Suvremena slovenska arhitektura oduvijek mi je bila fascinantna, jer je imala jednu razliku u odnosu na ostale zemlje regije. Osim što su socio-ekonomski uvjeti daleko drugačiji od naših, vjerojatno je i arhitektura drugačija jer su Slovenci u njihovom velikom arhitektu Joži Plečniku imali jedan dodatan izvor s kojeg mogu piti. OFIS arhitekti su mi osobno jedan od najzanimljivijih slovenskih ureda njihove generacije, ako ne i šire. Za njih mi se čini da su se pomalo izdigli iz prosjeka vrhunskih ureda s područja ex-YU i da su teme, mjerila pa čak i lokacije na kojima rade karakterističnije za neki veliki europski uredu, a ne za dvojac iz male Slovenije.
Rok Oman i Špela Videčnik osnovali su ured OFIS 1996. godine, nakon povratka s prestižnog AA-a u Londonu –The Architectural Association School of Architecture. Jedan od njihovih prvih projekata bila je ekstenzija ljubljanskog gradskog muzeja koji im je dao veliku medijsku pozornost. Nastavili su s uspješnim projektima i poznatim stambenim zgradama nadimaka ‘650’, ‘tetris’, ‘saće’ i ‘čipka’, koji su nama, tada studentima arhitekture, bili odmak od klasičnog kolektivnog stanovanja i velika inspiracija u radu. Strukovni i medijski zenit dosegli su projektima sasvim različitih mjerila: bivcima u Juliskim Alpama, projektima nastalim u suradnji s njihovim studentima na GSD-u (Harvard Graduate School of Design) kao i stadionima u Mariboru te dalekom Borisovu u Bjelorusiji.
*Špela Videčnik, OFIS arhitekti / foto: Ivan Dorotić
Rad OFIS-a karakterizira jedna poveznica: zajednički jezik bez obzira na mjerilo, program i lokaciju gdje rade. I dok imaju nevjerojatno skroman i racionalan pristup poput nekog lokalnog meštra-arhitekta, istovremeno uspijevaju zadržati potpis na velikim mjerilima u stilu mega ureda nekog starhitekta.
* OFIS arhitekti – Zimska koliba na planini Kanin / foto: Janez Martinčić / projekt smo na Vizkulturi predstavili ovdje
Intervju sa Špelom Videčnik iz OFIS-a bio je dogovoren u dvorani Lisinski, u pauzi između predavanja na Danima Orisa. Drugi dan je predavanja, ne znam ni u kojoj pauzi će biti intervju, niti koliko imam vremena za taj razgovor. Na posljetku, prije predavanja Vedrana Mimice, nalazim Špelu ispred bine i u brzom hodu do nekog tišeg mjesta započinjemo razgovor koji možete pročitati u nastavku.
„Našu generaciju
oblikovali su izazovi“
► Hvala vam što ste našli vremena za intervju. Kako vam se čine ovogodišnja predavanja na Danima Orisa?
Špela Videčnik: Odlična su! Dobro poznajem rad arhitekata koji su upravo imali predavanja (op.a. Schmidt Hammer Lassen Architects i Walter Angonese) i jako mi je drago da i mi ponovno imamo priliku održati predavanje na danima Orisa.
► Studirali ste arhitekturu u Ljubljani, zatim na AA u Londonu i sada predajete na GSD-u. Postoji li razlika u pristupu između te tri škole i biste li mogli povući paralelu između njih?
Špela Videčnik: Velika je razlika… ogromna! Kada smo mi studirali u Ljubljani uvjeti su bili sasvim drugačiji, vjerojatno je u Zagrebu bilo isto tako. Nije bilo interneta, do informacija se nije dolazilo lako, ali se to ispostavilo dobrom okolnošću, jer smo se za sve te stvari morali sami pobrinuti i doći do njih, što nije bilo nimalo lako. Te teške okolnosti su dosta utjecale na nas.
* OFIS arhitekti – Nogometni stadion, Arena Borisov / foto: Tomaž Gregorič
► Koliko Vas je ta „borba“ kasnije oblikovala kao arhitekte?
Špela Videčnik: Jako. Zbog toga je čitava naša generacija dobila jednu energiju i entuzijazam koji su se kasnije očitovali u velikom broju mladih, ambicioznih ureda. Svaki puta kada pogledam svoje studente na Harvardu ne mogu vjerovati koliko dobre uvjete imaju… Nekada mi se čini kao da im je previše toga dano na pladnju i uvijek me malo uhvati strah da ćemo ih razmaziti (smijeh). Mislim da je mojoj generaciji to dalo kvalitete koju oni možda nemaju.
► Je li pristup edukaciji i teme kojima se bavi na studijima arhitekture isti u ovoj regiji i u SAD? Koliko je diskurs drugačiji?
Špela Videčnik: Ne. Mislim da su problemi kojima se mi bavimo u ovom dijelu Europe, a tu mislim na Sloveniju i Hrvatsku, čije su škole dosta slične, doista različiti od onih o kojima se razgovara na GSD-u. Razlike u diskursu započinju mnogo prije fakulteta i vidljive su već u nižim stadijima obrazovanja. Naše je obrazovanje dosta tradicionalnije i počiva na pamćenju velike količine informacija, te je odnos studenta i profesora dosta konzervativan; dok je u Americi cijeli proces mnogo liberalniji. Kod njih se edukacija bazira na projektima, a ne na predavanjima pa čak i kod najmanjih uzrasta. Kada njihovi studenti dolaze na fakultete već su jako dobro pripremljeni za prezentiranje, organizaciju posla i općenito izražavanje ideja. Mi imamo više „ex cathedra“ pristup gdje nam se govori što da napravimo i ocjenjuje na temelju tko je to napravio bolje. Na Harvardu se pak studenti dosta bave analizama i uvijek su teme vrlo generalne i općenite: ekonomija, sociologija i društvo općenito. Zato mislim da su im i rezultati mnogo širi od tradicionalnog dosega arhitekture i uvijek imaju tu jednu notu “how to save the whole world“. Mislim da je i ta ambicija u pristupu karakteristična američkim školama. Oni zaista vjeruju da mogu promijeniti stvari arhitekturom…
► Je li njihov pogled na arhitekturu ambiciozan?
Špela Videčnik: Da, ali ne govorim samo o arhitekturi, u smislu produkcije arhitekture u Americi; studenti zaista vjeruju u mogućnost da svojim projektom promijene odnose u svijetu. Takva su im onda i pitanja koja rješavaju u svojim projektima. Pitanje je koliko arhitektura može toga promijeniti…
* OFIS arhitekti – Basket Apartments, Pariz / foto: Tomaž Gregorič
„Arhitekt mora
raditi u svim mjerilima“
► Ono što me fascinira u Vašem radu je dijapazon mjerila i tipologija kojima se bavite. Od malih bivaka, do stadiona, zatim socijalnog stanovanja pa sve do luksuznih vila. Postoji li razlika u pristupu arhitekturi?
Špela Videčnik: Nema nikakve razlike! I to uvijek govorim kolegama u Americi, koji su uglavnom specijalizirani u pojedinim područjima arhitekture. Mi u uredu zaista ne vjerujemo u to i mislimo da kao arhitekt moraš moći raditi u svim mjerilima i programima, i zaista uživamo u tome. Mislim da je to jedini način da arhitekt nastavi učiti kroz čitavu svoju karijeru: da konstantno radi i prihvaća nove izazove te izlazi iz zone ugode. Zato nam je uvijek izazov ako dobijemo nešto što dosada nismo radili. Mi konstantno učimo kroz nove izazove.
* OFIS arhitekti – Vila Shoebox, Ljubljana / foto: Tomaž Gregorič
► Radili ste višestambenu arhitekturu i u drugim sredinama van naše regije. Čini li vam se da je naslijeđe i važnost kolektivnog stanovanja na ovim prostorima jako velika?
Špela Videčnik: Da, rekla bih da je generalno stambena arhitektura u Europi na jako visokom nivou u odnosu na Ameriku i Aziju. To najbolje vidim kada mojim studentima zadam da isprojektiraju stan. Nezamislivo im je teško nacrtati tlocrt običnog stana… Uvijek se pitam kako neki bachelor ili čak magistar arhitekture ne može napraviti tako jednostavan zadatak, međutim kod njih stambena arhitektura nije biznis i oni se s tim uopće ne bave. Zato su svi predavači stambene arhitekture Europljani. Mislim da moramo biti ponosni na stambenu arhitekturu koju baštinimo i nastaviti tu praksu i dalje!
► Koja bi bila zajednička kvaliteta svakom stambenom prostoru bez obzira gdje ga projektirali? Postoji li uopće tako nešto?
Špela Videčnik: Teško je reći, jer svaka zemlja ima neke svoje minimalne standarde koje treba udovoljiti i neke druge prioritete… Pa vidjeli ste jučer minimum u Japanu (op. a. predavanje Go Hasagawe). Nama su te okolnosti izazov, uvijek se prilagoditi novim situacijama.
* OFIS arhitekti – Alpine barn Apartment, Bohinj / foto: Tomaž Gregorič
► Carme Pigem iz RCR u intervjuu za Vizkulturu tvrdi kako u esenciji arhitekture leži jedna kvaliteta prostora, koja je ista svim kontekstima. Slažete li se s tim?
Špela Videčnik: Apsolutno! Mislim da dobra arhitektura ima jednu zajedničku kvalitetu u svojoj esenciji koja se može primijeniti u različitim sredinama, programima i mjerilima. Što je ta esencija je već drugo pitanje (smijeh).
► Osnovali ste ured s Rokom Omanom prije 20-ak godina. Jeste očekivali da će Vam se ured toliko širiti?
Špela Videčnik: Nama nije nikad bila ambicija ići iz Slovenije, pa smo igrom slučaja stvorili veliki ured, stalno prihvaćajući nove poslove. Sad kad smo se tu našli smo shvatili da moramo stvoriti osobni identitet u ovom globalizmu u kojem živimo. Tada nisam očekivala da će nam izazov postati onaj izraz „find yourself“.
* Vizkulturin suradnik Frane Dumandžić i arhitektica Špela Videčnik, za vrijeme intervjua u KD Vatroslav Lisinski / foto: Ivan Dorotić
► Kako stvoriti identitet ureda kada je tim s kojim radite multinacionalan?
Špela Videčnik: Teško je odgovoriti na to pitanje. Svake godine radimo u drugim kontekstima, bilo u uredu bilo sa studentima. Do sada smo s projektima prošli put od Ljubljane do Manile, od najmanjeg mjerila bivka do masterplana i uvijek pokušavamo pronaći način u pronalaženju odgovora na globalne teme. Zaista vjerujemo u neke generalne kvalitete arhitekture i mislim da ih se može provesti u različitim kulturama i kontekstima. To bi trebao biti identitet OFIS-a!
Što dalje? Koji Vam je izazov?
Špela Videčnik: Nemamo neku konkretnu ambiciju u smislu lokacije, programa ili narudžbe. Željeli bismo i dalje biti i u edukaciji i u praksi. Mislim da je arhitektima jako bitno biti dio oba diskursa koji se savršeno nadopunjuju. Mene osobno to jako ispunjava.
* OFIS arhitekti i studenti GSD Harvard – Alspka koliba, Skuta, Slovenija / foto: Andrej Gregorič i Janez Martinčić / Projekt smo na Vizkulturi predstavili ovdje
* OFIS arhitekti – Livin Unit na Ljubljanskom dvorcu / foto: Janez Martinčić
*Špela Videčnik, OFIS arhitekti / foto: Ivan Dorotić
Autor: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo OFIS arhitektima na ustupljenim vizualnim materijalima:
Fotografije: Tomaž Gregorič, Janez Martinčič, Andrej Gregorič, Ivan Dorotić
Više o OFIS arhitektima potražite na ofis-a.si i instagram.com/ofis_architects/
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
