Gotovo punih sedamdeset godina čekao je riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti na svoj vlastiti prostor, a sedam godina nakon smrti jednog od pionirskih predstavnika konceptualne umjetnosti u našoj regiji nazvane Novom umjetničkom praksom, autora jednog od najranijih primjera strukturalnog filma, umjetnika koji je na našem području utabao put performansu, body-artu i umjetnosti u javnom prostoru, dočekali smo prvu retrospektivnu izložbu Tomislava Gotovca. Otključavanjem vrata novog MMSU-a u prostoru bivše – ili, kako kaže ravnatelj MMSU-a umjetnik Slaven Tolj, naglašavajući ulogu kulture u proizvodnji društvenih odnosa i znanja, ponovno upogonjene – tvornice Rikard Benčić u središtu Rijeke, otvoren je put i stvoreno mjesto na kojem Gotovčev opus neće biti samo historiziran, već i reaktualiziran kako bi posvjedočio o svojoj transformativnoj snazi da artikulira uvijek i iznova aktualna pitanja.
*Pročelje novog MMSU-a / foto: Institut Tomislav Gotovac
Ne radi se o tome da Tomov rad dosad nije bio stručno i teorijski obrađen u kontekstu proizvodnje povijesnog narativa o suvremenim umjetničkim praksama u nas. Dapače, svaki ozbiljniji pregled umjetnosti 1960-ih i 1970-ih u lokalnom kontekstu nije mogao izbjeći njegovo ime. Pa i u kritičkom pregledu historijskih jugoslavenskih avangardi, neoavangardi i postavangardi, koji su pod imenom Nemoguće povijesti (Impossible Histories) 2003. godine uredili Miško Šuvaković i Dubravka Djurić, a objavio prestižni MIT, Tomu je osigurano mjesto, i to s posebnim naglaskom na njegov doprinos avangardnom filmu i stvaranju “terora antifilmom”. Iste je godine dobio Gotovac i svoju monografiju, objavljenu u izdanju Hrvatskog filmskog saveza i Muzeja suvremene umjetnosti. U Gotovčevoj marginalnoj poziciji autsajdera, čovjeka koji se cijelog života nalazio ”između” – između umjetnosti i života, filma i realnosti, Zagreba i Beograda, između činovnika i umjetnika, slobode i službe, anarhije i društva, a u hibridnom, ali plodonosnom prostoru na granicama umjetničkih medija artikulirao svoj umjetnički rad – povijesno-umjetnički diskurs prepoznao je izvanredno relevantnu afirmaciju jedne umjetničke ličnosti. No u široj, kolektivnoj svijesti javnosti Gotovčev se lik zadržao na figuri “smiješnog starca koji se voli skidati u javnosti”. Tumačenje Gotovčeva javnog ogoljivanja i slike nagog (i nereprezentativnog) muškog tijela u javnom prostoru kao poriva za egzibicionizmom čini se podjednako površno, koliko i opasno, krajnje pojednostavljeno i razaralački destruktivno. Ono što je započelo tiho i stidljivo na obroncima Medvednice kada je mladi Gotovac, nakon povratka iz vojske, manifestno skinuo odjeću s gornjeg dijela tijela i pokazivao časopis Elle (koji i tada, a i danas predstavlja sinonim za društveno konstruiranje i etabliranje idealne slike ženskog tijela), nastavilo se čitavog njegovog života brojnim akcijama i performansima u kojima je vlastito nago tijelo instrumentalizirao postavljajući ga u službu umjetnosti. Istovremeno je vlastitim tjelesnim razotkrivanjem otkrivao načine i mehanizme kojima su naša ostala (obučena) tijela instrumentalizirana od strane neke “svevišnje” hegemonije, sputana konvencijama, društvenim konstrukcijama i neprestano podvrgnuta ideologiji. Sve što sam radio na ulicama bio je moj sukob sa stvarnošću na jedan pasivan način, jer nikoga nisam silio da čini to isto. Na kraju krajeva, mislim da me je bilo i zabavno gledati. Stavljao sam sebe u jedan neugodan položaj da bi drugima, možda, bilo ugodnije, izjavio je u intervjuu objavljenom u časopisu Kontura 1994.
*T. Gotovac: Pokazivanje časopisa Elle, 1962. / foto: Institut Tomislav Gotovac
U možda najčuvenijem “nagom” performansu – onom poznatom pod popularnim nazivom Zagreb, volim te!, čiji puni naslov glasi Ležanje gol na asfaltu, ljubljene asfalta – hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari – kojeg 1981. izvodi u zagrebačkoj Ilici uspostavlja složenu vezu između individualnog, “neprilagođenog” tijela i institucionalnog aparata. (Aluzija na ime izložbe Neprilagođeni koju je Tihomir Milovac kurirao 2002. u zagrebačkom MSU-u, a koja je uključila i Gotovčev rad, posve je namjerna.) Kao simboličku poveznicu Gotovac uzima Hawksov film, a vlastitu poziciju “usamljenog” umjetnika koji bježi pred policijskom represivnom kontrolom uspoređuje s divljim, slobodnim životinjama koje u filmu Hatari postaju lovine, budući zatočenici zoološkog vrta. Gotovca tada zaista i jest privela policija, a potom je osuđen na novčanu kaznu za prekršaj. Nagost je u javnom prostoru bila nezamisliva tema, piše Milovac u katalogu spomenute izložbe, a Gotovac ju je prometnuo na razinu par excellence provokacije institucionalnog sistema.
*T. Gotovac nakon akcije Zagreb, volim te!, 1981. / foto: Ivan Posavec (izvor: Institut Tomislav Gotovac)
Zazivanje određenog filma kao simboličke reference, kao uzora i kao medija kojim se koristi kako bi strukturirao ne samo vlastiti umjetnički rad, već i život predstavlja pravilo, a ne iznimku u Gotovčevu opusu. Tom je, naime, bio strastveni filmofil, gotovo pa “filmomanijak”: u djetinjstvu je svakodnevno nakon škole odlazio u obližnje kino u Krajiškoj ulici, a svoju dječju imaginaciju raspršivao u akciji izrade vlastitih filmskih žurnala, DIY (anti)časopisa u kojima bi sabirao svoje bilješke o odgledanim filmovima, kino ulaznice i izvatke iz novina. Omiljene filmove pogledao je nekoliko desetaka, ako ne i stotina puta. U svojoj “filmskoj groznici” živio je kontinuirano i tijekom činovničkog radnog staža koji je potrajao čitavu dekadu (a svoje će službovanje kasnije, u već citiranom intervjuu iz časopisa Film, nazvati svojim prvim hepeningom), sve dok napokon na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i TV ne upiše filmsku režiju 1967. godine i postane dijelom Crnog talasa. U jednom od antologijskih crnovalnih ostvarenja, filmu Plastični Isus Lazara Stojanovića, Gotovac je izveo “umjetnički rad unutar umjetničkog rada”; u filmu je, naime, zabilježena scena golog Gotovca kako nag trči ulicama Beograda, svojevrsna anticipacija kultnog zagrebačkog performansa koji će uslijediti 10 godina kasnije.
Fascinacija filmom te film kao strukturalno načelo za sam život i za svakodnevicu u srži je Gotovčeva djelovanja, ali i življenja. Njegovo shvaćanje nerazmrsive povezanost stvarnosti i fikcije, života i filma sažeto je postavio u vlastitoj maksimi koju je 1977. izrekao u intervjuu za časopis Film: čim otvorim ujutro oči, gledam film. U poleđini ovog “življenja filma” nalazi se zapravo iskrena i stalna potraga za onim što stoji u odnosu između mojih očiju i onoga što gledam, kako je sam rekao u istome intervjuu, u samouvjerenom (odgovornom, svjesnom) gledanju i življenju. (Riječi Potrebno je živjeti samouvjereno… gledajući Gotovac je umetnuo kao podnaslove u svom programatskom filmu Prijepodne jednog fauna.) Stoga je retrospektivna izložba u riječkome MMSU-u postavljena kao svojevrsni film, film o umjetničkom geniju čiju priču možemo pratiti poput filmske priče junaka u kakvom narativnom filmu. Na izložbi se brojna desetljeća umjetničkog stvaralaštva odmotavaju polako i pažljivo kao što se odmotava i filmska vrpca, dopuštajući svjetlosti projektora da na nasuprotnom platnu iscrta pojavne oblike figura u pokretu.
*Print rada T. Gotovca na banneru na pročelju novog MMSU-a / foto: Institut Tomislav Gotovac
Naslov izložbe – Anticipator kriza: Kuda idemo ne pitajte – slikovito sažima Gotovčevo meandriranje ideološki zacrtanim poljima i vješto zaobilaženje institucionalnih regula, aktualizirajući pitanje: može li umjetnik ostati nepredvidiv i interese vladajućeg establišmenta izvrtati u vlastitu ‘korist’?, kako stoji u popratnom tekstu. Imajući na umu nedavne negativne (ali ne i konstruktivne) kritike na račun projekta Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture, čiji je prvi krupniji rezultat upravo otvaranje MMSU-a, trebamo se zapitati zašto se umjetnost i kultura neprestano postavlja u poziciju “obrane vlastitih teritorija” i vlastitih interesa. Zašto se pasivnost, ne-akcija, ne-činjenje na drugim društvenim, ekonomskim i političkim poljima prešutno prihvaća, dok se na području kulture gotovo svaka akcija, svaki čin, svako ulaganje mora višestruko opravdavati? Zgrada novog MMSU-a vlastito otvaranje javnosti nije dočekala u reprezentativnom izdanju; dapače, bivši industrijski prostor uređen je i adaptiran upravo onoliko koliko je potrebno da započne nova faza u njegovu životu, i upravo onoliko koliko su mu zadani vremenski, novčani i infrastrukturni okviri ostavili mogućnosti. A gotovo sigurno je da su i premašili objektivno postavljene mogućnosti. Kao što je projektom adaptacije zgrade bivše tvornice u budući muzej, predstavljenom na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2016. godine, autorski tim predvođen Dinkom Peračićem, Mirandom Veljačić, Eminom Višnić i Slavenom Toljem pod egidom “to trebamo – to radimo” poručio da je mnogo bitnije djelovati i pronalaziti rješenja, nego čekati da se nešto realizira pod idealnim uvjetima (koji se u stvarnosti i tako nikada ne ostvare), tako nas i Tomislav Gotovac uči da impromptu djelovanje pod krilaticom “snađi se, druže” i improvizacija na licu mjesta može ostvariti čak i mnogo zanimljivije rezultate no što bi bili oni unaprijed planirani i predviđeni. Kada nije imao filmsku kameru u ruci, Tom je posegnuo za fotografskim aparatom i snimio neke od svojih najpoznatijih foto serija (Glave, Ruke, Kofer, Cara Dušana 11 itd.), u čijoj je strukturi i dalje film. Budući da nije imala resurse i sredstava za gradnju nove zgrade muzeja, Rijeka je posegnula za starom građevinom koja je i predugo čekala na svoju novu namjenu. Upravo u toj činjenici leži i prednost “novo-stare” zgrade MMSU-a, u njezinoj (upravo ponovno) dokazanoj snazi da se prilagodi novoj funkciji, adaptira na novi kontekst, da reagira na nešto novo. I ono što je ključno, da pritom i dalje postoji.
*Print rada T. Gotovca na banneru na pročelju novog MMSU-a / foto: Institut Tomislav Gotovac
Autorica: Jelena Pašić / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu možete pronaći na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
