Za generacije studenata zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta “peti kat” bio je više od oznake etaže. Prostor u potkrovlju fakulteta desetljećima je funkcionirao kao svojevrsni arhitektonski inkubator – mjesto rada, susreta i neformalnog učenja, ali istodobno prostorno fragmentirano, ograničenog kapaciteta i nedovoljno povezano s ostatkom zgrade. Cjelovita obnova zgrade nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa otvorila je mogućnost da se taj prostor prvi put sagleda kao jedinstvena arhitektonska cjelina.
Projektom obnove dotada fragmentirano potkrovlje transformirano je u kontinuirani niz međusobno povezanih prostora, ali bez određenog karaktera i sadržaja. Projektom interijera 5. kata umjesto prostora podijeljenog prema pojedinačnim korisnicima, nastao je otvoreni sustav koji objedinjuje različite oblike rada – od individualnog projektiranja i konzultacija do nastave, izrade maketa, istraživanja, izlaganja i neformalnog boravka. Arhitektonski zahvat pritom nije bio usmjeren prema stvaranju reprezentativno dovršenog interijera, nego prema uspostavljanju fleksibilne infrastrukture koju će njezini korisnici moći nastavljati oblikovati. Iza projekta novog interijera Arhitektonskog fakulteta stoje autori Josip Fabijanac i Hrvoje Spudić, kojeg smo nedavno ugostili u podcastu.
Od individualnog prema kolektivnom
Početna ideja da svaki student Arhitektonskog fakulteta tijekom studija dobije vlastito radno mjesto na petom katu pokazala se prostorno neizvedivom. Za takav bi model bila potrebna gotovo dvostruko veća površina od raspoložive. Ograničenje kapaciteta tako je postalo jedno od ključnih projektantskih polazišta: umjesto prostora koji svakom korisniku dodjeljuje njegov vlastiti teritorij, projekt se okreće kolektivnom modelu rada.
Prostorna organizacija petog kata zato se temelji na velikim otvorenim zonama koje se međusobno nadovezuju i omogućuju različite načine korištenja. Reprezentativni sjeverni dio kata zauzima diplomska radionica, otvorena prema gradu i vizuri Sljemena. Južni dio objedinjuje arhivu i biblioteku, opremljene postojećim inventarom iz stare zgrade u Kačićevoj ulici. Uz biblioteku je smještena mirna zona rada i prostor za studentske organizacije. Najveću prostornu zonu kata zauzima maketarnica i postaje jedna od njegovih ključnih infrastruktura.
Takva organizacija nije rezultat strogo unaprijed zadanog programa. Projektni se zadatak tijekom procesa projektiranja mijenjao, uvodeći nove sadržaje i zahtjeve.
Posebno je važna upravo ta otvorenost između različitih programa. Radna mjesta nisu izolirana od nastavnih prostora, maketarnica nije izdvojena kao servisni prostor, a komunikacije nisu tek površine za prolaz. Cijeli kat funkcionira kao zajednički prostor rada u kojem se različite aktivnosti preklapaju i postaju vidljive jedna drugoj.
Maketarnica kao otvorena infrastruktura
Maketarnica je jedan od prostornih fokusa projekta. Njezino pozicioniranje na petom katu posljedica je nemogućnosti da se smjesti u povoljniji prostor dvorišne zgrade, ali je ta programska nužnost istodobno otvorila mogućnost da se maketarnica iz servisnog sadržaja pretvori u integralni dio zajedničkog prostora.
Novi laserski rezač dodatno je potaknuo transformaciju njezina zatvorenog dijela. Zbog dimenzija i težine uređaja rezač je na krovnu terasu podignut kranom, a zatvoreni dio maketarnice je rastvoren grubim građevinskim zahvatima i ponovno definiran translucentnom polikarbonatnom kliznom pregradom s čeličnim pragom.
Polikarbonat se pritom pojavljuje kao jedan od karakterističnih materijala projekta. Njegova translucencija omogućuje vizualnu povezanost prostora bez potpunog gubitka njihove funkcionalne autonomije. Umjesto neprozirnih zidova koji bi stvarali čvrste granice, pregrade djeluju kao filteri između različitih aktivnosti.
Isti princip primijenjen je i u diplomskoj radionici. Neposredan kontakt lifta i glavnog stubišta s radnim prostorom narušavao je mogućnost koncentriranog rada diplomanata i mentora. Kao odgovor projektirana su četiri paralelna translucentna polikarbonatna zida, međusobno izmaknuta i povezana dubokim nadvojima. Oni istodobno definiraju ulaze, filtriraju komunikaciju i kadriraju pogled prema gradu.
Rješenje pritom nije pokušalo potpuno izolirati radionicu od ostatka kata. Umjesto toga uveden je gradijent između javnog i koncentriranog, otvorenog i zatvorenog, komunikacijskog i radnog prostora.
Projektiranje kroz izvedbu
Jedna od specifičnosti projekta petog kata jest činjenica da se njegov interijer nije razvijao isključivo kroz klasičan proces projektiranja i potom izvedbe. Prototipovi i provedene radionice postali su aktivni alati projektiranja.
Suočeni s ograničenim sredstvima za nabavu novog inventara, postojeći i pronađeni elementi postali su polazište za razvoj novog mobilijara. Dva stola prema dizajnu Enza Marija, izrađena su tijekom odsustva fakulteta iz matične zgrade, a kroz radionice je ostatak stolova modificiran tako da njihove radne plohe prihvate stolne lampe i nadgrađa za izložbene postave. Reuse, DIY pristup i neposredna izvedba tako nisu samo strategije štednje, nego postaju projektantske metode.
U sklopu opremanja prostora provedene su tri radionice u kojima su nastajali elementi zajedničkog inventara. Studenti i nastavnici zajedno su izrađivali garderobe, police, ovješene ploče za alat, stolove i druge elemente potrebne za svakodnevno funkcioniranje prostora. Crtež pritom nije predstavljao završnu fazu projektiranja, nego početnu pretpostavku koju je bilo potrebno provjeriti u stvarnom prostoru.
Izvedba prototipova pokazivala je nesavršenosti postojeće konstrukcije, neočekivane odnose između novih i prenamijenjenih elemenata te potrebu za prilagodbom detalja. Konačni crteži često su nastajali tek nakon izvedbe. Projekt je tako dobio izrazito eksperimentalni karakter: prostor se nije samo projektirao na papiru, nego se projekt nastavljao kroz njegovu fizičku proizvodnju.
Materijali kao infrastruktura promjene
Materijalna paleta petog kata proizlazi iz potrebe za prilagodljivošću, dostupnošću i mogućnošću naknadnih intervencija. Postojeći inventar, čelični izložbeni okviri, žute oplate, sirova drvena letva, matični vijci i navojne šipke, polikarbonat i jednostavni čelični elementi ne pokušavaju stvoriti homogeni interijer, nego slojevitu infrastrukturu koja može prihvatiti daljnje promjene.
Takav pristup vidljiv je i u rješavanju postojećih prostornih i konstrukcijskih nepravilnosti. Neravnine podne plohe i betonske stope krovne konstrukcije nisu skrivene niti izravnate po cijenu velikih zahvata, nego su savladane precizno projektiranim detaljima. Plastificirani čelični okviri pregrada diplomske radionice sidreni su pomoću distancera od navojne šipke, čime se nova struktura prilagođava postojećoj konstrukciji. Ovješena garderoba, polica ili ploča za alat koristi matični vijak pomoću kojeg se vrlo precizno nivelira i naliježe na postojeću konstrukciju.
Upravo se u tim detaljima možda najbolje očituje projektantska logika petog kata: novi elementi ne pokušavaju poništiti postojeću zgradu, nego s njom pregovaraju.
Arhitektura koja ostaje otvorena
Projekt petog kata nije završen u trenutku izvedbe. Dio projektiranih elemenata još uvijek postoji samo u crtežu, poput krovne palube koja konzolno završava na katastarskoj međi Klaićeve ulice ili sustava mikroklime staklenika koji bi riješio problem pregrijavanja i istodobno kroz zrcalo stubišta okupirao etaže ispod. Zbirka Lebbeusa Woodsa u biblioteci također je u fazi projektiranja.
Za novi prostor Studentskog zbora Arhitektonskog fakulteta proveden je natječaj kojim se tražilo rješenje bez rigidno definiranih granica zvučno izolirane i kontrolirane prostorije. Ideja je da SZAF postane otvorena infrastruktura dostupna studentima, studentskim organizacijama i inicijativama, a ne još jedna izolirana programska jedinica.
Otvorenost je stoga prisutna na više razina. Prostori su fizički povezani, pregrade su translucentne, inventar je pomičan i prilagodljiv, a dio arhitektonskih intervencija ostavljen je kao potencijal budućeg razvoja.
Peti kat kao projekt u tijeku
Danas je peti kat istodobno radni prostor, mjesto nastave, konzultacija, izložbi, odmora i susreta. Njegova najveća vrijednost nije u pojedinačnim arhitektonskim elementima, nego u odnosima koje omogućuje: između studenata različitih godina, studenata i nastavnika, individualnog i kolektivnog rada, projektiranja i izvedbe.
Projekt je nastao kroz jednogodišnji proces u kojem su prostorna ograničenja, financijski uvjeti i institucionalni kontekst postali sastavni dio arhitektonskog projektiranja. Umjesto da se na njih odgovori kompromisom, oni su pretvoreni u projektantske poluge. Ograničena površina dovela je do kolektivnog modela rada; nedostatak sredstava do reusea i DIY pristupa; nesavršenosti postojeće konstrukcije do razvoja detalja kroz izvedbu; a promjenjivi program do fleksibilne prostorne organizacije.
U tom smislu peti kat nije interijer koji je jednom projektiran i zatim predan korisnicima. On je arhitektura koja predviđa vlastitu transformaciju.
Materijali će se trošiti, popravljati i zamjenjivati. Stolovi će biti premještani, nadograđivani i prepravljani. Novi sadržaji zauzimat će postojeće prostore, a buduće generacije studenata mijenjat će ono što su zatekli.
Peti kat zato nije dovršen projekt. On je platforma za rad, infrastruktura za kolektivno djelovanje i arhitektonski mehanizam koji se nastavlja projektirati vlastitim korištenjem.
