Prije nekoliko godina zapela sam na stranici Nagrade Radoslav Putar, pregledavajući arhivu, odnosno finaliste od 2002. godine nadalje. Naravno da mi je zapela za oko i Ana Kovačić, umjetnica iz Zagreba koja je na Akademiji likovnih umjetnosti stekla čak dvije diplome – jednu iz kiparstva, a drugu na Odsjeku za animirani film i nove medije. Tema kulture sjećanja i/ili zaborava bliska mi je zahvaljujući diplomskom radu u sklopu kojeg sam istraživala suvremene fenomene brisanja pamćenja na primjeru javne plastike u prostoru grada Zagreba. Upravo zbog toga me zainteresirala umjetnička praksa Ane Kovačić koja istražuje povezanost između osobne i kolektivne memorije te načine na koji je ona upisana u naša tijela i prostore u kojima živimo. Tek prije koji tjedan, uoči otvorenja izložbe Draga, u Galeriji VN, konačno sam dobila priliku uživo upoznati ovu simpatičnu umjetnicu. Gotovo zaraznog optimizma i osmijeha, Ana je toliko iskreno i spontano govorila o svojem radu da sam u jednom trenutku morala odustati od ideje da ju “samo” nešto pitam poslije otvorenja, već sam odlučila povodom izložbe napraviti opsežniji intervju s umjetnicom i pitati sve ono što me zanimalo i o njezinim ranijim radovima.
► Nakon završenog kiparstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti nastavila si razvijati svoju umjetničku praksu u istoj ustanovi, ali na drugom odsjeku. Kako je došlo do zaokreta u tvojoj karijeri i otkud se pojavio interes za novim medijima?
Ana Kovačić: Svoj nastavak obrazovanja na novim medijima više bih nazvala nadopunom nego zaokretom. Mislim da svojim radovima i izložbenim postavima uvijek pristupam kroz prostor, bilo da određeni prostor tematiziram ili ga koristim kao alat pri prenošenju sadržaja kojim se u određenom radu bavim.
Kada sam završila kiparstvo na ALU, bila sam jako mlada i osjećala sam da mi fali još – još razgovora, još vodstva, još dubokog promišljanja, da bih uspjela naći izraz koji mi odgovara i vizualni jezik kojim uspijevam prenijeti što mi je važno. U tom trenutku izrazito mi je pasala atmosfera na novim medijima i dala mi je svježinu i točno onakav oslonac kakav mi je trebao da bih kao autorica hrabrije zakoračila dalje.
Volim tu igru medija i način na koji oni međusobno komuniciraju, stvaraju interakciju, značenja, što jedan može lako prenijeti, a drugi ne može. Nisam mogla samu sebe kao autoricu lišiti te “igre” samo zato da bi pripala u neku kategoriju.
► Tvoji radovi nerijetko tematiziraju povezanost osobne i kolektivne memorije. Što te potaknulo na promišljanje i istraživanje tako kompleksne teme?
Ana Kovačić: Zapravo mi je baš lijepo da si me to pitala, jer sam od svog diplomskog rada na novim medijima iz 2013. godine – rada 1:1, koji je istraživao povezanost vlastite i obiteljske memorije, te upisanost te memorije u prostor našeg obiteljskog stana, znala da je povezanost osobne i kolektivne memorije moj interes u radu, ali zapravo nisam baš promišljala zašto, jednostavno sam to osjećala kao temu kojoj ne mogu pobjeći.
A sada, kad razmišljam o odgovoru na ovo pitanje, u glavi mi se stvorila jedna slika i osjećaj iz vremena nekog predpuberteta, koji je za mene bio jako težak. Puno sam se pitala i ta pitanja bi me izjedala. Jedno od njih, vječno, bilo je kako to da sam smještena baš u Hrvatsku, baš u ove okolnosti, baš u ovu obitelj, baš u ovakvo tijelo te kakva bih ja bila osoba i kako bi mi život i osobnost izgledali da sam sa svim svojim karakternim zadatostima bila smještena u neki potpuno drugačiji kontekst. Možda je ta svojevrsna alijenacija temelj za ovaj moj interes.
Kasnije, povezanost osobne i kolektivne memorije postala mi je utješna, osjećala sam da mi češće daje sidro nego što me ograničava. Dakle, rekla bih da je taj okvir, kao i svaki drugi valjda, neka vrsta ograničenja koja ponekad frustrira, a ponekad pruža utjehu, samo je pitanje kada čega daje više.
Mislim da je ta dvojnost vidljiva i kroz moje ranije radove koji se izraženije bave pitanjem identiteta, kao 1:1 i Gdje je dom, a i kroz ovaj rad Draga, koji je trenutačno izložen u Galeriji VN.
Tako u radu Draga, frustrirajući moment ženskog identiteta postaje i onaj povezujući, kao što i izrazito frustrirajuća i osamljujuća pozicija žene umjetnice postaje temelj za razvoj cijelog novog rada na ovoj izložbi u čijem je temelju komunikacija.
► Budući da sam se u diplomskom radu bavila temom kulture sjećanja, čitala sam različita tumačenja, a u tom kontekstu zanimljiv mi je francuski povjesničar Pierre Nora koji navodi da je pamćenje dužnost svakog pojedinca i da su upravo privatna pamćenja ključna za transfer kolektivnih ideja. Slažeš li se s takvim tumačenjem i kako ti definiraš osobnu, odnosno kolektivnu memoriju u kontekstu vlastite umjetničke prakse?
Ana Kovačić: I ja u svom artist statementu spominjem Pierrea Noru i njegovu misao o nevidljivoj niti koja nas spaja i povezuje naizgled nepovezano. Kako kaže, to naizgled nepovezano tvori raščlanjenu mrežu kojoj pripadaju svi zasebni identiteti, tj. to naizgled nepovezano tvori nesvjesnu organizaciju kolektivne memorije. Mogla bih reći da me u mojim radovima zanima ta nevidljiva nit; kako, zašto, gdje nas povezuje.
U mojoj vlastitoj umjetničkoj praksi, kao što sam rekla, prostor je često polazna točka, pa me u tom smislu zanima i način na koji je memorija upisana i u prostore u kojima živimo, jer smatram da je i tijelo neka vrsta prostora, pa ih često paralelno analiziram u ovom kontekstu.
Čini se da prostor dijeli neke karakteristike s tijelom; i on, kao i tijelo, svjedoči životima, emocijama, kompliciranoj igri identiteta i odnosa; i u njega se upisuju tragovi nakupljeni s vremenom, i on postaje palimpsest. U tom smislu, prostor doživljavam kao živući spomenik u kojeg se neprestano upisuju nova značenja.
Često kroz radove istražujem te uzročno-posljedične veze između kolektivne i osobne memorije, te gdje su se i na koji način upisale.
► Na izložbi Draga, u Galeriji VN predstavljaš recentno umjetničko istraživanje koje je započelo kupovinom fotoalbuma nepoznate vlasnice na Hreliću. Koja priča stoji iza objekta koji posjetitelje već prilikom ulaska u galeriju uvodi u samu temu izložbe?
Ana Kovačić: Fotoalbum je kupljen prije 10-ak godina, naišla sam na njega skroz slučajno na Hreliću. Fascinirale su me portretne fotografije žene snimljene u fotostudiju između 1935. i 1943. Osim kvalitete ovih portreta, snažno me se dojmilo što žena iz fotoalbuma na tim portretima prelazi iz djevojčice u mladu ženu, rekla bih da su fotografirane negdje između njene 15 i. 23. godine. To su te neke formativne, ali i zaista osjetljive godine za razvoj identiteta uopće, a usudila bih se reći posebno ženskog identiteta, zbog dodatnih prepreka s kojima se nažalost suočavamo kako u odrastanju, tako i kasnije.
Mislim da su me te “nježne” godine u kojima je portretirana ova djevojka nagnale da razvijem ovaj rad i svakako mi pomogle da ne odustanem od procesa njegovog nastanka koji je zbilja trajao godinama.
Najprije sam počela graditi vezu s “njom”, Dragom, na način da sam joj počela pisati kratka pisma i nadjenula joj izmišljenu osobnost. U mojim pismima ona je postala umjetnica iz 1940-ih s kojom bih rado voljela podijeliti težine i dileme života umjetnice. Između ostalog dvojbe oko majčinstva, koje su i tako specifične za život žene u 30-im godinama, a iz prekarne umjetničke pozicije one dobivaju jednu novu dimenziju.
U vrijeme nastanka ovog rada razmišljala sam želim li, usudim li se, te postala majka dva puta. Kroz to iskustvo, također tako transformirajuće, transformirao se i ovaj rad. U ovim novim uvjetima, te tako osamljujućim trenucima ranog majčinstva, koji su se za mene još k tome dogodili u vrijeme korone, proširila sam komunikaciju s drugim dragim mi prijateljicama i kolegicama. Razgovarale smo o ženskom iskustvu, o tijelu i doživljaju tijela, o majčinstvu, nemajčinstvu i svim dodatnim pritiscima društva koji padaju na žene.
A ovaj rad počeo je govoriti o ženskom iskustvu puno realnije i multivokalno, iako se priče jako često preklapaju, pa se tu vraćamo na temu pripadnosti kolektivnoj memoriji žena.
► Izložbom otvaraš nekoliko važnih ženskih tema poput majčinstva i identiteta. Međutim, zanimljivo je što o tim temama ne progovaraš isključivo iz svojeg iskustva, već si u postav izložbe uključila izjave svojih prijateljica kako bi posjetitelji mogli “čuti” i druge glasove. Koliko si žena intervjuirala u procesu istraživanja i zašto ti je bilo važno zastupiti tuđa iskustva na vlastitoj izložbi?
Ana Kovačić: Pristupila sam desetak prijateljica od kojih su mi neke ustupile priče, neke fotografije, a neke oboje, kako im je bilo ugodno i moguće u tom trenutku. To su žene, prijateljice, kolegice s kojima sam i prije kroz život dijelila slične teme i određene važne periode života, te im se divim kako se uspijevaju nositi sa svojima.
Bilo mi je važno pristupiti ovom radu multivokalno jer mislim da takav pristup stvara osjećaj pripadanja kolektivnom identitetu i da jednako kao što je takav proces bio osnažujući za mene u tom trenutku, tako u ovoj formi ima potencijal biti snažan i za posjetitelje izložbe.
Također, kroz uvođenje mene i drugih žena u razvoj ovog rada, mislim da sam donekle uspjela maknuti fokus s ove meni već tako poznate, a ipak nepoznate osobe iz fotoalbuma. Tako da je ova odluka, rekla bih, bila i etička: htjela sam Dragu staviti u topli kontekst temeljen na ženskom povezivanju, htjela sam da njeni portreti postanu povod za rad, a ne tema rada.
► Fotografija je moćan medij za istraživanje teme individualnog i kolektivnog pamćenja. Zahvaljujući svojoj pristupačnosti i demokratičnosti, fotografija je omogućila bilježenje osobnih povijesti i stvaranje obiteljskih arhiva. Koja je uloga medija fotografije u tvojoj umjetničkoj praksi?
Ana Kovačić: Fotografija me, rekla bih, u mojoj umjetničkoj praksi zanima najviše kao medij koji može bilježiti dugotrajne promjene tijela, mjesta, odnosa.
U ovom radu poigrala sam se s vremenom i identitetima stvarajući fotoalbum koji se sastoji od fotografija 7 različitih osoba, ali djeluje kao album jedne osobe, jedne, jedinstvene Drage.
Kroz puno pokušaja uspjela sam digitalno stvoriti fotografije koje oponašaju one iz 1940-ih i ta igra s medijem i vremenom mi je zanimljiva u pristupu fotografiji u ovom radu.
U prijašnjim radovima medij fotografije bih često koristila za bilježenje nekog važnog trenutka u vremenu koji donosi neko novo značenje ili novo upisivanje u prostor, kao na primjer u grupnom portretu Jasenašana ili dokumentaciji Marende, rada koji ću i kasnije još spomenuti.
► U središtu zanimanja izložbe je lik tebi nepoznate žene koja je subjekt fotografija izloženih u galerijskom prostoru. Jesu li se, prilikom osmišljavanja postava izložbe, nametnula pitanja etičnosti izlaganja takvih fotografija tuđim pogledima, s obzirom na činjenicu da identitet osobe nije poznat te samim time izostaje i njezina privola za korištenjem privatnih fotografija?
Ana Kovačić: Da, kao što sam već spomenula, pitanje etičnosti pojavilo se već rano pri promišljanju ovog rada. Iako je album kupljen na Hreliću, ipak sam dvojila oko ove odluke. To je bio jedan od razloga zašto sam odlučila ovaj rad poopćiti, dakle pričati o ženskom iskustvu općenito, te Dragu nježno uvesti u najljepše društvo najdražih mi žena. Nadam se da bi i stvarnoj njoj ovakav kontekst bio prihvatljiv. Također, ovo etičko pitanje bilo je i motivacija za odluku da stvarni fotoalbum na izložbi smjestim u zaključanu vitrinu, a da ga provedem kroz izložbu na razne druge načine. Imala sam dojam da ga na taj način ipak nekako zaštićujem.
► Na izložbi je također uključen i medij videa. Kako ti gledaš na odnos fotografije i videa? Što fotografija dobiva transferom u medij videa i obrnuto?
Ana Kovačić: Na cijeloj izložbi igram se vremenom na puno načina. Najprije, u albumu koji stvaram mijenjam fotografije u boji kroz digitalne postupke pokušavajući imitirati crnobijelu fotografiju iz 1940-ih godina, a da bih kasnije te iste fotografije odlučila prezentirati na web stranici u svom izvornom obliku, kao fotografije u boji. Odlukom da ne popravim skulpturicu oštećenu u potresu bilježim taj toliko označujući trenutak u vremenu, a koji se nadovezuje i na temu majčinstva koju provodim kroz rad, jer sam tri dana nakon prvog zagrebačkog potresa rodila svoje prvo dijete. Nadalje, u dijelu izložbe koji funkcionira kao mali atelijerski prostor, koji sam nazvala Izložba u nestajanju imam cijeli splet igre s vremenom, u njemu su radovi nastajali od 2009., a jedan video snimljen je na dan otvorenja izložbe. Neki elementi su nedovršeni, neki skoro zaboravljeni i raspadnuti, materije dotaknute vremenom, svi ti segmenti ulaze u prošlo, a neki i evociraju buduće vrijeme.
Zatim, segment izložbe koji nazivam Boč; već u albumu postoji direktna igra vremenom, naime prva fotografija u albumu je skupna fotografija ispod koje piše Boč 1935. Odlučila sam sa svojom obitelji posjetiti Boč i napraviti našu portretnu fotografiju koju sam u istoj maniri oponašanja stare fotografije kroz digitalni postupak obradila, te je ona našla mjesto na drugoj stranici albuma, a ispod nje piše Boč 2024.
Budući da smo na kraju tom snimanju na Boču pristupili tako da smo snimali videe, jer je sve drugo bilo prekomplicirano s našim živahnim malcima, taj video portret bio mi je jako zanimljiv, te sam ga odlučila prikazati na izložbi jer mislim da dodaje informacije i atmosferu cijelom postavu. U tom segmentu rada, dakle, imam trostruku igru vremenom. Htjela sam reći da mi je u ovom slučaju, pri prijenosu fotografije iz videa i obratno, zanimljiva ta igra vremenom, kao i u cijelom postavu.
I album je objekt koji možemo fizički vidjeti na izložbi, ali samo izvana, ne možemo ga otvoriti. Video listanja ovog istog albuma koji je postavljen u vitrini pokraj očito je snimljen prije vremena u kojem ga gledamo, pa se čak možemo zapitati i o njegovoj vjerodostojnosti. A treći segment koji gledatelju u potpunosti rastvara sadržaj fotoalbuma na prozorima galerije prisutan je u sadašnjosti, ali kroz postupke multipliciranih printanja i skeniranja, te se pretače zbog svoje prozirnosti sa sadašnjim vremenom kroz prostor galerije.
► Participativne umjetničke prakse podrazumijevaju stvaranje umjetnosti u suradnji umjetnika i publike, a tvoja izložba također nastoji potaknuti pojedince da aktivno sudjeluju u umjetničkom procesu. Zašto ti je važna interakcija s publikom i na koji način ostvaruješ dijalog s publikom?
Ana Kovačić: Kao i u drugom pitanju, dala si mi misliti. Znam da mi je važna, ali pitanje zašto puno je kompleksnije. Razmišljajući sada, rekla bih da mi je to postalo važno jer mi je na početku mog umjetničkog djelovanja ta ponekad gluha i preograničena komunikacija s publikom bila jako frustrirajuća, pa sam počela tražiti načine kako je aktivirati, ali na neki prirodan način koji ne prisiljava gledatelja, nego ga aktivira jer mu rad stvara osjećaj bliskosti. Tu bih izdvojila više radova koji su pokušaji participativne prakse, bilo da je rad izgrađen kroz neku vrstu participativnosti sudionika ili da istražuje načine aktivacije publike kroz rad .
Već sam u radu 1:1 u proces rada uključila svoju obitelj. Slijedio je rad Gdje je Jasenaš koji je baziran na dijeljenjima i mom boravljenju sa seljanima Jasenaša. Zatim jedan brzi, kratak, ali drag mi rad Marenda koji sam izvela u pogonu zatvorenog Dalmacijavina u Jelsi na način da sam okupila bivše radnike na još jednoj Marendi, te to dokumentirala i ostavila u prostoru tvornice kraj drugih njihovih uspomena.
Kompleksniji rad koji je slijedio je Gdje je dom, na kojem sam radila za vrijeme svoje rezidencije na Akademie Schloss Solitude, a finaliziran je kao video rad od oko pola sata,u potpunosti baziran na intervjuima koje sam snimala s Hrvatima koji žive u Stuttgartu, u njihovim intimnim prostorima. Dok sam radila na tom radu, nastao je i video rad Folklor koji je dokumentacija mog prvog susreta s hrvatskim folklorom s kojim me upoznala grupa folkloraša iz Stuttgarta.
Recentni primjeri oblikovanja rada kroz kontakt s ljudima je Dom u de/konstrukciji na kojem još uvijek radim, a u koji uključujem svoju djecu dajući im kameru da snimaju prostore u koje smo privremeno izmješteni, te rad s izložbe Draga, trenutačno predstavljene u Galeriji VN, koju temeljim, osim na kontaktu sa svojom obitelji, i na kontaktu sa svojim prijateljicama i kolegicama.
Rad koji bih istaknula, a koji je baš bio mišljen za publiku je rad s moje prošle izložbe u Galeriji VN, site-specific instalacija Za ljude koji prolaze koja je bila namijenjena prolazniku, čak je i video projiciran na galerijske prozore bio okrenut prema prolaznicima, a ne prema galerijskom prostoru.
Zatim su slijedila dva rada u kojima je publika također bila izložbenim postavom potaknuta doživjeti rad: video rad Migrirajuće vrste, na kojem sam radila za vrijeme svoje rezidencije u Kaunasu u Litvi, bio je izložen u čekaonici autobusne stanice u Kaunasu, a instalacija Kuća poso/tražim smještaj za sezonu bila je soba s namještajem to go izgrađena u galeriji Prsten, a u koju je posjetitelj bio pozvan ući. I izložba Draga, temelji se na participativnosti jer je dio projekta i interaktivna web stranica na koju su ljudi pozvani dodavati svoje priče i fotodokumentaciju, te tako s vremenom graditi ovaj rastući arhiv Drage na web stranici www.draga-dearshe.com.
► Kako tumači Petra Dolanjski Harni u predgovoru izložbe, na izložbi kreiraš zajednički fotoalbum u kojem su identiteti zamagljeni. Pretpostavljam da je takvo ispreplitanje identiteta jedan od načina na koji istražuješ odnos individualnog i kolektivnog. Kako bi definirala kolektivnu žensku memoriju (ako je to uopće moguće), odnosno koje su teme zajedničke ženama bez obzira na kontekst vremena u kojem žive?
Ana Kovačić: Kao odgovor na ovo pitanje kopirala bih pitanja koja sam podijelila sa svojim sugovornicama pri stvaranju rada, a i dijelim ih i na web stranici kao poziv na daljnje dijeljenje. Pritom naglašavam da su to pitanja, ne konstatacije, tek smjer za razmišljanje i jasno da se ne možemo svi sa svime povezati i dobro da je tako.
Dakle:
Draga,
pozivam te da podijeliš svoje fotografije s fokusom na razdoblje od predpuberteta do rane mladosti, te majčinstva ukoliko si prošla i kroz to iskustvo. Ta razdoblja su izrazito transformativna, te su kao takva interesantna.
Pozivam te i da podijeliš svoje priče, svoje fotografije, svoja iskustva. Pitanja koja navodim su tek smjer za razmišljanje. Na tebi je da odlučiš što želiš i možeš podijeliti.
Dijeljenje je anonimno, a priče i fotografije u albumu nisu povezane.
Draga,
koliko misliš da te definira to što si žena?
Kako doživljavaš svoje tijelo? Kako si ga doživljavala kao dijete, tinejdžerica i kako doživljavaš svoje tijelo u odrasloj dobi?
Kako se nosiš s promjenama na svome tijelu?
Zašto misliš da je tako?
Ako bi trebala istaknuti neki dio tijela koji baš voliš/ne voliš ili imaš iz bilo kojeg razloga neki poseban odnos s njim koji bi to bio dio tijela i zašto?
Koliko misliš da ti je to što si žena utjecalo na karijeru, odabir posla, količinu vremena i energije koju možeš posvetiti poslu, koliko novaca zarađuješ?
Uočavaš li ponekad u sebi da samu sebe sputavaš, ne daješ si za pravo ili se daješ preko svojih granica iako ponekad nitko to izričito ni ne traži od tebe?
Osjećaš li nekada unutar sebe neku vrstu samosabotaže? Ako da, koliko ti se teško s tim boriti, uzima li ti ta borba puno životne energije?
Misliš li da je ovo češće ženska borba i ako da, zašto misliš da je tako?
S kojim si se problemima, mislima, dilemama susrela kad si željela/nisi željela/imala djecu? Misliš li da su društvena očekivanja utjecala na tvoje želje i odluke?
Ukoliko imaš to iskustvo, s kojim si se doživljajima, mislima, osjećajima, a koje bi istaknula, susrela u trenutcima sa svojim djetetom, kroz trudnoću i porod do danas?
Koliko misliš da ti je okolina (društvo, obitelj) nametnulo, izmijenilo cijelo ovo iskustvo?
Ako dijete odgajaš uz pomoć partnera, obitelji, kako su bile podijeljene obaveze oko djeteta, osjećaš li se dobro u ovoj podjeli?
Koliko ti je bitno imati podršku od drugih žena koje te okružuju? Osjećaš li podršku i jesi li je osjećala tijekom svog života od mame, sestre, prijateljica?
Postoje li neki trenutci u životu u kojima si osjećala bi bilo puno lakše proći kroz njih da si muškarac? Ako da, koji su to trenutci bili i zašto misliš da si osjećala da bi bilo lakše?
Misliš li da je bitno progovarati o ženskim problemima, dilemama, teškoćama, nejednakostima? Misliš li da je to danas aktualna tema? Kakav misliš da je danas položaj žena u odnosu na položaj žena kroz povijest?
Imaš li osjećaj da su bliski muškarci u tvom životu senzibilizirani na sve ove teme o kojima smo progovorile? Je li ti bitno da budu senzibilizirani?
S kojim si se problemima, dilemama, diskusijama našla/nalaziš u odnosu s bliskim muškarcima u tvom životu?
Misliš li da se na nešto nisam osvrnula, a misliš da je bitno u ovom kontekstu?
Hvala ti što dijeliš!
► Osim majčinstva, identiteta, odnosa prema tijelu i memorije, također otvaraš i pitanje ženskog rada. Katja Praznik u knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism uspostavlja zanimljivu analogiju nevidljivog kućanskog (ženskog) rada i umjetničkog rada, navodeći da je u oba slučaja riječ o pogrešnoj percepciji o urođenoj motivaciji koji nas pokreće prilikom obavljanja takvih poslova. Kako ti doživljavaš odnos umjetnosti i rada iz vlastite pozicije žene, ali i umjetnice?
Ana Kovačić: Moram reći da mi jako zvoni ova analogija nevidljivog kućanskog i umjetničkog rada. Zapravo, zanimljivo da sam upravo segment izložbe Draga, koji je u naravi mali atelijerski prostor izgrađen unutar galerije, nazvala Izložba u nestajanju.
Taj naziv motiviran je rečenicom koju sam puno puta čula u “iličkim” akademskim krugovima, tijekom svog studija i kasnije, a ta rečenica mi uvijek ponovo da za misliti, a to je da žene nakon Akademije uglavnom nestanu, misleći pritom da nestanu s “umjetničke scene”. Nestajanje u toj rečenici je tako određujuće i surovo, a potpuno neodređeno razlogom, kojih naravno ima nažalost pregršt. Na izložbi postoji više citata koje o ovome govore, mojih i od kolegica, a naše opservacije o ovoj temi se preklapaju. U ovom kontekstu ponovo bih spomenula dvojbu imanja i neimanja djece u prekarnoj poziciji umjetnice. Ja sam ipak na kraju odlučila imati djecu, dvoje, jer sam tako željela i nisam se htjela zakidati za iskustvo kroz koje sam htjela proći (samo) zbog svog zanimanja, to mi se činilo okrutno i ne fer. Ali da preživim i da nastavim djelovati kao umjetnica u ovoj situaciji, a da pritom budem majka i osoba bar djelomično onakva kakva bih voljela biti, zahtjeva psihofizičke napore koji mi se ponekad čine gotovo nadljudskima i mislim da je nemoguće tako dugoročno funkcionirati, a da nešto negdje ne pukne; jednostavno nije održivo, ni financijski, ni energetski, nikako.
Potpuno razumijem i podržavam kolegice koje su odlučile “nestati”, ponekad mi se to čini kao jedna zdravo sebična odluka, jedina održiva i ponekad sam ljubomorna da je nisam mogla kao takvu ranije donijeti dok je još bilo “na vrijeme”. Sada mi se čini da mi je teško izaći van, pa grebem iznutra jer mislim da je važno o ovome razgovarati.
Kao što Petra Dolanjski Harni ispravno konstatira na kraju predgovora izložbe Draga,: Na tom tragu izložba funkcionira kao umjetnička opservacija o vlastitoj poziciji umjetnice, žene i majke u suodnosu s drugima i svijetom u kojem živi, kao i iskreno i neuljepšano situiranje unutar zona umjetničkog rada i sistema čijim sustavima istovremeno pripada, ali u njima ne nalazi utočište.
► Pokrenula si 2021. godine Umjetničku rezidenciju CIMA u gradu Hvaru, a od ove godine si preuzela i posao programske voditeljice hvarskog društveno-kulturnog centra Fabrika 35 (o čemu smo na Vizkulturi pisali). Prvo, otkud ti vremena za sve te projekte, a drugo, kako se pojavila ideja za pokretanjem takve inicijative?
Ana Kovačić: U kontekstu ove izložbe zbilja ne želim stvoriti dojam super žene, jer mi je žao da se od nas nerijetko očekuje da to budemo, to zbilja stvara prevelik pritisak i bilo bi divno osloboditi ga se bar djelomično. Ali sigurno sam i ja, kako kaže moja prijateljica u jednom od citata, “progutala taj introjekt”. Bez daljnjega, ponosna sam na sve to što sam uspjela iznijeti u zadnjih par godina, ali imam dužnost iskreno reći, pogotovo svim žeskim čitateljicama, da sve ovo ide najčešće uz cijenu mog fizičkog i emotivnog zdravlja.
Klasična situacija, rekla bih: puno rada po noći, odricanje od puno stvari kao što su druženje s prijateljima, vježbanje, zdrava hrana i slično. Iako mi je sve što radim izuzetno važno i u sve sam ušla s puno emocija, jedan od razloga za pretrpavanje projektima prekarna je pozicija u kojoj jesam, a koju dijelim s partnerom koji je također prekarni radnik. I to ne spominjem zato da bih se požalila, nego jer želim podići svijest o postojanju ove teme.
O organizaciji rezidencijalnog programa u Hvaru intenzivno sam razmišljala godinama, jer sam po ocu Hvarka i uvijek sam osjećala potrebu na neki način “odužiti” se tom prostoru na svemu što mi daje. Također, kao samostalnoj umjetnici, kiparici i multimedijalnoj umjetnici, interes u mom umjetničkom radu uvijek je bio prostor, te sam kroz svoj umjetnički rad prostoru pristupala na razne načine. Željela sam proširiti pogled na svoj umjetnički interes, te kroz ovaj rezidencijalni program omogućiti drugim umjetnicama i umjetnicima čiji rad cijenim, a koji također na neki način rade s prostorom i/ili zajednicom, da razviju radove koji su mišljeni za prostor i/ili građane Hvara, a koje zajedno nakon puno godina vidim kao opus relevantan za ovaj prostor. Vidjela sam potencijal u toj uzajamnoj vezi umjetnika koji dolaze zimi u Hvar, te prostora Hvara i lokalnog stanovništva, te je zato rezidencija i dobila naziv cima, što je petlja na kraju konopa kojom se trajekt veže za kolonu uz obalu mora. Rezidencija je mišljena na način da umjetnici dolaze u Hvar u mjesecima izvan turističke sezone, da upoznaju i rade u i s Hvarom koji im je manje poznat, pa da tako kroz svoje radove i govore o Hvaru koji je manje vidljiv. Također, kao prvenstveno umjetnica željela sam raditi na dugogodišnjem projektu koji bi inzistirao na zagovaranju fair pay praksi plaćanja umjetnika.
Zakoračila sam u CIMU 2021. godine. U tom za mene tako specifičnom životnom razdoblju, CIMA mi je omogućila da se bavim umjetnošću na drugačiji način koji mi je u tom trenutku više odgovarao jer traži drugačiji tip rada od samostalnih umjetničkih radova i izložbi.
U 2024. se više neplanski, ali i na sreću, nadogradilo moje djelovanje u Fabrici 35 u kojoj vidim veliki potencijal; zaista smo se trudile kolegica Lukrecija Tudor Salom i ja, otkako smo početkom godine tandemski preuzele koordinaciju, da Fabrika bude živa, a nadamo se da ćemo biti i još bolje i pametnije u sljedećoj godini.
► Kakvi su ti planovi za dalje? Pripremaš li već nešto novo ili ćeš pričekati da se slegnu dojmovi nakon izložbe u Galeriji VN? 🙂
Ana Kovačić: Zapravo imam osjećaj da mi je razdoblje ranog majčinstva bilo izuzetno plodno misaono. Kao da je onaj moment iz 2020., spomenut u mojim pismima Dragoj (Sve je tako realno, nemam energije za magiju), postao veliki potencijal jer sam bježala u “magiju” u mislima kad god sam to mogla, tako da sada, kada se ipak uspjelo otvoriti nešto više vremena, imam pregršt ideja na kojima radim. Spomenula bih rad Dom u de/konstrukciji na kojem također radim već neko vrijeme, a koji govori o jednoj od tema koju također vežem uz prekarnu umjetničku poziciju, a to je neudomljenost. Tu se referiram i na neposjedovanje adekvatnog radnog prostora. Na tom radu imam još posla, ali polako ulazi u fazu da mu mogu naslutiti formu. Zatim za 2025. planiram svoju prvu izložbu u Hvaru, na kojoj bih voljela da jedan od segmenata bude novi, lokalno snimljeni video rad na kojem planiram nastaviti raditi u 2025. I još, voljela bih da Draga, putuje, te se svakako planiram s ovom izložbom prijavljivati za izlaganje u 2026., jer je previše posla i vremena iza ovog rada, pa želim da bude vidljiva. I uz umjetnički rad koji planiram, željela bih da naša druga po redu godina u Fabrici 35 bude još uspješnija, te se veselim novim situacijama sa studentima s kojima zaista uživam provoditi vrijeme na ALU gdje radim kao vanjska suradnica. Također, zanima me kakvi nas lijepi trenutci s umjetnicama i umjetnicima čekaju u Hvaru u idućoj godini.
Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice pronađite ovdje
Zahvaljujemo Ani Kovačić na ustupljenim vizualnima materijalima.
