Šutnja oko izložbe Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980 koja još uvijek traje u najprestižnijem izložbenom prostoru na svijetu, u hrvatskom mainstreamu vrlo je glasna. Teško je oteti se dojmu da je ta šutnja još jedan element strategije amnezije kojom se obavija emancipatorski potencijal onoga što se najčešće naziva “bivšom državom”, odnosno socijalističke Jugoslavije. Takve strategije amnezije otvaraju i prostor zlokobnom zavijanju povijesnog pojma Jugoslavije u rojalistički plašt, no to je tema za neki drugi tekst.
Ponukana dominantnom šutnjom u hrvatskoj javnoj sferi uz časne iznimke, činim ono što je moguće: izložba je daleko, ali katalog izložbe je nabavljiv i vrijedan pažnje, kao što je nesumnjivo i izložba koja je ovjenčana lovorikama u New Yorkeru, New York Timesu, te na brojnim svjetskim portalima za arhitekturu i vizualnu kulturu. U Beogradu, prikladno, u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD), a ne nekoj ustanovi kojoj je osnivač država i grad, arhitektica Ljuba Slavković organizirala je međunarodni forum Stvaranje konkretne utopije: arhitektura Jugoslavije 1948 – 1980, koji se skoro u cijelosti može popratiti na CZKD YouTube kanalu, uključujući i virtualno vodstvo ko-kustosa izložbe Vladimira Kulića kroz izložbu. Prvo pitanje koje me zaintrigiralo nakon tog vodstva, bilo je pitanje: “Pa kako je uopće nastala izložba?”. Postavila sam pitanje samom Vladimiru, a on je ljubazno odgovorio: “Inicijativa je došla u potpunosti od Martina Stierlia [glavnog kustosa, op. aut.). Nismo se poznavali prije ovog projekta. Prije tri godine, Stierli je okupio nas desetak, većinom učesnika projekta Nedovršene modernizacije, na sastanku u Skoplju, kako bismo ustanovili ima li uopće materijala za izložbu. Diskutirali smo o potencijalnim temama, pa su se već tu pojavila poglavlja o turizmu, tehnološkoj modernizaciji, spomenicima, stanovanju, izvozu arhitekture, itd. Veći dio tima izložbe u MOMA-i bio je prisutan već na tom sastanku u Skoplju, naknadno smo pozvali Tamaru (Bjažić Klarin), Jelicu (Jovanović), Martinu (Malešič) i Irenu (Šentevsku). Stierli je pokazao veliku hrabrost i viziju da se upusti u nešto potpuno neočekivano, no, na neki način, došao je na polu-gotov posao, jer smo kroz projekt Nedovršene modernizacije već postavili niz tema koje su ušle u finalnu strukturu izložbe.”
*Izložba “Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980″, The Museum of Modern Art, New York, 15. 7. 2018. – 13. 1. 2019. © 2018 The Museum of Modern Art / foto: Martin Seck, ljubaznošću
Pa zavirimo, dakle, u katalog izložbe, kad već ne možemo u samu izložbu – to je najmanje što možemo učiniti za vlastitu kulturu sjećanja, kada su već službene politike pamćenja oruđe amnezije.
Knjiga Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980 formalno je podijeljena na portfolio Valentina Jecka,[1] predgovor Glenna Lowryja, uvod glavnog kustosa Martina Stierlija, Vladimira Kulića i Maroja Mrduljaša, niz tekstova raznih autora objedinjenih pod zajedničkim nazivom Focal Points (u nastavku Fokalne točke), te niz studija slučaja uglavnom tih istih autora. Knjiga kao predmet već pri prvom listanju iznenađuje činjenicom da su portfolio, fokalne točke i studije slučaja otisnute na kunstdruck ili sličnom vulgaris papiru, dok su predgovor i uvod otisnuti na finijem, epidermi dražem papiru (ne znamo tko je dizajner, na omotu piše samo da je katalog otisnut u Sloveniji). Na omotu je s prednje strane Genex[2] toranj Mihajla Mitrovića, tzv. zapadna vrata Beograda, građen od 1977. do 1980. godine, također fotografija Valentina Jecka iz 2016. godine, dok je na pozadini perspektiva Richterovog sint-urbanističkog zigurata (1962-63).
Kako se Lowryjev i Stierliev tekst mogu pronaći u on-line verziji ovdje, ovaj tekst oblikovala sam kao poziv na diskusiju najviše oko fokalnih točaka kataloga, a osvrnut ću se i na Kulićev i Mrduljašev tekst koji, s prethodnim imenima, tvori onaj papirnato finiji dio kataloga.
*Stoteks robna kuća (1968-1972.), arh. Milan Mihelič / foto: Janez Kališnik, Arhiv Milana Miheliča
Tekst Vladimira Kulića Gradnja bratstva i jedinstva: arhitektura i federalizam socijalističke Jugoslavije započinje opisom zgrade Saveznog izvršnog vijeća, “administrativnog srca socijalističke Jugoslavije” čije prostore autor vidi kao “moderni kontejner za zbirku različitih tradicionalnih etniciteta koje su ujedinjene kroz zajedničku borbu protiv fašizma, klasne opresije (…)”, što čini dizajn te zgrade simboličnom porukom o bratstvu i jedinstvu, između ostalog i kroz transfederalnu suradnju i materijale pristigle iz raznih dijelova zemlje (pijesak i šljunak iz Dunava, te mramor za fasadu s Brača). Jugoslavija u svojim granicama, ističe Kulić, stane u gabarite savezne države Oregon, a takva mala država postigla je u okvirima globalne arhitektonske kulture, pa sada i zahvaljujući ovoj izložbi i katalogu, poimanje vlastite “jugoslavenske arhitekture” (što je teza koju je naročito poticao Ivan Štraus). Konstrukciji tog pojma svakako su pridonijeli i potezi osnivanja fakulteta arhitekture u gotovo svim republičkim centrima, pa je tako 1949. godine osnovan fakultet arhitekture u Sarajevu, te Skoplju (gdje je Antun Ulrich je bio ključna figura), a 1978. u Prištini. Značaj saveznih odnosno federalnih natječaja logično naglašava i Kulić i većina autora u poglavlju Fokalne točke, samo što svatko podcrtava neke njemu ili njoj važne primjere. Tako Kulić naglašava zgradu makedonske opere i baleta u Skopju i urbanizam Splita III (što su i teme pojedinih studija slučaja), pa zatim npr. Stoteks robnu kuću, Aeronautički muzej u Beogradu, itd.
Kičma SFRJ, kaže Kulić, a što smatram odista dobrom metaforom, autoput je bratstva i jedinstva (koji spaja prvo Beograd i Zagreb, a kasnije se proteže i do Slovenije na sjeveru i Makedonije na jug, tvoreći tako vezu između Centralne Europe i Grčke i Turske). Nije propušteno spomenuti izvrsno istraživanje dua Bachrach Krištofić na temu omladinskih radnih akcija koje su predstavljale sretan spoj rada i edukacije, značaj komemorativnih praksi koje su se do 1970-ih razvile do stupnja “proizvodnje patriotskog turizma” te važnost konstruiranja republičkih identiteta – Vitićeva “Kockica” interpretirana je kao programiranje “auto-percepcije Hrvatske kao progresivne moderne nacije”. Nezaobilazna tema turizma kreće od 1946. godine kada država uvodi 2 tjedna plaćenog godišnjeg odmora, što s vremenom stvara potrebu za transformacijom radnika u turista (Igor Duda temeljito elaborirao u dvije knjige). No, Kulić ističe i značaj objekata kao što je dječje lječilište u Krvavici Rikarda Marasovića, građen 1960-1962. godine, koje tako dobiva označitelj – “arhitektonska mašina za liječenje”. Kamo sreće da netko i danas prepozna civilizacijski doseg i kapacitet takvih “mašina”. Kulićev zaključak kako SFRJ u arhitektonskom smislu nije neuspjeh, odveć, po mom skromnom mišljenju, sugerira kako u svakom drugom smislu jest neuspjeh, no taj dojam svojim zaključkom popravlja Andrew Herscher, profesor arhitekture na Sveulištu Michigan i osnivač agencije Detroit Unreal Estate.
*Dječje lječilište u Krvavici (1960-1962.), arh. Rikard Marasović / foto: Sonja Leboš
Tekst Maroja Mrduljaša Arhitektura za samoupravni socijalizam polazi od samopravljanja kao “masivnog eksperimenta”, eksperimenta koji se, valjda, kontinuirano razvijao sve do točke u kojoj je sve krenulo nizbrdo, a ta točka je, naravno, smrt J.B.Tita.[3] Kako arhitektura, piše Mrduljaš, preuzima ulogu medijatora i transformatora ruralne zemlje u industrijaliziranu i urbaniziranu, umjesto centralizirane organizacije arhitektonske profesije na snazi je bio širok spektar različitih oblika organizacije arhitektonske profesije. Kroz natječaje (ali i kontinuiran publicistički rad, nažalost zastupljen u katalogu samo kroz osvrt na Grabrijanovu i Neidhardtovu knjigu Arhitektura Bosne – put u savremeno) nastaju razne tipologije stanovanja, ali i ustanova poput škola, vrtića (i nažalost, moram istaći, nedovoljno razvijanje bolničkih i lječilišnih tipologija). Tako će američka publika sada imati prilike učiti iz najboljih primjera vrtćkih objekata od kojih smo i mi kao studenti arhitekture mogli učiti, a koje Mrduljaš navodi: Vjeverica (danas Mihaljevac) Borisa Magaša ili Mladi rod Stanka Kristla. Emancipatorski potencijal SFRJ uvelike se gradio kroz značaj obrazovanja, i Mrduljaš to podcrtava simpozijem o novoj školi koji se 1950-ih održao u Ljubljani, uz bitan upliv Alfreda Rotha. Ulogu kulture pak ovaj autor uspoređuje s ekspanzijom u Francuskoj u doba Malrauxa i projekta decentralizacije kulture, što ni u Francuskoj a niti u nas do danas nije provedeno, brojnim domovima kulture širom SFRJ, izgrađenim tijekom 1950-ih, usprkos.
Sistemske reforme 1964. nisu donijele željene promjene, već upravo obratno: rastuću nezaposlenost i ekonomske emigracije, jačanje tehno-menadžerske elite, te glomazni i neefikasan birokratski aparat. Prefabricirani objekti za individualno stanovanje (Marles i Jelovica u Sloveniji, Spačva u RH i Krivaja u BiH), također prefabricirani elementi u masovnoj stanogradnji (Jugomont, npr.) i “beogradska škola” oblikovanja stanovanja koju iniciraju Mate Baylon i Branislav Milenković, koja je pokušala pomiriti privatnost individue s komunalnim životom multigeneracijske porodice, neke su od figura jugoslavenske kulture stanovanja koje s pravom ističe Mrduljaš (koliko god je neki posprdno zvali “kulturom dvosobnog stana”).
Poglavlje Fokalne točke otvara se tekstom Izgradnja gradova u Jugoslaviji autorice Jelice Jovanović i ko-kustosa Vladimira Kulića koji duhovito podsjećaju na Le Corbusierovo razočarenje ridikuloznošću srpske metropole iz 1911. godine, dok 50 godina kasnije Novi Beograd postaje upravo grad po njegovoj mjeri. Podjećaju nas i na, uz već klasike novog socijalističkog grada u Jugoslaviji, Novi Beograd i Zagreb, i na dosege ab ovo poduhvata socijalističkog urbanizma: Novu Goricu, Titovo Velenje i Majdanpek.
Kako navode, kongres struke u Dubrovniku 1950. godine nadilazi premise funkcionalnog grada (rad, stanovanje, rekreacija, transport). Mišljenja sam da ni dan danas ništa ne nadilazi te premise, a jedina pogreška historijskog funkcionalizma je što te premise – zonira, ostavljajući budućnosti, kroz nedovršene infrastrukturne poteze, u nasljeđe samo prometni kaos, što je Richter pokušao nadići svojim sint-urbanističkim rješenjima. Alternative socijalističkom ab ovo planiranju pružaju se kroz rekonstrukciju zadarskog poluotoka Brune Milića te dijametralno suprotan primjer rekonstrukcije Titovog Užica Stanka Mandića. Vladimira Bracu Mušiča ovi autori ističu kao ključnu figuru promjene paradigme u urbanizmu (ističe se značaj njegovog stipendiranja od strane Fondacije Ford, što se nastavlja na Stierliev diskurs o utjecaju američke arhitektonske kulture na razvoj jugoslavenske).
*Beogradski sajam, Hala 1 / foto: Digitalni arhiv arhitekture
Tekst Heterogeno jedinstvo: gradnja s osjećajem za strukturu Luke Skansija izvodi projekt sajamskih paviljona kao jedan od vrhunaca arhitektonskih formi koje su proizašle direktno iz materijalnih uvjeta proizvodnje. Hala 1 Beogradskog sajma (inauguriranog istovremeno sa Zagrebačkim velesajmom, 1957. godine), hvalila se najvećom betonskom kupolom sve do izgradnje Astrodoma u Hjustonu 1965. godine, zahvaljujući inženjeru Branku Žeželju, pioniru prednapetog betona. I slična, vrlo poznata, konstrukcija P.L. Nervija za rimsku Palazzo dello Sport datira tek iz 1960. Božidar Rašica, ili pak Ivan Vitić u suradnji s inženjerom Krunoslavom Tonkovićem u Zagrebu, Marko Šlajmer u Ljubljani, Milorad Cvetić i Edmond Balgač u Leskovcu, neki su od primjera paviljonske arhitekture koju ističe Skansi, ukazujući da se izvrsnost u gradnji paviljona nije reflektirala u gradnji za narod, koja se oslanjala na konvencionalne tehnologije i rudimentarnu prefabrikaciju. No, uz Jugomontovu, ističe i on izvrsnost Žeželjevih konstrukcije i njihove primjene u masovnoj gradnji (također i izvoz u Angolu i Kubu). Nadalje, Skansi podcrtava briljantne odjeke brutalizma u našem podneblju: pod utjecajem Edvarda Ravnikara nastaje npr. Mladinska knjiga (1966.) i Merkur robna kuća (1970.) Savina Severa (vidi više ovdje) ili pak benzinska stanica u Ljubljani Milana Miheliča 1967-68. Nadalje, Skansi rad Richtera, Bregovca, Magaša i Krstulovića opisuje kao sinergiju strukturalizma (“strukturalnog zaokreta”) i eksperimentiranja s otvorenim formama i apstraktnom umjetnošću, a rezultate kao vrlo raznolike. Osjećaj za strukturu izgubio se tijekom 1980-ih, ustvrđuje.
“Rekonstrukcija Skoplja” tema je kojom se bave Vladimir Deskov, Ana Ivanovska Deskova i Jovan Ivanovski. Rekonstrukcija grada nakon potresa koji se dogodio 26. srpnja 1963. te odnio živote preko 1000 ljudi, a iza sebe ostavio tužne ostatke grada s više od 80% razorene građevne supstance započela je time što se jugoslavenski vrh obratio Ujedinjenim narodima (UN), te je pod njihovim pokroviteljstvom “Skoplje postalo forum globalne suradnje i razmjene arhitekata, urbanista i drugih stručnjaka”. Jedna od glavnih silnica takvog razvoja stvari bio je Ernest Weissman, tada zaposlen u Vijeću za ekonomska i društvena pitanja sekretarijata UN-a. Kao što ističu autori, izrada skopljanske regulacijske osnove pod vodstvom Adolpha Ciborowskog, glavnog urbanista rekonstrukcije Varšave, te Doxiadis Associates kompanije iz Grčke, težnja je postizanja balansa između dva hladnoratovska bloka.
Prema priuštivoj arkadiji: evolucija hotelskih tipologija u Jugoslaviji 1960-1974, fokalna točka Maroja Mrduljaša, nastavak je njegovih brojnih elaborata na tu temu te razdoblje kada je masovni turizam postao “državni alat za razvoj obalnog područja”. Prostorni plan za turističku regiju Brela (Ante Rožić, Matija Salaj i Julije De Luca, 1961.) Mrduljaš vidi kao vrhunsko dostignuće turistificiranih ali elaboriranih obalnih prostora u kojem se ističe Hotel Maestral (Rožić, Salaj, De Luca, 1965-66) s prozračnim interijerom Bernarda Bernardija.
Početak 1960-ih je i vrijeme nastajanja luksuzne hotelske tipologije hotela, među kojima Mrduljaš ističe Hotel Marjan kojeg je i Nikolaus Pevsner hvalio kao resort koji se diči izvrsnošću u smislu kompozicije volumena i detalja. Komplekse Solaris i Haludovo pak uspoređuje s radom Candilisa, Josica i Woodsa u regiji Languedoc-Roussillon. Dok Solaris funkcionira kao “multifunkcionalan cluster“, Haludovo je formatirano kao “kolaž različitih tipologija”. U katalogu su naročito izraženi antipodi nekad-sad na primjeru Haludova: raskoš prošlosti spram ruin pornestetike vremena u kojem je sve post (post-političko, post-humano, post-digitalno, itd.).
Kao što zaključuje Mrduljaš, slijedeći Kulićevu kronologiju lociranu u 1946. godinu, kada radnici Jugoslavije dobivaju pravo na dvotjedni plaćeni odmor, opisana hotelska infrastruktura dokazuje kako jedinstveni i kvalitetni prostori za rekreaciju ne moraju biti povlastica manjine već pravo velikog broja ljudi.
*Hotel Maestral (1965-66.), arh. Ante Rožić, Matija Salaj i Julije De Luca / foto: Sonja Leboš
Jugoslavenska arhitektura preko tri kontinenta: Lagos i mnogo dalje tema je koju preuzima Lukasz Stanek. Značaj je to Energo-projekta i rada Zorana Bojovića za dinamike konstruiranja Lagosa počevši od konstrukcije Internacionalnog sajma u Lagosu 1977. No, naravno, angažmani iz 1970-ih oslanjaju se na posjete nigerijske delegacije Beogradu još sredinom 1960-ih. Ne vidim da je Stanek pridonio temi više no što su to prethodno učinili Andrej Dolinka, Katarina Krstić i Dubravka Sekulić kroz projekt Tri tačke oslonca ili pak Dubravka Sekulić kroz svoj tekst na temu objavljen u Southeastern Europe žurnalu br. 41. “Lansiran kao hipoteza urbane budućnosti Lagosa, Sajam nastavlja proizvoditi ove budućnosti”, ipak zanimljivo zaključuje Stanek.
*Ivan Vitić. Stambeni blok u Laginjinoj ulici. 1957–62. Zagreb, Hrvatska. Perspektiva, 1960. Tempera, olovka i tinta na papiru (71 × 100 cm). Arhiv Ivana Vitića, HAZU / foto: ljubaznošću MOMA Press
Za temu Stanovanje u socijalističkoj Jugoslaviji pozvana je Tamara Bjažić Klarin, autorica čija je autorska monografija o Ernestu Weissmanu opravdano postigla odličnu samostalnu recepciju u SAD. Izložbe Porodica i domaćinstvo, održane 1957., 1958. i 1960. godine, glavni su promotor svijesti o značaju kulture stanovanja u novom socijalističkom društvu RH. Arhitekti su crpili inspiraciju iz zapadnoveropskih primjera širom Jugoslavije, pa su tako npr. slovenski arhitekti bili promotori skandinavskog “iskustva standardizacije, modularne koordinacije, ekspresivnih formi i prirodnih materijala”, uglavnom putem magazina Arhitekt. U izvedenom korpusu tog smjera Bjažić Klarin ističe stambene blokove u Velenju (1960-1963.), dok su Vitićev stambeni kompleks u Laginjinoj i Galićeve zgrade u Vukovarskoj pod utjecajem neo-plasticizma, odnosno Le Corbusiera.
Važnu prekretnicu u oblikovanju stanovanja predstavlja tržišna reforma iz 1965. godine, kada stanovi također postaju roba na tržištu (stanovanja). No kontrolu je ipak bilo moguće održavati putem kvalitetnog urbanog planiranja i (ponovo, saveznih) natječaja, koji tako postaju “ključni pokretač inovativnosti oblikovanja”. Split 3 u tom smislu također predstavlja novi korak, a dobar primjer takve reartikulacije ulice slijede i rezidencijalni kompleksi u Beogradu (Blok 19A i Cerak Vinogradi). U to vrijeme cvate i gradnja privatnih obiteljskih objekata za stanovanje, a u tom trendu Bjažić Klarin ističe naselje Murgle (Marta i France Ivanšek, 1965-1980.). Kao što s pravom ističe Bjažić Klarin, i danas dobrodržeća supstanca socijalističke stanogradnje ukazuje na to da “mit o promašenom projektu modernističke stanogradnje” treba staviti pod veliki upitnik.
*Dinko Kovačić i Mihajlo Zorić. Braće Borozan, Split 3. 1970–79. Split, Hrvatska. Eksterijer / foto: Valentin Jeck, naručeno od strane The Museum of Modern Art, 2016. Ljubaznošću MOMA Press
*Naselje Murgle (1965-1980), arh.Marta i France Ivanšek / foto: Trajekt – Zavod za prostorsko kulturu, preuzeto sa stranica magazina Architectuul
Rod i proizvodnja prostora u poslijeratnoj Jugoslaviji autora Theodossisa Issaiasa i Anne Kats čitam kao najproblematičniji tekst u katalogu. Autori, istina, ističu najbitnije: iako su žene izborile svoju emancipaciju puškom i bombom kroz NOB, nakon raspuštanja AFŽ-a “obećanje jednakosti više je retorika nego stvarnost”. Pobjeda nad fašizmom je, srećom, ostavila svoje tragove: nepismenost ženske populacije u Jugoslaviji pala je do 1961. na 28.8 % sa 54.4% u ranim 1930-ima. Postotak aktivno zaposlenih žena narastao je od 24.5% u 1948. do 32.8% u 1971. godini, a 1978. žene su predstavljale trećinu zaposlenih u SFRJ. Odrazilo se to i na obrazovanje u polju arhitekture i urbanizma: između 1962. i 1982. godine 45 % diplomanata na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu bile su žene (što je podatak koji se navodi iz teksta Sene Sekulić Gvozdanović, čiji se doprinos tek ovlaš spominje na kraju teksta, što smatram jednim od problema ovog prikaza).
Ipak, tek 10% vodećih pozicija u Jugoslaviji 1971. držale su žene (što pokazuje da je bilo kakva stvarna revolucija te godine morala i trebala biti usmjerena u tom pravcu, ka feminističkoj borbi, a ne ka zaštiti nacionalnih interesa, op.aut. – ovo naravno nije zamjerka Issaiasu i Kats) a u takvoj situaciji, rad žena arhitekata kao što su Branka Tancig Novak, Marta Ivanšek, Ivanka Raspopović, Mimoza Nestorova Tomić, Milica Šterić, Svetlana Kana Radević, Nives Kalin Vehovar, Seta Mušič, Milenija Marušić, Zoja Dumengjić, Tatjana Vanjifatov-Savić, Majda Dobravec-Lajović dobiva poseban značaj. Tekst ističe kako ispituje doprinos arhitektica u odnosu na neispunjeno obećanje jednakosti. Zašto su iz te analize izostavljene Ada Felice-Rošić i Nada Šilović,[4] da li nisu bile dovoljno prominentne, ili pak nisu zaslužne za “claimed agency” ili “shifting professional paradigms”, nejasno mi je, kao što mi je potpuno nejasan i razlog zašto se od mnoštva arhitektica čiji su supruzi također bili arhitekti spominje samo Raspopović. Dok se autori teksta zahvaljuju Marti Vukotić Lazar na istraživanju za neobjavljeni esej Women in Yugoslav Architecture, čini se da su propustili mapirati neke druge važne a objavljene izvore.
Memorijalna skulptura i arhitektura u socijalističkoj Jugoslaviji tekst je Sanje Horvatinčić. U Jugoslaviji, “kiparima i arhitektima dana je jedinstvena prilika za (…) konstrukciju kulture sjećanja”, a od sredine 1950-ih do ranih 1980-ih (i opet, savezni) natječaji bili su plodno tlo za eksperimente i umrežavanja. Komemorativne prakse, navodi Horvatinčić, nastajale su na liniji modernističke ideje sinteze umjetnosti, a tri projekta iz 1950-ih autorica vidi kao referentna polazišta za daljnje eksperimente: spomenik jevrejskim žrtvama fašizma u Beogradu (1951-52.) Bogdana Bogdanovića i spomenik Vladimiru Gortanu (1953.) Zdenka Kolacia i Zdenka Sile u Beramu modernističke su interpretacije narodnih i religioznih ikonografija. Treći primjer je Ravnikarov memorijalni kompleks Kampor (1952-53.), kao rani izraz regionalnog modernizma.
Kroz 1960-e i 1970-e država nije jedini faktor poticaja komemorativnih praksi, tu su i samoupravna poduzeća, pa i sami građani koji redovno pridonose materijalnoj bazi na čijoj podlozi te prakse nastaju. Memorijalni kompleks Jasenovca autora Bogdana Bogdanovića (1955-1966.) ističe se kao preteča sličnih land-art projekata u SAD, što je zgodan detalj koji će se zasigurno svidjeti američkoj publici, no nedostaje važna referenca na autora koji je o tome pisao u svom doktoratu još 2009. godine, a to je Ivan Ristić.[5]
Arhitektura, razaranje i razaranje Jugoslavije tekst je koji je po meni najvažniji doprinos ovom katalogu, jer na neki način ispravlja zabetonirane kronološke gabarite zadane već u naslovu izložbe i kataloga koji kao da je svojevrstan memento Titu (njegovo sudbonosno “ne” Staljinu 1948. godine i njegova smrt 1980. godine). Andrew Herscher, doduše, započinje suvišnom lamentacijom kako je, “do neke mjere, socijalistička Jugoslavija – kao država, društvo, teritorij, i politički projekt – konstruirana kroz arhitekturu”. To je tako, kao što je davno podcrtao Walter Benjamin, i ne tako davno Keller Easterling, uvijek i u svakom društvu: arhitektura je najočitija materijalizacija kako kulture tako i vladajućeg hegemona te kulture. No, Andrew pronicljivo naglašava činjenicu da se novo socijalističko društvo gradilo na premisi razgradnje (pa i demoliranja) starog i gradnje novog.
Rat, odnosno bolje rečeno ratovi 1990-ih, uništili su veliki dio materijalnog socijalističkog nasljeđa (do te mjere da je ponekad posvema logično vjerovati da im je upravo to i bio cilj, op.aut.), što se naročito odnosi na spomeničku plastiku. Uništavale su se i drevne jezgre: dovoljno je prisjetiti se Dubrovnika i Mostara. Neke devastacije nisu bile posljedica vojnog obračuna, kako dobro podcrtava autor, već slijed (para)državnog nasilja: tako je u Banja Luci stradalo 15 džamija. Ono što je Herschew maestralno ispisao je zaključak: “[r]egistrirati razliku između neuspjeha političkog projekta i razaranja političkog projekta [socijalističke Jugoslavije] znači inzistirati na posvećivanju pažnje kako povijesnim naracijama o tom projektu tako i analizi njegovih potencijalnih budućnosti.” Dodala bih ovoj svojoj interpretaciji Herscherovih riječi: između te povijesti i tih potencijalnih budućnosti dugo je sada, a sve što živimo sada svoj intenzivni zamašnjak dobiva upravo u vrijeme Titove smrti, dakle povijesnom činjenicom koju ova izložba, pa i katalog, uzima kao svoj formalni kronološki završetak (no, na sreću, upravo u ovom Herscherovom tekstu ta formalnost dobiva svoj inteligentni opoziv).
*Vjenceslav Richter. Jugoslavenski paviljon na Expo 58. 1958. Brisel, Belgija, Jugoslavenski arhiv. Foto: ljubaznošću MOMA Press
Kratke studije slučaja u zadnjem dijelu kataloga, otisnute na već spomenutom vulgaris kunstdruck papiru uz bogatstvo vizualnih priloga, posvećene su beogradskom generalštabu (potpuno mi je nejasno zašto se za jugoslavensku vojnu strukturu uvriježio taj izraz koji korijen vuče iz njemačkog leksika i njemačke vojne hegemonije, što je u suštoj suprotnosti sa svime iz čega je JNA proizašla) Nikole Dobrovića, građenom 9 godina (1954-1963.), bombardiranom 1999. u NATO vojnom udaru na Beograd, da ne spominjemo kolateralno bombardiranje naokolo, odnosno narod Beograda (autor Vladimir Kulić), Radničkom sveučilištu “Moša Pijade” Radoslava Nikšića i Ninoslava Kučana čija je gradnja trajala 6 godina, od 1955. do 1961. godine (autorica Tamara Bjažić Klarin), fantastičnom i premalo poznatom pisanom djelu Dušana Grabrijana i Juraja Neidhardta iz 1957. godine, što je, ponavljam, i nažalost jedini iscrpniji prilog o bogatoj arhitektonskoj publicistici, te Šerefudin bijeloj džamiji u Visokom građenoj čitavo desetljeće, od 1969. do 1979. godine, arhitekta Zlatka Ugljena (autorica Mejrema Zatrić), jugoslavenskom paviljonu na EXPO ’58 u Bruxellesu (autorica Anna Kats), Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu Ivana Antića i Ivanke Raspopović, građenom šest godina od 1959. do 1965. godine (autor Vladimir Kulić), mostarskoj Partizanskoj nekropoli Bogdana Bogdanovića (također šest godina gradnje, od 1959. do 1965. godine) i stadionu na Poljudu arhitekta Borisa Magaša, sagrađeno u svega tri godine, od 1976. do 1979. godine (autor Matthew Worsnick), Trgu revolucije u Ljubljani, građenom 14 godina, od 1960. do 1974. godine (autorica Martina Malešič), Kiosku K-67 Saše Mächtiga, koji se koristio za razne svrhe širom federacije od 1967. godine (autorica Juliet Kinchin),[6] Kulturnom centru odnosno zgradi Opere i baleta arhitekata iz Biro 71, građenom trinaest godina, između 1968 i 1981. te Studentskom domu Goce Delčev Georgia Konstantinovskog, građenom od 1969. do 1977. godine, sve u Skoplju (autori Vladimir Deskov, Ana Ivanovska Deskova i Jovan Ivanovski), Splitu 3, čija je gradnja započela 1968. godine a po autoru završava ranih 1980-ih (autor Luka Skansi), te Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci Kosova u Prištini akademika[7] Andrije Mutnjakovića, građenoj i više od desetljeća, od 1971. do 1982. godine (autor Arber Sadiki).
*Andrija Mutnjaković. Nacionalna i sveučilišna biblioteka Kosova. 1971–82. Prishtina, Kosovo. Eksterijer / foto: Valentin Jeck, naručeno od strane The Museum of Modern Art, 2016. Ljubaznošću MOMA Press
Ovim kompendijem studija slučaja naglašavam i sličnost ovog kataloga s publikacijom Project Zagreb (ur. Eve Blau i Ivan Rupnik), koja je također kroz niz studija slučaja, dala sliku jednog prostora u dugom vremenskom (dis)kontinuumu, te tako pokazala kako, nažalost, često nismo sposobni da takva izdanja oblikujemo sami o sebi. Možda upravo zato jer su brojne interpretacije toliko silom ukalupljene u devetnaestostoljetne okvire nacionalnih identiteta da, kumulativno, nacionalne strategije kulturnog razvoja često (sic) radije posežu za amnezijom ili, još gore, povijesnim falsifikatom, no da se upuste u analizu povijesnih dinamika koje ukazuju na potencijale održivih budućnosti.
Naglašavam ove periode kako bi upozorila na već u narodu poznatu činjenicu: usprkos dugim desetljećima izgradnje, Jugoslavija, ta doomed bivša država čije se ime često radije iz ropotarnice povijesti čupa u kontekstu kraljevine a ne republike, ta socijalistička Jugoslavija nastala na temeljima udarenim NOB-om (Narodno-oslobodilačka borba – NOB) i NOP-om (Narodno-oslobodilački pokret – NOP) 25 godina nakon oslobođenja imala je zavidnu razinu nacionalne kulture koja je bila vidljiva i priznata u tada već itekako globaliziranom svijetu (ili globalnom selu). A gdje smo danas? U koloniziranoj wanna-be republičici čiji državni vrh falsificira njene korijene, ne želeći ih vidjeti čak ni kada ih se restaurira u njujorškoj MOMA-i, dok nas na ulazu u svaki veći hrvatski grad dočekuje billboard kojeg nam Kaufland ili Lidl servira kao obećanje da će na naše stolove dostaviti domaće proizvode. Odista, how much brainwashing we can endure?
[1] Što se tiče Jeckove fotografije, Roko Rumora je pogodio bit: “Iako Jeck ima izvrsno oko za arhitektonski snimak, prečesto upada u zamku stereotipa o istočnoj Europi, pa tako većina njegovih fotografija prikazuje zgrade ispod tmurnog, sivog neba i sablasne naoblake. Čovjek se uistinu mora zapitati zar nije bilo moguće uhvatiti Split ili Podgoricu na sunčan dan? “. Cijeli tekst ovdje.
[2] Za mlađe čitatelje: Astrai Genex bile su vrlo moćne kompanije u SFRJ, takozvane eksport-import tvrtke, s vrlo moćnim tehno-menadžerskim i političkim kadrom.
[3] Branislav Dimitrijević uočava kako J.B. Tito nikad nije dobio svoj spomenik u središtu ni Beograda, ni Zagreba, pa niti bilo kojeg drugog republičkog ili regionalnog centra. Zanimljivo, zar ne?
[4] Vidi publikaciju Ada Felice-Rošić i Nada Šilović. Ženski trag u arhitekturi Rijeke autorice Lidije Butković Mićin u izdanju Muzeja grada Rijeke i Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja, Rijeka, 2013. ova publikacija čak ima i engleske sažetke, tako da je neka osnovna informacija tu čak i za one čija je recepcija neke nacionalne kulture ograničena samo na artefakte na engleskom jeziku.
[5] Vidi i katalog izložbe Bogdan Bogdanović. Ukleti neimar.
[6] Iz nekog razloga autorica neupućeno upisuje kraj ovom kiosku u 1999. godinu, iako se on koristi i danas, što dokazuju npr. recentne fotografije Franeta Rogića.
[7] Rumor has it, štono bi se reklo, da RH ima više akademika od Francuske. Mnogi proklamirani hrvatski akademici zapravo i ne zaslužuju taj status, no Mutnjaković zasigurno nije među njima.
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo MoMA-i na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
