Nedavno sam se, potaknuta preispitivanjem životnih odluka koje donose tridesete, sasvim ozbiljno raspitivala ima li smisla s trideset i tri godine upisati studij veterine i napokon ostvariti jedan od svojih djevojačkih snova. Zaključila sam da možda ipak neću tako skoro mijenjati profesiju, ali me to podsjetilo koliko su životni putevi nepredvidivi. Tim mi je više bilo zanimljivije razgovarati s Ivanom Posavcem, umjetnikom koji je prije više od pola stoljeća krenuo upravo suprotnim smjerom – od veterine prema fotografiji.
Rođen 1951. u Dužici pokraj Siska, Ivan Posavec nakon nekoliko godina studija veterine odlučio se posvetiti fotografiji, koju je potom studirao u Zagrebu i Beogradu. Sedamdesetih godina afirmirao se kao jedan od važnih autora hrvatske fotografije, osobito kroz rad u omladinskom tisku, a 1979. s Mijom Vesovićem osnovao je fotografsku grupu MO. Njegov opus, nastajao tijekom više od pola stoljeća, obuhvaća portrete, prizore svakodnevice, autorske fotografske cikluse i dokumentaciju umjetničkih događanja.



S Posavčevim sam se fotografijama susrela još tijekom studija povijesti umjetnosti. Poznavala sam ga kao važnog fotografa i kroničara umjetničkog i društvenog života, autora koji je zabilježio i neke od važnih performansa Tomislava Gotovca. Utoliko mi je u sjećanju ostao naš prvi susret, kada je na jednom sastanku sa Sandrom Križić Roban u Uredu za fotografiju sasvim opušteno sjedio i ljuljao se na stolcu Bernarda Bernardija. Prizor mi je bio urnebesan, ponajprije zbog kontrasta između ozbiljnosti s kojom sam dotad pristupala njegovu opusu i neposrednosti čovjeka kojeg sam upravo upoznala.
Ta se neposrednost pokazala jednom od najupečatljivijih karakteristika našeg razgovora. Posavec s lakoćom prelazi s ozbiljnih razmišljanja o fotografiji na duhovite opaske i anegdote, često pronalazeći u svakodnevnim situacijama povod za šire promišljanje o umjetnosti i životu. Iza njegova ležernog pripovijedanja pritom stoji više od pola stoljeća kontinuiranog promatranja svijeta kroz objektiv fotoaparata. Razgovarali smo o odrastanju u Dužici, prvim fotografskim iskustvima, susretima s umjetnicima i kritičarima, radu u novinama, odnosu prema ljudima pred objektivom, tehnološkim promjenama i sudbini njegova opsežnog fotografskog arhiva. No osobito mi je zanimljivo što Posavec, unatoč tolikim desetljećima iskustva, još uvijek govori o fotografiranju s užitkom i znatiželjom, ostavljajući dojam čovjeka koji umjetnost shvaća ozbiljno, ali i “dobru zezanciju” smatra neizostavnim dijelom stvaralačkog procesa.

► Dužica, mjesto u kojem ste odrasli, neprestano se pojavljuje u vašem fotografskom radu. Odrastanje na selu, u neposrednom dodiru s prirodom, životinjama i fizičkim radom, prethodilo je vašem studiju veterine i kasnijem bavljenju fotografijom. Koliko su ta rana životna iskustva oblikovala vaš pogled na svijet i način na koji ga fotografirate?
Ivan Posavec: Dužica je malo mjesto u kojem sam se rodio i odrastao. Nisam ni daleko otišao, nisam se preselio u Ameriku ili München pa da sam se potpuno odvojio od svega toga. Vremena su bila teška, živjelo se skromno, u relativno malom krugu ljudi. Lopate, sjekire, gumene čizme, blato – to je bio okvir u kojem sam odrastao. Imali smo veliko imanje i životinje, pa je studij veterine bio sasvim logičan put. Zanimale su me velike životinje, krave i konji. Veterinu sam apsolvirao, ali sam se cijelo vrijeme bavio i drugim stvarima. Slikao sam, izrađivao skulpture, premda tada još nisam bio svjestan što bi fotografija za mene mogla postati.
Koliko je sve to oblikovalo moj fotografski pogled? Ne bih se zakleo ni da jest ni da nije. Kako se čovjek uopće formira? Čitate, promatrate svijet oko sebe, živite. Kriteriji su danas jedni, a tada su bili drukčiji. Kada odrastate na selu, mnoge stvari koje su danas ljudima možda nezamislive dio su vaše svakodnevice. Primjerice, razmišljate li danas o tome kako piletina završava na vašem tanjuru? Na selu uhvatiš kokoš, položiš joj glavu na panj na kojem inače cijepaš drva i odsiječeš je sjekirom. Potom vam treba vruća voda da biste joj skinuli perje. Moj djed bio je lovac. Kad se jelo fazana, moralo se paziti da ne zagrizeš sačmu i slomiš zub. Ako si pronašao sačmu, barem si znao da jedeš pravog fazana! Danas ih uzgajaju kao piliće. Meni je sve to bilo odvratno, kao i kada bi mesar klao svinju. Ali takav je bio život. Hranilo se životinje koje bismo poslije zaklali. Ne mogu točno odrediti kako su ta iskustva utjecala na mene, ali njihovi tragovi sigurno postoje.
Sjećam se i jednog događaja koji me neviđeno promijenio. Moj otac je nešto gradio i trebao nam je šljunak. Došao je kamion, ali zbog veličine nije mogao prići mjestu na kojem je trebalo istovariti teret, pa ga je istovario stotinjak metara dalje. Preda mnom je bila ogromna hrpa šljunka, jedne tačke, jedna lopata i moje dvije ruke. A dečki odlaze igrati nogomet! Mene, međutim, čeka šljunak. Tada sam odlučio da ću taj posao što prije završiti. Bio je to prijeloman trenutak koji je odredio način na koji ću se ubuduće odnositi prema obavezama. Možete gledati tu hrpu šljunka i razmišljati koliko će sve to trajati, koliko je teško i koliko posla imate pred sobom. Ali imate dvije ruke, lopatu i tačke. Krenete i napravite to. Tako sam se nastojao ponašati i kasnije u životu. Naravno, morate imati i sreće da se stvari poklope. Ima ljudi koji su iznimno vrijedni, a ipak im ne ide. Ali odluka je ključna.







► Iako ste upisali veterinu, tijekom odrastanja već ste pokazivali interes za različite oblike likovnog izražavanja. Kako je uopće došlo do vašeg prvog susreta s fotografijom i kada ste počeli razmišljati o njoj kao o nečemu čime biste se mogli ozbiljnije baviti?
Ivan Posavec: Oduvijek sam imao interes za likovno izražavanje. Slikao sam, izrađivao skulpture, stalno nešto radio rukama. Nedavno sam, dok sam nešto čistio, pronašao svoja stara platna koja sam napinjao na okvire od pčelinjih košnica. Nisu bila ni grundirana, slikao sam vodenim bojama po čistom platnu. To dosad još nikome nisam ispričao! Sanjao sam o tome da se ti moji radovi jednom nađu u galerijama. I to se dogodilo, ispunio mi se taj san. A nisam odrastao u sredini u kojoj se odlazilo na izložbe. Moji roditelji imali su četiri razreda osnovne škole, nisam imao priliku obilaziti galerije, gledati umjetnost ili upoznavati umjetnike. Moja su djeca sa mnom išla na otvorenja izložbi, upoznavala ljude, ali ja to nisam imao. Pohađao sam gimnaziju u Sisku, a nisam ni znao što se sve događa u umjetnosti.
Fotografija me počela iznimno zanimati. Sjećam se fotografskog dućana u Praškoj ulici, gdje je radila majka Gorana Pavelića, s kojim sam kasnije surađivao u Poletu. Nju sam zapravo upoznao prije njega! Ondje su se prodavali fotoaparati, kemikalije i sve što vam je trebalo za fotografiranje. Stalno sam dolazio, gledao izlog i provjeravao ima li nešto novo. Kao idiot sam stajao pred tim fotoaparatima! To me potpuno obuzelo. Još dok sam živio na selu, jedan mi je fotograf pokazao kako se razvijaju fotografije. Tehnološki, to je vrlo jednostavna stvar. Imate razvijač, prekidnu kupku i fiksir. Tri kupke i gotovo. Ali kvaka je u tome što od tih nekoliko slova morate napisati rečenicu, pjesmu ili roman. Svi imamo istu abecedu, a netko od nje ne može napisati ništa, dok netko drugi napiše roman. Tako je i s fotografijom.
Poslije mi je otac kupio prvi fotoaparat, neki sovjetski model koji još uvijek imam kod kuće. Nije bio metalni, nego izrađen od materijala koji je prethodio plastici. Kod nas se za poklon mogla dobiti lopata, sjekira ili nožić, a ne fotoaparat! Roditelji su me jako podržavali. Kada sam im rekao da neću biti veterinar, već sam bio primljen na Akademiju. Otac mi je rekao da će mi pomoći koliko god može. To mi je mnogo značilo jer sam već proveo nekoliko godina studirajući veterinu, apsolvirao je, a onda krenuo u nešto sasvim drugo.

► Zanimljivo je da se upravo na Veterinarskom fakultetu, gdje ste prvotno planirali sasvim drukčiju karijeru, počeo oblikovati vaš fotografski put. Ondje ste 1973. održali i svoju prvu izložbu, nakon koje ste se povezali s Fotoklubom Zagreb. Koliko su ti prvi susreti i mogućnost rada u fotografskoj zajednici bili važni za vaš razvoj?
Ivan Posavec: Na Veterinarskom fakultetu postojale su razne studentske sekcije, među njima i fotografska, zahvaljujući kojoj sam prvi put dobio priliku raditi u pravom fotografskom laboratoriju. Prije toga fotografije sam razvijao kod kuće, u kupaonici. A onda mama mora na WC, netko se mora istuširati, a ja unutra i razvijam fotografije! Morao sam čekati da svi završe ili ih tjerati van. Na fakultetu sam napokon imao prostoriju u kojoj sam mogao na miru raditi.
Ondje sam upoznao Đuru Hubera, koji me upoznao s nekim aspektima fotografske tehnologije, a poslije je postao profesor na Veterinarskom fakultetu. Njegov otac tada je bio direktor Zoološkog vrta. Priredio sam i izložbu u auli fakulteta, na koju su došli neki ljudi iz Narodne tehnike, među njima i Branko Jerneić. Pogledao je moje fotografije i rekao: Pa ti moraš doći u Fotoklub! Tako sam se priključio Fotoklubu Zagreb, počeo sudjelovati na izložbama i upoznavati ljude. To mi je poslije mnogo pomoglo i pri upisu na Akademiju.
U Fotoklubu smo se lijepo družili, bilo je ondje prekrasnih ljudi. Nije vladala kompetitivna atmosfera u kojoj ste se stalno morali dokazivati jedni pred drugima. Meni je sve to nekako lako išlo. Neki su se ljudi mučili, a ja sam očito pronašao svoj medij, i to u pravom trenutku. Tada smo imali vrlo malo fotografske literature i informacija o tome što se događa u svijetu. Knjige su nam bile teško dostupne, a o radovima drugih fotografa često nismo znali gotovo ništa. Danas vam netko može reći da ste nešto preuzeli od drugoga, ali kako biste to tada mogli kad te fotografije niste ni vidjeli? S vremenom su se počeli pojavljivati ljudi koji su gledali moje fotografije, pisali o njima i prepoznavali nešto u tome što sam radio. Među njima je bio i Radoslav Putar.


► Upravo je Radoslav Putar već 1976. u časopisu Spot prepoznao posebnost vaših fotografija, povezujući ih sa suvremenim umjetničkim praksama i postupcima redukcije svakodnevnih prizora. Koliko vam je značila ta rana podrška? Zanimljivo mi je i kako ste doživljavali činjenicu da netko drugi interpretira vaš rad, možda u njemu prepoznajući značenja o kojima sami niste razmišljali.
Ivan Posavec: Naravno da me to veselilo! Ali ja sam, s druge strane, imao dosta dobro razvijen ego. Vjerovao sam u svoje fotografije i stajao iza onoga što sam radio. Ne radite vi fotografije za kritiku. Možda neki ljudi tako rade, ali ja nisam. Imao sam veliku podršku, ne samo od Putara nego i od drugih ljudi. Nije baš bilo mnogo onih koji su mi preda mnom kritizirali fotografije! S vremenom su se pojavljivali ljudi koji su ih gledali, pisali o njima i prepoznavali nešto u mojem radu. Putar je bio jedan od njih i, naravno, mladom čovjeku mnogo znači kada netko poput njega prepozna ono što radi. Ali nisam zbog toga počeo drukčije fotografirati. Vjerovao sam u svoj rad i prije nego što je on o njemu pisao.



► U to ste vrijeme bili bliski i s Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom, preko kojeg ste upoznavali druge umjetnike, među njima Mladena Stilinovića i Vladimira Dodiga Trokuta. Kako pamtite te susrete i koliko je Mangelos bio važan za vaše povezivanje s tadašnjom umjetničkom scenom?
Ivan Posavec: Fotoklub, Spot, umjetnički prostori i susreti s drugim umjetnicima, sve je to nekako paralelno išlo. Dolazio sam kod Bašičevića, ondje upoznavao Stilinovića, Trokuta i druge. Sjećam se da me Trokut jednom pitao: Znaš li ti gdje smo se mi upoznali? Nisam se mogao sjetiti, a on mi kaže: Pa kod Bašičevića! Imao je jednu malu prostoriju na Gornjem gradu, dva-tri kvadratna metra, u kojoj se okupljalo društvo. Mangelosu sam jednom donio fotografije koje sam snimio tijekom vojnog roka u Zrenjaninu. Sjećam se drvoreda kod stadiona, nekog psa, crkve, takvih prizora. Pokazao sam mu ih i on me pitao može li ih zadržati. Mislio sam da sam ih njemu poklonio, a onda sam poslije te fotografije pronašao u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti! Nije ih zadržao za sebe, nego ih je predao muzeju, a ja to nisam ni znao! To nema veze s izložbom 1985. godine, kada je muzej otkupio kompletnu izložbu. Ove su fotografije u muzejsku zbirku dospjele ranije.

► U ciklusu Trnje iz 1971. fotografirali ste svakodnevicu zagrebačkog naselja koje je tada prolazilo kroz velike urbanističke promjene. Danas su te fotografije i svjedočanstvo jednog gotovo nestalog svijeta. Kako gledate na njihov društveni značaj i može li fotografija uopće ostati neutralna prema stvarnosti koju bilježi?
Ivan Posavec: Na Trnju je živjela moja teta, a dečki koji se pojavljuju na fotografijama nisu bili slučajni prolaznici, nego moj bratić i njegovi sustanari. Ondje smo se družili, šetali, zabavljali se. Već tada je to bio kvart u rasulu jer se grad širio. Na fotografijama se vide nove zgrade u izgradnji, a istodobno stare kuće i ljudi koji su ondje živjeli. Bio je to dio Zagreba koji se ubrzano mijenjao.
Je li to društvena kritika? Uzmimo, primjerice, Tošu Dabca i njegove Ljude s ulice. Jesu li te fotografije kritika društva? Naravno da mogu biti. Ali zanimljivo je kako su fotografije nastale tridesetih godina kasnije, u socijalizmu, mogle poslužiti i kao potvrda društvenog napretka. Pogledajte u kakvom se siromaštvu nekad živjelo, a pogledajte što smo u međuvremenu napravili! Iste fotografije, a drukčiji kontekst.
Što se neutralnosti tiče, u svakome od nas postoji određena kritičnost prema onome što nas okružuje. Nalazite se u određenom trenutku na određenom mjestu i nešto vidite. Netko bi možda snimio nešto drugo, ali vi ste podignuli fotoaparat i napravili upravo tu fotografiju. To je vaš pogled. Kako da fotograf ne podigne fotoaparat kad vidi nešto što ga zanima?

► Tijekom vaše karijere značajno se promijenio odnos ljudi prema fotografiranju, posebno kada je riječ o privatnosti i pravu na vlastitu sliku. Fotografija nam pritom daje mogućnost da stvarnost prikažemo na različite načine, pa i da njome manipuliramo. Kako razmišljate o odgovornosti fotografa prema ljudima koje fotografira? Jeste li se ikada našli u situaciji da odlučite ne snimiti neki prizor, iako ste znali da bi fotografija mogla biti dobra?
Ivan Posavec: Odnos prema fotografiranju znatno se promijenio. Nekada su sasvim normalno nastajale prekrasne fotografije djece, a danas je situacija potpuno drukčija. Bilo je ljudi koji su takve stvari zloupotrebljavali, što je strašno. Danas je ponekad problem uopće podignuti fotoaparat prema nekom zanimljivom prizoru. Ali moramo se prilagoditi vremenu. Ni prije nije bilo sve jednostavno, fotografirali bi nešto u gradu, a da nismo ni znali kako se ondje nalazi neka ustanova koju se, prema nečijem mišljenju, nije smjelo snimati. Odjednom bi se pojavili neki ljudi i rekli vam da se maknete! Uvijek su postojale zabrane i oni koji su odlučivali što se smije, a što ne.
Što se etike tiče, ona je prije svega pitanje kućnog odgoja, nešto što nosite od doma. Fotografijom možete manipulirati kako god želite. Mogu otići u grad, fotografirati tri hrpe smeća i napraviti takvu sliku da pomislite kako je čitav grad zatrpan smećem. To se postiže objektivom, izborom kadra i planova. To je pitanje zanata. Za jedne će takva fotografija biti istina, a za druge manipulacija. Fotografiju, kao i sve drugo, možete koristiti na različite načine. A odluka hoćete li nešto snimiti ili ne mnogo je složenija nego što se čini. Ne morate je nužno donijeti u trenutku fotografiranja. Možete nešto snimiti, a kasnije odlučiti hoćete li to pokazati, objaviti ili odbaciti. Stisnete okidač, a onda razmislite što ćete s tom fotografijom. Nije to baš tako jednostavno.












► Vaš rad u Poletu pripada razdoblju u kojem se bitno mijenjao odnos fotografije i teksta, a fotografija je postupno dobivala sve veću samostalnost u oblikovanju novinskog sadržaja. Koliko ste tada bili svjesni tih promjena i što je za vas, kao fotografa koji je istodobno razvijao vlastitu umjetničku praksu, značila mogućnost rada u novinama?
Ivan Posavec: Tu svakako treba spomenuti Gorana Trbuljaka. On je već tada bio etablirani umjetnik, moj kolega s Akademije. Imao je određeni umjetnički gard i znao je zastupati svoje stavove. Važnu ulogu imali su i drugi ljudi koji su dolazili iz filmskog i umjetničkog svijeta. Uostalom, do nas su tada postupno dolazili i svjetski trendovi, poput Warholova časopisa Interview i različitih glazbenih novina. Meni je, međutim, bilo posebno važno da se, radeći u novinama, ne odreknem shvaćanja fotografije kao umjetnosti. To mi je bio motiv. Odjednom smo imali platformu na kojoj smo mogli pokazivati ono što smo svakodnevno stvarali. Nismo bili neke velike zvijezde, ali u određenom smo krugu postali prepoznatljivi. Objavljivali smo fotografije i to nas je veselilo.
Osim toga, novinarska iskaznica otvarala je mnoga vrata. Kada bi došli nekom s iskaznicom Poleta ili Studentskog lista, i rekli da radite neku temu, odmah bi bili korak bliže. Nismo morali posebno objašnjavati tko smo i zašto bi nekoga fotografirali. I osoba koju bi želili snimiti imala je određeni interes, jer bi znali da će fotografija biti objavljena u novinama. Ipak, nisam bio među fotografima kojima je bilo presudno snimiti neku veliku zvijezdu ili koncert. Neki su kolege fotografirali Tinu Turner, Davida Bowieja, putovali u Beč i drugdje. Meni to nije bilo toliko važno. Imao sam svoje interese i ljude s kojima sam se družio. Radije bih otišao u Dužicu, fotografirao blato, svinje i ljude koje poznajem. Ili bih fotografirao Trnje. To je bio moj svijet i nisam imao potrebu stalno juriti za onime što je drugima bilo atraktivno.



► U knjizi Makadam, povjesničarka umjetnosti Sandra Križić Roban vaš fotografski rad opisuje kao svojevrsni razgovor. Koliko vam je pri portretiranju važan odnos koji uspostavljate s osobom pred objektivom i gdje se nalazi granica između spontanog susreta i svjesnog oblikovanja situacije?
Ivan Posavec: Nisam o tome unaprijed razmišljao na taj način, ali Sandra je tu jednu stvar neviđeno dobro nanjušila! Sa svakim od tih ljudi imam neku povijest. Postavljaju se pitanja, očekuju odgovori i postupno se stvara odnos. Ako želite nešto čuti od druge osobe, morate i sami nešto dati. I onda počinje ta igra, gotovo kao neki skeč. Pritom uvijek postoji pitanje granice koju ne biste smjeli prijeći. Morate pronaći način da uspostavite odnos s čovjekom, možda se našaliti ili pokušati opustiti situaciju. Ali ono što će nekome biti simpatično, netko drugi može doživjeti sasvim drukčije. Primjerice, ako nekome kažem: Kako ste vi zgodni!, jedna osoba to može shvatiti kao kompliment, a druga se može uvrijediti. Zato je važno osjetiti s kim razgovarate i koliko daleko možete ići. Sjećam se jednog fotografiranja Alena Vitasovića. Pokušao sam se našaliti, ali njemu je bilo neugodno, sav je pocrvenio. Tada morate pronaći način da ublažite situaciju. Fotografiranje ljudi u tom je smislu uvijek neka vrsta razgovora, ali i neprestano odmjeravanje međusobnog odnosa i njegovih granica.

► U vašim ranijim radovima često se pojavljuje crni rub negativa, koji potvrđuje da fotografija nije naknadno prekadrirana. Koliko vam je bilo važno da se odluka o kadru donese u samom trenutku fotografiranja? Je li takav pristup bio pitanje discipline, osobnog stava ili svojevrsnog generacijskog odnosa prema mediju?
Ivan Posavec: To je bio moj osobni stav, ali i stav vremena u kojem sam se formirao. Takve su se fotografije objavljivale i u svijetu. Osim toga, sve vježbe koje smo radili na Akademiji morale su biti u punom formatu jer su profesori željeli vidjeti što smo doista snimili. Fotografije smo zato povećavali s crnim rubom, kako bi se vidio cijeli negativ. Na aparatima za povećavanje postojale su maske koje nisu uvijek obuhvaćale cijeli kadar, pa smo ih brusili i proširivali kako bismo mogli projicirati kompletan negativ.
Studirali smo filmsko snimanje, a ne fotografiju. Kada snimate filmskom kamerom, odluku o kadru donosite u trenutku snimanja. Nema naknadnog izmišljanja kadra, snimili ste ono što ste snimili. Postojali su i drukčiji pristupi, primjerice naknadno prekadriranje fotografija, što je sasvim legitimno. Ali u krugu fotografa kojem sam pripadao odlučili smo raditi drukčije.
Važna je bila i sama tehnologija. Leica je za mene svetinja, ne samo fotoaparat nego gotovo komad nakita, vrhunski ručni rad. Međutim, kroz njezino tražilo niste mogli potpuno precizno vidjeti što će završiti na negativu. S druge strane, aparati poput Nikona, s refleksnim tražilom, omogućavali su mnogo precizniju kontrolu kadra. Tu više nije bilo opravdanja. Ako vam je nešto neplanirano ušlo u kadar, sami ste za to bili odgovorni. Fotografija je, uostalom, jedna velika igra. Danas ljudi hodaju gradom i fotografiraju. To može svatko. Samo je pitanje što će od toga napraviti.





► Tijekom karijere prošli ste kroz velike tehnološke promjene, od analogne fotografije i rada u tamnoj komori do digitalnih aparata i gotovo neograničenih mogućnosti snimanja. Je li vam digitalna fotografija donijela veću slobodu ili je na neki način promijenila i samu disciplinu gledanja?
Ivan Posavec: Digitalna fotografija mi je svakako donijela veću slobodu! Danas se neki ljudi vraćaju analognoj fotografiji i to je sasvim legitimno. Ali nisu morali prolaziti sve ono što smo mi prolazili. Radili smo u kupaonicama i prljavim podrumima, bez ozbiljnih laboratorija jer za njih jednostavno nije bilo novca. Uvjeti su bili prilično skromni. Zamislite, idete snimati za novine i imate jedan film. S tih tridesetak snimaka morate napraviti dvije priče, danas bismo rekli dva fotografska eseja. I snađi se! Pritom imaš rok za predaju, sve se radi u posljednji trenutak. Vraćali se vi iz Bjelovara, Münchena ili nekog drugog mjesta, morali smo stići u laboratorij, razviti film, osušiti ga i napraviti povećanja. A laboratorij je u podrumu, prašina posvuda, sami sve čistite. Unesete nešto na cipelama i prašina vam se zalijepi za film. Katastrofa! Nakon toga birate fotografije koje ćete predati uredništvu. Nismo mogli jednostavno predati film pa prepustiti uredniku da odabere što želi. Morali smo sami izraditi fotografije, napraviti izbor, a tek su onda urednici odlučivali što će objaviti. Danas dođeš kući, otvoriš fotografije na računalu i pošalješ ih. Gotovo! I sad će mi netko reći da je analogna fotografija vrednija zato što se čovjek oko nje više namučio. Pa kakve to veze ima? (Smijeh) A što se tiče činjenice da danas svatko može napraviti milijun fotografija, neka radi! Zašto ne? Ne vidim u tome problem.
Naravno, u novinama je uvijek postojao i odnos između fotografa i urednika. Vi imate svoje viđenje, a grafički urednik možda misli nešto sasvim drugo. Ponekad vas to može jako naljutiti, ali riječ je o zajedničkom poslu, a ne o vašoj samostalnoj izložbi. Morate naučiti živjeti s time i imati dovoljno samopouzdanja da prihvatite takve situacije.


► Fotografirate više od pola stoljeća i čini mi se da je fotografija za vas odavno prestala biti samo strast, postavši gotovo opsesija. Što vas danas još uvijek potiče da posegnete za fotoaparatom? Može li se čovjek nakon toliko vremena iskreno iznenaditi onime što vidi ili s iskustvom neminovno dolazi i određeno zasićenje?
Ivan Posavec: Ja i dalje uživam u fotografiranju! Stalno nešto gledate, nešto se oko vas događa, a ja sam već toliko toga snimio da vi uopće nemate pojma! Neprestano proizvodim fotografije, premda mi je danas nešto teže izvaditi fotoaparat na ulici. S druge strane, takva hiperprodukcija može postati gotovo poput kuge, što nije nužno dobro. Ali ja i dalje radim. Nedavno sam pripremio tri knjige. Hoće li biti objavljene, ne znam, ali ja ih svejedno radim.
Naravno da povremeno dolazi i do zasićenja, no uvijek postoje novi izazovi. Primjerice, portreti. Tih lica mi nikada nije dosta! Imate jedan kadar, vrlo ograničen prostor, a unutar njega toliko mogućnosti. Kada smjestite čovjeka u prostor, odjednom nastaju različiti odnosi i informacije. Pitanje je što ćete od svega toga napraviti. Mene to još uvijek zanima.
S vremenom se mijenja i odnos prema vlastitim fotografijama. Ono što vam je nekada bilo važno danas možda izgleda drukčije. Fotografije prema kojima sam nekoć bio vrlo kritičan danas mi mogu biti simpatične, a neke druge možda i besmislene. Ponekad me ljudi pitaju: Pa kako si uspio nagovoriti tog čovjeka da se tako fotografira? A ja nemam pojma! Dogodilo se. I dobro da je.



► Premda ste tijekom karijere fotografirali različite ljude i prostore, postoje mjesta i motivi kojima se neprestano vraćate. Dužicu fotografirate i danas, više od pola stoljeća nakon prvih snimaka. Što vas potiče da se vraćate poznatim prizorima i koliko se tijekom vremena promijenio način na koji ih gledate?
Ivan Posavec: Danas u Dužicu odlazim s određenom idejom, sa željom da nešto ispričam. Ponekad mi je dovoljna samo staza ili magla koja se pojavi u određenom trenutku. Tada se sve naglo reducira, nestaje ono suvišno. Fotografiram i ljude, a postoje i prizori koje tek želim snimiti. Ponekad dugo čekate određeni trenutak koji ste zamislili, ali okolnosti se nikako ne poklapaju. Nije da ne bih mogao fotografirati i drugdje. Volim kamen, drukčije krajolike, nisu mi strani. Ali u Dužici sam doma. Ondje imam svoj vrt, drvored jabuka, a malo iznad je šuma. Odem tamo, nešto fotografiram, postavljam stvari u određene odnose. U tom se prostoru dobro osjećam i uvijek pronalazim nešto što me zanima.

► Kod fotografa se velik dio stvaralačkog procesa odvija izvan četiri zida ateljea, a razvojem digitalne tehnologije promijenio se i sam način rada s fotografijama. Kako danas izgleda vaša svakodnevica u ateljeu? Koliko je on prostor stvaranja, a koliko mjesto u kojem se susrećete s vlastitom arhivom i fotografijama nastalima tijekom više od pola stoljeća rada?
Ivan Posavec: Ovo je moj radni prostor, ovdje radim i čuvam fotografije, ali velik dio posla danas obavljam na računalu kod kuće. Razvoj tehnologije omogućio nam je da mnogo toga riješimo jednostavnije nego prije. Nekada veliki fotografi u inozemstvu nisu nužno sami izrađivali svoje fotografije. Imali su suradnike i profesionalne laboratorije. Primjerice, Helmut Newton nije morao sam stajati u tamnoj komori, nego je imao ljude koji su taj posao obavljali za njega. Ali za to je trebalo imati novca! Mi si takve uvjete nismo mogli priuštiti pa smo većinu posla morali raditi sami. Kasnije smo mogli koristiti i laboratorije velikih novinskih kuća, poput Vjesnikova, jer je tempo rada bio prebrz da bismo materijale mogli razvijati kod kuće i vraćati ih u redakciju. Danas je sve to mnogo jednostavnije. Imam računalo, svoje fotografije i mogu se njima baviti bez svih tehničkih komplikacija koje su nekada pratile taj posao.



► Tijekom života stvorili ste golem fotografski arhiv, čiji je tek manji dio predstavljen javnosti. Posljednjih godina sve se više vraćate vlastitim fotografijama kroz knjige, izložbe i nove izbore iz ranijih ciklusa. Koliko vam je važno imati kontrolu nad načinom na koji će vaš rad biti predstavljen i sačuvan u budućnosti? Razmišljate li uopće o tome što će se s vašim arhivom događati jednoga dana?
Ivan Posavec: Mene zapravo nitko ništa nije pitao! A vjerojatno ni neće dok ne umrem. Možda će se tada netko zainteresirati, a možda i neće. Dio mojih fotografija nalazi se u muzejima, nešto je otkupljeno, a nešto je ostalo kod mene. Imam i djecu, ali što će se jednoga dana dogoditi s tim arhivom, ne znam. Zato su mi fotografske knjige važne. Netko se možda pita čemu sve te knjige kada se ionako ne prodaju. Ali one su zapravo svojevrsni katalozi, način da se vidi što je čovjek radio i čime se sve bavio. Ono što je predstavljeno u knjigama samo je mali dio svega što postoji. A među neobjavljenim fotografijama možda ima i onih koje su lošije, ali možda i nisu. Tko će to znati? U jednom trenutku morate odlučiti što ćete pokazati. Možda pogriješite u izboru, nešto izostavite ili vam se kasnije neke druge fotografije učine važnijima. Ali barem ostane zabilježeno da je nešto postojalo. A što će se poslije dogoditi sa svim tim fotografijama, doista ne znam.


► Često govorimo o tome kako nam fotografija omogućuje da otkrivamo i bolje razumijemo svijet oko sebe. No zanima me što je vama, nakon više od pola stoljeća fotografiranja, otkrila o vama samome? Mislite li da biste danas bili drukčija osoba da se nikada niste počeli baviti fotografijom?
Ivan Posavec: Kako da vam odgovorim na takvo pitanje? Živite svoj život, bavite se određenim stvarima i onda biste trebali znati kako bi bilo da ste napravili nešto drugo. To vam je kao da nekoga pitate bi li mu bilo bolje s nekim drugim partnerom. Kako ćete to znati? Ne možete živjeti dva života pa ih uspoređivati. Nastojao sam uvijek biti svoj. Mislim da fotografija, kao i svaki umjetnički rad, ima neko ishodište, korijene u osobnom iskustvu. Nekada mi je bilo jako važno kako me drugi vide, a posljednjih godina više se bavim sobom i vlastitim mentalnim zdravljem. Važno mi je bilo neke stvari izgovoriti, ispričati ih i na neki način skinuti taj teret sa sebe.
Sjećam se i nečega što mi je jednom rekao Bratanić, otprilike da je umjetnik mrtav onoga trenutka kada prestane biti dijete. Ta mi je misao ostala važna. Morate zadržati sposobnost igre, znatiželju. Život vam s godinama nagomila svakojaka iskustva, ali to ne znači da je istraživanju došao kraj. Fotografija je nešto čime se bavim i u čemu uživam, ali bih li bio drukčiji čovjek da nisam fotografirao? Teško mi je to reći.

Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije: Sanja Merćep
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.








