Na ljetos održanom Sarajevo Film Festivalu nagradu Srce Sarajeva za kratki dokumentarni film, u snažnoj međunarodnoj konkurenciji, dobila je mlada hrvatska filmašica i arhitektica Sara Jurinčić, za svoj novi film naslovljen Valerija. Saru poznajem i pratim još od studentskih dana, a njen uspjeh u filmskom mediju pratili smo i na Vizkulturi, kada je prije nekoliko godina na 14. izdanju festivala eksperimentalnog filma 25FPS za svoj debitantski film dobila jednu od nagrada. S novim filmom, koji će zagrebačku premijeru imati ponovno na 25FPS-a, koje se održava od 27. do 30. rujna u zagrebačkoj Kinoteci, vodi nas na putovanje u svijet bez muškaraca. Sarina osobna filmska priča vezana je za otok Ugljan i intiman susretu s vlastitim pretkinjama. O ovom iznimnom uratku tople i specifične atmosfere, istančanog vizualnog jezika i osebujnih autorskih nadogradnji, koji propituje ženske arhetipe, matrijarhat i vlastitu konfrontaciju s obiteljskim nasljeđem, te brojnim ostalim temama porazgovarao sam sa Sarom u dugom razgovoru u nastavku.
► Za početak, koliko ti znači nagrada Srce Sarajeva Sarajevo Film Festivala privatno, kao priznanje jednog od najvažnijih regionalnih festivala, a s druge strane profesionalno, što takva nagrada može donijeti u kontekstu kontakata, daljnje distribucije filma, festivala, nekih sljedećih projekata… ?
Sara Jurinčić: Ma presretna sam! Najviše mi znači to što je Srcem Sarajeva prepoznat moj filmski pristup, koji je prije svega eksperimentalan, što je pomalo atipično za dokumentarni film. Posebno veseli što je žiri prepoznao kvalitetu projekta u ovogodišnjoj snažnoj konkurenciji. Profesionalno, mislim da je najveća vrijednost ovakve nagrade što daje mladim autorima veću vidljivost i poboljšava plasman na važnije filmske festivale. Nadam da će pomoći pri razvoju mojih novih projekata i olakšati put do nekih kvalitetnih suradnji i koprodukcija. Ovime sam svakako dobila vjetar u leđa za započeti svoj prvi dugometražni projekt o kojem već dulje razmišljam.
► Prije Sarajeva film je premijerno prikazan na Sheffield DocFestu. Kakvo je to bilo iskustsvo, kakve su bile reakcije na film prikazan usred Velike Britanije imajući na umu da su, pretpostavljam, neki segmenti ritualnosti i običaja koje film komunicira vjerojatno bliži ovom regionalnom podneblju?
Sara Jurinčić: Baš sam zato bila toliko iznenađena reakcijama na film iako, kad bolje pogledaš, Velika Britanija je veliki otok, a Britanci neka vrsta sjevernih kišnih bodula. Film je tamo pobrao izvrsne kritike, a najviše su me dirnuli komentari ljudi koji su mi prilazili, ne samo nakon projekcija, nego po cijelom gradu, kako bi podijelili da ih je film taknuo. Iskreno, bolju svjetsku premijeru za Valeriju nisam mogla zamisliti, pogotovo jer se radi o jednom od najvažnijih britanskih festivala dokumentarnog filma. Sheffield je sve skupa bio odlično iskustvo i u smislu novih suradnji, jer radi veličine i rejtinga okuplja veliki broj internacionalnih filmskih profesionalaca.
► Film je u Sarajevu nagrađen u kategoriji kratkog dokumentarnog filma no, kao i tvoji raniji radovi, ima snažnu eksperimentalnu notu. Gdje povlačiš granicu između dokumentarnog i eksperimentalnog, postoji li za tebe i trebamo li je tražiti?
Sara Jurinčić: Iz moje perspektive, čvrsti rubovi u toj podjeli ne bi trebali postojati. Vidim dokumentarno, eksperimentalno, animirano i igrano kao alate kojima postavljamo pitanja i istražujemo odnose, značenja, ritam i mjesta. A ako postavimo prava pitanja, pokrećemo emocije. Hibridni film smatram mjestom slobode kojim propitujem te granice.
Zakoračila sam u filmski svijet preko analognih labosa i eksperimenata na legendarnoj 16-ici u Rotterdamskom W.O.R.M.-u i zagrebačkoj Klubviziji. Taj put se strukturirao kroz kolegije na ADU i ALU koje sam dodavala uz svoj studij arhitekture, nastavio na internacionalnim radionicama i kroz genijalnu Restartovu školu dokumentarnog filma, koja je ujedinila sve što sad do tad radila. Mislim da se baš radi tih početaka uvijek ponovo vraćam eksperimentali. Za mene je to najprirodniji način izražavanja. Uz to, veseli me vidjeti da je u dokumentarnoj konkurenciji Sarajeva ove godine bilo zaista izvrsnih filmova koji sve više naginju hibridnoj formi, te da se struja mijenja u tom smjeru. Od domaćih snaga istaknula bi odličan Horror vacui Borisa Poljaka (čiji su filmovi već kultni na eksperimentalnoj sceni) i intimističke Dezertere Damira Markovine.
► Što ti je bio primarni drive kada si započela razvijati scenarij i koncept filma? Što su osnovne poruke koje bi željela da komunicira?
Sara Jurinčić: Projekt prije svega počiva na procesu rastanka – na toj emociji sam gradila film. Valerija je bila predvodnica matrijarhata u kojem sam odrasla, bile smo jako bliske. Njen odlazak napravio je rascjep u svemu što mi je poznato. Učila sam od nje najviše na taktilnoj razini i to je ono što sam odlučila postaviti kao glavnu filmsku rečenicu. Jer me je na upravo taj način, bez mnogo riječi, naučila kako se suočavati sa svijetom. Zato sam krenula istraživati pogrebne otočne rituale i ženske narative. Postavila sam naš klasični ritual na groblju kao intimno mjesto susreta s ženama kojih više nema. Zatim sam nastavila istraživati ženske linije obiteljskih stabala, generacije mojih otočkih pretkinja i tradicionalne rituale koji se često događaju na granici svjesnog i nesvjesnog.
Film otvara poezija Olje Savićević Ivančević (Vijek), a nakon toga puštam ritmu otočanki da sam nosi naraciju. Dubinski osjećam taj ritam kao njihov genetski kod. Na taj način, s mojom voljenom nanom Valerijom kao vodiljom, pričam priču o svim mojim ženama.
► Tema filma ima obiteljsku pozadinu, svojevrstan je dijalog s tvojom Valerijom. Koliko ti je segment osobnog i biografskog značajan u radu te koliko ti je bilo važno da ste ti i majka protagonistice u filmu?
Sara Jurinčić: U većini svojih projekata polazim od osobnih iskustava. Smatram najiskrenijim prenositi emocije i stanja koje sam iskusila na svojoj vlastitoj koži. Mislim da autentičnost onog što podsvjesno proživljavamo time izlazi na površinu. U ovom filmu generacije žena se susreću kroz naš ritual na groblju. Zato je sudjelovanje moje mame Lidije zaokružilo cijeli proces i značilo mi više od svega. Nakon nekog vremena je pristala biti dio filma, preživjele smo naporno snimanje i ne mogu biti sretnija što je bila dio tima. Rad na projektu je dodatno osnažio naš ionako bliski odnos i povezao nas na dubljoj razini s mjestom s kojeg potječemo.
► Uratke bazirane na obiteljskim pričama, koliko god intimne ili malene one bile, uvijek doživljavam kao neko predivno autorsko štićenje od zaborava i(li) osobno čišćenje, koje film sigurno može precizno uloviti i ovjekovječiti. Kako to komentiraš?
Sara Jurinčić: Zaista se slažem s tobom. Mislim da je priča snažnija što je intimnija i manja. Kad smo pred osobnim pričama one nas potpuno ogoljuju i kao autorice/autore i kao gledatelje. Suočavanje sa generacijama mojih pretkinja kroz ovaj projekt, bio je intiman i katarzičan proces, jer su baza filma žene koje su proživjele teške živote hrabro noseći puno tereta. Takav pristup uvijek intenzivan, ali vrijedi u trenutku kad ljudi prepoznaju dijelove svojih priča u našima, ako imamo dovoljno hrabrosti biti autentični. To ispreplitanje je posebno mjesto susreta. Uzbudljivi su mi narativi običnih događaja, uz koje možda svakodnevno prolazimo bez da ih zamijetimo, ali kad ih postavimo u neku novu perspektivu i odnose, odjednom shvaćamo koliko kompleksnih podsvjesnih layera oni otvaraju. U Valeriji nas, na primjer, ritual na groblju postepeno vodi iz stvarnosti sve dublje u podsvjesno, da bi do kraja filma prešli u potpuno intimni prostor pretapanja generacija.
Naoko banalni ritual čišćenja poprima puno dublja značenja ako ga promatramo iz drugačijeg kuta. Sužavam postepeno vizualno polje kako bi prešli u sve klaustofobičniji prostor čvrstih pravila i rituala, koji nas dovodi do intimnih mjesta u nama samima. Izvire sve suprotno od tvrdih čvrstih kamenih fasada, mekana materija taktilnog i kože, kao kontrast koji prožima sve moje žene. U posljednjem stadiju filma potpuno prelazimo u individualne karaktere mojih pretkinja, kojima dajem prostor u (i na) sebi.
► Prepoznajem u odabiru kadrova, estetike i elemenata korištenih kroz fotografiju u filmu snažan arhitektonski kontekst. Osim toga napominješ da ti je, kao polazišna točka, važan genius loci i njegovi slojevi. Pretpostavljam da su ti zbog arhitektonskog obrazovanja važni i svojevrstan minimalizam, geometrija i elementarnost vizualnog izričaja. Kako to komentiraš te koliko ti je bilo bitno imati jasnu viziju o tome s direktorom fotografije Ivanom Slipčevićem?
Sara Jurinčić: Oduvijek mi je bilo prirodno osjetiti situacije i odnose kroz aspekt prostora: taktilnim i vizualnim. To je krenulo još od bavljenje suvremenim plesom i klasičnim crtežom, pa se nastavilo kroz arhitekturu koja mi je pružila priliku da istinski konceptualno razmišljam. Taj razvoj je bio prilično organski i ključno me oblikovao. Konceptualizacija i ogoljivanje stvari do biti mi je najvažniji dio procesa, a alati koje navodiš su upravo ono čime oblikujem ideje. Zato obožavam arhitektonski i filmski pristup – kad je osnova projekta svedena na čiste i osnovne gradivne elemente, ostavljamo slobodan prostor za interakciju s gledateljem/korisnikom, koji svojim sudjelovanjem i osobnom interpretacijom uvijek iznova dovršavaju projekt. Ako ostavimo sadržaje djelomično otvorenima, otvaramo zanimljiv prostor za projekcije i intervencije drugih.
Kao što spominješ, druga važna polazišna točaka mojih projekata je genius loci. Tu ne mislim nužno samo na fizička mjesta u klasičnom dokumentarnom smislu, već me prvenstveno zanimaju prostor i krajolici unutar karaktera, intimni landscape koji je često snažno uvjetovan mjestom s kojeg ljudi potječu i emocijama vezanim uz taj specifični prostor.
Što se tiče kinematografskog koncepta filma, glavni motiv bili su layeri generacija i generacija žena koji se prelamaju i reflektiraju kroz naš ritual na groblju. Zato sam element refleksije željela naglasiti kao glavni vizualni ključ. To sam detaljno razrađivala s direktorom fotografije Ivanom Slipčevićem s kojim je bilo jako inspirativno raditi. Oboje u bazi naginjemo analognom eksperimentalnom filmu (a razumijevanje konteksta došlo je prirodno radi dalmatinskih korijena) što je učinilo proces rada organskim. Uz to, njegovi komentari pri kraju montaže dali su key note filmu, uz one Igora Bezinovića i Nebojše Slijepčevića koji su mi bili velika podrška.
► Spomenula si u nekoliko intervjua žensku snagu, tu žensku liniju filma koja čini samu radnju i početnu točku filma. Ne samo da je jasno vidljiva kroz film, nego u ti žene bile bitne i u kontekstu suradnica koje su se dogodile kroz film, od Olje Savičević Ivančević do Dunje Vejzović?
Sara Jurinčić: Od samog početka projekta dobila sam šansu surađivati s genijalnom ženskom ekipom koja kreće od mojih uzora iz najužeg obiteljskog kruga, a nastavlja do književnih, pjesničkih i glazbenih – presretna sam da su sve redom objeručke prihvatile suradnju i dale mi veliku podršku. Tako me rad na ovom filmu povezao sa snažnim timom koji mi je bio inspiracija. Kao što sam već spomenula pjesma Vijek Olje Savičević Ivančević je glavna naracija filma, a Oljini savjeti i poticaj bili su mi ključni za razvoj projekta. Legendarna Dunja Vejzović zaslužna je za izbor završnog napjeva tradicionalne otočke glazbe, dok je suradnja s talentiranom Martom Kolega i ženskim zborom Fige dodala layer suvremene interpretacije rituala. Inspirativna Udruga žena Luzor iz Preka koju vodi Vilma Jozić i sve generacije njenih članica povezale su me s mjestom s kojeg potječem, a moja producentica Vanja Jambrović davala mi je ogromnu podrška od prvog koraka projekta. Za kraj, najviše od svega mi je značilo sudjelovanje moje mame Lidije. Kroz rad na filmu me zanimao tabu smrti i starenja, koji je u današnjem društvu posebno nametnut ženama. Smatram to silno važnim temama, jer se radi o prirodnim procesima koje ne bi trebao tabuizirati. Ovim putem ih propitujem dajući vizualnim narativima otočanki mjesto na svojoj koži. Tako se skup pretkinja koje su bile ispred kamere zaokružio združenim ženskim timom koji mi je bio podrška iza kamere. Taj spoj je ključno oblikovao film i mislim da mu je dao posebnu energiju. Tu moram ponovo napomenuti i izvrsnu suradnju s Restart laboratorijem i mojom Vanjom. To je ekipa koju sve redom osjećam kao svoju filmsku familiju!
► Kako napominješ u opisu filma, izostanak muškaraca u obiteljskoj i otočkoj povijesti nije slučajan scenarij, već realna činjenica, koja za posljedicu ima specifičnu poziciju žena?
Sara Jurinčić: Što se tiče konteksta, baš taj odnos koji spominješ je okosnica filma, na otocima je u prošlosti vladalo siromaštvo, a muškarci se često nisu vraćali s rada u inozemstvu. Bili su ili pomorci ili su odlazili na rad u Ameriku/Australiju, a žene su zato većinom same nosile teret mnogobrojnih obitelji. Bile su primorane preuzeti sve kontrastne uloge, bivajući i radnice i majke mnogobrojnih obitelji, često preživljavajući čisto zahvaljujući svojim prkosnim osobnostima. Tako su nastale samoodržive ženske obiteljske grane, koje su generacijama preživljavale noseći na leđima uloge oba roditelja. Trenutke mira za sebe, kojih jedva da je bilo, zato su kriomice provlačile kroz ženske rituale. Na ritmu tih rituala oblikovala sam film. Radnje koje inače uzimamo zdravo za gotovo zapravo su prepune značenja i odvode nas iz svjesnog u nesvjesno, putujemo iz stvarnosti u layere unutrašnjih refleksija koji se produbljuju kako film napreduje.
► Zanimljivi su mi ti rituali na koje se referiraš pričajući o filmu, otočki rituali, vezani za pokojnike, odabire fotografija, groblja i drugo, koji nisu direktno ispričani kroz film, već su kontekst iza svega. Koliko ti je važan čitav pozadinski dio, ovakvi i slični razgovori o filmu koji su svojevrsna nadogradnja gdje, s pričom kao backgroundom, možemo/možeš otvarati teme koje on i njegov sadržaj potenciraju i započinju?
Sara Jurinčić: Bit je bio u suptilnom potenciranju osjećaja i atmosfere koji će podcrtati priču u pozadini. Radi se o svijetu silno kontrastnih osobnosti koji je nastao stjecajem povijesnih okolnosti koje samo upravo spomenuli. Spartanska pravila i kamena čvrstina, s puno puno topline duboko unutra. Zato gradim film na kontrastu – pričam istovremeno rječitu i nijemu priču o svojim otočankama. Pulsiranjem njihovih karaktera u zadnjoj sekvenci, dajem im prostor na svojoj koži i postavljam se u ulogu praznog platna. Za mene je to značilo suočavanje s njima, puštanje da kroz mene prođu – intimni proces žalovanja i suočavanja sa njihovom (ali i svojom vlastitom) smrtnosti. Ali osim toga i suočavanje s osobinama i teretima upisanim u sve nas, od kojih neke volimo, a s drugima se borimo, dok neke uopće nisu naše nego se prenose kao prtljaga generacijama, bez da ih je itko ikad otvorio i pogledao unutra. Radi se o procesu prihvaćanja cijelog tog niza naslijeđa i prtljage. Osim toga, česta zarobljenost žena u tradicionalnim ulogama je nešto na što sam također htjela obratiti pažnju.
► Fotografije na nadgrobnim spomenicima ili u osmrtnicama donekle su neugodna tema koju ljudi, suočeni sa smrću bližnjih, izbjegavaju te često na kraju odabir fotografija ostane slučajan, brzopotezan, a onda posljedično i bezličan, sveden na fotografiju s osobne karte, nedovoljno reprezentirajući identitet, duh i energiju pokojnika/ice. Pregledavajući sakupljenu arhivu fotografija s groblja koje koristiš u filmu čini mi se da zbilja postoji razlika u izborima, mnogo je žena na fotografijama nasmiješeno, vedro, drugačije…? Je li to neki specifikum, ljudi koji sami biraju taj vizualni narativ , koji onda čini (drugačiji) identitet mjesta?
Sara Jurinčić: Za mene je to prije svega vezano uz žene na Jadranu, te uz žene iz moje obitelji. Ali mislim da se radi o širem Mediteranskom običaju koji nas svih na neki način povezuje. Naglasak je naravno bio na otoku Ugljanu, a projekt je vizualno krenuo od portreta otočanki. Činjenica da mnoge od njih za života biraju svoju nadgrobnu fotografiju oduvijek me fascinirala. Smatram to odrazom čiste snage – kontrola koja ostaje čak i kad nas više fizički nema. Od toga sam počela stvarati vlastiti filmski vizual. Zanimali su me narativi svih tih žena prije mene, njihovi životi koji su snažno obilježeni ranije spomenutim kontrastnim ulogama i izostankom muškaraca. To ih je isklesalo. Postupak pretapanja s njihovim snažnim karakterima (divljim, tihim, nježnim, prkosnim…) značio je naš intimni susret. Istražujući ove portrete shvatila sam da neke od žena, pokopane u 94. godini života, nose fotografiju iz svoje rane mladosti, neke iz zrelih godina, a neke iz duboke starosti. Osjećala sam poeziju svih tih izbora – sve ih smatram dirljivima, jer radi se o trenutku života kad osjećamo najveću snagu.
Osim toga, često se bira i odjeća, krunica koju će držati u rukama, te niz ostalih detalja. Meni je primiti te upute bio poseban trenutak. Nekad se one prenose i godinama ranije, kad žene osjete da je vrijeme (kao i mnoge njihove mediteranske rođakinje (Almodovar – Dolor y Gloria)).
► Vizualnom narativu sastavljenom od fotografija, snimki procesa boravka na groblju i rituala čišćenja u jednom segmentu filma pridodaješ taktilne kadrove koji odskaču od stvarnosti. Kakve reference one potenciraju?
Sara Jurinčić: Radi se o postupnom prelasku iz svjesnog u podsvjesno, gubljenja u intimnom prostoru koji se otvara kroz repetitivnost i ritam rituala čišćenja. Kadrovi koji se polako od početka filma suptilno uvode kao disrupcija stvarnosti, ulaskom na groblje dobivaju puninu. Taktilna sjećanja na učenje rukama, bez puno riječi. Tako sam učila od moje Valerije i od njene majke (stare nane), a one od svojih majki i nana. Ponavljajući što njihove ruke i tijela rade, naučile su nas kako se suočavati sa svijetom, kako biti hrabre, kako se postaviti. Ujedno to su i ženski rituali kroz koje bi se okupljale, dijelile najintimnije misli, ženska sjećanja. Zato sam taktilni sloj odlučila postaviti kao vodeću filmsku rečenicu. On je uz ritam glavna narativna vodilja. Osjećam ga kao puls svojih otočanki.
Tu moram istaknuti da je proces rada na filmu s montažerom Tomislavom Stojanovićem i dizajnerom zvuka Jensom Christianom Bo Johansenom bio izniman. Imala sam ideju da paralelno gradimo zvuk i rezove, kako bi mogli eksperimentirati i na tom polju, te postići specifičnu taktilnosti i ritam. Presretna sam da su imali povjerenja upustiti se u takav zahtjevniji pristup, kojim smo izgradili poseban ritam filma. Montažom smo ga produbili i s puno pažnje oblikovali. Zvuk smo finalno oblikovali u suradnji s Bornom Buljevićem, a njegov pristup je dao nove layere filmu. Ukratko – genijalna ekipa!
► Zagrebačka premijera filma čeka nas na skorašnjem 25FPS-u, kakva su očekivanja te na kojim sljedećim festivalima će ga europska ili svjetska publika moći vidjeti?
Sara Jurinčić: Film će biti prikazan u glavnom natjecateljskom programu, u sekciji The Power of Godbye. 25 FPS je festival koji mi puno znači jer sam na njemu osvojila svoju prvu filmsku nagradu. Obožavam energiju eksperimentale koju 25FPS donosi Zagrebu i super ekipu koja stoji iza festivala! Zato navratite krajem rujna pogledati Valeriju i 25FPS-ov internacionalni festivalski repertoar. Mi iza toga putujemo na nekoliko izvrsnih internacionalnih festivala na kojima ćemo redom imati nacionalne premijere. Na žalost ih još uvijek ne smijem imenovati prije službenih festivalskih objava, ali mogu reći da je Valerija dobila odličan vjetar u leđa.
► U jednoj od medijskih objava vezanih za nagradu na Sarajevo Film Festivalu za tebe kažu da si „arhitektica, slikarica, dizajnerica, scenaristica, redateljica i producentica“. Kako bi ti sumirala sve ovo, što su ti trenutno primarni i/ili najvažniji segmenti autorskog izričaja i angažmana?
Sara Jurinčić: Sviđa mi se raditi na granici medija i formi – smatram tu zonu inspirativnom i lako ju nastanjujem. Često radim interdisciplinarno jer mi takve suradnje otvaraju nove perspektive. Radi toga sam dotaknula dosta srodnih polja kroz fakultet i kasnija usavršavanja, a sad je nekako došao tren u kojem se svi ti utjecaji prelamaju u mom radu. Mislim da je to slučaj s većinom kreativaca, sve što smo do sad istraživali, pokušavali i razmišljali, u nekom trenu se oformi u heterogenu, autentičnu (i nekad pomalo kaotičnu :)) cjelinu. Osim toga, kreativni koncepti su srodni – istražuju psihološke odnosi pojedinaca i formi, te scenarije ljudskih djelovanja – to je ono što me zanima. Projektiranje iskustava u stvarnom ili filmskom prostoru/kadru je uzbudljiv proces i uvijek prelazi granice jedne discipline. Nekakav cilj je postaviti prava pitanja i ostaviti dovoljno prostora za njihov odjek u publici. Pri tome, kao što sam ranije spomenula, uvijek polazim od svojih iskustava, koje onda postavljam u širi kontekst.
► Na kojim projektima si trenutno angažirana, što je sljedeće što možemo očekivati u filmskom kontekstu, a što uovim drugim poljima interesa?
Sara Jurinčić: Upravo počinjem raditi na svom prvom dugometražnom projektu. Bavit će se ponovo temom otoka i otočnosti kroz osobni narativ, ali iz potpuno drugačije perspektive. U filmskom smislu vidim se kako nastavljam kroz hibridne forme i silno me veseli raditi interdisciplinarno. Uz arhitekturu, na drugim poljima trenutno proučavam oblikovanje scenskog svijetla, vezano uz nove prostorne instalacije koje planiramo u našem malom kolektivu.
Osim toga, istraživanje vezano uz moje pretkinje poprimit će (nadam se uskoro) i galerijski oblik, jer je puno kvalitetnog materijala za koji nismo našli mjesto u final cut-u i podtema koje sam u filmu dotaknula, a koje svakako želim detaljnije predstaviti publici. Zanima me skandinavski feedback na moju intimnu adriatic priču, jer primjećujem da postoji jak zajednički nazivnik u otočnim zemljama različitih geografskih lokacija. Događa se nekakvo intuitivno razumijevanje unatoč potpuno različitim kulturama.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.
