Koliko to god zvučalo utopistički, možda i pretenciozno, u ovoj ‘borbi’ za kvalitetnim plasiranjem informacija vezanih za vizualne umjetnosti i kulturu, u medijskom prostoru kojem istih itekako manjka, gotovo je nemoguće uspjeti ‘sam’, ako nemaš (niz) istomišljenika, koji te podupiru i s kojima surađuješ.
Drago nam je da su napore i smjer razvoja Vizkulture, već u ovoj prvoj godini našeg postojanja, prepoznali i naši prijatelji iz susjedne Srbije, portal Designed.rs te nešto manji i ‘friškiji’ Super Prostor, s kojima kontinuiramo komuniciramo, razmjenjujući ono najkvalitetnije od produkcije domaćih kreativnih scena. Dok se Designed.rs, najvažnija srpska platforma za suvremeni dizajn i vizualne umjetnosti, već etablirao kao relevantan i neizbježan medij u Srbiji i regiji, Superprostor je ‘mali’ portal novijeg vremena, čiji su pokretači izrazito mladi, netom diplomirani arhitekti.
Primarno fokusirani na arhitekturu i kulturu prostora, u nešto više od godinu i pol dana postali su on-line punkt koji kontinuirano donosi vijesti i tekstove poglavito arhitektonske tematike. Kako je jedna mlada ekipa entuzijasta uspjela stvoriti portal koji uvelike doprinosi razvoju i kontinuitetu prezentnosti srpske, ali i regionalne arhitektonske scene, pročitajte u nastavku, u našem razgovoru s glavnim urednikom Super Prostora Kostom Mijićem :
Kako je došlo do nastanka portala Super Prostor? Tko je zaslužan za njegovo pokretanje, tko sad čini redakciju portala i jeste li svi redom arhitekti?
Kosta Mijić: Super Prostor smo osmislili i pokrenuli Relja Ivanić, arhitektonski fotograf, i ja kao urednik početkom 2012., tada friško izašli s fakulteta. Ubrzo se ekipi priključuju kolege Dragan Marković i Nebojša Antešević i nas četvorica danas činimo redakciju (svi smo arhitekti).
Naš motiv bio je kronični nedostatak informacija o suvremenoj arhitekturi u Srbiji, kako u okviru struke tako i onog koje se obraća široj javnosti, te želja da se potakne i ohrabri aktivnost mlađe generacije arhitekata koja ima što reći (projektima i riječju), ali za to nema prostora. Za pokretanje projekta ključna je bila kombinacija naše strasti za informacijama, želje da napravimo nešto društveno odgovorno u struci, Reljine orijentacije na arhitektonsku fotografiju (njegove radove pogledajte na linku reljai.com), koja je od presudnog značenja za kvalitetu portal, te različitih individualnih usmjerenja suradnika.
Pored još nekoliko stalnih i povremenih suradnika u Srbiji, polako formiramo jednu regionalnu mrežu suradnika pa nam se tako nedavno pridružio i Alen Žunić iz Hrvatske, trenutno student na Harvard GSD, koautor knjige „Arhitektonski dijalozi“. Upravo smo objavili njegovu recenziju monografije o dvadeset godina hrvatskog urbanizma.
*Super Prostor su: Dragan Marković, Relja Ivanić, Kosta Mijić i Nebojša Antešević
Postoji li vam uopće „konkurencija“ u srpskom internetskom medijskom prostoru, u vidu portala i stranice, barem od društava i udruženja arhitekata, koji pišu i zanimaju se za ono što i vi?
Kosta Mijić: Ozbiljna konkurencija u internetskom medijskom prostoru (na žalost) ne postoji. Njega su zauzeli mahom portali orijentirani na građevinsku industriju, uglavnom bez originalnog i osmišljenog sadržaja, irelevantni za arhitektonsku publiku, čiji je domet nekritičko prenošenje svjetskih događanja i spektakla diskutabilne vrijednosti.
Što se strukovnih organizacija tiče, njihova medijska aktivnost gotovo da ne postoji, a internetske stranice služe eventualno kao interni bilteni. Ne znam zašto, s obzirom na to da se i te kako ima o čemu pisati.
Imate li neki svoj stvarni ‘super prostor’ u kojem redakcija funkcionira i držite li da je danas važno posjedovati redakcijski prostor ili mislite da je moguće da on nije definiran, da projekt može postojati (samo) online ?
Kosta Mijić: Super Prostor je počeo samo online i kada su se broj suradnika i količina posla počeli uvećavati, stvar je riješio Trello, super web aplikacija za kolaborativno upravljanje projektima. To je naša „virtualna reakcija” i sjajno funkcionira pa se događalo da se mjesecima uopće ne vidimo uživo.
Ipak, odnedavno imamo i svoj prostor koji je uistinu Super! Radi se o inkubatoru za mlade poduzetnike koji je oformio grad Beograd, u koji smo primljeni na godinu dana s još desetak timova, mahom iz IT sektora. I dalje ne znam kako bismo funkcionirali bez paralelne virtualne redakcije, koju i dalje intenzivno koristimo, ali nas je vlastiti prostor dodatno motivirao i ubrzao ritam rada.
Stoga je odgovor na pitanje može li danas projekt poput ovog postojati samo online – da, definitivno može, ali ga vlastiti prostor (pogotovo “coworking” prostor, kao naš) podiže na puno viši nivo.
*Super Prostor – Trello redakcija
Postojite nešto više od godinu i po dana? Kako biste sumirali taj period, koliko ste zadovoljni napravljenim, koliko rastete i mislite li da imate još (puno) prostora za rast?
Kosta Mijić: Često mi se čini da smo spori, da ne uspijemo objaviti sve što bismo željeli (toliko je toga dobrog oko nas!), da ne dopiremo do puno ključnih ljudi pa i da nas neiskustvo sprječava da se dotaknemo nekih tema. Onda se osvrnem iza sebe i pomislim – čekaj, pa ovo nije mala stvar, postali smo za kratko vrijeme jedno od ključnih mjesta okupljanja struke u zemlji.
Ima još dosta prostora za rast i to u više smjerova. Prvi se odnosi na širenje publike van struke, drugi na malo inertnije starije kolege, a treći podrazumijeva širenje na ex-yu regiju s kojim dijelimo mnogo toga zajedničkog. Danas je to tek oko jedne šestine regionalne publike (prednjače BiH i Crna Gora, a za njima je Hrvatska), ali se nadam da će taj postotak znatno porasti, pogotovo zato što se bavimo temama iz čitave regije. Vjerujem da će tome doprinijeti i novi suradnici koji će bolje razumjeti specifičnosti svoje sredine od nas.
Kakva je posjećenost portala i kako portal funkcionira u onom financijskom aspektu? Imate li oglašivača, postoje li izvori financiranja ovakvih projekata iz kulturnog sektora države i sličnih fondova?
Kosta Mijić: Posjećenost portala bilježi konstantan rast i približavamo se brojki od oko 20.000 posjeta mjesečno. No ta brojka nije sama sebi cilj, nama je važno da uspijemo prenijeti ono što smatramo pravim vrijednostima u suvremenoj arhitekturi, po cijenu da one ne budu široko popularne.
U financiranje svjesno ulazimo tek sada, nakon godinu i po dana volonterskog rada i preispitivanja, s platformom koja je već zaživjela i formiranom publikom. Institucionalni izvori financiranja, koliko god skromni bili, postoje, ali se svakako moraju dopunjavati izdavanjem oglasnog prostora.
*Ekipa Super Prostora u razgovoru sa srpskim arhitektom Bratislavom Toškovićem
Kakve su reakcije struke na portal?
Kosta Mijić: S jedne strane, pojedinačne reakcije su vrlo pozitivne i brojne (ovakvo nešto svima je dugo nedostajalo), a s druge izostaje reakcija strukovnih organizacija i institucija, što je vjerojatno posljedica njihove inertnosti i neaktivnosti. Naš rad prepoznala je, recimo, ekipa Belgrade Design Weeka, svrstavši nas među desetak „najkreativaca“ u zemlji u prošloj godini, te pojedini profesori koji upućuju svoje studente na Super Prostor kao literaturu… Interesantno je da su prve reakcije stigle upravo iz Hrvatske.
S obzirom na to da ekipu koja radi portal čine sve redom mladi ljudi, imate li možda problema s tim da vas neki stariji kolege arhitekti zbog godina i (ne)iskustva ne doživljavaju suviše ozbiljno?
Kosta Mijić: To je uobičajena i sasvim očekivana stvar, svi mi imamo ispod 30 godina, ali ne možemo reći da smo imali ozbiljan problem s tim. Prvenstveno pokušavamo komunicirati s mlađim kolegama, aktivnim u praksi, i da onda zajedno s njima nastupimo kao generacija koju treba ozbiljno shvatiti, generacija koja će vući naprijed. Vjerojatno najveći broj čitatelja zapravo i ne zna za naše godine. Možda je to dobro.
Kakvo je stanje arhitektonske struke u Beogradu i Srbiji? Kako je mladim arhitektima koji „friško“ završe studij arhitekture?
Kosta Mijić: Problemi s kojima se suočavaju mladi arhitekti su brojni i za mnoge obeshrabrujući. Opća neuređenost sistema, koja degradira nivo arhitektonske produkcije, disfunkcionalne i slabe strukovne organizacije, školovanje velikog broja arhitekata (preko 500 svake godine), koji višestruko premašuje potrebe tržišta, te velika kriza u građevinarstvu posljednjih godina, samo su neki od faktora zbog kojih velik broj mladih arhitekata odlazi ili priželjkuje odlazak u inozemstvo.
Vjerujem, ipak, da takve uvjete u Srbiji treba promatrati kao izazov. Svjesno smo stoga portal nazvali Super Prostor, iako mi to ponekad zvuči nedovoljno ozbiljno, jer nam je potrebno gledati unaprijed, baviti se pozitivnim primjerima, iskoracima i rješenjima, umjesto lamentiranja nad „situacijom“ koja sve češće postaje izgovor za odsustvo djelovanja. Mladi arhitekti ovdje imaju budućnost, ali moraju je sami stvoriti. Nadam se da Super Prostor doprinosi tome.
Kako gledate na arhitektonsku produkciju u Srbiji po pitanju kvalitete i suvremenosti realizacija? Koliko stvari idu naprijed? Koliko su investitori svjesni uloge, važnosti i uopće kvalitete dobre suvremene arhitekture?
Kosta Mijić: Produkcija postoji, u posljednjih desetak godina izgrađeno je dosta toga, uglavnom objekata „tranzicijskih tipologija“, puno stambenog prostora, ali pored pojedinačnih uspješnih projekata (ima ih!), propuštena je prilika da se arhitektura nametne kao ozbiljna društvena tema, s jasnom pozicijom i ciljevima. Smatram da je, bez obzira na zaista nezahvalne uvjete, to dobrim dijelom odgovornost arhitekata, prije svega u smislu organiziranja struke.
Tranzicijski investitor, naravno, ne mari mnogo za suvremenu arhitekturu, ali je, iz našeg iskustva, sasvim moguće nametnuti je – to zahtijeva dobru komunikaciju, racionalnost, strpljenje i hrabrost da se riskira.
Ako bismo usporedili situaciju s Hrvatskom, recimo da je u osnovi slična (u smislu tranzicijskih uvjeta), ali da joj se još nije dogodio nekakav “Periferni momenat“, kako je to nazvao Ivan Rupnik, koji bi pokrenuo arhitektonsku produkciju ka eksperimentu, kvaliteti i samoprepoznavanju. Još uvijek tapkamo u mjestu.
*Ekipa Super Prostora s aktivističkom grupom Ministarstvo Prostora
Gledajući Super Prostor i Designed.rs, čini mi se da je scena po pitanju uređenja interijera (restorana, klubova, radnih prostora…) izuzetno potentna, da se dosta toga jako kvalitetnog dogodilo unazad par godina. Kako to komentirate?
Kosta Mijić: U pravu si, puno se toga kvalitetnog događa u domeni interijera. Što se uvjeta tiče, to je vjerojatno stvar tržišta. Naime, radi se o investicijama manjeg obujma i o djelatnostima kojima je uređenje prostora često ključni „selling point“, stvar prestiža, a sve to u Beogradu koji posljednjih godina postaje sve više „design conscious“, s puno stranaca i velikom koncentracijom novca. Uz njih se pojavljuju tek povremeni iskoraci u drugim tipologijama, poput interijera Narodne biblioteke, dizajn-inkubatora Nova Iskra (koji ste i vi nedavno predstavili) ili duhovitog superniskobudžetnog radnog prostora Camenzind redakcije.
Imamo, dakle, kvalitetne i perspektivne mlade arhitekte kojima fali tržište koje bi našlo interes u kvalitetnoj arhitekturi kao što ga nalazi u interijeru, ali i ozbiljna politika javnih investicija koja bi putem strateški postavljenih javnih natječaja omogućila ovoj generaciji izlazak iz domena interijera u ipak ozbiljniju i odgovorniju domenu arhitekture i urbanizma.
Dosta vašeg sadržaja fokusirano je i na arhitekturu iz regije pa i iz Hrvatske? Zanima me vaš pogled na hrvatsku arhitektonsku scenu?
Kosta Mijić: Zemlje u regiji dijele puno sličnih problema i izazova, imaju srodnu tradiciju, ekonomski i kulturološki kontekst te je intenzivnija razmjena informacija i iskustava među njima dragocjena, a njen potencijal do sada neiskorišten. Tu prije svega mislim na zemlje bivše Jugoslavije, ali i na nama susjednu Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Albaniju, o kojima ne znamo gotovo ništa – a bili smo ugodno iznenađeni arhitektonskom kulturom koju smo u njima otkrili.
Stoga smo fokusirani isključivo na regiju. Ako bih pravio usporedbu, čini mi se da na regionalnom nivou pokušavamo uraditi nešto slično onome što je nizozemski kritičar Hans Ibelings na nivou Europe uradio svojim časopisom „A10 – New European architecture“. Interesantno je da je to prvi strani časopis koji je pokazao veliki interes za našu regiju pa smo tek preko njega upoznavali, npr. vrlo interesantnu bosansku arhitektonsku scenu (a hrvatsku preko uvijek odličnog Orisa).
Postoji više aspekata na hrvatskoj arhitektonskoj sceni koji je čine posebno vrijednom naše pažnje i, moram reći, jednom vrstom uzora. Ona se doima organiziranom, strukovne organizacije postoje i funkcioniraju, kako na nivou cijele zemlje, tako i na lokalnom nivou (DAZ, DAR, DAS…), što je posebno važno.
Hrvatska arhitektonska scena je danas prepoznatljiva izvan regije i, bez obzira što na njoj djeluju autori s različitim pristupima, ona izgleda snažno i koherentno. Izuzetno je dostignuće izvođenje velikog broja vrlo eksperimentalnih projekata u posljednjih desetak godina što vjerujem da je, pored izvrsnosti samih autora, zasluga struke kao cjeline koja je uspela nametnuti eksperiment kroz javne natječaje.
Scena nije svedena na samo nekoliko jakih autora, već postoji niz arhitekata i studija koji proizvode dobru arhitekturu. Izdavačka djelatnost je također raznovrsna i kvalitetna, a časopise „Oris“ i odnedavno „Presjek“ ovdje redovno pratimo.
Bez obzira na trenutnu krizu i bavljenje neinspirativnim temama poput legalizacije, dojam je da je postoji jedna zdrava i progresivna atmosfera i nadam se da će biti energije da se ide još dalje i još šire u obuhvatu. Jako nas zanimaju rezultati nedavno usvojene Apolitike i njen efekt na arhitektonsku scenu u budućnosti.
*Ekipa Super Prostora u razgovoru s hrvatskim arhitektom Igorom Franićem
Čini mi se da u Hrvatskoj, s Vizkulturom i sličnim ‘nišnim’ projektima, uvijek imamo ‘problem’ doći do šire publike koja je educirana, obrazovana i zasigurno bi imala interesa čitati portal i pratiti ovakav sadržaj, ali kao da često arhitektura, dizajn i suvremena umjetnost ostanu hermetični i unutar tog jednog „balona“ domaće kreativne scene. Kakvo je vaše iskustvo s tim?
Kosta Mijić: Super Prostor je koncipiran prije svega kao mjesto okupljanja struke (jer ona takvo mjesto nema), ali od početka inzistiram na jednostavnom, pitkom i sažetom pisanju o temama koje smatramo važnima, kako bismo doprli i do šire publike koja s pravom nema razumijevanja za tipično glomazne i teško razumljive tekstove koji se bave arhitekturom. To je dug proces, ali primjetno je već da nam se polako širi publika i van struke.
Internet je idealan medij da se tako nešto postigne, a Vizkultura je u tom smislu na dobrom putu!
Super Prostor pratite na
superprostor.com
twitter.com/superprostor
facebook.com/superprostor
