Razgovarali smo sa splitskim dizajnerskim dvojcima, Karlom Kazinotijem (33) i Mišom Komendom (32) te Igorom Carlijem (31) i Goranom Šošom (28), kako bismo predstavili mlade dizajnere koji žive i rade u Splitu.
Kazinoti i Šoša su bili studenti zagrebačkog Studija dizajna i povratnici su u rodni Split, a Komenda i Carli zanat su ispekli na Umjetničkoj akademiji u Splitu. I dok Kazinoti i Komenda surađuju i dijele ured kao samostalni umjetnici, Carli i Šoša su direktori Studija za kreativne komunikacije i branding CARLI+SOSA, u kojem zapošljavaju još četvero ljudi. S dizajnerskom četvorkom porazgovarali smo o poziciji dizajna izvan metropole, klijentima, razumijevanju dizajna u Dalmaciji i nizu srodnih tema. Pitanje o vizualnom identitetu Splita kao kandidata za EPK 2020. namjerno smo izostavili, s obzirom da ćete na Vizkulturi o tome moći čitati vrlo skoro, u tematskom članku..
*Karlo Kazinoti i Mišo Komenda
*Goran Šoša i Igor Carli
► Koliko dugo radite samostalno, odnosno zajedno u struci? Kako ste se odlučili na korak suradnje, zbog nužnosti ili nekih drugih razloga?
Kazinoti: Mišo i ja surađujemo već skoro 5 godina, u početku je to bila povremena suradnja od projekta do projekta, a budući da se u međuvremenu količina posla povećala, odlučili smo se za zajednički ured kako bi lakše i brže funkcionirali.
Komenda: Iz freelancea za vrijeme i nakon studija ušao sam u suradnju s Karlom. Imamo još nekih poslova od prije koje radimo pojedinačno, ali otkad dijelimo ured, nove poslove radimo skupa.
Šoša: Završio sam fakultet prije tri godine, a agenciju imam dvije godine i tri mjeseca. Odluka o osnivanju agencije bila mi je prijelomna, nisam znao kako riješiti potrebnu dokumentaciju, što me zapravo čeka, ali je prvi ozbiljniji klijent napravio preokret po tom pitanju. To mi je bila najveća profesionalna prekretnica.
Carli: Još za vrijeme faksa sam radio kao freelancer, mogao sam se uspješno nositi sa studiranjem i produkcijom. Nakon faksa sam shvatio da nemam potrebne resurse da samostalno tražim klijente jer to, i rad na postojećim projektima, zaista nije jednostavno kombinirati – klijenti naime ne dolaze sami od sebe. Stoga sam se udružio s Goranom u ured CARLI+SOSA i eto, radimo skupa već godinu i pol dana. Imao sam želju otići u branding agenciju, ali dogodio se posao i bilo je teško odbaciti priliku i učiti polako.
Šoša: Upravo to! Mi smo sada zaposlili dva junior dizajnera i omogućili im rad u agenciji odmah nakon diplome. Zapravo, dvije godine nakon što smo i sami diplomirali mlađim kolegama omogućili smo priliku koju sami nismo imali.
*Klikom na jedan prikaz otvara se galerija radova s navedenim projektima i autorima
► Kakve projekte najčešće radite i za kakve klijente?
Šoša: U zadnje vrijeme radimo za velike firme van grada – postigli smo da iz Splita radimo za Zagreb i šire. Učinili smo korak dalje od dizajna vizualnih komunikacija u užem smislu, i nudimo klijentima kompletnu uslugu, koja uključuje brand strategiju, vizualne komunikacije, pozicioniranje na tržištu…
Carli: Razmišljanje o rješenju kreativnog problema izlazi van dizajna, zato nudimo više i tražimo ljude drugih profesija. Radimo primjerice i copywright, a uzimamo dosta usluga vanjskih stručnjaka ovisno o projektu, jer je multidisciplinarnost u našem poslu jednostavno nužna.
Šoša: Recimo, angažirali smo marketinškog stručnjaka i dobili percepciju o svim dimenzijama koje su potrebne da bi proizvod funkcionirao. Na taj način kroz posao stalno i učimo.
Kazinoti: Mi smo pak mali grafički studio koji se bavi dizajnom, ilustracijom i umjetnošću. Nismo se približili agencijskom principu, naši klijenti nisu tog profila. Svaki model ima svoje nedostatke i prednosti, a u potonje se, barem što se mene tiče, ubraja mogućnost da se osobnije odnosimo prema poslovima. Dakle, maksimalno se trudimo udovoljiti i uravnotežiti i naše i klijentove želje.
Komenda: Ponekad surađujemo s marketinškim odjelima određenih tvrtki, kao vanjski suradnici, a u zadnje vrijeme dosta radimo za kulturni sektor.
Kako izgleda svakodnevnica dizajnera vizualnih komunikacija – glamurozno ili šljakerski, ili ima elementa i jednog i drugog? Dogodi li često jaz između vaših prijedloga i očekivanja klijenata?
Šoša: Evo jedan dobar primjer koji odgovara na drugi dio pitanja. Prilikom zapošljavanja mlađih kolega pokazuješ portfolio, da se čovjek može poistovjetiti s radom studija. To su obično radovi i projekti na koje si posebno ponosan. A onda nastupa realitet i spoznaja da postoji i hrpa drugih, manje zanimljivih projekata, koji su teška šljaka. Na koncu ima i jednog i drugog, moraš i odrađivati stvari da bi poslovao.
Kazinoti: Klijenti odu na tvoju stranicu i vide nešto što im se jako sviđa i odluče te angažirati. Svakako je važno što bolje definirati projektni zadatak/brief kako bi i mi i oni znali što se na koncu može očekivati. Naravno da određene faze projekta budu više šljakerske, to je dio posla, isto tako neki projekti prođu jako glatko, a na nekima potrošiš brdo živaca ukoliko dođe do šuma u komunikaciji.
Šoša: U pregovaračkom procesu zadovoljstvo je kada vidiš da si argumentima uvjerio klijenta da je to pravi put – gradi se međusobno povjerenje, a istovremeno postoji i edukacijski moment. Imali smo rješenja koja su se kosila s očekivanjima klijenta, ali bismo ih na koncu uspjeli uvjeriti da su naši prijedlozi ispravni.
Komenda: To su idealni slučajevi, kada su ljudi spremni saslušati i uvažiti prijedloge koje možda ne razumiju na prvu, poštujući pritom činjenicu da smo mi od njih stručniji na tom području.
Mišo i Igore, vi ste bili splitski studenti. Karlo i Gorane, vi ste se pak odlučili na povratak iz Zagreba u Split, što nije svakidašnja odluka. Kako i zašto ste se odlučili raditi u Splitu, iako bi vam, primjerice, u Zagrebu vjerojatno bilo lakše?
Kazinoti: Takva je odluka uvijek vaga – negdje dobiješ, negdje izgubiš. Uvijek mi je bilo izazovno znanje i iskustvo iz Zagreba donijeti u Split, znao sam da postoji tržište. Tu su mi bili i drugi, osobni motivi – djevojka, obitelj, bend. Preselio sam se nazad u Split 2007. godine i odmah počeo raditi u struci. Sviđa mi se što ljudi ovdje ne pričaju toliko o tome koliko puno rade, ali to ne znači da stoje doma besposleni.
Komenda: Ma možeš ovo radit’ iz Špičkovine, za dva sata si su Zagrebu! Ja nikad ne bi otišao iz Splita, cijeli život mi je tu. Još kao student sam počeo raditi i graditi reputaciju u ovom gradu.
Carli: Kad napraviš nešto dok si student teže se maknuti jer imaš nešto što te veže. Meni se evo žena doselila iz Zagreba u Split. Ovdje ne samo da postoji tržište, nego nedostaje kadra, i htio bih upoznati više ljudi iz drugih kreativnih industrija.
Šoša: Meni je bila osobna drama, život me natjerao. Odlučio sam ovdje pokušati pokrenuti priču – radio sam na zamjeni u Umjetničkoj školi dva mjeseca, i paralelno radio samostalno. Kada se ukazala prilika za pokretanje firme učio sam poslovnu ekonomiju, računovodstvo, pravo… Nakon par mjeseci stresa stvari su se ustalile i niti jednom nisam pomislio da odem, jer su ovdje prilike dobre. Ljudi bi mogli slobodno preselit agencije tu, ili bilo gdje drugo. Na koncu, kakve veze ima gdje smo smješteni, kada odemo gdje god treba?
Kazinoti: Treba se maknuti da vidiš kako je drugdje, da bi vidio da doma može biti stvarno dobro. Uostalom, život nije samo posao.
Kako ocjenjujete trenutačno stanje struke u Splitu i Dalmaciji? Kreativna industrija se nekako koncentrirala u Zagrebu, kao i puno drugih dobrih stvari, ali čini se da se situacija zadnjih godina mijenja, i to nabolje. Što mislite da je uzrok te promjene? Možda turizam i spoznaja da proizvod, bio on destinacija, festival, apartman ili vrećica badema, ne može proći bez kvalitetnog vizualnog oblikovanja?
Šoša: Mislim da je okidač bila konkurentnost, odnosno turizam. Klijenti su shvatili da nisu sami, i da trebaju imati dugoročan plan razvoja i pozicioniranja na tržištu ako žele imati sigurne i dobre prihode, bilo da se radi o apartmanima ili proizvodima.
Komenda: To je lančana reakcija, koja se može vidjeti na primjeru dva fast fooda koji su smješteni jedan do drugog, ali jedan posluje triput bolje. Pojavnost nikad nije bila na toliko bitna koliko je danas.
Šoša: Ljudi su shvatili da ako žele uspjeti, moraju razmišljati o tome što komuniciraju, kome i na koji način. Tu su dosta doprinijeli mediji i pogotovo društvene mreže.
Kazinoti: Doselilo se i dosta stranaca u Split koji znaju da te konkurencija pojede ako nisi stvarno dobar.
Mislite li da je trenutak da se pokrene pitanje osnivanja podružnice Hrvatskog društva dizajnera u Splitu? Smatrate li da bi taj čin bio koristan i da bi mogao pozitivno utjecati na kritičku percepciju o važnosti dizajna vizualnih komunikacija? U idealnom slučaju time bi se podigla i svijest javnih institucija o važnosti javnih natječaja i stručnog žiriranja, barem što se značajnijih i većih projekata tiče?
Kazinoti: To bi bilo stvarno dobro, ja bih se angažirao koliko mogu, ali ideja treba krenuti iz centra.
Šoša: Zapravo nam najviše nedostaje networking, primjerice izložbe i razgovori koje strukovno udruženje potiče i realizira. Toga nam svakako nedostaje tu u Splitu. Da li ćemo mi ovdje pokušati napraviti barem neku primitivnu verziju i pokušati povezati ljude?
Komenda: To bi možda trebalo krenuti od ljudi koji se znanstveno bave dizajnom i teorijom, oni imaju više energije i pokrića od nas.
Šoša: Ja sam imao jedan takav pokušaj kada sam se doselio iz Zagreba, uz pomoć Marija Bašića i Nikole Bojića, održavali smo kružoke u kavani Bajamonti, pokušali razgovarati o stvarima iz drugačijih perspektiva. Meni je stvarno veliko zadovoljstvo ne biti sam, dijeliti znanje i učiti od drugih – nisam nikada htio raditi sam, volim biti okružen ljudima i to me usrećuje.
Kazinoti: Kad sam se vratio u Split zajedno s Goranom Tudorom i Rafaelom Dražić sam osnovao sam udrugu TA-TU-TI-TO, s kojom smo kroz ”male” nepretenciozne projekte, tj. organizacije izložbi, koncerata i predavanja recentnih autora, pokušali prodrmati splitsku kulturnu scenu. Ali kako je organizacija takvih manifestacija posao sam za sebe nažalost nismo uspjeli uskladiti to s obavezama, udruga se brzo ugasila, ali ostao je bar festival“Dani nove glazbe“ čiji program je definitivno kvalitetan.
Za kraj, da ne bismo ostali samo na vas četvero kao predstavnicima dizajnerske scene u Splitu evo vam prilike da pohvalite kolege i kolegice iz grada i okolice.
Šoša: Nikša Vukša je već etabliran – njegove ilustracije, kazališni plakati i tretmani tipografije su zaista inspirativni. Igor i ja smo, kada smo shvatili da nam nedostaje ljudi u firmi, kontaktirali kolege s UMAS-a da nam ukažu na potencijale, ali čini se da je dosta njih već otišlo iz Splita. Naravno, uvijek smo otvoreni za svih koji su voljni postati dio našeg tima.
Komenda: Ja bih izdvojio Nikolu Križanca iz Sinja, gledajući ono što je do sad radio vidim da ima dosta potencijala u razmišljanju i dizajnu.
Kazinoti: Svakako bih spomenuo Jelenu Perišić, koja je osvojila prvu nagradu za vizualni identitet Rijeke (u suradnji s Olegom Šuranom) i Dubrovnika (u suradnji s Anom Kljaković Gašpić) za EPK 2020. Iris Klarić je dobila nagradu na Festivalu info grafike u Beču (IIIDaward) za sustav signalizacije za trajekte (o čemu smo pisali ovdje). Tu izložbu želimo predstaviti i u Splitu, makar u obliku nekog malog događanja, da se okupimo u većem broju.
Carli: Izdvojio bih ljude koji rade s nama, kako unutar tako i van agencije. Veseli nas osjećaj da radimo s ljudima koji imaju veliki potencijal.
Rastali smo se nakon dva sata, uz želju da se protagonisti našeg razgovora međusobno i s ostalim kolegama susreću češće, jer tema, doživljaja i mogućnosti ima upravo pregršt.
Razgovarala: Antonija Eremut
Fotografije: vlasništvo dizajnera
Više o radovima naših sugovornika pogledajte na linkovima:
kkazinoti.com
komendamiso.wordpress.com
miso-komenda-illustrates.tumblr.com
carlisosa.com
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
