Andrija Mardešić diplomirao je režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radio je kao scenarist i koscenarist na brojnim domaćim serijama, te kao režiser na Ruži vjetrova i Nemoj nikome reći. Autor je nekoliko kratkometražnih filmova od kojih su zapaženiji Iris (2012.), Podstanar (2013.), segment omnibusa Kratki spojevi, te Nas dva (2015.). Andriju Mardešića intervjuirali smo povodom premijere njegovog novog filma Stepska lisica na Zagreb Film Festivalu u programu Kockica.
*Andrija Mardešić / foto: Nikola Zelmanović
► Na ovogodišnjem, šesnaestom po redu, Zagreb Film Festivalu održat će se premijera tvog novog kratkometražnog igranog filma Stepska lisica. Za svoj posljednji film Nas dva dobio si posebno priznanje na ZFF-u prije tri godine. Kakva su tvoja iskustva sa ZFF-om i kako iz perspektive mladog autora gledaš na taj festival?
Andrija Mardešić: ZFF mi je među dražim hrvatskim festivalima ako ne i najdraži zato što su prvi akademski filmovi koje sam radio imali premijeru na ZFF-u. Tako da je to prvi festival na kojem su mi ikad bili filmovi. Također, super je program Kockica jer je tamo uvijek nekako domaća atmosfera. Zato uvijek kad mi je film u konkurenciji mogu reći “evo mene među mojima”, jer je na Kockicama uvijek puna dvorana, nikad ne možeš dobiti karte, a ovo opet nije neki veliki festival kao Cannes ili Berlin, nego se tamo svi nađemo i navijamo za te filmove. Tamo nikad nije negativna atmosfera, užasno je domaće. Zato mi je drago na Kockicama imati premijeru jer tu baš vidiš pravu reakciju, a s godinama mi se čini da taj program postaje sve respektabilniji, kao da svi autori čekaju ZFF da mogu prikazati svoj film. Selekcija je dosta jaka i samo imati film u toj konkurenciji čini te da se osjećaš kao da si na nekom užasno važnom festivalu.
► U tvojim dosadašnjim filmovima vidljiva je raznolikost tema i žanrova. Iris je tako klasični žanrovski film, dok je Nas dva jedan art, osobniji film. S druge strane je vidljivo kako si vjeran bliskom krugu suradnika, dok scenarij u pravilu uvijek potpisuješ ti. Kako je bilo ovog puta raditi po scenariju mlade Anite Čeko i zbog čega te zainteresirala priča o Stepskoj lisici?
Andrija Mardešić: Anitu sam upoznao prije nekoliko godina i znam je iz scenarističkih krugova, čak je i neke serije s nama radila, pa i iz SPID-a, udruženja pisaca. Nekako smo se tako skompali i onda mi je jednom rekla da ima jednu dramu koja je tada igrala u Gavelli. Meni se to užasno svidjelo i ja sam joj rekao “ajmo mi probat’ od ovoga napraviti film”. Točno u tom trenutku mi je došla producentica Sabrina Herak Smoković i rekla kako želi snimati film sa mnom koji joj je trebao za preddiplomski. Ja nisam imao svoj scenarij, a baš sam tada pogledao taj Anitin komad koji mi je bio užasno zanimljiv i koji u sebi ima nešto čudno što se vidjelo i u samoj predstavi. Ta me predstava podsjetila na grčki novi val, kao da gledaš neki film Yorgosa Lanthimosa, i rekao sam Aniti: “ajmo to napraviti kao filmski scenarij”. Samo što sam još htio da ubacimo majku u njenu priču i na kraju smo to uobličili u film.
*Na setu “Stepske lisice”
► Jesi li se tijekom snimanja konzultirao s Anitom Čeko u vezi priče, scenarija ili nečeg drugog?
Andrija Mardešić: Tijekom snimanja ne, ali prije da. Prije snimanja smo napravili tri ili četiri verzije tog scenarija i isključivo ga je pisala ona. To je inače prvi put da radim tako jer su prije svi scenariji uglavnom bili moji ili napisani u suradnji s Davidom Kapcem. Ovo je prvi put da radim po tuđem scenariju, a da ja samo dajem input, što je dosta zanimljivo iskustvo.
► Nakon pamtljive uloge u filmu Iris i na ovom filmu se nastavila suradnja s glumcem Ozrenom Grabarićem. Možeš li podijeliti kako je raditi s njim, jer se čini da u svaku ulogu ulazi s lakoćom nadograđujući je, da može obuhvatiti širok raspon likova…?
Andrija Mardešić: Po mom mišljenju Ozren je među tri najbolja hrvatska glumca. Ja njega vidim nekako kao hrvatskog Christopha Waltza. On je glumac koji može odigrati skoro sve. Za ono što meni treba, recimo za iduća tri ili četiri projekta, uvijek njega vidim kao nekoga tko mi može odigrati nešto užasno bitno, ako već ne glavnu ulogu. Ne mogu se sjetiti nekoga u hrvatskom kazalištu tko mu može parirati. Najbolje je kod njega što je on jedan od onih rijetkih glumaca s kojima je jako ugodno raditi, koji točno znaju poslušati uputu i sa svakom repeticijom postaju sve bolji i bolji. Također, super mi je kod njega što ima jednu naglašenu teatralnost i to ne mislim u negativnom smislu. To je nešto što veliki strani glumci imaju, dok se to kod nas podcjenjuje. Ti imaš Petera Sellersa, Al Pacina, Christopha Waltza, Jack Nicholsona koji imaju nešto jako ekspresivno u sebi i njih se percipira često kao glumce veće od života, dok se teatralnost kod nas percipira kao nešto loše. Meni se čini da Ozren ima nešto od toga i zato mislim da ne stoji podjela na kazališne i filmske glumce jer dobar kazališni glumac može biti još bolji filmski glumac.
*Kadrovi iz filma “Stepska lisica”
► Čitajući kratki sadržaj filma dobiva se dojam kako Stepska lisica može biti interpretirana u komičnom, ali i u tužnom ključu. Kako je prevladao određen pristup priči?
Andrija Mardešić: Da, istina, ali ne bih rekao da je pisan u nekom ključu, rekao bih da u svemu tome ima neke satire, da neki apsurd izvire iz priče. Nije to sad neka komedija na koju ćeš se glasno smijati, nego film koji će te dovesti u situaciju da sam sebe od nelagode preispituješ je li to duhovito trebalo biti duhovito ili ne.
► Na koji način ovaj film, ako uopće ima te pretenzije, preispituje instant društvene sadržaje poput speed datea? Smatraš li da funkcionira i kao kritika određenih suvremenih društvenih fenomena?
Andrija Mardešić: Jako je teško napraviti film koji nema neku paralelu s društvom, pitanje je samo jesmo li mi u to ulazili namjerno ili ne. Ja mislim da nismo ciljano odlučili da ćemo neki konkretni segment društva kritizirati, ali mislim da se sve to može iščitati iz filma. To je ta instant kultura speed datea, ajde upoznaj nekog u pet minuta, putem Tindera i sličnih platformi. Čini mi se da radnja filma, a ne bih sad u detalje o tome da ne spojlam, svakako predstavlja određenu kritiku i metaforu tog “daj mi sve sad i odmah” društva gdje se u pet minuta mogu steći vještine zavođenja. Ali nismo direktno išli na to, više smo išli na likove koji imaju devijantan oblik shvaćanja kako funkcionira ljubav i kako funkcionira upoznavanje ljudi jer su oboje zakinuti na neki način. On je socijalno neprilagođen i radi pritiska društva pristaje na tu igru, a ona možda ima nekakav devijantan seksualni poremećaj, a tu je i majka koja ne može gledati svog sina takvog.
*Kadrovi iz filma “Stepska lisica”
► Tko bi bile stepske lisice?
Andrija Mardešić: To je dosta zeznuto pitanje. U filmu to može biti bilo tko od njih troje, ali krenimo od toga što lisica predstavlja u zapadnoj kulturi, to je neka proračunatost, lukavost, pronicljivost, a ako gledamo zašto stepska lisica, to je zato što su stepske lisice jako ugrožene i love se radi krzna u Aziji. Taj termin je proizašao iz parabole Sun Tzua gdje on neke ratne taktike uspoređuje sa stepskom lisicom. Mislim da je na gledatelju da prosudi tko je u filmu zapravo lisica, a opet se s citatom na početku filma to može sugerirati jer citat brown fox jumps over the lazy dog je dosta popularan u dizajnerskom svijetu, budući da ta rečenica sadrži sva slova abecede i to je generična rečenica koju koriste dizajneri da pokažu fontove. Tako da će možda neki dizajner koji bude gledao film pomisliti da smo nešto zeznuli jer ta rečenica uvijek bude na fontovima. Još jedna zanimljiva stvar je što smo ispod te generične rečenice potpisali Ezopa kao da je to citat iz njegove basne, što je direktna referenca na filmove Jean-Pierrea Melvillea. Njegovi filmovi Crveni krug i Samuraj imaju citate koji su potpuno izmišljeni u svrhu opravdavanja naziva filma – kako bi se pojačao dojam i kako bi se gledatelj bolje povezao s radnjom. To je neka teza Stepske lisice također.
► Stepska lisica je inače plod suradnje između studentice dramaturgije i redatelja koji je završio studij prije gotovo sedam godina. Pratiš li rad studenata i primjećuješ li neke zanimljive tematske ili stilske trendove među njima?
Andrija Mardešić: Pratim, i to intenzivno. Ne propuštam niti jedan festival i pratim što se događa u kratkom i u dugom filmu. Pratim mlade glumce, scenariste, redatelje i dramaturge, baš sve. Ne mogu se ja izdvojiti jer svi smo tu zajedno, svi smo u nekom istom loncu i mislim da bismo se svi trebali podržavati. I dok tako svi radimo filmove, mislim da se određene tematske poveznice uvijek mogu naći.
► Primjećuješ li kakve nove stilove u odnosu na vrijeme kad si ti bio student?
Andrija Mardešić: Pa čak i ne. I dalje se taj akademski film svodi na dvoje ljudi u sobi, ali sad imaju ljepšu sliku jer je lakše nabaviti dobru HD kameru. Ma mislim da su Hrvati postali majstori snimanja filmova s dvoje ljudi u stanu i da bi to moglo postati neki žanr novog hrvatskog vala koji nije niti toliko nov jer postoji zadnjih deset godina. Ipak, primijetio sam da su studenti postali jako vješti u režiranju scena seksa. Seksa i sličnih scena ima mnogo više nego u moje vrijeme. Puno su bolje koreografije i čini mi se da su se glumci puno više oslobodili nego onda, a to se sve može zahvaliti profesoru Zrinki Ogresti i njegovoj vježbi koja se zvala Igra tucanja. Mislim da je on s tim napravio jednu pravu malu seksualnu revoluciju u hrvatskom kratkom filmu.
*Na setu “Stepske lisice”
► Redatelj si koji kruh zarađuje pišući za TV serije, ali ne zanemaruješ ni osobne autorske projekte. Kako ti to uspijeva i koliko je to teško? Pomaže li ti možda rad na televiziji u ovom segmentu?
Andrija Mardešić: Ja često volim u šali reći kako je ovo što ja pišem za serije hobi, a da su filmovi posao, a zapravo je tužna istina da je stvar obrnuta. Zapravo se nađeš u situaciji da živiš od pisanja za televiziju, a snimanje filmova ispada hobi, ali meni je mentalno, u glavi, obrnuto. To mi jako pomaže da ostanem u tome da mogu raditi obje stvari paralelno, što je opet jako teško jer rad na televiziji zahtijeva jako puno vremena, a tek u pauzama uspiješ nešto svoje napraviti. S druge strane mislim da je jako važno ne podcjenjivati posao na televiziji ili u bilo kojem drugom segmentu, recimo radu na reklamama i slično, jer to je ono od čega mladi redatelji žive. Užasno su rijetki ljudi koji mogu živjeti od filma. Postoje također mnogi redatelji kojima je rad na serijama ili reklamama ispod časti, ali ne bi trebao biti jer smo školovani za to: da radimo dramski program, da radimo s glumcima; a sad, je li tvoj put da režiraš pjenu pive u sto repeticija ili nešto drugo, to je tvoj izbor. Ne vidim ništa loše u tome da se takvi poslovi rade, a onome koji može živjeti od filma, ja skidam kapu, mijenjao bih se za njegov život.
► Kakvi su daljnji planovi za Stepsku lisicu, a kakvi tvoji osobno? Jesu li na vidiku neke nove suradnje i novi filmski projekti?
Andrija Mardešić: Što se tiče Stepske lisice, mi smo premijeru htjeli imati na ZFF-u jer je to najbolja testna publika, a ako reakcije budu pozitivne, u planu su nam svi hrvatski festivali, naravno Festival mediteranskog filma Split jer to je isto moj festival gdje se osjećam domaći. Tamo mi dođu majka i tetka, prijatelji iz srednje škole, tako da mi je to bitna reakcija. Jer, to bih volio istaknuti, Mediteran film festival ima glasove publike i to je jako dobro. To je drugačija publika od ove sa ZFF-a, jer na Kockicama imaš već uhodanu publiku koja to prati desetak godina, a na Festivalu mediteranskog filma imaš raznoliku publiku, i gospođu koja radi u banci i inženjera strojarstva. Onda kad vidiš ocjenu, znaš što si napravio. Također, slat ćemo film i na studentske festivale jer je producentica Sabrina još studentica.
*Na setu “Stepske lisice”
► Postoje li na osobnom planu kakvi novi projekti i sprema li se možda dugometražni film? Koliko mi je poznato, išao si čak na razvoj projekta u Grčku za film Stric koji potpisuješ s Davidom Kapcem.
Andrija Mardešić: Da, taj projekt je bio na ZFF-u. Ovako, to je priča koja je krenula od mene i Davida Kapca, mog dugogodišnjeg suradnika. Prije točno tri godine dobili smo sredstva na HAVC-u za razvoj scenarija i nama se učinilo da ima nešto u tom filmu, da je potentan i da se treba snimiti. Radi se o filmu Stric. Na ZFF-u smo upali na radionicu Moj prvi scenarij da bi se to kasnije proslijedilo u Grčku na Mediterranean Film Institute, što je njihova platforma za razvoj scenarija i projekata. Tamo su nam dali dosta inputa i radili smo s doista kvalitetnim mentorima. Mogu reći da te radionice imaju sličnu šablonu djelovanja gdje usmjeravaju filmove tom nekom festivalskom artu, pa nekome to pomogne, a nekome ne. Čak je moguće primijetiti koji su filmovi pod utjecajem tog procesa, a koji nisu, jer se jako pazi što prolazi na određenim festivalima. Zato je izuzetno bitno odabrati što je korisno od tih savjeta za tvoj film, a što ne, jer ti se film može izgubiti u sivilu generičnog europskog filma koji će te ponekad pokopati, a opet, možda ćeš završiti u Berlinu.
► Je li to možda prilika da se ostvari san o dugometražnom filmu?
Andrija Mardešić: Apsolutno, evo mogu podijeliti sretnu vijest koju smo danas primili kako smo prošli na natječaju HAVC-a za razvoj projekta za film Stric što je svakako prilika za moguće snimanje dugometražnog filma. Svakom autoru to je san, apsolutni cilj i sljedeća stepenica u karijeri nakon brojnih kratkometražnih filmova.
Autor: Dario Dunatov
Zahvaljujemo Andriji Mardešiću na ustupljenim vizualnim materijalima.
Film Stepska lisica premijerno je prikazan na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu, u programu Kockice, u utorak, 13. studenoga, a reprizna projekcija održat će se u subotu, 17. studenoga u 14 sati u kinu Tuškanac.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
