Davne 1994. godine tri ljevaka i jedan dešnjak (arhitekti Saša Begović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak i Marko Dabrović) udružili su se uz pomoć hard diska i osnovali 3LHD – ured koji će u mnogo čemu promijeniti produkciju arhitekture u Hrvatskoj s prijelaza stoljeća. Ostvarili su to, prije svega, hrabrim prilagođavanjem suvremenim tehnologijama, brutalnim podizanjem ljestvice u opremi natječajnih radova i 3D vizualizacija, ali i značajnim rastom ureda van hrvatskih standarda i granica. S godinama su sudjelovali na svim važnijim natječajima, na mnogima od njih su dobivali nagrade, izveli su valjda stotinu zgrada, od kojih su neke već postale kultne, a većina nagrađena. Pripadnici su zagrebačke škole arhitekture formirane u tranziciji, i jedini su hrvatski arhi-ured koji radi “od šibice do aviona“, pritom jednako uspješno baratajući svim mjerilima, tipologijama i namjenama. Od ureda s četvero studenata narasli su u pogon s, kako oni kažu „četrdesetakipet“ arhitekata, dizajnera, inženjera i ostalih suradnika, koji žive u jednom svijetu za sebe: pomno organiziranom i standardiziranom sustavu kojeg čine najrazličitiji mogući individualci.
*3LHD: Paula Kukuljica, Silvije Novak, Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović / foto: Maja Bosnić
Za svoj rad su podignuli očekivanja do razine da je normalno izvesti barem jednu veliku kuću godišnje i pritom pokupiti barem jednog Nazora (i)li Kovačića (najvažnije domaće arhitektonske nagrade, op. ur) … i upravo tu prestaju činjenice i počinju različiti dojmovi. Dok dio kolega arhitekata 3LHD smatra vrhuncem domaće arhitektonske produkcije i ured iza kojeg stoji enorman rad koji je rezultirao svim tim priznanjima i dostignućima, neki ih smatraju elitističkim uredom pretplaćenima na nagrade, pritom zlurado kritizirajući svaki detalj, vizual ili nacrt objavljenih projekata. Od kritika ni oni sami nisu bježali, kritički medijski napisi su ih pratili od projekta Mosta branitelja u Rijeci, preko Splitske rive do Venecijanskog paviljona 2010. kojeg su radili u kolaboraciji s timom hrvatskih arhitekata. Čak i ti negativni komentari bili su sastavni dio njihovih publikacija, predavanja i generalnog diskursa, a nikako crtice koje su pokušali skriti.
Kada sam završavao posljednji semestar na studiju arhitekture u Splitu, jedan od mentora nam je bio i Saša Begović. Nakon finalne prezentacije u razgovoru sa studentima rekao je jednu stvar koje se i danas često sjetim: „Organizacija ti je 90% ureda.“. Mladom i ambicioznom studentu je to zvučalo alanfordovski besmisleno sve dok nisam počeo raditi i shvatio koliko je zbog nedostatka organizacije natječaja otišlo u vjetar, koliko je izvedbi pošlo po krivu i koliko je partnerstava propalo… i to je dojam kojem se nisam mogao oteti dok me Marko Dabrović, nakon intervjua vodio kroz prostorije ureda, upoznavajući me s ekipom i njihovim zaduženjima, pokazujući sve mogućnosti softvera koje imaju, razlike između materijala koje misle koristiti u projektima do detalja sanitarnih čvorova…3LHD je odlično organizirani stroj kojem je svaki kotačić jednako važan i u tome leži tajna njihovog uspjeha. O svojim početcima, turizmu i izazovima struke, u iscrpnom intervjuu koji je pred vama, pričali su nam partneri i osnivači ureda 3LHD Saša Begović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak i Marko Dabrović te Paula Kukuljica , koja je 2016. godine postala peta partnerica ureda.
„Naši prvi honorari
su bili u robnoj razmjeni.“
► S obzirom na to da ste nedavno proslavili 23 godine od osnutka, možete li se prisjetiti Vaših početaka: Kako ste se odlučili još kao studenti otvoriti ured? Niste imali potrebu neko vrijeme kaliti zanat u jednom od iskusnijih ureda?
3LHD: Pa nismo imali baš gdje kaliti zanat. Zapravo, naš prvi zajednički projekt na kojem smo se okupili, uopće nije bio vezan za Hrvatsku; to je bio međunarodni natječaj Seattle Commons na kojem smo izašli kao studenti na poziv profesora Hržića. Na tom smo natječaju odlično surađivali i već tada se zapravo oformio kolektiv koji će kasnije postati 3LHD. Naša sljedeća suradnja je bila na natječaju za Hotel M na koji smo bili pozvani kao „wild card“ jer su neki kolege odustali. Kada smo pobijedili, iz formalnih i administrativnih potreba smo osnovali ured i tako počinje naša zajednička priča.
*3LHD: Seattle plans (lijevo) / Nacionalni muzej Koreje, Seoul (desno)
► Kako je bilo pokrenuti posao u tim turbulentnim vremenima?
3LHD: Maločas si spomenuo 23 godine od osnutka. Možda nekome to ne govori puno kao činjenica da se radi o 1994. godini! Da, to je zaista bilo teško vrijeme rata, tranzicije i potpune promjene društvene i tržišne paradigme. Nitko mlade ljude koji su tada završavali fakultet nije mogao pripremiti na vrijeme koje dolazi. Primjerice nitko nam nije mogao reći koja je procedura osnivanja tvrtke niti kako se sastavljaju ugovori jer je sustav u kojem su naši profesori i roditelji odrasli propao. Što se pak tiče struke, to je u najmanju ruku bilo čudno vrijeme. Velike tvrtke su nestale i preko noći se promijenio sistem u kojem smo do tada svi funkcionirali. Na fakultetu se crtalo u kombinaciji tuševa, letraseta i prvog AutoCAD-a, a velika većina ureda još je sve crtala ručno. Ali, upravo su nas taj društveni kontekst i okolnosti u kojima smo se zatekli i potaknuli da se međusobno udružimo i formiramo.
*3LHD, 1996. godine – Tatjana Grozdanić, Silvije Novak, Marko Dabrović, Saša Begović / foto: Milan Štrbac
► Je li situacija polovine devedesetih i ove recentne krize uopće usporediva?
3LHD: Neusporediva. Koliko god mi kritizirali recentnu situaciju, tada je bio potpuni društveni raspad bez ikakvih strukovnih normi koje bi definirale poslovanje. Nije postojala nikakva regulativa kao ni cjenici. Komora će se oformiti godinama kasnije, JUS norme su se već počele napuštati a novih standarda nije bilo. Tada smo radili na dva kolosijeka: izvodili smo projekte interijera i namještaja ili je Marko povremeno radio 3D-ove, a s druge strane smo radili natječaje, od domaćih do npr. natječaja za muzej u Seoulu od preko sto tisuća kvadrata. Mislim da su nam ti natječaji bili emotivna hrana, dok smo od poslova u Hrvatskoj zarađivali samo za kruh i mlijeko…i to doslovno! Kako još nisu ni cjenici bili formirani, dosta smo radili u robnoj razmjeni pa nam je honorar za jedan idejni projekt bio mobitel, za glavni fotokopirka, a za izvedbeni automobil. Sjećamo se, recimo, da smo jednom trampili Silvijev Renault 5 za projekt instalacija da bismo uspjeli izvesti kuću (smijeh).
„Posao arhitekta je
upravljati kompleksnim procesom izgradnje.“
► Spominjete tadašnji nedostatak regulative i vrhovnog strukovnog udruženja, a danas se dvama različitim udruženjima aktivnosti preklapaju. Kako komentirate u najmanju ruku čudan odnos UHA-e i Komore i općenito stanje arhitektonske struke u Hrvatskoj?
3LHD: Upravo to što kažeš: došlo je do brkanja što bi trebala raditi Komora a što društva arhitekata na čelu s UHA-om. Možda zvuči pomalo pjesnički ali arhitekt, koji je primarno inženjer, je ujedno i umjetnik pa bismo u tom kontekstu mogli reći da bi se Komora trebala baviti „graditeljskim“ dijelom struke: zakonima, propisima, profesionalnim standardima; trebala bi biti naša cehovska vlada. UHA bi pritom trebala funkcionirati kao „umjetničko društvo“: baviti se promocijom arhitekture, njenom slikom u javnosti te poticanjem i nagrađivanjem izvrsnosti. Komora se uslijed krize nekako svela na puko sakupljanje bodova na prezentacijama, a društva arhitekata se bore za provođenje što većeg broja natječaja, dok se nitko zapravo ne bavi strukom koju bi i jedni i drugi željeli predstavljati i rezultat toga je da danas imamo više godišnjih nagrada nego realizacija. U isto vrijeme imamo najlošije cijene u Europi, problem s dumpingom ili pak još uvijek nemamo propisane standarde za sadržaj projektne dokumentacije. Treba biti iskren, ta su se preklapanja vidjela i puno prije, samo smo svi skupa odlučili na njih malo zažmiriti. Većina nas iz 3LHD-a je sudjelovala u radu UHA-e i DAZ-a, Saša i Silvije su bili urednici ČIP-a tako da zaista ne kritiziramo olako, strukovna udruženja su oduvijek bila dijelom našeg profesionalnog djelovanja.
*3LHD: Zagrebački plesni centar / fotografije: Domagoj Blažević (gore) i Sandro Lendler (dole)
► Na arhitekte i planere se često gleda kao na glavne krivce zbog stanja u prostoru, pa tako ni vi niste bili lišeni kritika za svoje projekte. Koliko smo zaista odgovorni mi, a koliko šire društvene okolnosti?
3LHD: Ovisi o kojim aspektima govorimo, i tu treba biti oprezan… Ako govorimo o arhitektonskim projektima, jasno da smo mi odgovorni jer je to priroda našeg posla. Mi doslovno stavljamo pečate kao potvrdu odgovornosti na projekte koje crtamo i isto to ponavljamo na ugovorima s klijentima: obavezujemo se svojom imovinom i legitimitetom raditi kvalitetno. Istina je da su se arhitekti radi komfora u jednom trenutku lišili dijela odgovornosti i postali više umjetnici a manje graditelji, pa su nas tako i na gradilištu počeli gledati kao smetala. Nas su razmazili na fakultetu indirektno nam govoreći da smo i umjetnici, ali su nas tržište i realnost ipak vratili u primarnu funkciju inženjera koji upravlja cijelim procesom izgradnje i za to je odgovoran. Naši suradnici projektanti drugih struka se ipak bave samo segmentima i nitko od njih ne kontrolira cjelokupan proces, pa čak ni investitor i to mora biti naša funkcija. Ako pak govorimo o generalnom dojmu o odgovornosti arhitekta kojeg vidimo u medijima trebamo biti svjesni kako u digitalno doba svatko može odaslati mišljenje u eter pa tako i o kompleksnim stvarima koje nas okružuju, poput arhitekture. Svatko može reći što misli o jednom mostu, paviljonu ili tendama.
*3LHD: Centar Zamet, Rijeka / fotografije: Domagoj Blažević i Damir Fabijanić (dole desno)
► Čini li Vam se da najkvalitetnija arhitektura rijetko dolazi u mainstream medije, a sve više je zamjenjuju pomodne dekoracije interijera u lifestyle magazinima i na portalima? Koji je razlog tome?
3LHD: To vjerojatno ima više veze s medijima nego s arhitektima. Postoji generalna kriza izvrsnosti i to se reflektira i na sliku arhitekture ali i arhitekata u medijima. Ljudima je jednostavno zanimljivije tko nosi kakve cipele i po tom se kriteriju valjda gleda i na naše zanimanje, uostalom kao i na sve dionike javnog života. Ako je svaki muškarac u Hrvatskoj nogometni izbornik, onda je barem svaki drugi arhitekt (smijeh).
►Obraćamo li se mi publikacijama zapravo sami sebi i bismo li se trebali obraćati laicima?
3LHD: Prvo te treba priznati struka da bi te priznali u društvu. Ne vidimo u tome ništa loše i to je nekakav uobičajeni put. Pisati knjigu o arhitekturi i obraćati se široj javnosti je teško jer je nivo diskursa nizak, mi se obraćajući jedni drugima međusobno podučavamo. U Hrvatskoj je svijest o nasljeđu i kulturi zapostavljena, a ona se gradi dugotrajno. Primjerice, zemlje poput Danske ili Finske su godinama radile na svijesti o kulturi kod svojih stanovnika što je rezultiralo time da većina Danaca u kući posjeduje nešto od Jacobsena ili Finaca nešto od Aalta. Hrvatsko društvo je dolaskom devedesetih autore tog kalibra iz moderne proglasilo „crvenom buržoazijom“, bacilo ih u ropotarnicu povijesti i propustili smo od jednog Bernardija napraviti našeg Jacobsena. Treba znati da smo bez obzira na socijalizam bili okruženi arhitekturom i namještajem dizajniranima i izvedenima na svjetskoj razini. To se vidi u mnogim javnim zgradama, pa i u hotelima čiji su lobby-iji bili javni prostori gradova ne samo za ispijanje kave, već i za koncerte, maturalne zabave i općenito sva događanja koja su nam se zauvijek usjekla u memoriju. Javni život grada odvijao se u tim hotelima i ljudi su na svakodnevnoj bazi bili u doticaju s prostorom koji je bio napravljen na stvarno zavidnoj razini.
„Turizam treba gledati
kao suplement svakodnevici,
a ne stratešku granu industrije.“
*3LHD: Hotel Lone, Rovinj / fotografije: Joao Morgado
► To viđenje lobbya hotela kao javnog prostora, koje ste sada spomenuli, me podsjeća na hotel Lone i njegov centralni prostor koji je zaista dostupan i javan iako se radi o „ekskluzivnom hotelu“. Je li to bila premisa u projektiranju?
3LHD: Pa upravo je to bio cilj. Bez obzira na to što je to bila premisa, bilo je i intuitivno. Od početka smo zahtijevali da lobby bude javni prostor na više nivoa jer on doprinosi kvaliteti hotela, bez obzira na to koliko on zvjezdica imao ili, kako ti kažeš, koliko bio ekskluzivan, što god to podrazumijevalo. Arhitekti se bave projektiranjem kvalitetnih prostora i bez obzira na to koliko se prostor doimao skupim ili „elitnim“, pristup projektiranju je uvijek isti. Ekskluzivnost prostora ne utječe na proces projektiranja niti na kvalitetu arhitekture.
► Mislite da se turizam olako kritizira?
3LHD: Ta je kritika u kontekstu jedne medijske kulture koja na sve stvari gleda crno-bijelo, pa i na one kompleksne. Cijela Europa živi od turizma i s njim se da upravljati, ali mi u Hrvatskoj to ne radimo. Kao i prije četrdeset godina, mi još uvijek brojimo noćenja i fokusiramo se na broj ljudi koji je došao, a ne na kvalitetu ponude. Zato se u centralnom dnevniku na televizijama objavljuje koliko je auta prešlo preko Pasjaka ili Bregane i slavi se novi rekordni broj. Turizam može biti pokretač društva i može generirati velike benefite, samo ga moramo početi gledati kao suplement svakodnevici, a ne stratešku granu industrije o kojoj sve mora ovisiti. Često se skrivaju društveni problemi i kupuje socijalni mir, govoreći kako će nas zimmer-frei turizam spasiti i na taj ga se način direktno potiče, međutim rentanje ima kratkoročnu dobit i otupljuje društvo.
*3LHD: Silvije Novak, Tatjana Grozdanić Begović, Saša Begović, Paula Kukuljica, Marko Dabrović / foto: Maja Bosnić
*3LHD: One Suite Hotel / fotografije: Marko Ercegović
► Koji bi bio način da se utjecaj turizma na prostor poboljša? Mogu li arhitekti ikako utjecati na to?
3LHD: Ako imamo dvije vrste turizma: onaj koji je integriran s društvom kao u zapadnoj Europi i onaj u kojem društvo služi turizmu kao u većini slabije razvijenih zemalja, mi smo negdje između. Integrirani turizam je jedini valjani model, i mi to moramo znati kada planiramo i projektiramo. Domicilno stanovništvo u svoje slobodno vrijeme koristi iste sadržaje i usluge koje koriste turisti. Turizam nije samo smještaj. Dok god naša ekonomija ne stoji iza takvog turizma, apartmanizacije će biti dok ne postane neodrživa. Ako iskoristimo ovaj početni impuls turizma za širi društveni i gospodarski razvoj on će s vremenom prestati biti lukrativan i imat će mnogo manji negativan utjecaj na naš prostor nego što ima danas. Kako arhitekti mogu pomoći? Samo kvalitetnim i profesionalnim radom.
► Pređimo na temu natječaja. U zadnjih niz godina primjećuje se sve manje odazivanje etabliranih ureda, pa tako i Vas, na javne natječaje, iako ste zapravo na njima izgradili reputaciju. Zbog čega se to dogodilo?
3LHD: Nakon što je proveden natječaj za Nobelov centar u Stockholmu na kojem je pristiglo preko tisuću radova netko je izračunao da je broj sati svih arhitekata utrošen za taj natječaj veći od broja sati utrošenih da se pošalje Apollo na mjesec (smijeh). Odgovor je zapravo jako benigan: imamo puno posla. Mi smo veliki ured s mnogo fiksnih troškova i trenutno idemo samo na pozivne ili natječaje u kojima vidimo potencijal realizacije. Jednostavno moramo misliti na zaposlenike, a bez izvođenja zgrade, naš ured ne bi mogao dalje. Malim uredima, kao i nama kada smo počinjali, je i nagrada dovoljna da prežive te je to odlična prilika da se etabliraju i predstave pa su stoga i motiviraniji. Od osnutka ureda smo izašli na osamdesetak natječaja, na njih petnaestak smo osvojili prvu nagradu. Od njih je možda polovina realizirana i to je zapravo ogroman problem natječaja u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu.
*3LHD: Port Lands Sports Centre / vizualizacije: Boris Goreta
► Spomenuli ste da ste sudjelovali na međunarodnim natječajima. Koja je razlika u odnosu na natječaje u Hrvatskoj? Možemo li reći da je institucija natječaja u krizi?
3LHD: Razlike su nemjerljive. Primjerice, nas su kanadski kolege, na temelju naših referenci, pozvali da zajedno s njima sudjelujemo na natječaju za kompleks od četiri hokejaške dvorane. Uz reference smo morali navesti cijenu, okvirni gantogram, troškove putovanja, te navesti na koji način mislimo voditi projekt i koji su nam motivi. Na desetominutnoj prezentaciji pred gradskim odborom smo prezentirali koncept i odgovorili na sva pitanja. S obzirom na to da je grad glavni investitor, svaku smo fazu morali braniti pred gradskim odborom koji u svakom trenutku projekt može „srušiti“. Ulog je prevelik da bi cijeli proces projektiranja tako velikog kompleksa prošao bez kontrole, a da ga dobiju studenti bez referenci na temelju dobrog idejnog rješenja – to je gotovo nezamislivo.
► Stalno razgovaramo o konstantno novim izazovima u našoj struci. Koliko naši fakulteti pripremaju mlade na rješavanje problema koje vi spominjete?
3LHD: Uh…najteža tema. Bojimo se da ne pripremaju dovoljno, pogotovo ne u tehničkom smislu. I tu ne mislimo samo na hrvatske fakultete, jer nam i domaći i strani studenti dolaze na praksu u ured. Kuća je naglo postala integracija sustava i tehnologija: prava mašina za stanovanje i svaki od tih kompleksnih tehničkih sustava vodi drugi stručnjak koji o njemu zna puno više od vas. Vaš je zadatak upravljati procesom izvedbe njegovog dijela i koordinirati ga s ostalima. BIM sustav je nastao iz realne potrebe arhitekta koji više nije mogao kontrolirati volumen zgrade koju radi, a ne perverzije nekog informatičara koji su nam dobro prodali program. Troškovnik je nakon idejnog najvažniji dio projekta. Nama je toliko važan da smo s godinama definirali vlastiti standard za troškovnike, jer nema ni jednog drugog načina da kontroliramo kvalitetu izgradnje kuće nego preko njega. Na fakultetu su nas učili konceptualnom razmišljanju i idejama…nemojte nas krivo shvatiti, to je izuzetno bitno, ali i materijalizacija ideja je jednako bitna, a nikad nije bila kompleksnija uslijed razvoja tehnologije i strogih propisa koji nas kontroliraju, stoga se paradigma našeg obrazovanja mora promijeniti.
*3LHD: Karlovac Aquarium / foto: Geoarheo
*3LHD: Paula Kukuljica, Silvije Novak, Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović / foto: Maja Bosnić
► Je li nas arhitektonski fakulteti zapravo pripremaju za jedno zanimanje koje više ne postoji?
3LHD: Možda. Struka nam je postala puno kompleksnija. Konceptualno razmišljanje je izrazito bitno i ono je podloga za tehnički dio koji dolazi, fakulteti ga ne bi smjeli ignorirati i kurikulum bi se trebao prilagoditi realnostima struke i o tome stalno pričamo s ljudima na splitskom, zagrebačkom i ostalim fakultetima. Ima odličnih primjera fakulteta koji su to napravili: Munchenski ima 4 godine bachelora, dok Cornell na kojem Saša predaje ima čak 5 godina bachelora i samo godinu i pol mastera. Preko šezdeset posto tih studenata ni ne upiše master, jer im jednostavno nije potreban da bi u struci radili ono što žele, a mi u svakoj generaciji odgajamo buduće glavne projektante i vlasnike ureda, a ne izvrsne projektante. Edukacijom bismo trebali razvijati metode kako percipirati tko što zna, jer kao samostalna jedinka ne možeš funkcionirati, moraš biti timski igrač, educiran kako prepoznati znanje kod drugih i zajednički raditi s njima na kompleksnim zadacima. Zato smo i htjeli izložbom „3LHD Interakcije“ u MSU pokazati koliko su ta znanja, procesi i kontakti bitni.
„Interakcija različitih ljudi
je najveće bogatstvo 3LHD-a.“
► Organiziranje Vašeg ureda djeluje mi kao projekt za sebe. Kako ste uspjeli da se ne bavite samo time?
3LHD: Da, baš to! Organizacija ureda nam se nekad čini kao projekt koji možda nikada neće biti gotov (smijeh). Organizirani smo vrlo klasično, imamo standardnu hijerarhiju. Uz petero partnera i podršku poslovanju, projektantski je dio ureda organiziran u timove koje vode projektanti voditelji. 3LHD danas broji preko četrdeset zaposlenika. Mi kao partneri pokušavamo sudjelovati u idejnoj fazi svakog projekta, kako bismo zadržali kontrolu nad kvalitetom. Možda će to zvučati čudno, ali najvažnija odluka nam je bila da zaposlimo profesionalnog direktora i to onda kada nas je u uredu bilo samo osam, jer nismo željeli nekog od nas žrtvovati da se bavi financijama i administracijom. To se dugoročno pokazalo jako dobrim potezom jer posao direktora nije samo administracija, kojom se mi ne želimo baviti, već i stvari kao što su promaknuća, radni uvjeti, što zaposlenicima treba, vođenje komunikacije s medijima… Ta odluka je znatno podigla kvalitetu rada u uredu. Bez obzira na poslovnu hijerarhiju, na kreativnoj razini nje nema i svi članovi tima, bez obzira na iskustvo, sudjeluju u projektiranju. Zato organiziramo interne prezentacije petkom kako bi svi dijelili mišljenje o izazovima s kojima se susrećemo u radu i ta nam je horizontalna komunikacija izrazito bitna.
*3LHD: izložba “Interakcije” u MSU Zagreb / foto: Jure Živković
► Spominjete vašu izložbu u MSU i važnost procesa i interakcija unutar njega. Koliko projektiranje odnosa, procesa i interakcija postaje fokus velikih ureda?
3LHD: Opet se vraćamo na početak naše karijere. Koincidencija je da smo mi otprilike nastali u isto vrijeme kao i Google, i kada započinje široka primjena maila kao sredstva komunikacije. Kada smo počeli raditi Most hrvatskih branitelja u Rijeci tema je bila kako izvesti što tanju horizontalnu ploču preko vode s nevidljivim izvorom svjetla u rukohvatu. Svi domaći stručnjaci su nam rekli kako je to nemoguće. Mi smo poslali mail tvrtki ARUP i pitali kako možemo izvesti tu ploču i njihov inženjer nam je nakon par dana odgovorio i taj je problem odjednom postao rješiv. U idućem trenutku na stolu imamo projektna rješenja iz Novog Zelanda, Osramove prve LED diode, rješenje za aluminijski decking iz Švedske, stakla iz Italije i znanje svog svijeta koje je sintetizirano upravo iz radoznalosti i pitanja „tko bi to mogao znati bolje?“. Naše je načelo postalo „što to projekt hoće biti“ i nakon toga se svi angažiramo da što jednostavnije i racionalnije dođemo do rješenja. U tom procesu stvaraju se interakcije različitih ljudi, struka pa čak i kultura i oni postaju sastavni dio rješenja. Upravo tu važnost interakcije različitih ljudi koja je danas nikad lakša smo željeli prikazati na izložbi kao okosnicu rada 3LHD-a i naše najveće bogatstvo.
*3LHD: Most braniteljima, Rijeka / foto: Aljoša Brajdić, Damir Fabijanić (dole)
► Špela Videčnik iz OFIS-a mi je u intervjuu za Vizkulturu rekla kako su ih teške okolnosti i borba izrazito oblikovali kao arhitekte. Moj je osobni dojam da se u medijima dosta priča koliko nam je teško i situacija se sve češće uspoređuje s onom iz početka devedesetih koji su i vas oblikovali. Koliko biste rekli da je to točno?
3LHD: Nama je jasno da je nekim kolegama zaista teško. Otiđi samo malo istočnije i vidjet ćeš koliko je ljudi u autobusima za Njemačku, a znaš i sam koliko je kolega tvoje generacije otišlo raditi vani. Naša struka ima svojih problema i boljki, ali generalno arhitektima nije loše, pogotovo ne kao u tim kaotičnim godinama. Zbog disfunkcionalnog sustava i općenito loših organizacijskih navika u našem društvu izvrsni pojedinci često ispaštaju. Pitanje je koliko je ta situacija u kojoj živimo održiva. Ako smo išta shvatili kroz sve ove godine rada, to je da se treba konstantno mijenjati, prilagođavati i stalno raditi na sebi, i vjerojatno je na to Špela htjela ukazati. Mi smo imali sreće učiti iz raznih zemalja u kojima smo radili i radimo, od nevjerojatnih Japana i Kine, preko Švicarske do Kanade, i na temelju tih iskustava stvorili smo organizaciju koja nam dozvoljava prilagodbu i napredak pojedinaca unutar 3LHD-a.
*Grupa autora: Pavillion, Venecijanski bijenale 2010. / foto: Želimir Gržančić
*3LHD: Paula Kukuljica, Saša Begović, Marko Dabrović, Silvije Novak, Tatjana Grozdanić Begović / foto: Maja Bosnić
Autor: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Fotografije: Maja Bosnić (portreti 2017.), Milan Štrbac (portret 1996.) te Jure Živković, Domagoj Blažević, Sandro Lendler, Marko Ercegović, Damir Fabijanić, Joao Morgado, Geoarheo i Aljoša Brajdić za 3LHD.
Više o projektima 3LHD-a potražite na 3lhd.com i pratite ih na društvenim mrežama facebook.com/3LHD.architects/ i instagram.com/3lhd/
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
