Kada me je urednik portala, na kojem čitate ovaj osvrt, pitao da pišem tjednu kolumnu tematski orijentiranu na prostor i dam svoj komentar na teme vezane uz prostornu problematiku, ujedno me zamolio da to isprva pišem na bazi entuzijazma, dok portal ne stasa i ne osvoji svoje mjesto pod marketinškim suncem. Prvo što sam pomislila bilo je – da bar tu ima nekih stalnih novaca pa da mogu odbiti pokoju legalizaciju i barem nakratko prestati obračunavati svoje vrijeme u nestalnim i nesigurnim honorarima i količini kvadrata koji stoje između želje za sunčanim danom, kreativnim radom i spavanjem.
Cijena mog rada trenutno iznosi – 12 posto od 3 do 5 eura po kvadratu. Podijelim s računima za stan i tu sam negdje na nuli ako dovoljno brzo crtam, a sve ostalo čuvam za dan kada umor posustane i ostavi malo vremena za razmišljanje, znajući da, ukoliko se brzinom Flash Gordona (nedostaju mi one nove adidaske s krilima za takav pothvat) ne kalibriram na novouspostavljene uvjete rada, sav trud uložen u neko znanje postaje uzaludan. Pritom, budući da se vrijednost mojih produktivnih sati mjeri samo u sitnoj naknadi za isključivanje kreativnosti, valja više puta promisliti mogu li ući u avanturu projektiranja ili pisanja dok se korak s projektantskim znanjem gubi bez prakse projektiranja koja nikako nije zagarantirana ni zaposlenjem u nekom od arhitektonskih ureda
Na kraju, jer mi je urednik drag prijatelj, a forma od nekoliko kartica komentara izazovna, odvažila sam se pisati kolumnu i za svoju prvu temu biram sebe i sve moje drugove, prekarne radnike u arhitekturi, budući da mi se učinilo da je za početak potrebno odrediti pod kojim uvjetima se moje riječi nalaze u ovom, novostvorenom medijskom prostoru i na koji način se one tiču onih koji ovo eventualno čitaju. Moji dosadašnji tekstovi podrazumijevali su širu analizu društveno-prostornih uzroka i posljedica, a sadržaj zadane forme u kojoj se sad očitujem, čini mi se, otvara prostor za govor o samoj poziciji prekarnog radnika koji te tekstove piše.
TKO KONTROLIRA PROSTOR, KONTROLIRA I RAD
U nedavnom izvještaju neke od konferencija za medije premijer Zoran Milanović izjavio je kako će Zakon o strateškim investicijama, diskreditirajući sav otpor generiran prijedlogom ovog zakona, biti donesen već na ljeto i potom, onako mačo-šeretski definirao ekonomiju kao „nije to naša akumulacija, to su strane pare, to su europski fondovi“ (sic!). Ne znam što bi u ekonomskim terminima značilo „naša akumulacija“ i tko smo to točno „mi“, no valjda je u pitanju izvrtanje sintagme prvobitne akumulacije, tj. ograđivanja i komodificiranja društvenog bogatstva za potrebe vladajuće ekonomsko-političke klase. Dakle, ne akumuliramo mi, nego akumuliraju oni.
Zakon tako pretpostavlja da se kontrola nad jednim, npr. brdom iznad Dubrovnika prebaci u ruke šačice visokopozicioniranih birokrata u službi kapitala, tj. investicije više od 150 milijuna kuna, a njegova vrijednost financijalizira dok je nama ostavljeno da eventualno pokupimo mrvice sa stola velikih arhitektonskih firmi koje će taj prostor, po kreativnom diktatu neke industrije zatvorenih enklava, isprojektirati (sjetimo se samo kuća Zahe Hadid).
Zašto bismo, na kraju, i očekivali da će onaj, tko ima dovoljno moći da ustupa naš prostor profitu nekog trećeg, na kraju dozvoliti da se razvoj tog prostora kontrolira bilo kakvim pa i onim planerskim znanjem. Možda je problem upravo u iščekivanju dozvole u sistemu i kojem naše brdo vladajući kontroliraju, Zaha projektira, a mi legaliziramo. 12 posto, 3 do 5 eura po kvadratu.
IMA NEKA TAJNA VEZA ZA SVE (NAŠE) EKSPLOATACIJE
Ovakvo poimanje vrijednosti prostora, eksplicirano u zakonu, direktno je povezano i s temom rada i radnika u arhitekturi jer eksploatacija i dominacija, koja se očituje u inzistiranju na prirodnosti ovakvog odnosa prema prostoru, podrazumijeva i eksploataciju radne snage, koja taj prostor treba opremiti, i nužno diktira i način i uvjete pod kojima se naša kreativnost i znanje unutar tog prostora pojavljuju.
Naime, za početak bih ponovila da eksploatacija ne znači posebno loše uvjete rada, zagušljive prostorije i nedostatak adekvatne pauze niti ovisi o tome koliko je neki šef posebno dobar ili loš, već podrazumijeva razliku između proizvedenog viška vrijednosti i onoga koliko pripada radniku koji je tu vrijednost i stvorio. Dakle, investitor višestruko zarađuje, između ostalog na cijeni rada, npr. jedne arhitektonske firme koja izrađuje dokumentaciju za taj prostor. Vlasnici firme zaradit će na razlici između plaća radnika, koji taj posao obavljaju, i zagarantiranog postotka za arhitektonski rad. Kad se sve na taj način podijeli, nama radnicima ostaje plaća koja se može mjeriti tek u promilima zarade na eksploataciji samog prostora i posljedično našeg rada.
U uvjetima u kojima se legalizira prirodnost osvajanja kontrole nad prostorom putem velikih novaca i u kojima se trguje tim istim prostorom samo zarad akumulacije privatnog bogatstva, pored gubitka kontrole nad prostorom, isto tako gubimo i – nikada u arhitektonskim krugovima valjano ekspliciranu -bitku za kontrolu nad radom i znanjem potrebnim da se neki prostor isplanira, projektira i u konačnici izvede za društvenu dobrobit. Drugim riječima, mi smo osuđeni projektirati onako kako to zahtijeva želja za profitom i samim tim naša „kreativnost“ poprima oblike ovako postavljenih dominantnih odnosa.
EKSPLOATACIJA PROSTORA JE I EKSPLOATACIJA RADNIKA
Tim slijedom, zaključila bih da pristajanjem na eksploataciju prostora, pristajemo i na idejnoj razini na eksploataciju mjesta našeg znanja i osobnog i zajedničkog zadovoljenja i napretka. Gradnjom zamršene mreže eksploatativnih odnosa, počevši od pristajanja na strukturu arhitektonskih firmi pa do diktata osobnog napretka koji supostavljamo kao razlog za izdržavanje kazne rada u jednom prosječnom uredu, na neki način svojevoljno sudjelujemo u šaradi dominacije nad našim tijelima pognutim u uredima (ili u stanovima) u kojima radimo za mali postotak zarade onoga koji nam je nadređen. Sve to bez ili s ugovorima na određeno i s nestalnim honorarima, mirovinskim i opsežnim zdravstvenim osiguranjem, skupa s pogrešno informiranim snovima o tome kako će jednog dana, ukoliko budu dovoljno predano radili, neki od nas postati kreativni direktori nekih važnih arhitektonskih firmi ili nositelji prevladavajućih diskursa u arhitekturi.
Ništa od tih snova o dozvoljenom prostoru kreativnosti nije loše niti potpuno pogrešno i svaka čast onima koji su do te pozicije došli, no da biste se tamo našli u postojećim proizvodnim odnosima, morate pregaziti mnoštvo svojih drugova i kolega, uspostaviti se na višem stupnju lanca eksploatacije i raditi uvijek nekako protiv svih ostalih. Možda bi za mjesto, za koje se valja izboriti, i progresivnost arhitekture, koju valja uvijek graditi, bilo pametnije promišljati zajedničku borbu koja ima za cilj ukidanje dominacije na radnom mjestu i kraj eksploatacije prostora i radnika. Konačno, široku kontrolu nad svojim radom i zaista kreativne odnose možemo uspostaviti tek u prostoru kojim se zajednički upravlja po diktatu razmjene znanja, jednakosti i inkluzivnosti uz potpuni izostanak međusobne konkurencije i eksploatacije kako radnika tako i prostora.
A sada se vraćam na 12 posto za 3 do 5 eura po kvadratu. Kako ste vi proveli vaše nedjeljno poslijepodne?
