U Laubi – kući za ljude i umjetnost u Zagrebu do 20. rujna otvorena je samostalna izložba Maše Barišić, naslovljena Hey Sugar. Kroz novu seriju ulja na platnu Barišić ulazi u prostor drag backstagea: svijet ogledala, šminke, tkanine, iščekivanja i transformacije, u kojem identitet nije gotova činjenica nego nešto što se upravo događa. Naš intervju s Mašom možete pročitati ovdje, a o njezinoj izložbi u Kolekcionartu na kojoj je premijerno predstavila ovaj ciklus pisali smo ovdje.
Postoji onaj trenutak prije izlaska na pozornicu kada osoba više nije sasvim ono što je bila, ali još nije postala ono što će publika vidjeti. Lice je napola našminkano. Odjeća mijenja siluetu. Tijelo zauzima novu poziciju. Pogled u ogledalu više nije sasvim privatan, ali izvedba još nije počela. Upravo taj trenutak zanima Mašu Barišić.
U novom ciklusu slika okupljenom pod naslovom Hey Sugar, Barišić ulazi iza scene drag performansa i slika ono što spektaklu prethodi. Umjesto konačne slike transformiranog tijela, fokusira se na njezino nastajanje: šminkanje, odijevanje, namještanje, čekanje, koncentraciju, dodir i pogled. Backstage kod Barišić nije fusnota glavnom događaju. On postaje glavni događaj.
Kako u tekstu izložbe piše kustosica Karla Pudar, riječ je o prostoru “između svakodnevice i scene, privatnog i izvedbenog, tijela i njegove transformacije”. Identitet se tu ne pojavljuje kao stabilna kategorija koju jednom otkrijemo i zatim nosimo sa sobom. On se proizvodi. Isprobava. Pregovara. Ponekad briše i ponovno nanosi. “Transformacija se ne događa odjednom. Ona nastaje sloj po sloj.”
Upravo je ideja slojevitosti ključna i za samo slikarstvo Maše Barišić. Ulje na platnu nije tek medij kojim registrira transformaciju drugoga, ono je njezin materijalni pandan. Površine se grade nanosima boje, impastom, tragovima kista, svjetlom koje otkriva lice i sjenom koja ga ponovno skriva. Kako precizno primjećuje Pudar: “Ulje na platnu gradi vlastitu vrstu kože.”
Ta “koža” nikada nije potpuno transparentna. Istodobno skriva i pokazuje, štiti i izlaže. Na isti način funkcionira i transformacija koju Barišić slika. Šminka ovdje nije maska ispod koje navodno postoji neko autentičnije lice. Odjeća nije kostim iza kojeg treba pronaći “pravu” osobu. Naprotiv, sve ono što se dodaje tijelu postaje dio njegova identiteta.
Time Hey Sugar dira u mnogo šire pitanje od samog draga: koliko je identitet uopće nešto što posjedujemo, a koliko nešto što svakodnevno proizvodimo? Zato poznata sintagma “biti ugodno u vlastitoj koži” u ovom ciklusu dobiva dodatnu napetost. Što uopće znači “vlastita” koža ako je identitet promjenjiv, ako ga svakodnevno oblikujemo i ako je način na koji se predstavljamo svijetu također dio onoga što jesmo?
U tom procesu pojavljuje se i sumnja. Barišić vlastito iskustvo osjećaja neadekvatnosti povezuje s pitanjem legitimnosti identiteta: slikajući osobu koja se svjesno konstruira, suočava se i s vlastitim strahom od razotkrivanja. Tko je “stvaran”, a tko uljez, ako se identitet ionako neprestano iznova gradi?
Hey Sugar na to pitanje ne pokušava dati konačan odgovor. Umjesto toga, izložba pomiče naglasak s pitanja “Tko sam?” prema otvorenijem i možda važnijem pitanju: “Što sve mogu postati?”, piše Karla Pudar.
