožula, održanoj u Galeriji Bačva u Zagrebu od 5. do 22. srpnja 2018. godine.
Instalacija predstavljena u Galeriji Bačva Doma HDLU-a u srpnju ove godine ove godine predstavlja nadrealne pejzaže fluidnih, izduženih, apstraktnih struktura kojima umjetnik istražuje odnose podsvjesnog i stvarnog u kontekstu povijesnog i suvremenog folklora i idolatrije.
Svoje “forenzičko” istraživanje pojedinih društvenih nepravilnosti, Kožul prevodi u vizualno tvoreći skulpturalni arhipelag crno-bijelih elemenata izgrađenih od metala, gume, tekstila i skaja. Projekt ne prati narativ nego dezintegraciju ideje, snažno usađene u tradiciji koja polako preuzima glavni društveni diskurs, u kojoj se često upravo mane, nedostatci, a ponekad čak i ograničenja, stavljaju na pijedestal. U folkloru fantazija istiskuje realnost; pseudoznanost postaje činjenica; emocije prevladavaju razum a povijest gleda kroz naočale revizionizma. Kroz ove strukture, Kožul preispituje kolektivnu podsvijest, upravo onu koja vodi do začudnih opsesija oštećenim i nestalim dijelovima (tijela) što šepaju po bespućima memorije masa. Forenzika je, naprotiv, vrlo egzaktna znanost, koja svojim znanstvenim metodama pomaže u utvrđivanju činjenica. Uplitanjem forenzike u imaginarni suvremeni folklor Kristiana Kožula, ukazuje se na manipulaciju znanstvenim činjenicama, brojkama i statistikama, kako bi se izvrnula značenja i napisale nove povijesti.
Žiri za dodjelu nagrada zaključio je kako je Kristian Kožul spomenutom izložbom nastavio, ali i nadogradio svoje djelovanje u polju skulpture jedinstvenim pristupom kojim u skulpturu uvodi širi društveno relevantni kontekst.
Marta Kiš
Akademski kipar Kristian Kožul rođen je 1975. u Münchenu u Njemačkoj. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu pohađa od 1993. do 1998. godine. Svoje obrazovanje nastavlja na umjetničkoj akademiji Kunstakademie Duesseldorf, gdje 2002. godine stječe počasnu titulu majstora studenta (Meisterschuller) u klasi prof. Irmin Kamp, gdje iste godine i diplomira. Samostalno djeluje i izlaže od 1996. godine. Do sada je izlagao na 30 samostalnih i 50 skupnih izložbi na domaćoj i internacionalnoj sceni, a sudjeluje i na više umjetničkih rezidencija, uključujući ArToll Labor na LVR-Klinik u Bedburg-Hau, te International Studio and Curatorial Program u New Yorku. Najbitnije samostalne izložbe uključuju izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Likovnom salonu u Celju te izložbe u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Njegov rad u grupnim izložbama prikazan je u Museum of Modern Art PS1 u New Yorku, Museum of Art u Haifi, ZKM / Center for art and media u Karslruhe, na Bijenalu mladih umjetnika u Rimu, te na Bijenalu suvremene umjetnosti u Pekingu. Također je gostovao na brojnim multimedijalnim festivalima gdje je prezentirao svoje radove i sudjelovao na problematskim panelima poput IMPAKT festivala u Utrechtu. Dobitnik je više nagrada poput nagrade Josip Račić, jednakovrijedne nagrade na VIII. trijenalu hrvatskog kiparstva, te treće nagrade na T-HT natječaju u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2014. godine. Njegovi radovi nalaze se u zbirkama poput Laube te u stalnom postavu na javnoj površini Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Umjetnikove skulpture, objekti i instalacije dovode u pitanje tradicionalni kiparski medij i plijene minucioznom izvedbom i svjesnim poigravanjem estetikom kiča.
Nagrada za životno djelo:
akademik Đuro Seder, akademski slikar
Đuro Seder (1927.) višeznačna je, univerzalna i slikarska ličnost, čiji je začudan i impresivan slikarski, crtački i grafički opus označen dijalektikom stvaranja, a temeljen na jedinstvu raznolikosti te postaje sublimat i neizostavni dio hrvatske i univerzalne vizualne kulture. Kultura slike, ujedno i umijeće slikanja, koji se prožimaju dubinskim značenjem imagaprirodno su povezani s humanističkom egzistencijom slikara i utkani u tkivo hrvatske moderne, postmoderne i suvremene umjetnosti, koja se kroz autorovo djelo – iznimnim isječkom – do današnjeg trenutka može neiscrpno istraživati i visoko valorizirati.
Sažeto povezujemo i razlažemo naizgled heterogen, a zapravo razložan opus legendarne slikarske evolucije, odnosno relativno shvaćen povijesno-stilski Sederov niz; od djela prije Gorgone, iz razdoblja Gorgone i poslije Gorgone, preko Nove slike i post-nove slike, takozvane smrti slikarstva, pa sve do današnje posve slobodne radosti i užitka slikanja slikara, koji nikome ne polaže račune, osim vlastitome jastvu u intimnome i osobnome razgovoru s Bogom.
Sederovo djelo i djelovanje kontinuirano se – za svaku dionicu utemeljenih i promišljenih slikovnih rezonancija – razvija od radova nakon Akademije likovnih umjetnosti (Antun Mejzdić 1951., specijalka – Marino Tartaglia, 1953.), preko bavljenja lustracijom i grafičkim dizajnom, tašistički dinamiziranih slika sredinom 1950-tih pa do postanja i poslanja u mitskoj pretkonceptualnoj – underground grupi ili antigrupi Gorgona (1959. – 1966.), čiji je član te jedan od osnivača i tkalaca njezina neoavangardnoga duha.
Svjedočimo jedinstvenom razvoju od nijeme, tamne tautološke činjenice nemogućnosti slike, neikoničkog enformela do također crne i mrko-zelene figurativne paradigme s kraja 1970-tih, koja postupno anticipira mogućnosti slike i Novu sliku (1981.).
Panoptikum Sederove umjetnosti i uma te umjetnosti i emocije sastoji se i od lucidnih magrittovskih slika; rijetko izlaganih crteža sederovske geometrije i dualnih grafika; autorova obožavanja prirode; intimnoga, a katkada i žestokoga odnosa prema predmetima, stvarima i ljudima. Seder uspostavlja i vizualne korelative: krika i boli, proistekle iz apsurda rata i pozicija moći, iz kojih se ne vidi čovjek – stvarajući time i angažiranu postmodernu; čovjeka i grada, kao i autorovih osobnih kontemplacija s Bogom – odnosa pojedinca prema nečemu što on živi, stvara i osjeća kao božansko, a koji određuju duhovno i umjetničko zrenje umjetnika. Prirodna-slikarski-
Uvjetnom kronologijom i tipologijom raskošne građe te kontekstualizacijom unutar današnjeg položaja slike i slikarstava konstatiramo da je Sederov opus jedinstveno višeznačan i posvećen što je pokazala i autorova retrospektiva u Modernoj galeriji (2015.).
Umjetnikova ostvarenja odražavaju i utkana su u duh prostora i vremena u kojima su nastala.
U tome i jest njihova posebna, iznimna vrijednost.
Željko Marciuš
Akademik Đuro Seder, akademski slikar, rođen je 1927. godine u Zagrebu. Polazio je I. klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturirao na Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1946. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te je 1951. godine diplomirao u klasi profesora Antuna Mezdjića. Specijalizirao je slikarstvo kod prof. Marina Tartaglie. Od 1981. dvije je godine docent, a potom redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U periodu od 1983 do 1987. obnašao je dužnost dekana na ALU. Od umirovljenja 1998. u statusu je profesora emeritusa. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2000.godine. Prvi puta je samostalno izlagao 1958. godine s Ljubom Škrnjugom u Opatiji i od tada izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Graz, Maribor, München, Dortmund, Wolfsburg, Milano). Od 1959. do 1966. bio je članom grupe Gorgona. Isprva je slikao monokromne slike gusta namaza, bliske apstraktnom ekspresionizmu (Mrtva priroda na crnom fondu, 1957.); a nakon 1976. priklonio se ekspresionističkoj gesti i kromatici s naznakama figurativnosti (Polufigura u pejzažu, 1978.), čime se ubraja u začetnike nove slike u hrvatskoj umjetnosti. Njegova djela nalaze se u mnogim muzejima i galerijama te privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu, veliki dio njegova religioznog opusa, koji se nalazio u crkvama i samostanima u Bosni i Hercegovini, propao je tijekom posljednjeg rata 1990-ih godina. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada za svoj umjetnički rada, među kojima ističemo nagraduVladimir Nazor za životno djelo 1986., kao i nagradu Galerije Forum 2007. godine za samostalnu izložbu slika Lica beskonačnog koja je bila postavljena od veljače do travnja 2006. u Galeriji Klovićevi dvori. Pisao je i poeziju koja je objavljivana u Razlogu, Kolu, Forumu i Republici, a 1978. tiskana mu je zbirka poezije Otac iz lonca.
Posebno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti:
Igor Zidić, povjesničar umjetnosti
Kad se piše o Igoru Zidiću (Split, 1939.), valja pisati, parafrazirajmo Sloterdijka, kao o susjedu stvari i prijatelju čovjeka; ne kroz optiku pozitivističko-znanstvene i biografske distanciranosti koja cijeli svijet tretira kao puki objašnjeni predmet i faktografsku činjenicu, već s intimnom projekcijom približavanja stvaratelju-intelektualcu i njegovom djelu. Djelu koje treba osluškivati, čitati, gledati, pokatkad vidjeti, ali i disati i osjetiti blizinom, ne distancom. Valja uroniti u autorske, uvijek kreativne stvaralačke procese koje je na svim humanističkim poljima vlastita i vrlo osobita djelovanja, poput umjetnika što u završnoj analizi i jest, Zidić osvještavao i ostvario. Tek takvim uvidom otkriva se vraška svrhovitost Zidićeve egzistencije u našem prostor-vremenu. U Zidićevo biće utkani su i motivi i teme, studije i politike, povijest i umjetnosti, monografski prikazi i sinteze, umjetnici i postavi izložbi, uredništvo i poezija, pero i papir, otmjenost stila i dubinske analize, kritike i polemike, ali i funkcije koje je obnašao i borbe koje je vodio za Hrvatsku kada to nije bilo nimalo lako – a nije nikad – pronalazeći nacionalno u univerzalnom i opća načela u pojedinačnim primjerima. Pišući o Zidiću, pišemo o golemom radu i znanju, daru i erudiciji, apsolutnoj pismenosti i umijeću i ljepoti pisanja, ali i o poeziji, kao i o nikada dovršenom duhovnome rastu kojim je osvijetlio i dosegnuo vlastito jastvo. Njime su, pak, protkane ukupne Zidićeve realizacije, vrhunski dosezi u području umjetnosti koji se preobražavaju u paradigmu hrvatske kulture u cjelini. Zidićeve realizacije ujedno su i (samo)ostvarenja, a opredmećene su istim imaginacijskim i imaginarnim sredstvima od kojih je i sâm sazdan. Igor Zidić stvara neopipljivom energijom libida. Nikad distanciran prema predmetu istraživanja, uobličuje eros koji, sublimiran u kreaciju i opservaciju, umnost, osjetilnost i intuiciju tumačenjem, stvaranjem i osjećanjem umjetnosti i života drži na okupu sve što postoji. Stoga su i misli pisca ovih redaka subjektivne. U pjesmama ostvaruje slikovnost, a u pisanju o umjetnosti poeziju. Riječima pronalazi sliku, a slikama riječi. Što izdvojiti iz goleme biografije i bibliografije? Metodom slobodnih asocijacija disperzivne fragmente sjećanja, crtice i iskrenja osobnih doživljenja. Možda Ciglu u Zemlji kojom Igor Zidić ispisuje i provlači Arijadninu nit od tekovina Mezopotamije do kritička graditeljstva grupe Zemlja u kontekstu europske avangarde i postavangarde; metaforu ciglom zidane kuće koja štiti sanjara, kao i retrospektivu grupe Zemlja, retrospektivu Vidovića, sinteze nadrealizam i erotika u hrvatskoj umjetnosti iz prijašnjih dana Umjetničkog paviljona. Svakako treba istaknuti ravnateljstvo Modernom galerijom (1989. – 2008.) s nizom projekata i muzejskom obnovom palače; dva autorska stalna postava na kojima je ispisao nikad dovršenu beskrajnu priču o 200 godina hrvatske umjetnosti od 19. do 21. stoljeća; rasponom od Jaschkea do Kipkea, Karasa i Mašića do Urbana i Petercola… Postavom je uspostavio, pak, Vidovića s Angelusom i K Mrtvom gradu u ravnopravni položaj i kontekst početaka hrvatske moderne XX. stoljeća fokusirane uglavnom na minhenski krug. Pamtimo i dubinsko tumačenje Bukovčeva kapitalnoga djela Gundulić zamišlja Osmana u kontekstu samoga epa, kao Bukovčeve retrospektive od kojih je u tijeku ona sa susretom učenika i učitelja Cabanela. U stalnom postavu, primjerice, Kraljevića postavlja i u kontekst njegovih nasljednika, Steinera i Praške četvorice, pokazujući da grananje umjetnosti nikada nije pravocrtno i linearno. Treba uočiti i eksploziju silnica i poetika najveće postmoderne dvorane Moderne galerije. Potom izdvojiti izložbu Nova hrvatska umjetnost (1993.) koja je tijekom rata prodrmala likovnu scenu i prikazala široku lepezu hrvatske suvremene umjetnosti. U studiji Veduta i hrvatsko moderno slikarstvo Zidić razlaže pojam grada od distancirana pogleda srednjega vijeka na burg sve do bliskih i krupnih planova hrvatske moderne. Ne mogu se zaobići niti monografski prikazi nadrealnoga Stančića, koloristička Kuliša, nove ekspresije Šumonje ili ikonologije grada u Zoltana Novaka. Nezaobilazno je i akcentiranje božje perspektive u Dulčića, retrospektive Murtića, monografija iz Večernjakove biblioteke, uočavanja filmičnosti Račićevih akvarela, ciklusa izložbi i kataloga Galerije Adris, brojnih retrospektiva i sinteza, kao i dva nastupa na venecijanskom bijenalu te svojevrsna pedagoško-javnoga rada u medijima, kao i predsjedništva Maticom hrvatskom (2002. – 2014.), te uvijek svježih diskursa, pogleda na stanje stvari. I danas nas fascinira širina područja i dubina Zidićevih uvida. Golema većina onoga što je Zidić napisao, postavio, uredio, izrekao, izborio i ostvario nije navedena jer u ovoj prigodi to ne trpi format, vrijeme i ograničena bjelina papira. Osobne misli upotpunjujemo citatom Igora Zidića o snu, jer on i budan sanja sliku: “Što je, međutim, rad sna? To je uglavnom djelatnost – kaže Freud – kojom se misli transformiraju u haulcinatorno doživljavanje (…); obilježava ga, dakle, svojevrsna materijalizacija misli u kojoj se hipotetična stvarnost nadaje u tako oštrim obrisima da govorimo o viziji, odnosno: viđenju objektivno nepostojećih stvari i situacija u oblicima objektivno postojećih; u oblicima koji se za većinu, ne razlikuju od obične, normalne percepcije iako su, zapravo, meta-percepcije ovisne o sposobnosti pretvaranja misli u halucinatorno doživljavanje, pretvaranje misli u slike. Pritom se čini da je rad sna percipiranje ideja, tj. percipiranje slika o stvarima. ‘Nesvjesno znanje simbolike’ (Freud), odnosno ‘manifestiranje dubljih slojeva Nesvjesnog gdje drijemaju prastare slike što pripadaju sveukupnome čovječanstvu’ (Jung) doista je neotuđivo sjećanje vrste.”
Zidićeva pjesma pokatkad je možebitna imaginacijska metafora slikarstva:
Krajolik
Siv
obzor;
ravna crta
razdiobe
u kišno podne
bez svjetla.
Ravna crta je i pravi kut Kniferova Meandra i Vaniština horizontalna linija Bez naziva.
U Zidićevim likovnim studijama obitavaju riječi iz kojih izviru slike, a u poeziji, slike iskazane riječima. U umu je to nerazdvojivo.
Željko Marciuš
Igor Zidić, povjesničar umjetnosti, rođen je u Splitu 1939. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1966. do 1968. godine obnašao je dužnost tajnika Matice hrvatske, a od 1972. godine radi kao urednik u Nakladnom zavodu MH. Od 1961. do 1995. godine (s prekidima) uređivao je časopise Razlog, Život umjetnosti, Kolo i Hrvatski tjednik. Od 1989. do 2008. godine bio je ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, a od od 2002. godine predsjednik Matice hrvatske. Napisao je brojne knjige, eseje, osvrte, tekstove u katalozima ponajvećih svjetskih izložbi (bijenala u Veneciji, Istanbulu, Kairu i dr.) i stotina izložbi u domovini (E. Vidović, V. Bukovac, I. Dulčić, E. Murtić, M. C. Medović), među kojima je zapažen ciklus hrvatskih suvremenih klasika u Galeriji Adris u Rovinju. Autor je monografija o M. Stančiću (1979.), M. Trebotiću (1981.), V. Bukovcu, J. Račiću, M. Tartaglii (2009.), J. Jobu (2010.), M. Kraljeviću (2010.), V. Paraću (2010.), V. Kulišu (2010.) i drugima. Objavio je i knjigu ogleda o Vaništi (J. V., 1998.). Neke su mu monografije tiskane u izdanju stranih nakladnika, a stihovi objavljeni u 70-ak antologija na hrvatskom i drugim jezicima. Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima se ističu Nagrada Društva hrvatskih književnika Tin Ujević i Nagrada Grada Zagreba. Nositelj je Spomenice Domovinskog rata i odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
