Rijetko je koji umjetnik, a još manje umjetnica, prisutan u medijskom prostoru u mjeri u kojoj je u posljednjih par godina Arijana Lekić-Fridrih, zahvaljujući njenim performansima pod nazivom Tiha misa, osmišljenim kao reakcija na molitve organizacije/inicijative Muževni budite. Performansi u obliku aktivističke protu-akcije, koja se na miroljubiv, ali odlučan način suprotstavlja fanatičnim grupicama molitelja, održavaju se, kao i molitve, svake prve subote u mjesecu. Otpor tom neprihvatljivom ponašanju u javnom prostoru okrupnjava se – sve više ljudi podržava Arijanine kontra-akcije, koje subvertiraju desekularizaciju ionako retradicionaliziranog društva k vrijednostima sirovog patrijarhata. Na početku, fanaticima se suprotstavljala Arijana sama, kasnije su joj se pridružili mnogi, a sada već i političke stranke apropriraju njene akcije.
Arijana Lekić-Fridrih rođena je u Zagrebu gdje živi i radi. Završila je studij filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu te studij režije dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Djeluje u području filma i video umjetnosti. Njen samofinancirani multimedijalni web-projekt Od5Do95, na kojem radi skoro čitavo desetljeće (od 2016.), otvorio je početkom ove godine Queer Festival u New Yorku u organizaciji udruge Domino iz Zagreba, a prije nekoliko dana i u okviru međunarodnog festivala FIBA (Festival Internacionales de Buenos Aires), jednog od najvećih kazališnih festivala Južne Amerike, a time i svijeta, kao dio programa koji je kurirao i producirao Zvonimir Dobrović. Sve ovo nikako nije jedini razlog što razgovaramo s Arijanom, ali je svakako izvrstan povod.
► U okviru online medijateke tvog projekta Od5Do95 svaka od intervjuiranih žena predstavlja jednu godinu života – od 5 do 95 godina. Cijeli je projekt spoj filma i web medija, putem kojeg je, uz svojevrsnu vremensku crtu, omogućen pregled dokumentarističkih ispovijedi o životu hrvatskih žena u 21. stoljeću. Žene tako svjedoče o svojem osobnom iskustvu, a nerijetko i o nasilju, diskriminaciji i poniženjima s kojima su se morale suočiti. Kako je došlo do ideje projekta i što je odredilo njegovu ispovjednu, crno-bijelu estetiku?
Arijana Lekić-Fridrih: Projekt se rodio na prvoj godini MA studija na Akademiji dramskih umjetnosti. Kolegica Andrea Kaštelan i ja bile smo jedine žene u svojoj generaciji studenata, ja na odsjeku režije, a Andrea snimanja. Neovisno o tome, obje smo dijelile sličan smisao za estetiku i zanimale su nas iste teme pa smo tako željele i raditi zajedno. To je bio proces, jer – “kako će dvije žene nositi toliku opremu“, kako nam je rečeno na Akademiji, ali uspjele smo. Od5Do95nastao je u jednom od naših razgovora o vlastitim pozicijama, ali i položaju žena kojima smo okružene. Obje smo shvatile da postoje teme o kojima se govori isključivo tiho u najbližem ženskom okruženju kako se “muškarce ne bi opterećivalo“. Radilo se o inherentno ženskim temama, trudnoći, pobačaju, menopauzi, menstrualnom siromaštvu… Željele smo dati glas ženama jer su mediji uglavnom objavljivali cenzurirane, redigirane i često izmišljene priče. Mislim da smo uspjele u svom primarnom cilju, razbijanju ta četiri zida i tišine. I dan danas nam se žene javljaju nakon objavljene priče, zahvalne jer shvaćaju da nisu jedine koje su doživjele neka iskustva. Estetika se nametnula zbog nedostatka financiranja s kojim se i danas mučimo. Andrea je iznimno talentirana snimateljica i to nam omogućuje da koristimo prirodno svjetlo, a od jedinog novca koji smo dobile na natječaju priuštile smo si crno platno.
► Godine 2020., po veličini i utjecaju druga po redu politička stranka u zemlji proslavu Dana žena obilježava predstavljanjem upravo tog projekta. Što ti je značila takva politička podrška?
Arijana Lekić-Fridrih: Te smo godine svim strankama ponudile predstavljanje projekta, jer smo prikupile dovoljno priča da smo mogle deducirati koji su najveći, a lako rješivi problemi s kojima se žene susreću. Jedino je SDP tada prihvatio našu ponudu i odlučio predstavljanjem projekta obilježiti Dan žena. Projekt je već tad okupljao zajednicu koja je komentirala i raspravljala na društvenim mrežama, a radi se uglavnom o ženama svih dobi iz zemalja bivše Jugoslavije s kojima dijelimo prošlost, a velikim dijelom i sadašnjost. Nažalost, promjene se ne događaju organski, takav projekt važno je prikazati donositeljima odluka, pa nas je taj jedan pristanak iznimno razveselio.
► Kako je projekt predstavljen i primljen u New Yorku, a kako u Buenos Airesu? Kakvi su tvoji dojmovi boravka u ta dva grada i možeš li ih nekako usporediti u odnosu na recepciju tvog rada?
Arijana Lekić-Fridrih: Uvijek me iznenađuje do koje je mjere taj projekt na isti način primljen od strane publike gdje god ga predstavim. Svatko se, pa i neovisno o spolu, prepoznaje u dijelovima priče ili nečijoj životnoj priči. Projekt je duboko intiman, emotivan i autentičan, publika to prepoznaje. Po pitanju mojih ostalih radova situacija je slična, moj je rad uvijek namijenjen publici, a ne kritici, i trudim se da bude što jednostavniji i jasniji. Primjerice, Nema žene bolje od krmače obišao je zaista mnogo potpuno različitih okruženja, ali čini mi se da ga nitko nije pogledao bez reakcije. Isto je i s Od5Do95.
► Udruga Domino jedna je od prvih koja je podržala tvoj rad, a sada ga i predstavila internacionalnoj publici. Kako je započela suradnja s Dominom?
Arijana Lekić-Fridrih: Sasvim slučajno! Prije nekoliko godina Zvonimir Dobrović i ja zajedno smo govorili na jednom panelu i to je bila kustosko-umjetnička ljubav na prvi pogled. Sve vrijednosti koje njeguje udruga Domino su i moje vrijednosti i ciljevi, a postoji i jedna velika sloboda koju osjećam u suradnji s Dominom. U konačnici, udruga Domino iz vlastitih sredstava financira ruže za Tihu misu, a na posljednju sam putovala sa Zvonimirovom sestrom i šogorom. Kao mladoj umjetnici nedostajala mi je takva vrsta podrške, a nisam željela pristati na intimiziranje s kustosima i kustosicama na javnim okupljanjima kako bih izgradila karijeru, ne mislim da se to tako radi, prepustila sam to svojim mahom muškim kolegama. Upravo zato sam sretna da Domino prepoznaje tu potrebu i da kontinuirano podržava mlade umjetnike i umjetnice koji su sjajni, samo im treba otvoriti prostor.
► Završila si dva studija, jedan u Splitu, drugi u Zagrebu. Zašto prvi u Splitu nije bio dovoljan? Kako je bilo studirati u Splitu, a kako u Zagrebu?
Arijana Lekić-Fridrih: Studij u Splitu me zasigurno oblikovao u osobu kakva sam danas, imam puno više samopouzdanja, brža sam u pronalaženju rješenja kad nemam sredstava za rad i ne obazirem se na kritike, jer znam da je svaki moj rad – moj. Nakon studija željela sam se baviti performansom i videom, ali vrlo brzo sam shvatila, kao i moji kolege, da je za to potrebno puno kompromisa koje sam spomenula ranije, koje nisam bila spremna prihvatiti. Jedini, nazovimo to, umjetnički posao od kojeg se može živjeti, zbog vještina koje stekneš na studiju, jest onaj redateljice i zato sam se odlučila studirati i u Zagrebu. Uz studij, a i prije studija, dugo sam radila na serijalu Direkt i tu sam već od kolega naučila mnogo. Samo iskustvo studiranja u Zagrebu bilo je takvo da i danas iznimno rijetko ulazim u tu zgradu. Na odsjeku režije na kojem sam ja studirala, a to se nije promijenilo, rade samo muškarci, nema profesorica, samo profesori. Nisam, srećom, za razliku od nekih mojih kolegica doživjela seksualno zlostavljanje, ali seksizam je bio i ostao itekako prisutan na tom odsjeku pa je i moja prijava bila jedna od onih koje su se usputno prikupile tijekom navodnih promjena na Akademiji. Pokupila sam svoju diplomu i krenula dalje, ali ponosim se hrabrim studenticama koje su istupile. Istaknula bih ipak da sam od profesorice Une Bauer s odsjeka dramaturgije naučila mnogo i njena podrška mi je silno značila tijekom studija.
► Tko su tvoji umjetnički uzori?
Arijana Lekić-Fridrih: Nisam nikad imala uzore u tom smislu, ali jako volim radove Shirin Neshat, Ai Weiweija, Guerilla Girlz i naravno neizostavne Sanje Iveković.
► Sjećaš li se prve Tihe mise – kakav je osjećaj bio stajati sama nasuprot te fanatične grupe i opskurne agende tog pokreta?
Arijana Lekić-Fridrih: Ovog će prosinca biti druga godišnjica otkad sam stala ispred tih muškaraca. Dvije godine je puno vremena, nisam to očekivala kad sam prvi put stala ispred njih. I dan-danas osjećam se isto kao i prvi put, vjerujem u to što radim, ali ne mogu vjerovati da moram to raditi, jer nitko tko bi mogao donijeti stvarnu promjenu u tom vrlo opasnom i obilato financiranom narativu, koji maskira politički pokret, jednostavno ne reagira. Tada, prvi put, nisam znala što očekivati i sigurno nisam očekivala takvu salvu prijetnji i uvreda. Danas sam, nažalost, na to, kao i na nasilje, navikla.
► U međuvremenu si Tihu misu predstavila u nizu hrvatskih gradova. Nije prošlo ni dva dana od tvog povratka iz Buenos Airesa, već si s Tihom misom u Karlovcu, u suradnji s inicijativom Feministika!. Što je različito, a što slično od grada do grada u kojima si izvodila Tihu misu? Kako dolazi do lokalnih partnerstava kao što je konkretno ovo u Karlovcu?
Arijana Lekić-Fridrih: Svaki grad je drugačiji, ali ono što im je svima zajedničko jest to da su se organizirale građanske inicijative, što me iznimno veseli, jer mislim da je odličan početak re-izgradnje građanskog društva koje je negdje putem nestalo. Gradova ima sve više i više, ja nastojim dati podršku svima, jer iznimno cijenim hrabrost tih ljudi, koji u svojim manjim gradovima izlaze pred te muškarce. Ukoliko postoji inicijativa, pronađem kontakt, javim se, redovno se brzo dogovorimo i stanemo zajedno. Moram istaknuti dva grada – Osijek i Split. Osijek iz razloga što danas ima više protu-prosvjednika nego navodnih molitelja, a Split zbog kontinuiranog toleriranja nasilnog ponašanja uvezenih poljskih molitelja i jake sprege policije i tog pokreta. To je jedini grad u kojem sam na licu mjesta dobila direktnu prijetnju smrću, a policija nije reagirala.
► Pripremaš li neki novi projekt? Ostaješ li u kontaktu s protagonisticama projekta Od5do95?
Arijana Lekić-Fridrih: Završavam kratki eksperimentalni film o pushbacku i nasilju nad migrantima na hrvatskoj granici, pripremam obilježavanje dvije godine Tihe mise i niz radova koje ću predstaviti tijekom 16 dana aktivizma za borbu protiv nasilja nad ženama. Pripremam i izložbu u Beču s kustosicom Emom Kaiser, ali ono što je najvažnije, ne stajem! Naša profesija sa sobom nosi i tu odgovornost, mi bismo trebali biti korektiv društva.
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Arijani Lekić-Fridrih na ustupljenim vizualnim materijalima.
