Protekli tjedan su događanja na zagrebačkoj arhitektonskoj i kulturnoj sceni svakako obilježili arhitekti iz poznatog španjolskog arhitektonskog ureda RCR – tri slova iza kojih stoje Rafael Aranda, Carme Pigem i Ramon Vilalta. Osim što su bili najvažnije ime među predavačima upravo završenih 17. Dana Orisa u Lisinskom, u Oris kući arhitekture otvorena im je, i još traje, izložba pod nazivom “Krajolici ideja”, prikaz njihovih ambijentalnih akvarela nastalih kao skice za vrijeme sastanaka, dogovora i grupnih promišljanja.
Osim poslušati predavanje i pogledati izložbu, bilo je nužno porazgovarati s RCR-ovcima, kako zbog toga što se radi o arhitektima impresivnog opusa, tako i zbog činjenice da je ovaj trojac ovogodišnji laureat najprestižnije svjetske nagrade u arhitekturi – legendarnog Pritzkera (link).
*Ramon Vilalta i Carme Pigem na otvorenju izložbe “Krajolici ideja” u Oris Kući arhitekture / foto: Damil Kalogjera
Onima koji poznaju njihov rad nije bilo upitno da RCR zaslužuju ovako prestižnu nagradu no svima je bilo iznenađujuće što im je dodijeljena. Čak ni nakon prošlogodišnjeg laureata Alejandra Aravene, nikako da priznamo sebi da je moguće da priznanje dobije netko osim internacionalnog mega-ureda ili starchitecta. Štoviše, iznenađenje je bilo još veće jer, za razliku od čileanskog prethodnika koji se bavi „teškim temama“, poetična arhitektura RCR-ovaca koja gotovo da se nije «dobacila» van Španjolske, je lišena socio-ekonomskog konteksta i kao takva nije baš pretplaćena na nagrade. Do sada!
RCR svoje kuće grade kao kolaž ambijenata. Gotovo na svim prikazima, u svim mjerilima, ti ambijenti su često lišeni antropogenosti, zato se na fotografijama njihovih kuća i projekata rijetko pojavljuju ljudi. Bez obzira na to radi li se o restoranu, kući ili javnom prostoru, oni se ne vode funkcionalnošću nego osjećajem. Ne razgovaraju o dimenzijama nego kvaliteti prostora. I iako se to na prvu može činiti kao vrlo efemeran šminkerski pristup, njihova arhitektura itekako ima snagu i nipošto nije manje vrijedna od one angažirane: naime, poetičnost im nikada nije bila razlog da njihova arhitektura ne bude tehnički besprijekorno izvedena, kao što inzistiranje na ambijentalnosti prostora nije uzelo ništa na njegovoj funkcionalnosti.
*Carme Pigem i Ramon Vilalta s kćerima / foto: Damil Kalogjera
S RCR-ovcima sam razgovarao prošli petak, uoči otvorenja izložbe, a dan prije predavanja u Lisinskom. U izložbenom prostoru kuće arhitekture me dočekuju Carme, Ramon i njihove dvije kćeri. I dok ekipa HRT-a užurbano snima posljednje kadrove postava, a Orisovci nervozno pripremaju sutrašnje otvorenje Dana Orisa, ni po čemu ne biste rekli da su to dvoje ljudi pravi arhitektonski teškaši, ovogodišnji dobitnici strukovnog oskara, vjerojatno trenutno najtraženiji arhitekti na svijetu i headlineri sutrašnjeg arhifestivala. I to ne (samo) zbog njihove jednostavnosti i neposrednosti kao ljudi, koliko zbog izmještenosti iz konteksta. Kao da sva ova strka nije zbog njih…
Razgovarajući s gospođom Carme lako je uvidjeti da itekako dobro poznaje sva ograničenja, regulative i zakonitosti unutar procesa projektiranja, međutim savršeno je svjesna da je prava arhitektura ona dodana vrijednost na sve to. Za njih je dodana vrijednost prostoru – poetičnost. I da bi ju opisali, RCR ogoljava arhitekturu do minimuma, svodeći je na izrazito jednostavne skice ambijenata…osjećaja… i vrijednosti. Svode je na, kako će Carme toliko puta u našem razgovoru ponoviti, Esenciju arhitekture.
*RCR – Muzej Soulages, Rodez, Francuska / foto: Hisao Suzuki
„Danas više nije moguće govoriti o stvaranju stila
već stvaranju stava.“
*RCR – Knjižnica i Centar za starije osobe, Barcelona, Španjolska / foto: Eugeni Pons
► Za početak čestitke na nagradi! Posljednji put kad sam imao intervju u Oris kući arhitekture bilo je to s Alvarom Sizom (link) i mislio sam da neću imati ubrzo prilike razgovarati s arhitektom njegova kalibra. Sada u Zagreb dolazite Vi, i još donosite Pritzkera.
Carme Pigem: Hvala vam! Svako priznanje mnogo znači, pogotovo Pritzker koji je najbitnija nagrada u našoj struci. Jako nas je iznenadilo, zapravo ju nismo uopće očekivali i čini mi se da se još nismo oporavili od inicijalnog šoka.
► Možete li mi reći koliko Vam znači nagrada i što je promijenila u Vašem radu?
Carme Pigem: Nastojimo raditi na isti način kao i do sada, ali istina je da nam se dogodio tsunami medijske pažnje na kojeg je teško ostati imun. Međutim, vjerujem da će se svjetla reflektora brzo pomaknuti i da će se stvari vratiti na staro…mi ćemo, mislim, svakako nastaviti raditi po starom. Kako smo u procesu izgradnje našeg LAB-A u Olotu kamo bismo privukli mlade profesionalce željne učenja i usavršavanja u arhitekturi, nadamo se da će nam ova pažnja samo pomoći u tom naumu. Svakako nas je još više ohrabrila u postizanju cilja stvaranja malog laboratorija koji nam je zaista dugogodišnji san. Godinama organiziramo ljetne radionice i izvedba ove kuće bi bila kruna na taj edukativni dio naše karijere.
*Carme Pigem na Danima Orisa / foto: Damil Kalogjera
► Studirao sam u Splitu gdje su nas podosta upoznali s Vašim projektima upravo zbog specifičnog pristupa radu u povijesnom kontekstu, stoga moje kolege i mene nije pretjerano iznenadilo što Pritzkera dodjeljuju Vama. Koliko nas je iznenadila reakcija medija što nagradu dobiva ured čiji se rad uglavnom bazira na područje Katalonije…
Carme Pigem: (Smijeh) Da. Nismo bili na „listi“ za nagrade… ponavljam, koliko god da su mediji bili iznenađeni i mi smo bili.
► ..mislite li da postoji jedan „mediteranski“ pristup arhitekturi koji povezuje slične kontekste u različitim zemljama?
Carme Pigem: Možda. Kada smo došli tu u Hrvatsku prvi put prije 14 godina na poziv Andrije Rusana osjećali smo se jako ugodno, vjerojatno zbog te sličnosti. Kad nam je Andrija rekao da smo uvijek dobrodošli vjerojatno nije ni slutio da ćemo se zaista ponovno vraćati (smijeh). Očito je da je povezanost s morem utjecala na naše kulture. Doduše to nas je isto more spajalo s nekim drugim civilizacijama, dalo nam je pristup i nekim drugim kontekstima. S druge strane imamo i odnos s Europom, i težnju pripadanja europskom identitetu koji nas također karakterizira. Kad razmišljam sada, kao da su Katalonija i Hrvatska spojene preko Europe, a ne preko mora. Kao da su dva lokalna pristupa geografski duljim putem ostvarile taj značajan kontakt.
*RCR – Vinski podrumi Bell Lloc, Girona, Španjolska / foto: arhiva RCR i Eugeni Pons
► Teme kojima se bavite u Vašoj arhitekturi mi se zaista čine izrazito lokalnima. Odnos starog i novog, privatnog i javnog, izgrađenog i prirode; i sve to najčešće u malim mjestima, poput i Olota odakle dolazite. U takvim mjestima intervencije imaju jako veliki značaj na život mještana. Mislite li da je „Pritzker“ na neki način valorizirao upravu tu lokalnost?
Carme Pigem: Sam žiri Pritzkera je to rekao, objašnjavajući kako se može imati lokalno i globalno u isto vrijeme i mislim da je to primjenjivo i u drugim poljima, a ne samo u arhitekturi. Osobno nam je bilo drago da smo uspjeli pokazati da se i iz malog mjesta Olota može djelovati globalno i da se može učiti na primjerima prostornih problema tako malih sredina. Ta nam činjenica dosta znači jer je odluka da se vratimo u Olot nakon studija s današnjeg gledišta zaista radikalna.
► Zbog čega? Kako je tada situacija bila drukčija nego danas?
Carme Pigem: Jednostavno zbog mjesta u kojem se tada nalazila španjolska arhitektura: mi smo još uvijek bili pod velikim utjecajem moderne, a u modernističkom pokretu je bio cilj primijeniti pet pravila na čitav svijet i stvoriti jedinstveni internacionalni stil. Danas više nije moguće govoriti o stvaranju stila, već stava u rješavanju arhitektonskih problema. Mi smo se, ne znajući kamo nas nosi život, odlučili za jedan mnogo skromniji pristup arhitekturi.
*RCR – Piedra Tosca park, Les Preses, Girona Španjolska (foto: arhiva RCR) / Les Cols Restaurant, Marquee (foto: Hisao Suzuki)
„Zašto ne bismo govorili
o ambijentu, toplini, osjećaju,
zvuku, mirisu prostora…?“
*RCR – Atletski stadion Tussols (foto: arhiva RCR) / Bell Lloc vinarija (foto: Hisao Suzuki)
► Jeste li, vraćajući se u Olot prije 30 godina, očekivali da ćete jednog dana biti globalno prepoznati?
Carme Pigem: Znate, nema neke velike filozofije oko našeg povratka u rodno mjesto. Mi smo bili jako povezani s našim obiteljima i zato smo se odlučili vratiti. Jasno, naš nas je okoliš dosta oblikovao i tada nam se činilo da je to jedino logično mjesto gdje bismo trebali nastaviti svoj rad. Iz današnje perspektive vidim da je moglo završiti neslavno, ali to je bio jedini iskreni put za nas. Nakon što smo dobili naš prvi natječaj, okolnosti su se odvijale na način da smo zaista mogli i ostati u Olotu pritom djelujući globalno. Pažnja koju spominjete je samo potvrda da problemi koji dijele manje sredine nisu isključivo vezani za njih, već puno šire.
► Mislite da je arhitekt izgubio svoju moć koju je imao u ranije spomenutoj moderni? Da u nedostatku „total dizajnera“ arhitekti moraju postati malo skromniji u svom pristupu?
Carme Pigem: Apsolutno. Pogotovo nakon krize. Kod tih velikih javnih projekata uvijek imate posrednike koji naginju u svoju stranu bilo izborom izvođača, materijala ili vam naprosto govore kakve stanove morate raditi jer „ljudi to žele“ pa se ispostavi da ljudi baš i ne žele živjeti u takvom prostoru. U ovom skromnijem pristupu imate direktan odnos, za kojeg mislimo da je jako važan, jer tako korisnici puno bolje razumiju arhitekte i obratno. Mi danas nažalost ne govorimo o kvaliteti pojedinog prostora, već prostor opisujemo brojevima: kvadraturom, visinom, brojem soba. Zašto ne bismo govorili o ambijentu, toplini, osjećaju, zvuku, mirisu prostora..? Bilo bi jako lijepo kada bismo to uspjeli promijeniti u arhitektonskom diskursu i mislim da ta prisnost u odnosu to dozvoljava.
► Vidite li u tome ulogu arhitekata? Da počnu educirati širu javnost o drugim kvalitetama prostora, osim onim kvantitativnim?
Carme Pigem: Svakako. Nama to i jest cilj. Zato imamo svoje projekte za istraživanja LAB-A i Bunka fondaciju, kroz koje želimo proširiti znanje mladim kolegama. Prvi je u okruženju u kojem smo i sami stasali: okruženi olotskim poljima i šumama, dok je Bunka namijenjena onima koji nisu u prilici doći, a željeli bi sudjelovati u razmjeni ideja i iskustava. Povezivanje naše struke preko granica, bilo državnih ili disciplinarnih je jako bitno, a olakotna je okolnost da ono nikada nije bilo lakše nego danas.
„Započeli smo nagi
i iskustvom smo se
postepeno odijevali“.
► Da se vratimo na početak i na Alvara Sizu. U razgovoru mi je rekao kako on razmišlja kroz crtanje i skiciranje. Je li isto i unutar vašeg ureda? Jesu li akvareli koje izlažete u Oris kući arhitekture dio procesa stvaranja ili su nastali na kraju?
Carme Pigem: Krajolici ideja su proces, nastali kao dio komunikacije unutar ureda i dio komunikacije s klijentima. Oni su zapravo esencija arhitekture koju želimo postići; svojevrsna derivacija velikog broja izgovorenih riječi, mnogo kompliciranijih misli, zahtjeva i regulacija. Ti akvareli zapravo najbolje oslikavaju ambijent kojeg želimo postići, a ambijent nam je jako bitan u našoj arhitekturi. Često ne razgovaramo s klijentima o materijalima, više se koriste izrazi „želimo više svjetla; želimo intimniju atmosferu; mir; toplinu“, a ovi su akvareli zapravo nastajali „in situ“ za vrijeme tih razgovora i s vremenom smo otkrili kako oni klijentima nevjerojatno jasno dočaravaju prostor s obzirom da su posve apstraktni.
► Zvuči kao da Vam je crtanje jako važno?
Carme Pigem: Jako…, ali nemojmo se zavaravati, ipak smo inženjeri i moramo koristiti različite alate jer svaki alat daje druge informacije i doprinosi projektu na drugi način. Crtež opisuje jedno, tehnički nacrt drugo, a model i render treće, i svaki ima jednaku važnost. Također mislim da bi ti alati trebali biti samo pomoć pri izradi projekta i jako je bitno da vas ne zarobi zavodljivost crteža ili rendera i da se zanemari cjelokupna slika.
„Budite strastveni,
a nagrade će doći
same od sebe.“
*RCR -Les Cols Paviljon, Girona, Španjolska / foto: Eugeni Pons
► Radite katalonski paviljon na narednom Venecijanskom bijenalu arhitekture 2018. S obzirom na recentna događanja u Kataloniji i borbi za nezavisnost, hoće li se paviljon baviti tom političkom krizom?
Carme Pigem: Uh, teško pitanje… ne znam… još ćemo vidjeti. Ove se godine dogodio presedan u izboru za autora katalonskog paviljona. Institut Ramon Llull uvijek raspiše natječaj s temom, međutim kako smo mi dobili Pritzkera, odlučili su preskočiti natječaj i dati RCR-u paviljon, s ciljem da on priča o nama, što je dosta drukčije nego prijašnjih godina. Vidjet ćemo u kojem će se smjeru razvijati projekt jer se nalazimo u vrlo delikatnom vremenu.
► Kako se vidite u toj krizi? Smatrate li se španjolskim, katalonski ili olotskim uredom?
Carme Pigem: Rekla bih olotski pa svjetski. Očito je nas troje taj katalonski kontekst podosta oblikovao, međutim RCR je toliko dugo internacionalan da naš identitet ne možemo tako lako fiksirati, on je jako fluidan i to nas čini specifičnima: ta kombinacija međunarodnog okruženja u jako malom mjestu.
*RCR Ured / foto: Hisao Suzuki
► Kako radite unutar ureda? Radite li na isti način kao i kada ste počeli prije tri desetljeća ili se pristup promijenio?
Carme Pigem: Naravno da se pristup promijenio jer su se svijet oko nas, a poglavito tehnologija, jako promijenili; ali i dalje se trudimo raditi oko istog stola. Želimo zadržati jaki odnos između nas troje kao i sa suradnicima s kojima surađujemo svo ovo vrijeme. Mislim da je najveće bogatstvo koje imamo to što je nas troje ostalo zajedno. Započeli smo jako rano, bez puno znanja i učili smo i rasli zajedno. Znam reći da smo započeli nagi i da smo se iskustvom postepeno „odijevali“. To teško iskustvo nas je izrazito povezalo.
► Koji savjet biste dali mladim arhitektima koji su u poziciji kao vi prije 30 godina?
Carme Pigem: Budite strastveni. Morate imati strast jer ova struka nije laka. Nismo umjetnici koji rade po osjećajima i intuiciji. Mi to ipak ne možemo, jer u svakom projektu je zahtjevan klijent i moramo ispuniti njegova očekivanja. Da, sada kod nas dolaze klijenti koji znaju što mogu očekivati od RCR-a, međutim morali smo doći do toga. Arhitektura je strašno utjecala na naš život, toliko da smo odgodili roditeljstvo do vrlo poznih godina… Mladi ljudi moraju shvatiti da, bez obzira čime se bavili, moraju biti spremni uložiti jako puno vremena, a za to treba strast… i ne bi trebali stati dok ne nađu tu strast, a nagrade će doći same od sebe.
*Predavanje Carme Pigem pred punom dvoranom Lisinski na 17. Danima Orisa / Dodjela Oris Roca nagrade (foto: Damil Kalogjera)
* Carme Pigem i Ramon Vilalta dobivaju Oris Roca nagradu (foto: Damil Kalogjera)
Autor: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Oris Kući arhitekture i RCR Arquitectes na ustupljenim vizualnim materijalima.
Fotografije: RCR arhiva, Hisao Suzuki, Eugeni Pons, Damil Kalogjera
Više o RCR arhitektima na rcrarquitectes.es i njihovim projektima fondacije Bunka rcrbunkafundacio.cat te radionice labarcrarquitectes.cat
Izložba “Krajolici ideja: skice RCR arhitekata” u Oris Kući arhitekture otvorena je do 28. listopada. Više o izložbi na linku vizkultura.hr/dozivljaj-mjesta/
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
