Enviroments / Ambijenti

Utorkom predstavljamo autorski projekt iz sfere suvremene fotografije

Domagoj Blažević – ‘Enviroments/Ambijenti’ ili tijelo upisano u prostor

O projektu:
Upalio sam nekidan televiziju doma u Splitu, random emisija o pop-kulturi, red carpet ili tako nešto. Zaintrigira me prilog o porinuću najvećeg kruzera ikad, zaboravio sam mu ime, ali nisam zaboravio da su na porinuću kao glavne zvijezde-promotori prisustvovali Sophia Loren i Ennio Morricone. Sophia Loren još uvijek izgleda lijepo, a Ennio Morricone još uvijek razmišlja.
U tom prilogu, izdvojene su samo dvije izjave ove dvije pop-zvijezde.
Oba pitanja je, kao da se radi o nekom hrvačkom (čitaj hrvatskom) natjecanju, u gužvi hrpe drugih novinara, uspješno postavio baš “naš”, hrvat novinar. Mala zemlja za veliko sve.
Uhvatio je Sophiu Loren u prolazu za rukav i pitao je u čemu je tajna njene ljepote, a ova mu rekla ne sjećam se što. Nije mu ona rekla ne sjećam se što nego se ja ne sjećam odgovora na ovo vječno pitanje.
Drugo pitanje postavio je kasnije na pressici Enniu Morriconeu, da što gospodin sluša u slobodno vrijeme.
I sad, u ovom inače očito sasvim dosadnom događanju, Enio se našao koncentriranim i dovoljno Prisutnim, da odgovori ovako nekako:
“Ne slušam glazbu u slobodno vrijeme, primijetio sam da me slušanje glazbe udaljava od Sebe”.
Kao proljetni pljusak, tako je na mene naletio ovaj dašak slobode u toj sedatiranoj televizijsko reportažnoj formi.

Odzvanja mi dugo ova misao.
Duboko disanje u tišini.
Osjećanje sebe i prostora, prije Svega.

Paralelno, kao u nekoj Dragojevićevskoj (Danijel) ideji o npr. gušteru i Vremenu, kopajući po konačnim kanalima svoje fotografske arhive trenutaka, prepoznao sam sasvim neočekivano, karakter sadržaja dotad neprepoznatog interesa i motiva novih i nešto starijih fotografija:
jedan na jedan, čovjek naspram prostora, prostor aktiviran ljudskim tijelom, kretnjom.
Tako, kao tetovaža, čovjek se upisuje u tijelo Prostora, tetovaža je to od slova i izriče Misao. Mutave misli vraćaju me Sebi. (bez glazbe!) A ima Nas više od jednog.
Ima nas dovoljno za svaku kretnju.

*Klikom na fotografiju otvara se cijela galerija

O autoru:

Domagoj Blažević rođen je 1978. u Splitu.
1997. upisao Arhitektonski Fakultet u Zagrebu.
Od 2002-2006 radio kao fotograf u raznim lifestyle novinama.
Ostale fotografije izlagao prijateljima preko emaila, a putne video zapise smontirao u par kratkih uradaka.
2009. izlagao portrete prijatelja na jumbo plakatima ispred Studentskog Centra,
2010. nasukanog Marka Pola projicirao u predvorju Kina Europa
2011. izlagao priču o didinom egzilu iz Bosne u Bjelovar, u sklopu Etnofilm Festivala, u Rovinju.
Trenutno je ista serija izložena u Klovićevim dvorima u sklopu izlozbe “Aftermath”
Radi kao freelance fotograf između Splita, Zagreba i New Yorka.

Izjava o dokumentarnom radu:
“Nad cijelim mojim dokumentarnim radom visi neka vrsta razočaranja, prije nego ponosa. Razočaran sam činjenicom da sam toliko puta podigao aparat i propustio osjetiti moment onom normalnošću kakvom bi ga trebalo osjećati. Moja opsesija u fotografiji je više opsesija nekakvog selektora ili kolažera. Rado bih samo kolažirao momente, a pustio nekom drugom da obavi prljavi posao dokumentiranja. Razvoj tehnologije bi to mogao uskoro omogućiti, danas već puno toga postoji zabilježeno na vrpcama sigurnosnih kamera, ja bi idealno samo htio «vaditi» frameove iz ovih zapisa i slagati ih u provokativne kombinacije. Sve manje dokumentiram u onom dnevničkom smislu, a sve više se bavim ciljanim projektima, kombinacijom dokumentarne i režirane fotografije, ali slučajnost i greška su i dalje glavni pokretači ovog procesa.”