Na samom rubu istočnog dijela zagrebačkog centra, nadomak Kvaternikovog trga, već više od tri desetljeća djeluje Galerija Miroslav Kraljević (GMK). Osnovana 1986. kao galerijski prostor Kulturno-umjetničkog društva INA, udruženja koje su osnovali tadašnji radnici svojedobno najvećeg jugoslavenskog poduzeća – INA-e – Galerija se u tri desetljeća postojanja nametnula kao jedno od ključnih punktova suvremene likovne produkcije. Zanimljiva povijest djelovanja Galerije, koja se proteže od predstavljanja radova umjetnika-amatera te renomiranih jugoslavenskih umjetnika, preko izlaganja radova domaćih i međunarodnih autora te grupnih izložbi sa snažnim kustoskim konceptima, pa do afirmacije Galerije kao prostora u kojem se vizualnom umjetnošću i različitim diskurzivnim programima generiraju nove percepcije na aktualnu problematiku, utjecala je na to da GMK postane specifično i prepoznatljivo izložbeno mjesto ne samo u domaćem, već i u regionalnom kontekstu.
Upravo je svojevrsna auto-refleksija, odnosno istraživanje povijesti ove galerije u fokusu nove, upravo otvorene izložbe u GMK; umjetnica Katerina Duda predstavlja rezultate svog umjetničko-istraživačkog projekta Što će nam fundus?, započetog prije dvije godine i ostvarenog u suradnji s kustosicama Galerije, a čiji je cilj rasvjetljavanje uloge INA-e u radu Galerije i specifičnosti nekadašnjih izlagačkih politika. O ovim temama, kao i o programskim smjernicama koje su uvele prilikom preuzimanja upravljanja Galerijom, razgovaramo s kustosicama GMK, Anom Kovačić i Leom Vene.
*Ana Kovačić i Lea Vene / foto: Marina Marinović
► Galerija Miroslav Kraljević prepoznatljiva je kao propulzivno mjesto na kojem se artikuliraju najrazličitije teme – od post-tranzicijske svakodnevice i problematike manjina, pa do virtualne realnosti, primjerice. Također ste otvoreni prema različitim medijima i tipovima umjetničkih, ali i istraživačkih te edukativnih radova. Što biste istaknule kao primarni fokus u vlastitom djelovanju?
Primjerice, u opisu GMK na službenoj mrežnoj stranici stoji da je kustoski tim posvećen onim „umjetničkim i intelektualnim praksama koje analitički i kritički propituju sadašnjost, osobito odnose politike i estetike“. Možete li ovaj tematski fokus obrazložiti na primjeru nekih recentnih projekata koje ste provele u okviru GMK?
Ana Kovačić: Bitno je spomenuti da tu sintagmu baštinimo od prethodnih kustosica galerije, Antonie Majača i Ivane Bago; odlučile smo ju zadržati kao svojevrsni ključni statement koji pokazuje da slijedimo programski kontinuitet i svjesno pratimo prethodnu programsku liniju. Prvi naš ključni projekt koji to dobro oslikava bila je Likvidacija, održana 2014. i 2015. Taj se projekt bavio procesima privatizacije, no tema je bila prilično široko postavljena i u tom smo okviru nastojale „ispipati“ teritorij vezan uz tu tematiku. U suradnji s partnerima iz Beča, Prištine i New Yorka, promatrali smo taj fenomen u ovim matičnim sredinama, dok smo u Hrvatskoj uzele nekoliko „studija slučajeva“ i organizirale istraživanje koje se ticalo našeg podneblja. To je bio prvi naš veći projekt koji se poigravao politikom i estetikom, i ispreplitao te dvije sfere kroz produkciju radova koji u prvom redu jesu umjetnički, ali definitivno kritički progovaraju o društveno-političkoj situaciji.
Lea Vene: Vrlo je važno ovdje naglasiti lokalnu specifičnost novih produkcija jer smo na taj način ušli u male „case studyje“: Split, Zagreb, Rijeka… Svaki od pozvanih autora koji su sudjelovali u projektu odabrao je jednu specifičnu temu iz tog konteksta – Rafaela Dražić bavila se uvjetima rada u brodogradilištu u Splitu, kolektiv OUR Jugoplastikom, Bojan Mrđenović bavio se hotelima duž obale, Iva Marčetić istraživala je Rijeku, a u Zagrebu je Bojan Mucko istraživao napuštene lokale. S tim smo projektom postavile model koji smo željele nastaviti slijediti, istraživati i raditi u lokalnom kontekstu, ulaziti u neku vrstu refleksije i reagirati na aktualnu situaciju.
*Izložba “Likvidacija” / foto: Davor Konjikušić
*Rad Bojana Mucka na izložbi “Likvidacija” / foto: Davor Konjikušić / Rad Johna Hawke izveden na Kvaternikovom trgu u sklopu projekta “Likvidacija”
Ana Kovačić: To i nastavljamo ove godine; počeli smo se baviti turizmom, zasad kroz dvije umjetničke rezidencije te kroz otvoreni poziv za produkciju novog umjetničkog rada u ovoj godini, a plan je za 2019. godinu da provlačimo tu temu kroz čitavu godinu. Primarna interesna tema bit će kritički turizam, točnije propitivanje turizma i njegovih posljedica u lokalnoj sredini, ali i u regionalnoj.
Lea Vene: Želja nam je stvoriti i neku vrstu platforme u koju će biti uključeno nekoliko organizacija unutar Hrvatske (u Zagrebu, Puli, Rijeci, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku). Inicijalno smo se povezali sa Sivom zonom; zasad oni pokrivaju otočni dio, a mi Zagreb, no to bi trebala biti tek početna točka buduće platforme. Također, pokušali bismo ostvariti kontakte i unutar mediteranske zone, proširujući platformu na prostore država bivše Jugoslavije, ali i šire. Namjera je stvoriti mrežu unutar koje bi se izmjenjivali projekti, ali i umjetnici, no proizvedeni sadržaji ne bi bili isključivo izložbenog tipa.To možda ima manju vidljivost, ali jedna od ključnih stvari koja se posljednjih godina promijenila kod Galerije Miroslav Kraljević upravo je to da radimo na mnogo projekata koji su iznimno lokalno specifični, i u kojima output nije nužno izložba, gdje se ne ide prema ispunjavanju white cube galerijskog prostora, nego se koristi strategija malih intervencija i terenskog rada.
Ana Kovačić: Primjer ovoga je projekt Marginalnost (sada nazvan Točka komunikacije), započet 2014., no na kojem radimo kontinuirano, svake godine ga razvijajući. Riječ je o projektu koji podrazumijeva mnogo rada na terenu, nema uobičajenu vidljivost, i sve ide sporim koracima zbog otežanih uvjeta rada u romskim naseljima na području Zagreba.
Lea Vene: Krenulo je sa svojevrsnim „skeniranjem“ situacije u Zagrebu, izradom proto-mape područja u kojima žive Romi, no s vremenom smo interes sužavali prema Vrtnom putu kao jednom vrlo specifičnom prostoru u blizini gradskog centra, a koji uključuje i industriju, i prirodu, i VIP i Rome. Ondje doista postoji svojevrsni geto, životni su uvjeti među najgorima u odnosu na ostala naselja. Shvatili smo da je bolje odabrati jedan takav mikro „case study“ i ondje postupno no temeljito raditi, upoznati stanovnike, osigurati ulazak u naselje, čemu prethodi najteži dio – stjecanje povjerenje stanovnika.
Ana Kovačić: Krenule smo pomalo gerilski, i prva je godina bila izuzetno teška. Primjerice, u ta se naselja ne može tek tako ući, a posebno je problematičan ulazak osobe koja je u ulozi istraživača jer pretpostavlja postojanje određene razmjene: što mi želimo od stanovnika, i obrnuto. Trebalo je mnogo strpljenja i ustrajnosti, i to je svakako jedan od projekata s kojim smo imali nekoliko milestoneova, kada smo ozbiljno razmišljale je li preteško nastaviti s projektom…
Lea Vene: I same smo naišle na brojna pitanja: primjerice, kako uopće raditi i izvoditi ovaj projekt? Znale smo da ne želimo kao produkt klasičnu izložbu, a opet željele smo uključiti umjetničku metodologiju rada, možda izvesti neku umjetničku intervenciju koja će biti prilagođena kontekstu. Projekt je krenuo od fokusa na arhitekturu kroz suradnju s udrugama SF:ius i Archisquad, a sada ga primarno vodi Bojan Mucko u suradnji s Anom Guzmić. Njih dvoje, u suradnji s pedagozima, na terenu rade s djecom i odraslim stanovnicima naselja, sa željom da s njima reflektiraju situaciju. Ideja je stvaranje svojevrsne zagovaračke platforme, ali i osnaživanje ljudi u zajednici, osvještavanje njihovih potreba i koraka koje je potrebno preuzeti kako bi došlo do promjena. Takva procedura rada iznimno je interesantna – s jedne strane ona uključuje suradnju s humanitarnim organizacijama, pa rad s medijima na pitanju stvaranja alternativne slike o pripadnicima romskih manjina i adekvatnog načina izvještavanja s terena, te naposljetku rad na političkoj razini: pregovaranje s gradskim i državnim institucijama, istraživanje gdje se i na koje načine zastupaju Romi, s kojim se porukama izlazi u javnost i na koji način Romi od toga imaju ili nemaju koristi.
Ana Kovačić: U početku smo radili s romskom udrugom Rom, a nakon toga godinu-dvije surađivali smo s udrugom Zuralipe, a u čitavom procesu prisutan je bio Gradski ured za socijalnu skrb i osobe s invaliditetom. Pokušali smo uključiti sve bitne aktere, i ne biti poput nekakvog stranog tijela koje ondje radi „izvana“, stoga je bitna bila suradnja s romskim organizacijama koje poznaju situaciju. One su ujedno bile i svojevrsne „ulaznice“ za ulazak u naselja.
Lea Vene: Taj je projekt zasad od javnih formata uključio okrugle stolove koji su, doduše, bili pomalo zatvorenijeg tipa, bez široke publike, no ove ćemo godine nastojati napraviti jednu vrstu izložbenog programa koji će prezentirati rezultate participativnog rada na terenu, promišljati problematiku i prenijeti dio istraživanja u galeriju, ali u procesualnom obliku, uz predstavljanje načina rada i onoga što je nastalo. Međutim, budući da su način rada i okolnosti života ondje toliko ekstremni i da se uvjeti mijenjaju doslovno iz dana u dan, ni to ne možemo striktno planirati, nema klasičnog projektnog planiranja. Taj je projekt doslovni kontrapunkt uobičajenom izložbenom programu, svakako je zahtjevniji, no zbog toga možda čak i interesantniji i izazovniji.
*Projekt “Marginalnost” / foto: Ana Guzmić
► GMK je osnovana sada već davne 1986. godine, a zanimljivo je da je do njezinog nastanka došlo na poticaj Kulturno-umjetničkog društva INA, pa je tako i danas GMK dio KUD-a INA. I premda se djelovanje galerije posve odmaknulo od prvotne namjene (a koja je uključivala i izložbe radova umjetnika-amatera, članova KUD-a INA i radnika), čini mi se da je nekako ova poveznica s počecima Galerije ipak ostala upisana u obliku kontinuiranog interesa kustoskog tima za teme poput rada, radništva, kao i povezivanja te aktivnog uključivanja radnika u stvaranje kulture?
Ana Kovačić: Nikada nismo od toga htjele pobjeći; GMK je nastalo u sklopu INA-e, i taj dio galerijske povijesti svakako nam je bitan. Naš rad vidimo kao kontinuitet toga. I dalje je GMK dio KUD-a INA, premda je u međuvremenu osnovana nova udruga (GMK), pa je dio projekata prebačen na nju. Ovaj dio povijesti galerije tema je na koju smo se neprestano vraćale, često iz našeg vlastitog interesa, no također i zbog interesa pojedinih umjetnika s kojima smo kroz godine surađivali, a kojima je bila zanimljiva činjenica da je sama galerija smještena u INA-inoj zgradi, zgradi koja je posljednje dvije godine napuštena i zjapi prazna. INA i dalje podržava rad Galerije, naposljetku i dalje djelujemo u njihovim prostorima, a i novčanim sredstvima sudjeluje u realizaciji godišnjeg programa.
Kroz projekt umjetnice Katerine Duda počele smo se ponovno ozbiljno baviti ovom temom: prije dvije godine Katerina je na naš poziv boravila u otvorenom studiju, i tada se započela baviti zgradom, prepoznajući ju je kao nešto interesantno. Krenula je od istraživanja same zgrade – od arhitektonskog projekta, nacrta, kao i istraživanja njezine povijesti – da bi se s vremenom fokusirala na jedan jako bitan segment, a to je umjetnička zbirka GMK koja je u jednom trenutku bila pozamašna.
Otprilike u to vrijeme odlučile smo raditi publikaciju povodom 30. godišnjice postojanja Galerije, na čemu ove godine radimo intenzivno, a tisak planiramo početkom 2019. Naime, premda je galerija na sceni kontinuirano prisutna već jako dugo, ni u jednom trenutku njezina povijest nije sumirana, iako je na trenutke bila izrazito turbulentna i slojevita.
Istražujući i pregledavajući dokumente, primijetile smo da je od 1986. do 2004. postojala praksa da svi umjetnici koji izlažu u galeriji, moraju donirati jedan od svojih radova. Ugovor koji se sklapao između umjetnika i galerije bez iznimke je uključivao tu stavku. Tada je galerija izložbeno bila iznimno produktivna, soko 24 realizirane izložbe godišnje, pa je zbirka u tom periodu narasla do brojke odnekoliko stotina radova. U jednom su trenutku, zbog nedostatka prostornih kapaciteta galerije, radovi predani na čuvanje INA-i i suradničkim tvrtkama. Kada je Katerina postavila pitanje što je s tim fundusom, shvatile smo da ne znamo gdje se nalaze radovi, da oni nisu fotografirani niti dokumentirani, i da postoji samo popis radova. Upustile smo se u dugotrajno istraživanje i pokušale ih locirati. Katerina se tom temom bavi već više od dvije godine, paralelno radeći na filmu (u suradnji s Restartom) koji će uskoro biti završen i koji predstavlja umjetnički hommage zgradi, te s druge strane, na projektu koji se zove Što će nam fundus?, koji upravo predstavljamo na izložbi u GMK. Kroz umjetničko istraživanje i u suradnji s nama, ona je pokušala locirati sve ove radove, ne bismo li ih potencijalno opet stavili pod svoje okrilje. Osim što osjećamo potrebu i odgovornost da se pobrinemo za sudbinu ovih radove, shvatile smo da je ta ostavština bitna i da predstavlja određeni kapital. Naime, galeriju u posljednjoj dekadi gotovo kontinuirano prati problem neizvjesnosti i nestalnosti, s čime su se susretale još i bivše voditeljice GMK, Antonia Majača i Ivana Bago. Galerija djeluje u zgradi, ali nije poznato dokad, nemamo potpisan ugovor. Stoga smo ovaj fundus počele promatrati kao neki kapital koji bi nas mogao „uzemljiti“. Također, ovo otvara i pitanje čitavoga umjetničkog rada: autorski su ugovori u ono vrijeme bez iznimke uključivali odrednicu o doniranju umjetničkih radova; drugim riječima, da bi umjetnici mogli izlagati u galerijama, morali su pokloniti svoj rad galeriji. To otvara cijeli niz pitanja i prilično dobro oslikava situaciju kasnih 1980-ih i cijelog ratnog perioda 1990-ih. Umjetnički honorari nisu postojali, a prvi se put pojavljuju 2000-ih.
Rad na projektima koji tematiziraju povijest KUD-a i Galerije, dakle, predstavlja svjestan pokušaj traženja naše pozicije i propitivanja gdje smo sada.
*Katerina Duda: “Što će nam fundus?”
► Otkad ste preuzele upravljanje GMK, uvele ste i nekoliko ključnih promjena u metodologiji rada. Jedna od najznačajnijih promjena bilo je otvaranje redovnog godišnjeg natječaja za produkciju novoga rada. Zašto ste se odlučile na taj korak?
Ana Kovačić: Ključna za ovu odluku bila je naša potreba da „osluhnemo bilo“ umjetničke scene. Nismo željele raditi nešto hermetično, a interesiralo nas je što se događa na sceni. Zadatak je natječaja da pokaže što i na koji način rade mladi umjetnici, kako razmišljaju i odgovaraju na neku temu, ukratko – što se događa na sceni.
Lea Vene: Osim toga, shvatile smo da je mladim umjetnicima teško izboriti se za financiranje, te da galerija postaje prostor koji daje podršku na razini infrastrukture, produkcije rada, prezentacije, kustosku pomoć i, naposljetku, pruža im određenu medijsku vidljivost. Činilo nam se iznimno bitnim dati cijeli taj paket jednom mladom umjetniku, tim više što je galerija ranije zanemarivala taj aspekt. Gotovo smo u potpunosti ukinule praksu da radimo prenesene izložbe, i predstavljamo već postojeće, prethodno realizirane radove. Bitno nam je raditi nove produkcije i nove radove u kojima smo i mi prisutne kroz cijeli proces razvoja, ne zato da bismo ga kontrolirale, već stoga što je kustoski mnogo izazovnije i zanimljivije raditi na taj način. Također, bitno je napomenuti da je ovo jedan od rijetkih natječaja koji traži nezavršen rad, ideju.
► Koliko je bitno da galerijske institucije danas imaju aktivnu ulogu u samoj produkciji umjetnosti, odnosno (u suradnji s umjetnicima) u stvaranju novih umjetničkih radova?
Ana Kovačić: To je ključno – ako ne sudjeluju institucije, tko onda sudjeluje? Ne može se očekivati od umjetnika da ulažu svoj novac u produkciju rada, a da pritom te novce nikada ne dobiju natrag.
Lea Vene: Natječaj koji GMK raspisuje svojevrstan je „okidač“ za akciju, za produkciju. Često se umjetnici osjećaju čak i pomalo ranjivo ako trebaju prezentirati ideju o još nedovršenom radu, no mi želimo upravo to, i onda potom stvoriti prostor i vrijeme za daljnji razvoj projekta, kao i za pronalaženje financija potrebnih da se on realizira. Također, mi radimo vrlo transparentno, pa se o budžetu i namjenskom trošenju kroz čitav proces direktno pregovara s umjetnikom, obrazlažu se troškovi i dogovara distribucija sredstava.
► Aktivnostima koje izvodite u sklopu programske linije Otvoreni studio pretvorili ste galerijski prostor u svojevrsni privremeni „kreativni hub“, u kojem pružate mogućnost posjetiteljima da steknu uvid u kreativni stvaralački proces, ali i da umjetnik/ca pritom bude u direktnoj interakciji s publikom. Pridonose li takvi oblici rada boljem razumijevanju umjetnosti, jačaju li interes generalne publike?
Lea Vene: Bitno je napomenuti da smo ovaj tip projekta započele najprije kroz suradnju s Martinom Kontošić i Irenom Frantal 2014. godine. One su tada, razmišljajući o modelu prezentacije Ireninog rada, predložile varijantu otvorenog prostora u kojem galerija ne funkcionira kao izložbeni prostor, već kao radni atelje. U današnjoj situaciji, kada većina umjetnika nema svoj studio, mogućnost da prostor galerije koriste kao svoj radni prostor pokazala se iznimno korisnim. Krenulo je to, dakle, kao nešto što nije usko umjetničko, jer se Irena bavi formom umjetničke knjige, a ovu vrstu istraživačkog eksperimentiranja zadržale smo kao odrednicu, pa u otvoreni studio uključujemo autore koji se bave različitim medijima. Primjerice, u prostor galerije uvele smo i glazbu, eksperimente sa zvukom, pa su tako posljednjih godina u GMK gostovali Mokre gljive, Šumovi protiv valova, a ove godine Andro Giunio i Bene na Vole. Osim njih, ugostili smo i umjetnike Vanju Babića, Katerinu Duda, kolektiv Ljubavnice…
Ana Kovačić: Iskustva su nam isključivo pozitivna, od toga da umjetnici oduševljeno prihvaćaju poziv, prepoznajući potencijale kreativnog korištenja galerijskog prostora kao vlastitog studija. S druge strane, projekt je formirao novu vrstu publike. Kroz sve otvorene studije, pogotovo one glazbene, dobili smo kompletno novi tip posjetitelja, a dio njih je kasnije nastavio posjećivati i druge programe. Također, iz otvorenog studija su se iznjedrili neki projekti koji se nastavljaju dalje samostalno ili kroz rad GMK. Ideja iza koncepta otvorenog studija podrazumijeva vrijeme koje je posve oslobođeno za promišljanje, što nam se čini izuzetno potrebnim i zanimljivim polazištem za kreativni rad. Galerija tako postaje prostor za druženje i istraživanje mnogo više nego prostor za prezentaciju i finalne produkcije.
Jedini uvjet za umjetnike u otvorenom studiju je da prostor bude otvoren za javnost u prethodno dogovorenim terminima, autor nije obavezan ništa producirati u tih mjesec dana. To su momenti u kojima mi isprobavamo prostor GMK, što se tu može, koje su mane prostora i kako ih prevladati.
*Otvoreni studio: Šumovi protiv valova / foto: Miran Kramar
► Drugi sličan tip aktivnosti u kojima dolazi do izravne sprege između umjetnika i publike, kao i do razmjene znanja, su radionički programi. Posljednjih nekoliko godina u suradnji s udrugom Restart provodite radionice za srednjoškolce, a nedavno ste pokrenuli i radionice za korisnike Doma za starije i nemoćne osobe. U oba slučaja radionice vode mladi umjetnici/e. Kakve su reakcije polaznika na takav tip programa?
Ana Kovačić: Vrlo često se događa da se omjer uloženog rada i kvalitete programa ne podudara s brojem posjetitelja. Stoga se nametnulo pitanje što možemo ponuditi kao dodatni program uz izložbe, a da pokušamo aktivirati publiku, i da pritom oni dobiju nešto od programa.
Nakon što su nam, po završetku radioničkog programa koji smo organizirale u suradnji s Restartom, počeli dolaziti srednjoškolci, potvrđujući da im je ta radionica stvarno mnogo značila, da su dobili sadržaje koji im se inače ne nude, da su im se otvorili novi horizonti, shvatile smo da je potreba za takvim tipom programa itekako prisutna. Svaki program koji radimo, a nekako su to uvijek odnosi politike i estetike, neka društveno-politička pitanja, predstavlja super platformu za diseminaciju znanja, za otvaranje jednog čitavog spektra programa koji se odnose na edukaciju. Tako smo s vremenom počele razvijati radioničke sadržaje; prva je bila u sklopu projekta Likvidacija 2014., kada je Dina Rončević vodila radionice sa srednjoškolcima na temu odnosa privatnog i javnog. I tada se pokazalo da klinci nisu dotad uopće razmišljali o tome zašto bi javni prostor trebao biti javan, što se događa kada se on privatizira, što znači situacija u kojoj ti jepotreban novac da konzumiraš javni prostor… Spontano se to nastavilo i kroz projekt s Romima, preko mnogo programa u kojima su radionice bile popratni sadržaji, pri čemu je suradnja s Restartom kontinuirana, jedino su se kroz godine mijenjali načini rada i formati… Ove smo godine ugostile sjajne radionice s deset srednjoškolki iz Zagreba koje je osmislila Vida Guzmić, a koje su tematski bile vezane uz feminizam i snimanje.
Lea Vene: S Anom Kuzmanić smo radile dva pilotska programa s djecom preškolske i rane školske dobi, a to su korisnici koji definitivno nikad dotad nisu bili prisutni u galeriji. Iz toga je izrastao Anin projekt Ti si malen, ja sam velik, lani smo radili sa srednjoškolcima, a treća etapa završila je nedavno s radionicama u koje smo uključile djecu i korisnike doma za starije i nemoćne.
Ana Kovačić: Definitivno smo htjele raditi s ove dvije dobne skupine, pa smo došle na ideju da spojimo te generacije. Pozvale smo Anu Kuzmanić koja je osmislila sjajne radionice. To doista jest svojevrsni pionirski projekt, jer je jedan od rijetkih koji spaja predškolsku ili ranu školsku dob sa starijom dobi, a reakcije polaznika su odlične: korisnici doma su oduševljeni jer imaju mogućnost za interakciju i tip sadržaja koji im inače nedostaje. U svijetu postoji tendencija za smještanjem vrtića u staračke domove jer istraživanja pokazuju da postoji mnogo benefita za obje ove generacije, koje su često razdvojene i nemaju kontakta, i potvrđuju da je ovaj spoj zapravo fantastičan. Za radionice smo uvijek otvorene jer kod tog tipa sadržaja postoji instantni feedback, koji pak često izostaje na izložbama. Radionice stvaraju situacije u kojima radimo nešto konkretno za nekoga, pa je obrazovni i radionički dio postao ključan dio programskog usmjerenja GMK.
Lea Vene: Mislim da je, čak i prije no što su se otvorili neki specifični europski fondovi, postojala snažna potreba za takve sadržaje. Prije nekoliko godina provodile smo jednu vrlo bazičnu, no iznimno efektnu formu – svojevrsne artist talkove u školama. To se pokazalo jako konstruktivnim, kako za umjetnike koji su dobili priliku da svoj rad prezentiraju klincima, tako i za srednjoškolce koji su dobili uvid u umjetničku scenu kroz neku vrstu otvorenog razgovora i dijaloga. Pokazalo se da i takva vrsta sadržaja može vrlo uspješno inkorporirati u nastavu.
*Ana Kuzmanić: “Ti si malen, ja sam velik” / foto: Miran Kramar
► Kako možemo ovakve i slične tipove programa promatrati u kontekstu aktualne kulturne politike, unutar koje se djelatnike i organizacije na tzv. nezavisnoj kulturnoj sceni sve više usmjerava prema tome da djeluju kao „one-man-band“ – tj. da istovremeno budu i proizvođači, i istraživači, i edukatori…?
Ana Kovačić: Ako je ikad naziv radnik u kulturi imao smisla, to je danas. U pravom smislu riječi.
Lea Vene: Raditi u NGO organizaciji u kulturi danas znači obavljati cijeli set poslova – od administracije i koordinacije, do osmišljavanja projekata i kuriranja. Ujedno moraš biti i tajnica, i autorica teksta i postava izložbe, producentica i PR, moraš bazično poznavati i temelje računovodstva, moraš preuzimati uloge predavača, edukatora, pa čak pregovarača…
Ana Kovačić: Pritom se ovdje radi o zaista mizernim honorarima. Lea i ja radimo za minimalne plaće, a budući da iznosi plaća nisu adekvatni za život, vrši se pritisak za dodatnim freelanceanjem s jedne strane, te osmišljavanjem i uključivanjem u europske projekte s druge strane. Ponekad se projekti izrađuju čak i pomalo stihijski, jer je to često jedini način da organizacija opstane. Nas je doista stabilizirala potpora Zaklade Kultura nova jer nam je po prvi put omogućila zapošljavanje, no da bi se ta podrška dobila, potrebno je kontinuirano realizirati vrlo dinamičan cjelogodišnji program s masu sadržaja.
Lea Vene: Također, u slučajevima u kojima postoji samo nekoliko osoba koje rade, nema stvarne podjele poslova, pa smo osuđeni na „one man band“ model. Postoji generalna tendencija da se udruge stabiliziraju kroz podršku europskih fondova, no to i jest problem – uz sve što radimo, nemamo vremena baviti se i ozbiljnim fundraisingom. Za to je potreban drugačiji ritam rada i staloženost.
► Posljednje desetljeće u GMK je obilježeno povremenim turbulencijama oko samog opstanka galerijskog prostora, odnosno nastavka djelovanja u aktualnom prostoru. Dobrim dijelom je razlog tome što je zgrada u kojoj se galerija nalazi u vlasništvu INA-e, pa na neki način ova povremena previranja i napetosti oko opstanka galerije simbolički svjedoče i o sudbini tvornice, koja je najprije privatizirana, da bi poslije bila prodana stranim ulagačima. Upravo stoga, možemo li reći da u ovakvom neoliberalnom kontekstu, u kojem je sudbina INA-e samo jedan od brojnih nesretnih primjera, borba za kulturu i za bolje uvjete u području kulturne i umjetničke produkcije postaje nužnost?
Ana Kovačić: Sada mi je mnogo lakše nego prije 7-8 godina, u vrijeme kada sam tek počinjala s radom u GMK. Prvi „potres“ je zaista težak, a svaki sljedeći je lakši jer se nastojiš naviknuti na situaciju i jednostavno učiš kako funkcionirati na taj način. Naučile smo raditi unatoč činjenici da ne znamo hoćemo li sljedeće godine imati prostor i gdje ćemo biti; sada to više ne doživljavam tako katastrofično kao na početku. U međuvremenu smo poradile i na kvaliteti komunikacije s INA-om, koja je dotad funkcionirala po principu tihog egzistiranja, pa premda i dalje nismo sigurne dokad ćemo biti u prostoru, više nemamo osjećaj da ćemo ostati na cesti.
Lea Vene: Zaista smo dosta poradile na odnosu s INA-om, pa im sada nastojimo kontinuirano prezentirati svoj rad, pojasniti što radimo, zašto i kako to doprinosi ne samo sceni, već i njima. I mislim da smo uspjele; nije bilo jednostavno jer ne radimo komercijalne, vidljive projekte, ne ostvarujemo tu vrstu programske kvantitete koja se često uzima kao glavni kriterij uspješnosti, no imamo ključne ljude i publiku koja je bitna i čini nas specifičnima u odnosu na druge aktivnosti i programe koje INA financira. Stoga danas i mi gledamo drugačije na situaciju i na mogućnosti koje se mogu razviti na nekom dugoročnijem planu.
Ana Kovačić: Svjesne smo da će u nekom trenutku doći do tranzicije GMK u neki drugi prostor, no to vidimo kao neki potencijal: to bi označilo novi korak, novu etapu u povijesti galerije, a ne moment katastrofe i apsolutnog kraja.
Lea Vene: Na takve situacije promjene, koje su nužne zbog različitih razloga, ne treba gledati fatalistički, već ih treba shvatiti kao okidač za vlastito interno revidiranje, za refleksiju. Neki novi početak, ali i nastavak.
*Ana Kovačić i Lea Vene / foto: Marina Marinović
Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Ani Kovačić i Lei Vene na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
