Transdisciplinarnost je danas nužnost

Ana Dana Beroš već je nekoliko godina prisutna na domaćoj arhitektonskoj i kulturnoj sceni. Autorica je brojnih arhitektonskih natječajnih radova, umjetničkih projekata, izložbenih postava i publikacija te pokretačica i organizatorica nekoliko edukacijskih i participacijskih programa. Dobitnica je nekoliko veoma važnih međunarodnih priznanja, a svojim radom neprestano propituje postojeće prostorne prakse i proširuje metode arhitektonskog angažmana. Iako je o njenim radovima napisano već nekoliko kvalitetnih tekstova (većinom o projektu Intermundia), smatrali smo da je došlo vrijeme za opsežan intervju u kojem smo pokušali ocrtavanjem atipičnog arhitektonskog djelovanja problematizirati aktualne društvene i strukovne teme te ukazati na izazove socijalno orijentiranih stvaralačkih praksi. U nastavku slijedi kratka biografija te prvi dio velikog intervjua s Anom Danom.

Rođena je u Zagrebu, a diplomirala je 2007. godine na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu. S Vedranom Jukićem, Mirnom Horvat i Anom Boljar osnovala je Archisquad: Odred za arhitekturu savjesti i organizirala seriju predavanja Izvan fokusa: Arhitektura davanja. Radila je u arhitektonskom birou Dva plus, a 2009. godine osvojila posebno priznanje na Shinkenchiku natječaju u Japanu. 2012. godine bila je finalistica nagrade Weelwright koju dodjeljuje Harvard Graduate School of Design, a za projekt Intermundia, izložen u sklopu izložbe Monditalia na Venecijanskom bijenaleu arhitekture 2013., nagrađena je posebnim priznanjem žirija. Bila je članica uredništva časopisa Oris i autorica brojnih intervjua s arhitektima i stručnjacima iz bliskih struka. Danas radi kao arhitektica, istraživačica, kustosica, urednica i aktivistica. Bavi se projektiranjem izložbenih prostora, jedna je od autorica emisije Stvarnost prostora na Trećem programu Hrvatskog radija te članica uredničkog savjeta Orisa. Sudjeluje u organizaciji programa Think Space i Future Architecture Platform te kurira zagrebački segment međunarodnog umjetničkog projekta Actopolis.

*Ana Dana Beroš / foto: Maja Bosnić

► Kako se razvio tvoj interes za arhitekturu? Jednom prilikom rekla si da ti je otac matematičar, a majka povjesničarka umjetnosti te da je studij arhitekture bio gotovo logičan izbor. Kako danas gledaš na okolinu i vrijeme u kojima si odrastala?

Ana Dana Beroš: Moj interes za arhitekturu javio se u ranoj dobi – radilo se, naravno, o nesvjesnim odabirima. Pokojni otac, srednjoškolski profesor matematike, oduvijek je gradio suhozide tijekom školskih praznika, a ja sam mu kao dijete pomagala. Ljetovali smo u Krvavici kraj Makarske, odakle Beroši i potječu, a mjesto je danas poznato i u svjetskim arhitektonskim krugovima po lječilištu za djecu Rikarda Marasovića, “letećem tanjuru”, fascinantnom primjeru kritičkog regionalizma moderne arhitekture iz 1962. Kao djeca često bismo se igrali oko i unutar lječilišta, a svakoga ljeta podizali bismo mala skrovišta, gradili bivke ispod Biokova.

Gradnja mi je tako oduvijek bila interesantna, ali put do studija arhitekture nije bio linearan. Mislim da je svojevrsna disperzija interesnih polja i danas vidljiva u mojem djelovanju. Matematičku gimnaziju, zagrebačku Petu, upisala sam manje zbog oca, a više zbog društva matematičara iz osnovne škole s kojim sam se doslovno preselila u gimnaziju. No u višim razredima težište mog interesa preselilo se na društvene predmete – književnost, filozofiju i sociologiju. Iako sam sa 16 godina čvrsto odlučila studirati arhitekturu, maturalni sam rad pisala iz književnosti, o Kafki – Treba li spaliti Kafku?. Uvijek je postojala ta oscilacija moga fokusa između humanističkih, literarnih područja i arhitekture.

►Lea Pelivan i Toma Pleić iz Studija UP u jednom su intervjuu izjavili da je od presudne važnosti za njihov rad bila “dodatna škola” koju su prošli pod mentorstvom profesora Žarnića i Oluića. Ti si odabrala put za koji zagrebački Arhitektonski fakultet nije direktno pripremao svoje studente. Kakva su bila tvoja studentska iskustva i koliko ti je važna bila autodidaktika?

Ana Dana Beroš: Zagrebački arhitektonski fakultet i edukacija koja se tamo nudila početkom dvijetisućitih bila je obilježena projektantskom strogoćom i disciplinom funkcionalizma, u skladu s naslijeđem zagrebačke škole. Najveći utjecaj na mene u ranim godinama studiranja imao je profesor Maji Vlahović i projektantske vježbe iz stambene arhitekture koje je držao. Prva godina fakulteta i prve, gotovo apstraktne vježbe iz projektiranja – primjerice osnovno spajanje elemenata po horizontali i vertikali – bile su mi najzanimljivije. No, ubrzo sam počela ulaziti u nesuglasice sa svojim mentorima. Često se radilo o vrlo različitim svjetonazorima i pogledima na arhitekturu.

Neobično mi je čuti da kolege moj rad nazivaju nearhitektonskim zato što nije tipično graditeljski. Svoj radni prostor dijelim s kolegama arhitektima i inženjerima građevine iz ULTRASTUDIJA, koji vode Milan Štrbac i Andrej Marković, i svakodnevno sam u toj nekoj projektantskoj vrevi i groznici gradilišta. Radimo skupa u kohabitacijskom sklopu koji uključuje i obiteljsku kuću povjesničarke umjetnosti i kustosice Sandre Križić Roban te atelje dizajnera nakita Nenada Robana, što čini vrlo poticajan ambijent za stvaranje. Također, mislim da odmak od arhitekture koji nastaje kritičkim, tj. onim “knjiškim” radom, zapravo bistri projektantsku misao. Ne mislim da funkcioniram izvan arhitektonske prakse zato što pretežito projektiram izložbene postave. To su čisti arhitektonsko-projektantski zadaci.

Autodidaktika je ključna u svakoj profesiji, iako ne volim razmatrati svoje djelovanje strogo unutar jedne profesije. Također, ako niste “protežirani”, “strogo vođeni” kroz studij, ako ne pripadate određenoj profesorskoj, mentorskoj klasi, prilično je teško preživjeti zagrebački Arhitektonski fakultet. Ja sam od rana mijenjala kontekste studiranja i rada, unutar i izvan Hrvatske. Prije petnaest godina odradila sam zimski semestar tj. praksu u Helsinkiju u Finskoj. Kada sam se vratila u Zagreb, postala sam svjesnija okruženja, mogućnosti i ograničenja u kojima sam studirala. U Finskoj sam radila u odličnom, vrlo organiziranom uredu na natječajnom projektu muzeja arhitekture i dizajna u helsinškoj luci i bilo je vrlo teško vratiti se takozvanim običnim studentskim zadacima. Danas su takva iskustva puno češća zbog programa studentske razmjene Erasmus, i smatram da bi svaki student arhitekture morao proći iskustvo “izmještanja”.

*Ana Dana Beroš, Ana Coce, Judita Ljutić i Damir Ljutić (Dva Plus): Shinkenchiku natječaj, Merit Prize

►Pripadaš generaciji koja je sredinom dvijetisućitih stasala na natječajima. S kojim su se problemima i izazovima arhitekti tada suočavali? Na koja su pitanja pokušavali odgovoriti? Koliko je to razdoblje odredilo pravac tvog kasnijeg rada?

Ana Dana Beroš: U danom trenutku rijetko smo svjesni svojih svakodnevnih, trenutačnih izbora, ali kada gledam s ovom vremenskom distancom na taj rani period rada na natječajima, shvaćam kako se fokus moga arhitektonskog djelovanja pomalo izoštravao. Oduvijek su mi najzanimljiviji bili zadaci maloga mjerila, poput izložbenih postava, ili pak velikoga, prostornog mjerila, tj. zadaci urbanističkog planiranja i promišljanja grada. Smatram da takvi zadaci pružaju najveću kreativnu slobodu. Isto tako, zadaci projektiranja javnih građevina i prostora društvenosti bili su mi interesantniji od privatnih investicija. 2003. godine sudjelovala sam s prijateljima, tada studentima Anom Boljar i Marinom Biničkim na natječaju za Vrbane III. Dobili smo priznanje i bili smo, ako ne griješim, prva studentska grupa koja je dobila priznanje ili nagradu na otvorenom javnom natječaju. Nakon toga je krenula ta lavina studentske participacije, sa svim pitanjima koja je nosila sa sobom, primjerice koliko je u redu da potpuno neiskusni projektanti ulaze u arenu javnih natječaja.

Rad u timu je važan, a na projektima koji nisu toliko strogo definirani i koji dopuštaju djelovanje na nekoliko razina promišljanja jednostavnije je surađivati, stvarati kvalitetnije i kompleksnije projekte. Nakon završetka studija slijedio je intenzivan period od tri, četiri godine sustavnog sudjelovanja na arhitektonskim natječajima i naravno da neki od njih nisu mogli biti strogo moj odabir. Bila sam zaposlena u studiju Dva plus kao svojevrsna kreativna voditeljica, a natječaji na kojima smo sudjelovali uglavnom su se ticali javnog prostora, zgrada za obrazovanje i ostalih javnih zgrada. U to vrijeme nastao je jedan od važnijih projekata – 2008. godine osvojili smo prvu nagradu za rješenje javnog perivoja u Španskom. Bio je to projekt javne površine koji nije bio dizajniran, odnosno projektiran, već programiran. Tada je to bio iskorak unutar naše arhitektonske zajednice i nagrađenih radova na natječajima za gradske prostore i površine.

Natječaji su mi oduvijek bili interesantni i zato što bi arhitektonsko oblikovanje uvijek proizlazilo iz temeljitog istraživanja, bilo to pravo terensko ili arhivsko istraživanje, ili pak razgovor sa stanarom iz susjedne ulice. Zanimljivo je sondirati stvarne svakodnevne potrebe i zatim ih usklađivati s promišljanjem slike i identiteta grada, spajati mjerila, od nekih vrlo banalnih ljudskih potreba do razmišljanja o smjeru u kojem bi se čitav grad mogao razvijati.

Dakle, u svakom projektu je sfera javnosti, zajedništva bila ključna. Također, jedna je od prekretnica bila kada smo 2009. godine na Shinkenchiku natječaju u Japanu, koji je žirirao Jun Aoki, između tristotinjak prijavljenih projekata iz svijeta osvojili posebno priznanje, u autorskom timu koji su činili Ana Coce, Judita Ljutić i Damir Ljutić. Motivirani takvim priznanjem na međunarodnom konceptualnom natječaju počeli smo promišljati što se može učiniti u našoj sredini i kako se natječaji mogu organizirati bez strogo definiranih projektnih, graditeljskih zadataka. To je bio začetak ciklusa natječaja Think Space, koje je organizirao i provodio DAZ.

 
* Ana Dana Beroš, Iskra Filipović, Judita Ljutić i Damir Ljutić (Dva Plus): Park po mjeri, Špansko

► U to je vrijeme nastao i Archisquad, jedna vrlo specifična pojava u domaćem kulturnom polju. Možeš li nam nešto reći o njegovom nastanku?

Ana Dana Beroš: Archisquad je nastao 2006. godine po povratku prijatelja, tada studenata arhitekture, Vedrana Jukića iz Tanzanije i Mirne Horvat iz Indije. Ja sam se upravo bila vratila iz Brazila, gdje sam bila na arhitektonskoj praksi, a uz uredski rad radila sam i u favelama. To mladenačko iskustvo “trećeg svijeta” silno nas je obilježilo i kada smo se vratili željeli smo učiniti nekakvu promjenu. Nismo bili toliko zainteresirani za građevinski boom koji se događao u Hrvatskoj, već smo željeli skrenuti pogled na arhitekturu koja ne služi isključivo kapitalu, koja je već u svom začetku društveno osjetljiva i odgovorna prema sredini u kojoj nastaje. Projekti koje smo tada proučavali nastajali su u drugim, najčešće izvaneuropskim kontekstima, od Latinske Amerike do Afrike, Indije i Bangladeša.

Vedran Jukić se iz Tanzanije vratio s idejom projekta male klinike u blizini nacionalnog parka Ngorongoro i udružili smo se za potrebe toga projekta. Princip rada od tada je ostajao isti – arhitektonsko oblikovanje uslijedilo bi tek nakon ozbiljnijeg istraživanja, bilo da je to istraživanje proizašlo iz razgovora s akterima koji su o nekoj temi znali mnogo više od nas, bilo da se radilo o klasičnom bibliografskom ili online istraživanju. Tada smo shvatili da akumulirano znanje želimo podijeliti i s drugim studentima Arhitektonskog fakulteta pa smo pokrenuli program alternativne edukacije – program predavanja koji smo nazvali Izvan fokusa :: Arhitektura davanja. Pozivali smo predavače poput Jean-Philippea Vassala, koji nam je u tom trenutku bio silno interesantan jer je nakon diplome u Francuskoj pet godina radio kao urbanist u Nigeru, Jasona Coomesa iz Rural Studija iz Alabame i još mnoge druge. Nažalost, projekt male klinike nije realiziran, iako smo imali nominalnu potporu njemačke organizacije Architekten über Grenzen. Još tako mladi, nismo uspjeli uvjeriti lokalnog misionara Katoličke crkve da pokuša mijenjati vlastite obrasce djelovanja u afričkom kontekstu. On je godinama radio na projektima za koje se novac skupljao od emigracije u Australiji ili iz sličnih izvora, a donacije u građevinskim materijalima stizale su doslovno u prekooceanskim kontejnerima. Naš pristup zahtijevao je potpuno novu projektnu logiku i međusobno povjerenje koje nažalost nismo uspjeli izgraditi.

I tako, život je krenuo dalje, sa svim zagrebačkim obavezama. Međutim, Archisquad je nastavio djelovati s idejom socijalne održivosti, poštivanja lokalnog konteksta, korištenja lokalnih materijala iz obnovljivih izvora i korištenja lokalne radne snage u gradnji. Ostala je ideja o arhitektu kao samo jednom od članova tima koji gradi, o arhitektu koji paralelno uči iz tradicionalnih graditeljskih tehnika. Važno nam je bilo pokazati da takav pristup nije primitivan, nego da se jednostavnim tehnikama može graditi kvalitetna, sadržajna arhitektura.

*ARCHIsquad – hitnaArhitektura

► Koliko ste tada bili svjesni složenog odnosa arhitekture i kapitala, u lokalnom i globalnom kontekstu? Danas, kada su rasprave o ukidanju javnog zdravstva i produljenju radnog vremena svakodnevna pojava, ta se problematika čini još važnijom.

Ana Dana Beroš: Mislim da smo intuitivno odbijali raditi na projektima u kojima je financijska isplativost bila jedini kriterij valorizacije. Naravno, projektantska odgovornost i politička pismenost sazrijevale su još godinama. Postupno smo osvješćivali način na koji smo stvarali jedan relativno nježan oblik otpora. Archisquad nikada nije kao grupa sudjelovao, da se tako izrazim, “na barikadama”, primjerice na protestima za javni prostor. Naravno da smo podržavali sve te akcije, ali pokušavali smo kroz manje projekte – koji možda nisu izazivali konflikte, bilo s gradom, bilo sa zajednicom u kojoj su nastajali – progurati naše vrijednosti, gotovo na podsvjesnoj razini. HitnaArhitektura, višegodišnji projekt otvorenog savjetovališta za građene imao je ulogu doslovce primamiti građane (u dijalog s arhitektonskom strukom) mogućnošću poboljšanja, “povećanja” njihova privatnog stambenog prostora, kako bismo ih zapravo doveli na teme zajedničkih prostora. Počevši od zajedničkih prostora unutar višestambenih zgrada, do neposredne okolice njihove zgrade. A zatim im iznijeti ideje drugačijeg korištenja i ponašanja u javnome prostoru. Kroz godine su te “hitne” akcije polučile vrlo različite rezultate. Najinteresantnije je bilo kada smo savjetovanje održali u Momjanu, u sklopu festivala Vizura Aperta 2012. Tada smo zaista uspjeli izaći iz okvira preuređenja stambenih prostora, primjerice organiziranja suvislih prostora za odmor i rad dvoje djece unutar dječje sobe minimalne površine, i prešli na teme zajedničkih prostora, zelenih gradskih površina. Uspjeli smo u vrlo kratkom roku povezati sve aktere – od gradonačelnika Buja do lokalnih vinara – na sastancima na kojima se promišljala vizija razvoja grada Momjana, koji je još uvijek jedno od manje turistički eksploatiranih istarskih središta. To je bio način na koji smo djelovali i na koji još uvijek djelujemo.

*ARCHIsquad – hitnaArhitektura, Galerija Prozori, 2011.

► Često surađuješ sa stručnjacima iz drugih polja. I koncept izložbe Monditalia bi je izrazito transdisciplinaran. Je li takav pristup postao nužnost? Koje su prednosti suradnje?

Ana Dana Beroš: Transdisciplinarnost je danas nužnost. Osjećali bismo se vrlo usamljeno kao projektanti kada bismo radili projekte bez preispitivanja “arhitektonskih dogmi” kroz drukčiji pogled, bilo to pogled korisnika arhitektonskog objekta, sociologa, antropolga ili stručnjaka iz neke druge discipline, primjerice vrtlara. To bogatstvo perspektiva unosi pravi život u arhitektonske projekte. Arhitektura se smije bazirati samo na svom fizičkom aspektu, na materijalnosti, na funkciji. Ona je uistinu samo infrastruktura koja se treba nastaniti.

Suradnja unutar vrlo bliskih disciplina često je nedovoljna. Na vježbama na arhitektonskom fakultetu mislilo se da kada surađuju produkt dizajneri i arhitekti, da je to transdisciplinarnost. Danas se više niti suradnja arhitekata i sociologa ne smatra prevelikim izazovom ili iskorakom. Cijela grana sociologije, urbana sociologija, vrlo je povezana s arhitekturom i gradom. Ono što mi čini posebno zadovoljstvo je ulaziti u polje umjetnosti jer su umjetničke metode istraživanja slobodnije i često dolaze do rezultata koje čak niti znanstvene discipline ne bi mogle osporiti.

  
*Intermundia, La Biennale di Venezia 2014, foto: AnaOpalić

► U svom radu često si orijentirana na inozemstvo, što još uvijek nije uobičajeno u našim arhitektonskim i istraživačkim krugovima. Koliko je važno stvaranje međunarodnih mreža?

Ana Dana Beroš: To se nadovezuje na temu traženja vlastite pozicije, odnosno traženja sumišljenika unutar zagrebačkog, regionalnog ili pak internacionalnog konteksta. Taj proces nije bio lagan. Počela sam se sve više udaljavati od arhitekture i pratiti kritičke istraživačke prakse, naprimjer rad Centra za istraživačku arhitekturu na Sveučilištu Goldsmiths u Londonu. Imala sam potrebu za crpljenjem novoga znanja koje se može implementirati u lokalnoj sredini. Arhitekti, tj. predavači koje je Archisquad dovodio u Zagreb često su govorili o temama koje nisu bile direktno primjenjive u našoj sredini, ali je bilo moguće iščitavati metodologije koje su u našem kontekstu bile itekako upotrebljive.

Čini mi se da sam oduvijek težila medijatorskoj ulozi – traženju pojedinaca čiji rad mi je interesantan – i dijeljenju toga znanja u lokalnom kontekstu. Mislim da je to vidljivo i iz serije razgovora koje sam vodila na Trećem programu Hrvatskog radija unutar emisije Stvarnost prostora urednice Eveline Turković. Pa i sada, kroz platformu Future Architecture. U zadnjih nekoliko godina trudim se ojačati lokalne i regionalne veze, potaknuti suradnje na projektima unutar Hrvatske ili na postjugoslavenskom teritoriju.

Moj interes za okretanjem prema van nije nastao iz stajališta da je nešto što je strano automatski bolje ili značajnije, više je to bilo traganje za samoostvarenjem na granicama disciplina, na granicama nacionalnosti i na granicama teritorija. To premreživanje smatram bitnim. Unatrag pet godina gotovo isključivo radim na međunarodnim projektima koji iziskuju učestala putovanja, no još uvijek sam bazirana u Zagrebu. Ni sama sebi ne znam točno objasniti što me sidri ovdje, osim naravno obitelji i prijatelja.

► Kako internet utječe na transnacionalno povezivanje i arhitekturu općenito? Arhitekti se danas koriste blogovima, Tumblrom i sličnim servisima kako bi prezentirali svoj rad. Iako je iza tebe već dugo razdoblje produkcije i mnoštvo radova, tvoj website još je u izradi…

Ana Dana Beroš: Internet je neophodno sredstvo svačijega rada. Što se moje stranice tiče, ona možda još nije razvijena zbog otpora prema vidljivosti i izloženosti, a možda zbog otpora prema uskim samo-definicijama. Vjerojatno moje promišljanje same sebe kao autorice još nije dovoljno sazrelo… Više volim funkcionirati u projektima, suradnjama koje nastaju po usmenoj preporuci, tj. word of mouth, i u internacionalnom kontekstu. Internet je nužan, no vrlo plošan medij. Mislim da su međuljudski susreti – fizički susreti – ipak ključni. Čak i u velikim međunarodnim projektima. To potvrđuje i iskustvo s internetskim eksperimentalnim natječajima Think Space. Činjenica da smo jednom godišnje organizirali tu malu (Ne)konferenciju u Zagrebu bila je od vitalne važnosti. Bilo je bitno da se osobe koje su bile involvirane u program konačno sastanu i da mogu bez hijerarhije zajednički raditi, razvijati ideje i planirati nove suradnje.

Prisutnost na internetu nije garancija kvalitete. Danas gotovo svi, radi li se o pojedincima, kolektivima ili etabliranim uredima, paralelno moraju raditi na projektima i medijskoj reprezentaciji vlastite prakse. Tako se arhitektura bazira na medijskom konstruktu, na često lažnoj slici koja se odašilje prema van. Mnogi arhitekti nemaju niti vremena niti potrebe za time. Smiljan Radić, čileanski arhitekt svjetskoga glasa, naprimjer nema svoju web stranicu.

*Intermundia, Augustov hram, Pula, foto: Edna Jurcan

► Jednom prilikom istaknula si kako je jedan od izazova Intermundije bio privući pažnju u mnoštvu izložaka…

Ana Dana Beroš: Monditalia je bila izložena u Arsenalu, u longitudinalnom prostoru duljine tristo metara. Bilo je prikazano četrdesetak istraživačkih projekata koji su bili ispresijecani izvedbenim pozornicama. Izložbeni postav kreirao je neku vrstu urbanog prostora, imao je živost javnog prostora. Razlog zašto sam izašla iz klasičnog, pomalo suhog arhitektonskog istraživanja bila je nužnost dubokog povezivanja posjetitelja sa sadržajem. Devedeset posto publike Bijenalea čine arhitekti i vrlo bliske struke. Međutim, moramo se služiti, da tako kažem, svim raspoloživim sredstvima u pokušaju prijevoda ili prijenosa neke ideje.

Istraživanje koje sam radila na otoku Lampedusi bilo je predstavljeno kroz politički narativ, kroz hiperdimenzioniranu knjigu koja više djeluje kao artist book, nego kao znanstveno istraživanje, a koju je dizajnirala Rafaela Dražić. Knjiga je imala svoj pandan u “nijemoj kutijetini”, izvana obloženoj sirovim medijapanom, koja je bila iskustvena i kojom sam pokušala svjetlošću i zvukom protresti gledatelja i uhvatiti njegovu pažnju u milisekundi. Pokušala sam prenijeti poruku, taj krik u prazno. Naravno, i u tome dijelu rada surađivala sam s profesionalcima iz drugih disciplina, s multimedijalnim umjetnikom Bojanom Gagićem i injženjerom akustike Miodragom Gladovićem. Čini se da je eksperiment “proširivanja” rada bio uspješan – nagrađen je posebnim priznanjem iako je u konkurenciju ušao kao marginalac, kao “underdog”, u istoj kategoriji s velikim projektima poput Radical Pedagogies sa Sveučilišta Princeton i njegove voditeljice, teoretičarke i povjesničarke arhitekture Beatriz Colomine.

*Intermundia book, Francuski paviljon, 2015. / foto: Rafaela Dražić

► Paviljon Intermundije nudi svojim posjetiteljima specifičan iskustveni doživljaj. Međutim, serviranje iskustva bez propitivanja konteksta u kojem to iskustvo nastaje sveprisutna je, ali i vrlo problematična metoda. Kako pokušavaš nadići izazivanje apolitične empatije i postići ono što spominješ kao Verfremdungseffekt? Maroje Mrduljaš piše o Intermundiji kao “ispreplitanju iskustveno-fenomenoloških i političkih narativa”, a Leopold Lambert tvrdi da Foucault, u svojoj analizi Panoptikona, svodi arhitekturu na dvodimenzionalnu shemu i zanemaruje njenu materijalnu komponentu. Koliko fenomenološki pristup može biti političan?

Ana Dana Beroš: Ta kritika iskustvenosti stoji. Imperativ prodavanja iskustva vidljiv je svagdje, od 4D kina do edukacije kroz iskustveni entertainment kojom se već služe mnogi muzeji. Mislim da fenomenološki pristup može biti političan, dapače mora biti političan, a ključno je koju ideju pokušava prenijeti.

U Intermundiji sam težila tome da se ne izazove plošna empatija, tj. sažaljenje s visoka prema izbjeglicama. Monditalia je propitivala neke teme koje su samo naizgled tada bile izvan hrvatskog konteksta. Naime, kroz talijansko društvo pokušalo se pokazati akutne probleme zapadnoeuropskog društva. Ponovno se postavlja pitanje gdje je tu Hrvatska, na kojoj razmeđi stoji. Cijeli narativ istraživanja i prezentacije rada formirala sam oko dvije teme koje su me onda iznimno dirale. Željela sam izjednačiti migracije izbjeglica s borbom za goli život ekonomskih migranata, bilo da se radi o visoko ili nisko obrazovanim radnicima, i tako prenijeti priču o općoj eroziji socijalne sigurnosti u cijeloj Europi. Dakle, cilj je bio uistinu unijeti jezu i zabrinutost o tome kamo kao ljudski rod srljamo.

Dio Intermundije je i isječak razgovora s Lampedužaninom Gasparom, koji se zaista identificirao s onima Drugima, s Afrikancima. To je otočna zajednica koja je kroz svoju povijest navikla na migracije stanovništva Mediterana pa novi val koji je uslijedio nakon Arapskog proljeća nije doživljavala kao novu pojavu. Ali istodobno, tu govorimo o Europljanima koji se ne osjećaju niti Europljanima niti talijanskim državljanima. Osjećaju se bliže Afrikancima, osjećaju se kao da im je zanijekano građanstvo i solidariziraju se s onima Drugima, onima potlačenima i onima zapostavljenima.

*INTERMUNDIA Book, Cimitero delle Barche / CIE di Contrada Imbriacola

► Migranti su u zadnjih nekoliko mjeseci postali jedna od najvrućih europskih tema. Što misliš o reakciji hrvatskih odnosno europskih vlasti, a što o reakciji građana? U svojem istraživanju uočila si da na Lampedusi postoji raskorak, a postojao je i u Hrvatskoj.

Ana Dana Beroš: Jedna od prvih činjenica koja me tijekom istraživanja o Lampedusi otrijeznila u vezi humanitarnih kriza je bila ta da je riječ o vrlo ozbiljnom biznisu. Bilo da govorimo o vođenju centara, tj. pritvornih centara, za ilegalne imigrante i izbjeglice koje po Italiji vode razno-razne europske kooperative, ili o trenutačnoj situaciji razmjene ljudi kao robe između Turske i Europske unije.

Situacija u Hrvatskoj početkom jeseni 2015. s jedne je strane donijela gotovo nekakvu nadu u ljudskost, ili neočekivanu sliku našega društva. U razdoblju neposredno prije dolaska prvih izbjeglica u Hrvatsku, kada je tzv. balkanska ruta bila preusmjerena na naše granice, vodila sam malo istraživanje u Zagrebu, nakon povratka iz Grčke, gdje sam na putovanjima Egejskim morem dijelila palubu sa sirijskim izbjeglicama. Osjećalo se da se tlo trese i ovdje, ali ništa se nije događalo. Ispitivala sam građane što misle o migrantima, o mogućem dolasku velikoga broja izbjeglica u Hrvatsku, i gotovo svi su zauzimali apolitičan stav – ne prate vijesti, ne zanima ih politička situacija. Ali kada smo se u razgovoru dotaknuli našega iskustva rata i izbjeglištva, pojavila se određena solidarnost s ljudima koji su izmješteni, koji bježe od rata.

U tom trenutku važnim se činilo to što Hrvatska ipak nije, kao neke susjedne zemlje, odlučila podići ogradu. Stav ne-gradnje, ne-podizanja zida, nešto je značio. Pitanje je koliko je to bilo politički autentično stajalište naše države, a koliko uvjetovano utjecajima izvana. Situacija je i danas nestabilna, na rubu militarizacije granica i podizanja žičane ograde te uvođenja nečovječnih izmjena zakona o strancima kojima se kriminalizira solidarnost građana prema migrantima, izbjeglicama.

► Što misliš o odnosu teorije i odgovornog arhitektonskog i umjetničkog djelovanja? Mora li postojati teorijska podloga? Temeljiš li koncepte na teoriji ili se oni iskristaliziraju tijekom radnog procesa?

Ana Dana Beroš: U svom radu uglavnom ne krećem iz teorijskih postavki. Ne krećem iz racija, već iz unutarnjeg osjećaja, gotovo da sam primorana djelovati. Teorija je tu samo još jedan od slojeva koji potkrepljuje i stabilizira, tj. stvara novu “statiku” projekta. Stvari se često događaju paralelno i nije lako razlučiti gdje im je točno početak. Ipak, rijetko se događa da rad bude završen, a da se kroz njegovo stvaranje nije promišljalo o arhitektonskoj ili društvenoj teoriji. Često je tu pogled u povijest sličnih ideja, društvenih pokreta ili otpora koji se ponovno pojavljuju. To je blisko transdisciplinarnim suradnjama, upuštanju u afektivne metodologije gdje krećemo od sebe samih kao subjekata u nekom istraživanju bez da se odjeljujemo od onoga što istražujemo. Naravno, tu je potrebna i određena “zdrava”, trijezna distanca. Važno je, paralelno s radom, pokušati i analitički, odnosno razumski, pratiti što se događa u procesima rada i kamo sve to vodi.

*Ana Dana Beroš / foto: Maja Bosnić

NASTAVLJA SE!
Drugi dio intervjua u kojem smo, između ostalih tema, s Anom razgovarali o stanju struke, ženama u arhitekturi, Venecijanskom bijenalu, arhitektima freelancerima te projektu Actopolis, pročitajte na linku

Intervju vodio: Frano Petar Zovko (sve članke ovog autora za Vizkultura.hr čitajte na linku)

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije