Danas vam donosimo drugi dio razgovora s Anom Danom Beroš. Prvi dio razgovora pročitajte na linku
*Ana Dana Beroš (foto: Maja Bosnić)
► Preispitivanje rodnih normi česta je tema eksperimentalnih dizajnerskih praksi. Koji je odnos arhitekture i rodne problematike? Kakva je današnja pozicija žena u arhitektonskoj praksi? U članku povodom smrti Zahe Hadid Vedran Mimica napisao je da je Zaha često ponavljala kako ne želi da je se gleda kao ženu već kao arhitekta. Iako je upotreba riječi “arhitekt” umjesto “arhitektica” vjerojatno proizašla iz prijevoda s engleskog, ipak se doima prilično znakovitom.
Ana Dana Beroš: U jednom razgovoru za televiziju upitali su me što mislim, u jezičnom smislu, o tome da je arhitektica umanjenica od arhitekt. Ostala sam zapanjena. Iako, s takvim se pitanjima svakodnevno susrećemo, mi žene arhitektice. U projektiranju uvijek polazim od sebe kao ljudskoga bića, a ne žene ili muškarca. Zanimljivo je što si spomenuo Zahu Hadid. Ona je, uz Kazuyo Sejimu, jedan od rijetkih primjera žene koja je uspjela u muškoj areni arhitekture i koja je samostalno stvorila svoje ime, bez obzira na partnerske odnose i projektantske tandem koji su uslijedili u njihovim životima. Danas je to rijetkost. Kada pogledamo hrvatsku sredinu, malo je samostalnih arhitektica, uspješnih i eksponiranih. Primjerice Vanja Ilić, Ivana Ergić. Redovito su to parovi, poslovno-životni partneri, a postojali su i jaki ženski kolektivi, poput Ive Letilović i Morane Vlahović.
Zaha ili Sejima funkcioniraju na način da su usvojile patrijarhalan način djelovanja, predatorski životni i projektantski nagon. To je poznato, pogotovo u slučaju Zahe Hadid, iz njihovog odnosa prema svojim partnerima, zaposlenicima i suradnicima, kojima sam i sama svjedočila, ili pak iz odnosa prema radnicima na gradilištima. Kod Zahe nema mjesta empatiji prema ljudskim pogibijama koje se događaju na njezinim kineskim gradilištima.
Neprihvatljivo mi je procjenjivati koju je arhitekturu radila žena, a koju muškarac i prema tome valorizirati, kategorizirati nečiji rad. Arhitekticama je u Hrvatskoj u svakodnevnim radnim situacijama vrlo teško, sputava ih se i u projektantskim uredima i na gradilištima. Svi smo prošli kroz to iskustvo vrlo često nevidljivog nasilja, bilo iz ženske ili muške uloge. Gledano iz takve pozicije, nažalost je nužno da arhitektica često mora negirati svoju rodnu pripadnost.
► Jednom si rekla da migrante prvenstveno trebamo gledati kao radnike. Arhitektura i urbanizam već su stoljećima izravno povezani s ljudskim radom. Kako rad oblikuje arhitekturu, a kako arhitektura rad?
Ana Dana Beroš: Migrante prvenstveno trebamo gledati kao ljude. U neoliberalnoj logici svijeta ljudi su zamijenjeni “ljudskim resursima”, svi smo postali “potrošna roba za rad”. U promišljanju rada i prostora za rad polazim od sadašnjeg trenutka. Interesantan mi je današnji odnos rada i arhitekture za rad, odnosno sveprisutnost prekarnog djelovanja. I kuhinja ili dvorište ujedno mogu biti radni prostori, a vaš krevet – granica. Definicija radnoga prostora više ne postoji. Rad je raspršen na minijaturne, pojedinačne pothvate egzistencije. Događa se intenzivna partikularizacija društva, radikalna individualizacija. To je u opreci sa stvaranjem zajedništva, radničkih kolektiva, sindikata, s borbom za radnička prava. Također, bitno je primijetiti da s nestajanjem zajedničkih radnih prostora istodobno nestaje fizička platforma za javno djelovanje. Potreba za javnim prostorom još je opipljivija kada međusobno komuniciramo jedino iz izdvojenih i zatvorenih kubikula rada.
*Erik van der Weijde – Camera Austria, 2015., foto: Christine_Winkler
► Što misliš o stanju struke u Hrvatskoj. Imali smo natječaje, nakon toga legalizacije. Gdje smo sada?
Ana Dana Beroš: S jedne strane osjećam se privilegirano što se nisam bavila legalizacijama, iako je to tada bio izbor bivanja na rubu egzistencije. Unatoč istraživačkom, kustoskom ili kritičarskom radu, ja svoju egzistenciju primarno privređujem iz projektiranja. To će vjerojatno arhitektima zvučati čudno. Ali količina neplaćenog rada u kulturnom sektoru je neodrživa. Prilično sam izašla iz uske definicije arhitektonskog djelovanja. I sada funkcioniram na rubu svačega. Ili ničega. Na rubu arhitekture, na rubu kulturnih praksi, na rubu umjetnosti, na rubu aktivizma.
Ono što me osobno smeta je golema apolitičnost arhitektonske struke. Mislim da prvi na “liniji bojišnice” ne moramo biti kao arhitekti, već kao građani. Nužno je preuzeti odgovornost u društvenim promjenama. Primjerice, sada su arhitekti projektanti izbjegličkih logora, umjesto da se promišljaju drugačija, inkluzivna urbana rješenja i transformacije gradova koje su se već odavno počele događati u “razvijenoj” Europi, a počet će se događati i kod nas. Bitno je šire društveno-političko razumijevanje sadašnjeg trenutka i djelovanje, ne samo unutar pojedinačnih država nego i na razini Europe. Trenutačno ko-mentoriram diplomski rad jedne studentice na studiju arhitekture u Splitu na temu izbjegličkog fenomena. Vjerujem kako se mentor, profesor Hrvoje Njirić, zaista namučio da takva tema dođe na “akademski stol” i da se takav diplomski rad prihvati te da, osim projektantskog dijela, sadrži ozbiljan istraživački elaborat. Važno je uvjeravati mlade ljude da šire polje promišljanja i djelovanja izvan uskih okvira projektantskih zadataka. Općenito, mislim da se kontinuirano preispitivanje uloge arhitekata u društvu vraća na ulogu politički pismenog građanina.
► Možeš li komentirati nedavno dodijeljene godišnje nagrade za realizacije? Za nagradu Neven Šegvić prijavljen je neočekivano velik broj publikacija. Jednom si rekla da mladi arhitekti danas imaju sve veću sklonost pisanju i istraživanju.
Ana Dana Beroš: Izložbe arhitektonskih ostvarenja stvaraju samo privid aktualne slike stanja u struci. Svi smo svjesni da je arhitektura vrlo spor medij. Primjerice, prošle godine na izložbi realizacija prikazane su kuće koje su bile u začetku prije možda desetak godina. Isto tako, tek ćemo kroz nekoliko godina uvidjeti što se u hrvatskoj arhitekturi događa danas.
Svakako ne mislim da kao arhitekti moramo samo zidati. Arhitektonski projekt može biti i istraživački terenski rad ili pisanje teksta, kritike ili osvrta. Također, veliki broj prijavljenih publicističkih radova nije samo rezultat jedne godine, već posljedica graditeljske i ekonomske krize koja nas je zadesila 2010. ili 2011. Ali nismo izoliran slučaj promjene paradigme arhitektonskog djelovanja ka ne-građenju. Riječ je o globalnoj pojavi, od Japana preko cijele Europe. Arhitekti ponovno redefiniraju svoje djelovanje onkraj klasičnih graditeljskih zadataka. Očitavaju akutne urbane i društvene probleme i reagiraju na njih. Uzmimo za primjer kolektiv RAD iz Kyota. Rijetko pomišljamo na krizu i recesiju koja se dogodila i u Japanu, gdje postoje tzv. community projects u kojima arhitekti participiraju u radu sa zajednicom na obnovi cijelih četvrti. Slične stvari događaju se u Japanu, Turskoj ili Njemačkoj.
*Think Space – The Competitive Hypothesis – Storefront for Art and Architecture, New York, 2013. (foto: Naho Kubota)
► Bila si članica žirija za ovogodišnji hrvatski nastup na Venecijanskom bijenaleu arhitekture. Kako je bilo žirirati? Što misliš o ovogodišnjoj temi, izborniku i projektu koji će nas predstavljati?
Ana Dana Beroš: Rad u ocjenjivačkom sudu za hrvatski nastup na ovogodišnjem Venecijanskom bijenaleu uistinu je bio vrlo pozitivno i profesionalno iskustvo. Iako smo žirirali doslovce u jednom produženom vikendu i imali nekoliko neprospavanih noći, bio je to vrlo temeljit rad, a diskusija nije bila obilježena osobnim preferencijama. Pokušali smo izabrati najbolji odgovor na temu Izvješča s bojišnice koju je selektor Alejandro Aravena raspisao, pozivajući nacionalne paviljone da prezentiraju konkretne primjere “dobrih graditeljskih praksi”.
Odlučili smo se za rad Dinka Peračića, Mirande Veljačić, Slavena Tolja i Emine Višnić We need it – we do it. To je bio najautentičniji i najuvjerljiviji prijedlog koji je duboko prožet samim njihovim životom i praksom, aktivističkim djelovanjem na nezavisnoj kulturnoj sceni kroz posljednjih petnaestak godina. Riječ je o socijalnoj rekonstrukciji nekadašnjih gradskih centara u nove prostore nezavisne kulture i produkcije. U tom je trenutku izbjeglička kriza u Hrvatskoj bila na pomolu pa je u nekim radovima bilo i referenci na tu temu, naprimjer projekt Hotel (i)migrant Saše Randića. Među prijavama slične tematike bio je i više umjetnički intoniran projekt Rezonantni krajolici Antonija Grgića.
Drago mi je da smo izabrali Platformin rad, pogotovo u kontekstu drugih nacionalnih paviljona – njemačkog, austrijskog – koji će se baviti temom “izbjegličke krize”. Odlučili smo se uistinu baviti izvješćima s naše “višegodišnje kulturne bojišnice“, koliko god je taj militantni rječnik Alejandra Aravene po mojem mišljenju upitan. Pokazali smo i pokazat ćemo višegodišnji arhitektonsko-aktivistički rad koji nije bio ishitreni rezultat trenutka. Svjesno smo odlučili ne ulaziti u rizičnu poziciju i mislim da je ta odluka bila dobra, pogotovo uzevši u obzir na koje se načine ostale države pripremaju za Bijenale.
Nakon Rema Koolhaasa postavljanje Alejandra Aravene za izbornika Bijenalea bio je gotovo očekivan potez, siguran izbor. Koolhaas je potpuno “raštimao” ustaljenu strukturu manifestacije, okrenuo ju u smjeru istraživačkog rada, tj. povijesnog istraživanja. Postavljalo se pitanje kako napraviti “kopernikanski obrat” i vratiti se samoj gradnji kao jezgri arhitektonske produkcije. Kao i svake godine, međunarodna arhitektonska scena je sumnjičava prema ishodima i jedva čekam vidjeti što će se na kraju dogoditi.
Godinama sam upoznata s Araveninim radom. Moji kolege iz Archisquada i ja osobno smo se susreli s njim u Ljubljani 2008. godine kada je dobio Global Award for Sustainable Architecture, a bilo je i pojedinačnih posjeta u Čileu. Naime, pokušavali smo surađivati s njegovim arhitektonskim kolektivom Elemental i dovesti Aravenu da predaje u Zagreb već 2009. godine, unutar ciklus Izvan fokusa :: Arhitektura davanja. Njegov posjet Zagrebu se nažalost nije održao iz financijskih razloga.
Valja imati na umu da je Elemental uvijek funkcionirao u vrlo sigurnom okolišu, a mnogo govori i činjenica da im je ured smješten na Katoličkom sveučilištu u sklopu kojega je i Arhitektonski fakultet. S godinama su odgovornost arhitekata i socijalna osviještenost postale gotovo etiketom koja prodaje proizvod. To je otišlo vrlo daleko i bitno se udaljilo od njihovih ranih radova, poput stambenoga naselja Quinta Monroy u gradu Iquiqueu u Čileu. U tom projektu je siromašnoj zajednici koja je nastanjivala vrijedno zemljište u gradskom centru omogućena izgradnja bazične strukture, osnovne konstrukcije, koju su stanari mogli samostalno nadograđivati. To su bili začeci participacije korisnika u dizajnu i projektiranju. Danas Aravena pušta te nacrte u “slobodnu” upotrebu, kao open design, ili “otvorenu” arhitekturu. To odviše izgleda kao reklama socijalnog djelovanja.
Ljudima ne trebaju arhitektonski nacrti, ljude treba osnažiti u djelovanju, samoorganizaciji, fundraisingu, i sličnom. Posebno sam bila iznenađena press konferencijom Bijenalea koja je bila održana prije kojih mjesec dana, pod nazivom Crusade Against Indifference. Zašto to zovu križarskim ratovima protiv ravnodušnosti, a ne recimo džihadom protiv ravnodušnosti?
To je jedan posve drukčiji politički svjetonazor kojega kada smo bili mlađi nismo bili svjesni i koji nismo mogli razumjeti. Aravena je u istoj godini imenovan izbornikom Venecijanskog bijenalea i dobitnikom Pritzkerove nagrade od stotinjak tisuća dolara, nagrade za čije je dodjeljivanje godinama bio u žiriju. To ukazuje na ozbiljnu visoko-političku umreženost, da ne kažem suradnju s krupnim kapitalom.
*DALIBOR MARTINIS_+ Request_reply.DM/2077, Umjetnički paviljon, 2016, foto: Ana Dana Beroš / Izmeđ svjetova – Urban Festival 12, HDLU, 2012, foto: Damir Žižić
► Radila si za Oris i Treći program Hrvatskog radija. Napravila si niz intervjua sa slavnim svjetskim arhitektima, ali i sa manje poznatim arhitektima, kustosima i istraživačima. Je li to oblik autoedukacije? Kako je novinarski rad utjecao na tebe?
Ana Dana Beroš: To je oblik samoedukacije koji onda nastojim podijeliti. Razgovori s kolegama se najčešće odvijaju preko Skypea. Vrlo rijetko su to klasični intervjui u studiju, osim možda kada razgovaram s nekim od domaćih sugovornika. Svoj rad ne smatram novinarskim, svoju ulogu definiram drugačije. Ja sam ipak, uvjetno rečeno, stručnjakinja iz nekog područja koja ravnopravno razgovara sa svojim sugovornicima i mislim da oni osjećaju razliku u razgovoru s novinarom i nekom osobom “iznutra”. Međutim, moji se sugovornici, kao uostalom i ja, udaljavaju od stroge definicije arhitektonske prakse. Ti razgovori su me uistinu obilježili. Ne samo u mojem pristupu arhitekturi, već i promišljanju svijeta u kojem živimo.
► Živjeti kao freelancer nije lako. Kako se snalaziš na tržištu?
Ana Dana Beroš: Moj prijelaz na freelancerski rad trajao je jedan dulji period i mogu reći da već nekoliko godina uspijevam spojiti kraj s krajem te da nisam primorana pristati na svaki posao koji mi se nudi. Naravno, tu ponekad nastaju neočekivana, neobična partnerstva i suradnje pa i neki komercijalniji projekti poput Muzeja torture. Ali uspjela sam doći u poziciju da mogu birati. No, tko zna što će biti za nekoliko mjeseci. Svi freelanceri moraju iz dana u dan promišljati svoju stabilnost, od financijske do psihičke. Kao što sam već rekla, radni prostor dijelim s projektantima, građevinarima i statičarima. Oni moj rad doživljavaju umjetničkim, vjerojatno neopterećenim zbiljom. Kada sam u uredu funkcioniram kao artist in residence, u hodu po rubu. To nije uvijek najjednostavnije, no meni pomaže operiranje u nekoliko svjetova. U svim projektima trudim se osigurati suvisle budžete i adekvatno honoriranje kreativnog i intelektualnog rada svojim suradnicima. Mnogi projekti koje spominjemo možda nisu bili samoinicirani, možda su reagirali na nečiji poziv, ali bili su uvelike samofinancirani. To je rizik koji preuzimam svaki dan i koji je bliži nekom poduzetničkom okruženju.
► Što te u zadnje vrijeme okupira? Koje arhitekte, kustose ili publikacije pratiš? Na čemu trenutačno radiš?
Ana Dana Beroš: U mojoj Google tražilici je ogromna zbrka, pratim razno-razne portale, blogove, znanstvene i umjetničko-istraživačke projekte. Pratim publikacije koje problematiziraju našu stvarnost i koje se trude potaknuti društvene promjene, ne nužno kroz arhitekturu. Ipak, često se vraćam monografijama El Croquis. Trenutačno željno iščekujem objavljivanje knjige Felicity Scott Outlaw Territories koja se bavi “teritorijima nesigurnosti” te odnosom arhitekture i urbanizma i ljudske izmještenosti u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Upravo sam održala predavanje na Arhitektonskom studentskom kongresu u Splitu pod temom Arhitektura u doba migracija, gdje sam studentima arhitekture iz “post-jugoslavenskih” prostora pokazala, uz vlastito istraživanje s Lampeduse, recentne dokumentacijske video snimke s “domaćeg” terena. Riječ je o radnom materijalu budućeg dokumentarca Matije Kralja, snimatelja koji prati rad organizacije Are You Syrious, a film je prikazivao isječke svakodnevice iz traznitnog centra u Dobovi na slovensko-hrvatskoj granici, te centra za azilante Hotel Porin u Zagrebu. Već ovaj tjedan putujem u Berlin gdje sudjelujem na konferenciji Public Space: Fights and Fictions, koju organizira Akademie der Künste i Goethe-Institut, gdje ću uz kustosa njemačkoga paviljona u Veneciji Petera Cachole Schmala govoriti o javnome prostoru kao “strategiji preživljavanja”. Također, u pregovorima sam za izlaganje dijela Intermundije u njujorškoj MoMA-i ove jeseni, na poziv kustosa Seana Andersona. No većina mog radnog dana prođe u produkciji kustosko-umjetničkog projekta Actopolis.
*ACTOPOLIS Zagreb team (foto: Ana Opalić )
► Možeš li nam za kraj reći nešto više o Actopolisu?
Ana Dana Beroš: Projekt Actopolis, s podnaslovima Art As Action, Art As Urban Praxis, zamišljen je kao transnacionalni umjetnički laboratorij koji propituje budućnost života u gradovima jugoistočne Europe i Turske, te Rurske oblasti u Njemačkoj. Zanimljivo je da su u toj platformi povezani gradovi obilježeni izrazitom nestabilnošću – gospodarskom, političkom, “izbjegličkom krizom”, a riječ je o Ankari i Mardinu, gradu koji je svega 40 kilometara udaljen od sirijske granice, zatim Ateni, Bukureštu, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, i Oberhausenu.
Zagrebački segment Actopolisa Invisible Belonging, koji kuriram, propituje koncepcije pripadanja u suvremenome društvu, a polazi od ideje ”urbanoga građanstva”, odnosno pripadanja gradu kao nove kategorije pripadanja koje je neposrednije, prirodnije od pripadanja političkom konstruktu nacije. U zagrebačkoj skupini umjetnika i aktivista sudjeluju Selma Banich, Nikola Bojić, dvojac Lightune.G (Bojan Gagić i Miodrag Gladović), Tonka Maleković i Saša Šimpraga. Projekt smo već otvorili početkom travnja urbanom intervencijom Connecting, u kojoj je Šimpraga postavio privremeno montažno stubište uz gornjogradske zidine. Osim testiranja ideje nove pješačke komunikacije kao mogućnosti za grad, simbolički se, u ovim vremenima podizanja zidova, zagrebačka povijesna fortifikacija, barem kratkotrajno, premostila. Upravo je završila radionička faza projekta Communities of care Selme Banich u zagrebačkoj Folki, gdje su pozvane umjetnice i kulturne radnice istraživale aspekte života u kvartu kroz njegove ”konfliktne zone”. Istraživale su se teme kolektivnog stanovanja, urbanizacije i de/re-industrijalizacije, a posjetili smo i akademika Andriju Mutnjakovića u njegovu ateljeu koji se nalazi na Folki od 1960-ih, te stekli nevjerojatne uvide u nastanak i razvoj naselja. Već idući mjesec nastavljamo s produkcijom rada Nikole Bojića The Road to Belonging, zatim u srpnju nastupa tandem Lightune.G sa svjetlosno-zvučnom instalacijom Full Range Society, a za samu jesen prikazat ćemo “izmješteni” rad Tonke Maleković, čije se istraživanje o ekonomskim migrantima i kroz samo autoričino iskustvo provodi u Stuttgartu, pod nazivom Spaces Between Living Places. Svakako, bit će zanimljivo na kraju vidjeti što iz pojedinih projekata iz mreže Actopolis, a izvan lokalnog konteksta Zagreba, možemo naučiti o urbanom građanstvu, te području napetosti novih nacionalizama i života u interkulturnim društvima.
*Actopolis – Connecting, Saša Šimpraga / Actopolis – Communities of care Selma Banich (foto: Ana Opalić)
*Ana Dana Beroš (foto: Maja Bosnić)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
