Zašto je u Hrvatskoj sve manje papirnate arhitekture, eksperimentalnih i spekulativnih projekata?
U svom prošlogodišnjem video projektu nazvanom Pasajes, Sebastian Diaz Morales, suvremeni argentinski umjetnik, izmišlja cijeli jedan novi grad. (pogledajte link). Inspiriran Borgesovim djelom, on od niza nepovezanih prostora Buenos Airesa stvara jedan kontinuiran i beskrajan labirint; paradoksalan, nestvaran, a ipak posve zamisliv i moguć. Jednostavnom montažom, ili “manipulacijom”, kako sam kaže, kadrova raznorodnih interijera, javnih i polujavnih, gledatelju se čini da izlaskom kroz vrata jednog istovremeno ulazi u drugi, i tako unedogled.
*Sebastian Diaz (screenshot iz videa; via channel.louisiana.dk)
Moguće bi bilo mapirati kretanje glavnog lika u videu i iscrtati tlocrte ovog piranezijevskog prostora. Moguće bi bilo zamisliti niz scenarija u tom beskrajnom interijeru. Režijom i montažom autor dakle uspijeva “izgraditi” jednu uvjerljivu i konkretnu arhitekturu, s jasnom arhitektonskom i prostornom idejom.
Ulazi li ovaj rad – koji je inspirativniji i poetičniji od većine toga što se danas naziva arhitekturom – u “arhitektonski korpus”? Pripada li on uopće arhitektonskom diskursu i u kojem je odnosu s njim? Odnosno, što to “prava arhitektura” – osim svoje materijalnosti – posjeduje, a ovaj rad ne? (Reći da je arhitektura samo ona izgrađena, bilo bi prije svega – porazno. Ali i površno.)
Rez
Je li moguće biti arhitekt i istovremeno biti zadovoljan stanjem i razvojem suvremene arhitekture? Odnosno, može li ijedan arhitekt, igdje na svijetu, biti zadovoljan izgrađenim, bez obzira misli li se na hrvatsku ili svjetsku arhitekturu? Što bi se iz jednog takvog pomirljivog i samozadovoljnog stava dalo zaključiti o samim arhitektima, o širini njihove ambicije, o snazi njihove vjere u arhitekturu? To je…to?
Drugim riječima: predstavlja li današnja arhitektura uistinu kreativni maksimum koji arhitekti mogu ponuditi svijetu? Jesu li sve te hvaljene realizacije koje se vrte po časopisima, na internetu, kojima se dodjeljuju nagrade, zaista vrhunac arhitektonske kreativnosti i misli? Ako ne, što onda jest?
(Nastranu vapaji da je arhitektura danas “u krizi” – ta se fraza ponavlja otkad je svijeta i vijeka. I ponavljat će se i dalje. Arhitektura je uvijek u krizi i uvijek će biti u krizi. I nastranu – bar načas – činjenica da je i svijet u krizi, gospodarskoj, političkoj, moralnoj ili kakvoj god. Kreativnost s tim ne bi trebala imati veze.)
Suočavanje s iluzijama
Odavno se odustalo od iluzije da bi arhitektura – sama po sebi – mogla svijet promijeniti nabolje. U neravnopravnoj i nečasnoj borbi s politikom i novcem, arhitektura ionako nije imala nikakvih izgleda: njen “društveno-politički” učinak jednostavno je zanemariv, ili, u najboljem slučaju, dekorativan. Arhitektura ne može nahraniti gladne, niti napojiti žedne. Ne može zaustaviti ratove niti iskorijeniti siromaštvo i nepravdu. Ne može čak ni ono što bi, po logici stvari, morala moći – riješiti vječni problem udomljavanja beskućnika ili izbjeglica.
Degradirana na uslužnu djelatnost, namijenjena prvenstveno onima koji si takvu vrstu prostorne estetizacije mogu priuštiti, arhitektura je postala efemerna, isključiva i – nejasnih namjera. Svršeno je s manifestima, subverzijom i otporom – najpoznatiji arhitekti danas rade i za diktatore i za zločince, pa i za čitave režime koji sasvim otvoreno krše ljudska prava. Usput se smišljaju i opravdanja: “kvalitetna” arhitektura mogla bi, kažu kompromitirani i slavni autori, pridonijeti kulturi i razvoju takvih društava. Zašto još i arhitektonski zakidati potlačene i progonjene? Za novac se, dakle, prodaju i oni koji novac i izgrađeni opus već imaju; kakvu moralnu poziciju onda očekivati od arhitekata koji jedva preživljavaju ili tek počinju stvarati?
*Zaha Hadid, Heydar Aliyev Center, Azerbaijan, 2014. (via arcspace.com)
Pa ipak, arhitektura je disciplina koja je oduvijek obećavala i voljela obećavati: bilo bolji svijet (ovozemaljski ili onozemaljski), bolju kvalitetu života, zajamčeni minimum životnog prostora, sunca i zraka, ljepše i humanije gradove i kuće. A glavni pokretač takvih razmišljanja i takvih obećanja bila je upravo tzv. “papirnata arhitektura” (paper architecture).
Ova danas sve zanemarenija vrsta arhitekture – arhitektura koja se ne gradi, arhitektura koju često nije ni moguće izgraditi – bila je oduvijek glavnim laboratorijem arhitektonske misli. Arhitektura je to koja, zbog ovih ili onih razloga, ostaje postojati samo na papiru i u razmišljanjima onih koji cijene njen potencijal.
Nekad su to radikalni i trenutno neizvedivi projekti: kuće koje lebde, čitavi kompleksi koji se kreću krajolikom, utopijski gradovi pod morem ili kolonije u dalekom svemiru. Nekad ne. Nekad se radi o sasvim realnim projektima i vizijama, koji ipak neće biti izvedeni, jer se jednostavno ne uklapaju u društveno-političko-ekonomsku računicu stvarnog svijeta.
*Hans Hollein, Highrise Building, Sparkplug, project, 1964. The Museum of Modern Art, New York (via domusweb.it)
Averzija prema negrađenju
U pragmatičnim, (poli)tehničkim školama arhitekture, kakve su na cijeni na ovim prostorima, od Njemačke i Švicarske pa sve do Makedonije, papirnata se arhitektura oduvijek gledala svisoka, i često ne s previše razumijevanja; ta kakva je to arhitektura koja ne postoji u stvarnom prostoru, kakva je to neopipljiva stvarnost, bez opeke, stakla, betona i čelika? Čemu arhitektura u koju se ne može ući, u kojoj se ne može boraviti?
Jer zna se što je arhitektura. “Pravi arhitekt” mora graditi i mora željeti graditi, uči se na ovim školama. Nezamislivo je biti drukčiji arhitekt, imati drukčije prioritete. To je gubitak vremena. “Pravi arhitekt” je svršen stručnjak, školovan i spreman. On/ona mora žudjeti za gradnjom i gradilištem, za realizacijom svojih skica i projekata – ma kakvi oni bili; nepromišljeni, nedomišljeni, nezreli ili devalvirani kompromisima. U konačnici, realizacije u arhitekturi su poput golova u nogometu: na kraju se samo one broje, samo one utječu na konačni rezultat. U većini slučajeva, samo se njih nagrađuje i njih priznaje kao Pravu Arhitekturu. Crteži, projekti, ideje, samo su alati; oni ne mogu biti sam sebi svrhom. (Unatoč tome, neki od najsnažnijih projekata hrvatske arhitekture ostaju upravo oni “papirnati”, neizvedeni i neizvedivi: od Richtera i Mutnjakovića, do Vitića i Crnkovića ili Radonića i Rake.)
*Crnković s maketom Kuće sa 6 jednakih prostorija
Moć prostorne vizualizacije
Nasreću, ne misle svi tako. U uvodu knjige Perfect Acts of Architecture iz 2002., Jeffrey Kipnis piše: “Danas je jasno definirana povijest arhitektonskog crteža koji je sam sebi svrhom (as an end in itself), koji je u potpunosti jedno realizirano, samodostatno arhitektonsko djelo, a ne tek reprezentacija nečeg drugog.” Kipnis je samo jedan u nizu arhitektonskih mislilaca koji s pravom tvrde da je papirnata arhitektura jednako važna kao ona izgrađena, ili bar izuzetno važna na jedan drukčiji način.
Arhitekti su, uostalom, više od drugih ljudi sposobni “čitati” crteže i 3D vizualizacije kao stvarne prostore, osjećati ih gotovo fizički, “šetati” njima, učiniti ih – bar u svojoj glavi – sasvim stvarnima. Stoga je donekle paradoksalna pomisao da je arhitektima manje nužno nego drugima vidjeti izgrađen projekt da bi ga shvatili. I bez gradnje, naime, arhitekti razumiju ideju projekta, njegovu namjeru i prostornu logiku, sav njegov potencijal, kada bi se projekt realizirao. Arhitekti, kao malo tko, mogu crtežima i (neizvedenim) projektima komunicirati i razmišljati.
Što arhitektura MOŽE biti
U širem smislu, papirnata arhitektura ne mora uopće biti na papiru. Papirnata arhitektura – u ovom kontekstu – može biti i video rad s početka teksta, 3D vizualizacija prostora u nekoj video igri, kompjuterski generirana virtualna stvarnost, i tsl. Ona može biti filmska scenografija – poput futurističkog, kišnog Los Angelesa iz Scottovog Blade Runnera (1982). Po svom cilju i načinu razmišljanja i poruke, papirnata arhitektura može biti vizionarska, spekulativna, narativna, znanstveno-fantastična, virtualna. Utopijska i distopijska.
*Scena iz filma Blade Runner (1982.) (via filmcaptures.com)
Jedno je ipak zajedničko svim ovim pristupima i različitim “žanrovima”, a to je eksperiment, odnosno istraživanje. Zajedničko im je “maštanje” o jednoj više ili manje mogućoj, alternativnoj arhitekturi – o jednoj slobodnijoj, naprednijoj, nesputanijoj arhitekturi. Jedino na taj se način mogu istraživati granice discipline – simulacijom postojanja arhitekture neprisiljene na kompromise.
Papirnata arhitektura je, dakle, od ključne važnosti za arhitektonsku kreativnost uopće, jer demonstrira arhitektonski potencijal, pokazuje ne što arhitektura jest, nego što arhitektura može biti, što je jednako važno, ako ne i važnije.
Laž obrazovanja
Upravo takva vrsta razmišljanja i zamišljanja ono je čime se već generacijama inspiriraju i opijaju studenti arhitekture diljem svijeta. Upravo zbog tih obećanja ostaje se bdjeti noćima. U samim temeljima arhitektonske edukacije je dakle i Velika Laž: obećanje uspjeha, iluzija o važnosti struke, snovi o značaju budućih vlastitih projekata. Studenti arhitekture navedeni su da vjeruju da će u životu raditi važne i velike stvari, mijenjati povijest i živote ljudi, ispitivati granice vlastite kreativnosti, koračati stopama najvećih.
Nakon mukotrpnog studija, slijedi diploma, pa, ako je sreće, posao u nekom od arhitektonskih ureda. I onda jedno veliko triježnjenje. Jer u pravilu se projektira i gradi nešto sasvim drugo, nešto učinkovitije, banalnije, nevažnije, jeftinije, s manje vizije i hrabrosti. Izgovora za osrednjost izgrađenog je bezbroj, od ograničenog budžeta, nelogičnih zakona o gradnji, nesofisticiranih ili konzervativnih klijenata, nerealno kratkih rokova i tsl. Frustracija je neizbježna.
Luksuz negrađenja
Utočište i inspiraciju u papirnatoj arhitekturi kroz povijest su pronalazili mnogi frustrirani arhitekti, jer papirnata arhitektura – baš poput studentskih projekata – istražuje arhitekturu “u idealnim uvjetima”, nesputanu svim onim realnim ograničenjima koje svijet svakodnevno nameće. Papirnata se arhitektura bavi (ili bi se trebala baviti) idejama i razmišljanjem, istraživanjem i eksperimentiranjem, dakle onim što mnogi smatraju samom srži arhitekture. Izvedbene detalje ionako danas rješavaju neki specijalizirani stručnjaci.
Nešto od svega toga mora imati smisla, i mora davati ploda, jer su mnogi danas poznati arhitekti svoju filozofiju formirali, i svoju karijeru kovali upravo na papiru i papirnatim natječajima, na utopijskim projektima i hermetičnim vizijama, počevši od Petera Eisenmana ili Elie Zennghelisa, sve do Rema Koolhaasa, Daniela Libeskinda, Bernarda Tschumija ili Thoma Maynea. I ne samo to, neki od najinspirativnijih arhitekata prošlog stoljeća gotovo da uopće i nisu gradili; od Archigrama ili Cedrica Pricea sve do legendarnih Johna Hejduka ili Lebbeusa Woodsa.
*Lebbeus Woods, San Francisco Project: Inhabiting the Quake, Quake City, 1995, Collection SFMOMA, Accessions Committee Fund purchase; © Estate of Lebbeus Wood (via archdaily.com)
Doprinos i utjecaj spomenutih arhitektonskih vizionara na razvoj suvremene – izgrađene i izvedive – arhitekture nemoguće je zanemariti i nemoguće izmjeriti. Isto tako, neizbježan je njihov utjecaj na arhitekturu koja tek dolazi. Opet Kipnis: “Moć arhitektonskog crteža stoljećima je privlačila obožavatelje. Ali, što je još važnije, još od izuma perspektivnih pomagala Filippa Bruneleschija preko Ruševina Engleske banke (The Bank of England in Ruins) Josepha Gandyja, pa sve do Miesove kristalizacije moderne u projektima berlinskih nebodera, arhitektura je obilovala crtežima koji su svojom snagom mijenjali i sam razvoj discipline. (…) Evokativni crteži poput Le Corbusierovog perspektivnog prikaza Maison Dom-Ino ili Hodajućeg grada (Walking City) Rona Herrona promijenili su graditeljstvo kakvo smo nekoć poznavali.”
*Walking City on the Ocean l Ron Herron l 1966 l Courtesy MoMA (via articule.net)
Plamen na kraju tunela
Za mnoge, arhitekturu je lakše voljeti upravo zbog svega onoga što se nije uspjelo izgraditi, nego zbog onoga što je izgrađeno. Upravo neizgrađeno i sanjano svjedoči o snazi arhitektonske – i ljudske – ideje, o snazi vizije i kreativne slobode. Izgrađeno je u pravilu korumpirano pristajanjem na najrazličitije kompromise.
U današnjem vremenu, kad je sve manje prilika za realizacije i “prave” projekte, čini se neobičnim je da se (pogotovo mladi) arhitekti ne okreću više alternativnim načinima izražavanja i istraživanja. Neobično je da se ne izdaju knjige, ne organiziraju izložbe, ne podižu zanimljive web stranice i virtualne galerije. Neobično je da se ne riskira – jer nema se više što izgubiti.
Neobično je da se, u konačnici, ne pokuša privući pažnju indiferentne javnosti nekim drugim sredstvima, projektima poput Land(e)scapea Samija Rintale i Marca Casagrandea iz 1999. kada su se fine finske seoske kućice, na vitkim i drhtavim drvenim nogama, dale u bijeg od nezadrživog širenja gradova i onda zapalile, poput buktinja, obasjavši sjevernu noć.
Kako kaže Coop Himmelb(l)au: architecture must burn.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
