O Álvaru Sizi zapravo ne treba pisati uvod. Jedan je od najznačajnijih živućih arhitekata, koji je odgojio cijelu generaciju portugalskih i utjecao na veliki broj europskih kolega. Autor kultnih projekata, profesor na najvažnijim sveučilištima svijeta i dobitnik velikog broja… kad bolje pogledate, zapravo dobitnik svake arhitektonske nagrade koja nešto znači u struci.
*Álvaro Siza (foto: Maja Bosnić)
Ne postoji pregled arhitekture 20. stoljeća bez njegovih projekata, a na splitskoj školi arhitekture gotovo da nije postojao kolegij koji se nije dodirivao njegova opusa. Znali smo sve njegove projekte. Od onih prvih: bazena uz ocean Piscina des Marés i restorana i caffea Boa Nova; do zgrada socijalnog stanovanja i kuće za fondaciju Iberê Camargo. Treba biti iskren; na neke projekte, pogotovo recentne, smo vrlo kritički gledali. Međutim, nijedan nismo gledali s ravnodušnošću. Opet, povod zbog kojeg se dogodio ovaj razgovoru uopće nije njegova arhitektura. Nije čak ni on sam. Povod razgovoru je zajednička izložba njega i njegove davno preminule supruge, umjetnice Marije Antónije Siza, čije je crteže pomno čuvao desetljećima i odlučio njen rad popularizirati serijom izložbi, nesebično koristeći svoj renome kako bi nju stavio u prvi plan.
„Samo nemoj preskočiti izložbu, važnije mu je ovo od arhitekture!“ – dobacio mi je Andrija Rusan dok se gospodin Siza, sad već u poznim godinama, sporim korakom, približavao izložbenom prostoru prepunom crteža u Oris Kući arhitekture. Možda sporog koraka, i polagano izgovorenih rečenica dubokim basom, ali i dalje je vrlo britkog uma. Znajući to, teško je bilo odoljeti ne pitati ga i njegov pogled na zanat kojim se toliko dugo i tako uspješno bavi. U nastavu pročitajte što nam je sve ispričao u intervjuu.
„Kada vidim njene i moje crteže
zapravo vidim
koliko su moji siromašni.“
► Kako ste?
Álvaro Siza: Kako sam? Pospano. Čeka me mnogo posla, a putovanja mi sve teže padaju. Također, silno uzbuđenje od ove izložbe mi nije dalo spavati.
► Ovom izložbom spajate stare crteže Vaše pokojne supruge i Vaše recentne skice za projekt svetišta u Fatimi u jednu cjelinu koja se doima da ima duboki osobni i emotivni značaj. Što ova izložba znači za Vas?
Álvaro Siza: Maria Antónia je bila mnogo bolja od mene. I to na ovoj izložbi možete vidjeti. Nažalost, ona nije nikad postala poznata, jer nije imala vremena to postati. U životu je napravila dvije izložbe, jednu u Portu i jednu u Madridu koje su obje bile jako uspješne. Već dugo želim popularizirati njen rad serijom izložbi i davanjem crteža fondacijama. Kada me Andrija Rusan pozvao da se izložba otvori u Zagrebu, predložio je da se predstave i moji crteži. Ta mi se ideja jako svidjela i odlučio sam predstaviti moje skice za mural u Crkvi Presvetog Trojstva u Fatimi, sagrađenu prema projektu izvrsnog grčkog arhitekta Alexandra Tombazisa. Ja sam bio pozvan da izradim mural u kapeli crkve tematski posvećen životu sv. Petra i Pavla, i te sam skice ovdje prezentirao. One su nastajale nakon radnog vremena, kao odmor od posla. Neka vrsta odmora od arhitekture. To je pristup koji sam naučio od moje supruge Marije Antónije. Doduše, kada vidim njene i moje crteže na jednom mjestu zapravo vidim koliko su moji siromašni.
*Álvaro Siza (foto: Maja Bosnić / klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)
► Jesu ovi crteži memorija jednog minulog vremena?
Álvaro Siza: Da. Zapravo se savršeno sjećam svega. Maria Antónia nikada nije crtala u kontinuitetu. Tjednima ne bi crtala, jer je bila posvećena djeci i poslu na fakultetu, i onda bi odjednom uzela svoje papire i gotovo u jednoj liniji crtala likove. Crtala je takvom fluidnošću da mi se činilo da nije podizala olovku s papira. Tvorila je svoje likove jednim potezom, koji su mi uvijek djelovali kao da su živi i da se kreću. Razlog te živosti je vjerojatno njeno savršeno poznavanje anatomije. U tim detaljima se razlikujem od nje.
► Koliko je njen rad utjecao na Vas?
Álvaro Siza: U početku je jako utjecao na mene. Pogotovo kada sam prvi puta vidio njene crteže na Beaux Artsu. Sjećam se da sam odlučio odustati od umjetnosti i postati arhitekt.
► Obeshrabrila Vas je?
Álvaro Siza: Ne, nikako. Kad bih došao kući i vidio ju da crta, vidio sam jednu strast i vještinu koju ja nisam imao. Ali nastavio sam koristiti crtež u arhitekturi. Također, arhitektura je predivno, ali vrlo zamorno zanimanje. U tim periodima zamora prepustio bih se crtanju. To i danas radim.
„Mislim da nije nužno
biti dobar crtač
da biste bili dobar arhitekt.“
► Čini se da se u školama arhitekture sve manje potiče crtanje. Mislite li da je ta činjenica promijenila pristup arhitekturi?
Álvaro Siza: Ne, neke škole i dalje potiču! Primjerice naša škola u Portu. Dvije godine učimo studente da crtaju: prirodu, vedute grada, scene ulica, interpretaciju svega navedenog… Zatim da koriste imaginaciju u izražavanju crtežom. Mislim da nije nužno biti dobar crtač da biste bili dobar arhitekt. Naravno, arhitekt mora imati prostorni zor i vidjeti jasno prostor u mislima, međutim to dolazi s godinama. Studentima je ipak crtež najbliži put od ideje do projekta. Ja osobno radim skice i prije nego znam sve probleme koje moramo riješiti. Meni je to dobar početak procesa, jer se lako prati razvoj ideje. Također, vježbamo se kritici: različite pristupe možemo odbacivati, uspoređivati pa čak i kombinirati.
Utječe li korištenje računala na današnju arhitekturu?
Álvaro Siza: Bez generaliziranja, mislim da danas projekti imaju tendenciju biti „siromašniji“, jer nemaju tu komponentu spontanosti, emocije, pa čak i strasti. Ja mislim da to nije dobro. Također, računalom se brže dolazi do konačnog produkta. Nacrt se opremi jako brzo i zbog toga se zanemaruje onaj početni, konceptualni dio koji nosi poetiku koja je meni izrazito bitna.
► Koje je Vaše prvo sjećanje arhitekture? Koja Vas je kuća nagnala da postanete arhitekt?
Álvaro Siza: Teško se prisjetiti, ali vjerojatno je to bila Gaudijeva arhitektura. Tada sam smatrao da je Gaudi kipar, a ja sam u početku želio biti kipar. No kad sam posjetio te kuće zamijetio sam jednu zanimljivu stvar. Sve su te kuće napravljene od istih elemenata, kao i moja kuća. Imaju prozore, vrata, stropove, zidove i sve detalje. Sve je bilo povezano u jedan cjeloviti, predivni sklop. Ne bih to nazvao krucijalnim razlogom, ali je sigurno jedno od prvih sjećanja na arhitekturu. Najznačajniji razlog je ipak bila promjena programa fakulteta kojeg sam pohađao, koji je do tada bio vrlo konzervativan. U jednom je trenutku došao arhitekt Fernando Távora, vrlo inteligentna osoba i zapravo odličan diplomat koji će mi kasnije postati mentor i suradnik, i dogodila se smjena generacija. Važno je napomenuti kako je tada u Portugalu vladala politička represija. Nije bilo obavezno provoditi natječaje, a kada se to radilo političke strukture su trebale potvrditi sudionike i na koncu nagrađeni rad. On je imao odlične veze s važnim ljudima u politici i znao je s njima raditi. Bio je u stanju na bitnim projektima angažirati mlade arhitekte koji su bili u opoziciji te se zauzeti za njih samo zato jer su bili kvalitetni. Bilo mu je jako stalo do toga da okupi dobar tim. Ta promjena paradigme i žudnja za modernizmom u jednoj zatvorenoj zemlji učinila je našu školu vrlo živim mjestom, koje me ponukalo da zavolim arhitekturu.
► Koji su Vam arhitekti, osim Távorea, bili uzor u studentskim danima?
Álvaro Siza: Ne nužno arhitekti. Kolege studenti, drugi profesori koji su bili gotovo mojih godina… Bilo ih je dosta. Međutim, jedan arhitekt koji je utjecao na gotovo sve svjetske arhitekte označio je moj rani razvoj: Le Corbusier. Tada smo dobijali jako malo informacija, a moderna se smatrala gotovo komunističkim manifestom. Smiješno mi je kada to sada kažem, jer se danas spominje kako je Corbusier bio blizak fašizmu. On je vjerojatno smatran ekstremistom od strane svakog režima zbog svog pristupa. Otkrivanje njega, kao i rijetkih neorealista koji su stizali u Portugal preko talijanskih časopisa, su nam mnogo značili. Također i Alvar Aalto koji je upravo u južnoj Europi ostavio veliki utjecaj.
„Društvo je u jednom trenutku
zažmirilo na socijalne probleme,
a s njima i arhitekti.“
► Jedan od Vaših prvih projekata je Boa Nova – caffe i restoran kojeg ste projektirali s nepunih 25 godina. Kakvo je bilo iskustvo izvoditi takvu kuću u tim turbulentnim vremenima u? Koliko se pristup promijenio od tada?
Álvaro Siza: I danas je teško. Možda i teže. Tada se u Portugalu jako malo gradilo, uglavnom su to bile javne zgrade u funkciji politike, koje su mogli raditi samo rijetki arhitekti, uglavnom svi iz Lisabona. Arhitektura se tada smatrala nebitnom profesijom, jer su inžinjeri sve smjeli izvoditi sami. Moji prvi radovi su bile kuće za obitelj i prijatelje. Meni je osobno to bilo bitno, jer sam mogao razgovarati s radnicima, a znao sam da mi je to potrebno da izučim zanat. U jednoj je kući stolar bio sa sjevera, u drugoj s juga. I svi su oni imali drugačije tehnike jer su jug i sjever Portugala potpuno drugačiji. Na jugu mramor, na sjeveru granit. Na jugu miris Mediterana, a na sjeveru utjecaj Njemačke, Belgije i Nizozemske. To je bilo jedno predivno iskustvo koje danas gotovo ne postoji. Pitate me koliko se promijenilo? Tada sam sanjao da radim u betonu. Ali beton je tada bio preskup, pa je sve rađeno od kamena i predivnog drva. Danas kada želim raditi u kamenu, kažu mi da je to teško i preskupo, pa se konstrukcija izvodi od armiranog betona. Nekad mi se čini da se sve promijenilo.
*Álvaro Siza – Boa nova Tea house (izvor: Designboom.com)
► Vidite li kulturoloških sličnosti između Portugala i Hrvatske u 20. stoljeću? Možete li usporediti recentnu arhitekturu tih država?
Álvaro Siza: Mislim da je isti duh u pitanju. Istina, Portugal ima puno više utjecaja s dalekog istoka i zapada iz vremena kolonijalizma, tako da je identitet dosta drugačiji, međutim mediteranske zemlje počivaju na rimskoj tehnici i grčkom duhu. Sličnost je i u toj raznolikosti unutar naših zemalja. Obala i unutrašnjost, sjever i jug. Sve te regije imaju sasvim druge utjecaje kroz povijest, kako u Hrvatskoj tako i u Portugalu. Mislim da nas je ipak najviše obilježilo turbulentno 20. stoljeće, otkrivanje Moderne i njeno prilagođavanje kontekstu vremena i prostora.
► Upravo gradite kapelicu u Hrvatskoj. Možete li nam reći malo više o tom projektu?
Álvaro Siza: I to je bila Andrijina ideja koja je počela prije recesije i sada smo je odlučili nastaviti samo na drugoj lokaciji. U međuvremenu sam je dorađivao i dosta razmišljao o tom projektu. Napravio sam svojevrsnu razliku između eksterijera i interijera, tako da je unutrašnjost u betonu a fasada od kamena. Kao i u svakoj sakralnoj arhitekturi, glavna je tema igra svjetla, tako da je zamišljen mali broj prozora kako bi se kontrolirao ambijent. U izradi tog projekta na mene su jako utjecale malene kamene crkvice koje sam posjetio u Hrvatskoj, tako da nisam mogao odoljeti ponavljanju iste teme i na ovom projektu.
*Álvaro Siza – Kapelica Zorkovac (izvor: port.hr)
► Već se nekoliko desetljeća svjetska arhitektura, barem ona najpoznatijih protagonista, odvaja od realnosti i sve je manje socijalno osjetljiva. Ovogodišnji Bijenale arhitekture se ponovno vraća „na front“ i počinje se razgovarati o realnosti arhitekture uslijed krize. Mislite li da se pažnja pomalo pomiče s arhitekata zvijezda (takozvanih “starchitectsa”) prema socijalno osjetljivijim temama?
Álvaro Siza: Vjerojatno se to počelo događati jer imamo jako duboke društvene probleme. Pogledajte samo krizu s imigrantima. S tim sam se problemom i socijalnim stanovanjem bavio još osamdesetih u Nizozemskoj, jer je tada bilo normalno da se političari bave tim problemima i najbolji arhitekti su na to odgovarali. Društvo je u jednom trenutku zažmirilo na taj problem, a s njima i arhitekti. Treba reći kako arhitekti taj problem ne mogu riješiti sami, jer moramo prvo biti pozvani da rješavamo konkretan problem po raspisanom programu. Sada se čini da su se arhitekti napokon počeli ozbiljno baviti time i mislim da je to jako dobar potez. Činjenica da je Alejandro Aravena postao izbornikom Bijenala i da je dobitnik Pritzkerove nagrade pokazuje znakoviti pomak u promišljanju našeg zanata. Čini se da je problem stvarno morao doći do krajnosti da ga počnemo rješavati.
► Smatrate li sebe „starchitectom“?
Álvaro Siza: Ja ne znam što to znači. Možda su to arhitekti koje se poziva da rade na projektima s garancijom da će kuća imati markantnu formu i dopadljivu vanjštinu. Ja to nisam.
„Mladi ljudi su danas
mnogo pripremljeniji od mene
za suočavanje sa suvremenim svijetom.“
► Odbili ste raditi u Dubaiju, i u jednom intervjuu rekli kako biste se teško snašli u kontekstima novih megalopolisa. Zbog čega?
Álvaro Siza: Hm, možda sam to rekao. Zapravo, uvijek mi je izazov i inspiracija biti između tradicije i njene suvremene interpretacije. Volim raditi u povijesnim kontekstima i ne znam kako bih reagirao u prostorima koji to nemaju. U mjestima gdje se ne šeta kroz živu ulicu, da se dođe do kuće koju radim. Radio sam u Aziji, pogotovo u Koreji i Kini, međutim s godinama sve teže putujem, a ne možete uvijek dobivati upute s terena dok ste u uredu u Portu. Makete i fotografije nekada ne mogu dočarati kontekst. Taj kontekst jednostavno trebate doživjeti. U ovim slučajevima, kao i u Hrvatsku, sam bio pozvan i na neki način ljudi koji me pozivaju zapravo znaju što očekuju. Uvijek inzistiram da moj ured radi kompletan projekt. Dobio sam nedavno ponudu da radim kuću i to samo njen eksterijer pod uvjetom da će druga tvrtka nju isprojektirati „iznutra“.
► To nije arhitektura.
Álvaro Siza: Upravo tako. Ali sve više se arhitektura poistovjećuje s pukom fasadom.
*Álvaro Siza u razgovoru za Vizkulturu, s našim suradnikom Franom Dumandžićem / foto: Maja Bosnić
► Kako izgleda danas rad u Vašem uredu? Vidio sam jedan video u kojem pjevate „When i’m 64“ od Beatlesa. Je li uvijek tako veselo?
Álvaro Siza: (smijeh) Ne pjevam stalno. Na sreću mojih suradnika. Kada bih stalno pjevao mislim da bih imao manje suradnika i klijenata. Rad u uredu započinje definiranjem problema. Najčešće mojim skiciranjem kojeg sam ranije spomenuo. Nakon što definiramo koncept kolege krenu razrađivati projekt. Kada je u pitanju daleka lokacija dobijem fotografije i snimke s gradilišta. Radimo makete terena, zatim velike makete same kuće u koje se gotovo može ući, i svi zajedno projekt privodimo kraju. Kako sam već spomenuo, zbog zdravlja ne mogu više putovati kao prije. Za dovršenje projekta u Kini sam morao sedam puta ići tamo, međutim više ne mogu, tako da moji suradnici znaju biti na gradilištima i po mjesec dana.
► Za kraj, koji biste savjet dali mladim arhitektima koji danas počinju raditi?
Álvaro Siza: Nemam savjet! Današnji studenti počinju raditi u sasvim drukčijim okolnostima od onih u kojima sam ja počeo. Također, vidim da imaju alate i kapacitet da se snađu u ovom vremenu: informatika, globalizacija, povezivost, dostupnost informacija. To su jako bitne stvari za mladu osobu. Važno je da se u korištenju tih predivnih alata ne zaborave oni primarni koji nas čine arhitektima. Ne koristiti globalizaciju da se na brzi način dođe do svojih ciljeva. Ovo nisu savjeti. Mladi ljudi su danas mnogo pripremljeniji od mene za suočavanje sa suvremenim svijetom da bih im davao savjete.
Često se govori kako se pristup arhitekturi Álvara Size opire svjetskim trendovima. Ponekad se to kaže podrugljivo, misleći pritom da se ne mijenja i ostaje tvrdoglav u svom „stilu“. Ne bih rekao da se radi o stilu već o stavu, stavu da je dužnost arhitekta svoja iskustva i senzibilitete prilagoditi kontekstu u kojem radi. Kod Sizinih radova često se daje dojam kako se radi o osobi koja je otkrila što “dobro prolazi” i slijepo se drži toga, ne razmišljajući o vremenu u kojem se nalazi, uporno crtajući zavodljive linije koje onda neki drugi pretvaraju u kuće. Zapravo je situacija sasvim drugačija. Razgovarajući sa Sizom shvatite koliko dobro shvaća sve što se događa oko njega. Vidite koliko je svjestan pozicije arhitekture u širem kontekstu i mladih protagonista koji se bore. Vidite kako zna alate kojima oni barataju producirajući arhitekturu, i koje pogodnosti i poteškoće ti alati nose. Prije svega, vidite kolika mu je važnost crteža koji se itekako mitizira. On zapravo razmišlja crtajući. Dok sporo odgovara na pitanja, kao da crta svaku misao prije nego ju izrekne. Tako se na praznom papiru do kraja našeg razgovora našla karta Portugala, Hrvatske, Europe i Amerike, lica ljudi, crtež Luísa de Camõesa, najpoznatijeg portugalskog pjesnika i još toliko nedefiniranih linija koje vjerojatno samo on može pročitati. Jer to je njegov jezik. I nije nimalo čudno kako je sjećanje na preminulu suprugu odlučio ovjekovječiti u izložbi crteža, tog samo njima znanog jezika. Crtež je za njega sjećanje na davna događanja, gradove, diktature, škole i kolege, prvo sjećanje na arhitekturu, prva misao na nove projekte. Crtež je za njega sjećanje na jednu emociju.
Razgovarao: Frane Dumandžić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pročitajte na linku)
*Crteži koje je Álvaro Siza nacrtao za vrijeme intervjua
Fotografije: Maja Bosnić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
