Karla Jelić hrvatska je novinarka i dokumentaristica čiji se rad nalazi na sjecištu novinarstva, filma i društveno angažiranih tema. Nakon studija novinarstva završila je dokumentarnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je bila i jedna od organizatorica studentskog prosvjeda Škandal. Iskustvo studentskog organiziranja, pitanje institucionalne šutnje i položaja mladih autorica kasnije su pronašli svoje mjesto i u njezinu prvom kratkom dokumentarnom filmu I tako još jedna (2025.), koji je bio prikazan na ZagrebDoxu. U svom radu bavi se društvenim i političkim temama, ženskim pravima i rodnom ravnopravnošću. Njezin najnoviji film Tiha misa (2026.), nastao tijekom dvije godine praćenja javnih molitvi muškaraca na hrvatskim trgovima, premijerno je prikazan na Sheffield DocFestu, a na Sarajevo Film Festivalu nagrađen je Srcem Sarajeva za najbolji kratki dokumentarni film.
► Jedan od povoda za ovaj razgovor upravo je nagrada Srce Sarajeva koju si osvojila za svoj kratkometražni dokumentarni film Tiha misa. Kako je nastao film i što te potaknulo da se baviš tom društvenom pojavom koja traje već četiri godine?
Karla Jelić: Tiha misa je zapravo nastala dosta spontano. Nisam krenula s idejom da ću snimiti film o samim moliteljima, nego sam prvo počela pratiti Arijanu Lekić-Fridrih (koja je za Vizkulturu govorila ovdje) i njene performanse na trgovima. Kad sam počela malo dublje istraživati, shvatila sam da ono što se događa u Hrvatskoj nije izoliran slučaj. Sličan oblik organiziranja već je postojao u Poljskoj pa me počelo zanimati kako se jedna takva ideja prenosi iz jedne zemlje u drugu i kako se onda prilagođava lokalnom kontekstu. Budući da smo film snimali dvije godine, najviše me na kraju počelo zanimati ono što se događa na samom javnom prostoru trgova u Hrvatskoj, odnosi između molitelja, Arijane, drugih prosvjednika i policije. Imala sam osjećaj da se kroz te vrlo konkretne situacije zapravo najbolje vidi puno veći društveni problem. Pitanje toga tko ima pravo na javni prostor, čiji se glas čuje i što se događa kada se političke i vjerske ideje počnu koristiti za zagovaranje ograničavanja prava drugih ljudi. To više nije bila neka apstraktna politička ideja, nego nešto što se događa svakog mjeseca, ljudima pred očima, u njihovom gradu. I činilo mi se važnim jednostavno ostati tamo dovoljno dugo i gledati što će se dogoditi.
► Kada si počela raditi na filmu Tiha misa, jesi li već imala jasnu ideju što želiš njime reći ili se tvoj pogled na temu mijenjao tijekom samog procesa rada na filmu?
Karla Jelić: Kad sam počela raditi na filmu, definitivno sam imala svoj stav prema onome što se događa, ali nisam imala neku potpuno definiranu poruku koju sam htjela gledatelju prenijeti. Mislim da sam, kao i većina ljudi kada prvi put vide ili čuju za molitelje, na javne molitve gledala kao na nešto marginalno i ne nužno opasno. U početku smo snimali samo u Zagrebu, ali kako smo duže snimali i kako smo se počeli micati u manje gradove, postalo mi je jasno da su javne molitve i molitelji puno ozbiljnija i opasnija stvar, ne samo politički, nego su za nas na terenu često bili doslovno fizički opasni. I mislim da se moj pogled upravo u tom smislu promijenio. Na početku sam mislila da radim film o jednoj konkretnoj pojavi, a tijekom rada sam sve više shvaćala da zapravo snimam film o moći, javnom prostoru i tome kako se različiti ljudi bore za pravo da budu prisutni i da ih se čuje. Zato sam na kraju odlučila toliko toga prepustiti samim situacijama. Nisam htjela unaprijed zaključati film u jednu poruku, nego sam htjela da ono što smo dvije godine gledali i snimali ostane prisutno u filmu.
► Koliko ti nagrada Srce Sarajeva znači i jesi li ju doživjela više kao priznanje dosadašnjem radu ili kao poticaj za ono što tek dolazi?
Karla Jelić: Srce Sarajeva mi stvarno jako puno znači, pogotovo zato što dolazi nakon dosta dugog i zahtjevnog procesa rada na filmu. Tihu misu smo snimali dvije godine i u tom periodu nikad zapravo ne znaš što će na kraju biti s filmom. Ali možda mi je još važnije što je nagrada filmu dala neku novu vrstu života. Nakon Sarajeva imam osjećaj da se oko filma otvorilo puno više prostora za razgovor i da će ga vidjeti ljudi koji možda inače ne bi došli do njega. Naravno da mi je nagrada i veliki poticaj za dalje. Lijepo je dobiti potvrdu da ono što radiš nekome znači, pogotovo nakon što toliko dugo radiš na nečemu i u jednom trenutku više ni sama ne znaš kako će ljudi na to reagirati. Ali ne doživljavam je kao neku obavezu da sada moram odmah napraviti novi film.
► Film se bavi vrlo konkretnom društvenom pojavom, ali otvara i šira pitanja o društvu, javnom prostoru i odnosu prema ženama i njihovim pravima. Što bi voljela da gledatelj ponese sa sobom nakon gledanja Tihe mise?
Karla Jelić: Mislim da mi je najvažnije da gledatelj nakon filma napravi tu neku distinkciju između vjere i onoga što se kroz javne molitve politički zagovara. To mi je zapravo bilo jako zanimljivo vidjeti nakon projekcija. Ljudi koji su vjernici, i u Hrvatskoj i na Sarajevo film festivalu, govorili su mi da se ne prepoznaju u moliteljima i da ih oni ne predstavljaju. Mislim da je važno da se to odvoji, da kritika tog pokreta nije kritika vjere. Pogotovo u Hrvatskoj, gdje se često podrazumijeva da je biti Hrvat gotovo automatski povezano s time da si katolik, mislim da je ta granica još važnija. Ako je film uspio nekome promijeniti taj pogled i pomoći mu da shvati da ovdje nije riječ samo o vjeri i molitvi, nego i o političkom pokretu koji zagovara određene promjene u društvu i prava žena, mislim da je to njegova najveća vrijednost. Ne očekujem da će svi nakon filma misliti isto, ali mi je važno da barem počnu postavljati druga pitanja.
► Akademiju dramskih umjetnosti upisuješ nakon završenog studija novinarstva. Što te privuklo dokumentarnom filmu i novinarstvu? Sjećaš li se trenutka kada si shvatili da je to prostor u kojem želiš djelovati?
Karla Jelić: Završila sam Grafičku srednju školu za medijskog tehničara i već sam tamo imala predmete poput filma, televizije i radija, tako da sam se dosta rano počela zanimati za medije. Nakon srednje škole upisala sam novinarstvo jer sam tada htjela raditi na televiziji. To me nekako najviše privlačilo i činilo mi se da je televizijsko novinarstvo ono čime se želim baviti. Međutim, tijekom studija novinarstva sam se dosta razočarala. Par godina sam radila u medijima i neki moji ideali o istini, objektivnosti, razotkrivanju stvari i tome da svojim radom možeš nešto promijeniti dosta su se raspali. Zato sam se nekako prirodno prebacila prema dokumentarnom filmu. U njemu sam prepoznala puno više slobode, i u samoj formi i u tome kakve priče mogu ispričati, ali i u mogućnosti da jasno zauzmem vlastiti autorski stav. Zapravo se sjećam da sam još u završnom radu u srednjoj školi napisala da mi je cilj svojim radovima promijeniti svijet. Naravno, danas na to gledam malo manje naivno, ali ta ideja je i dalje ostala. Mislim da su mi novinarstvo i dokumentarni film na neki način dva različita produžetka te iste želje. Pogotovo jer sam se do sad bavila temama u koje je druge ljude bilo strah zadirati.
► Koliko ti je novinarsko obrazovanje pomoglo u filmskom radu? Postoje li metode koje si iz novinarstva namjerno implementirala u film?
Karla Jelić: Novinarsko obrazovanje mi je stvarno jako pomoglo u filmskom radu, pogotovo u tom nekom zanatskom dijelu. Naučila sam kako istraživati temu, kako doći do ljudi, kome se obratiti i kako uopće postaviti razgovor. To su stvari koje možda nisu toliko vidljive u samom filmu, ali su mi jako važne u procesu rada. Mislim da mi je posebno pomoglo to što sam kroz novinarstvo navikla brzo se snaći kada se zainteresiram za temu. Dosta brzo krenem kopati dalje, tražiti ljude, provjeravati informacije i pokušavati shvatiti širi kontekst. Na filmu mi je to ostalo kao neka vrsta početnog alata. I definitivno mi je pomoglo i u komunikaciji s ljudima. Nakon što ste kao novinar napravili valjda pedeset anketa na trgu za televiziju, više nemate neki veliki problem prići potpunom neznancu i početi razgovarati s njim. Mislim da mi upravo ta kombinacija novinarstva i režije danas dosta određuje način na koji pristupam temama.
► I tako još jedna, tvoj prvi film, govori o jednoj mladoj kolegici s akademije koja odlučuje progovoriti, ali i o sustavu koji je prije njezina glasa šutio. Zanima me gdje ti kao autorica vidiš početak te šutnje – u pojedincu, instituciji ili društvu koje je naučilo tolerirati određene oblike nasilja?
Karla Jelić: Mislim da ta šutnja zapravo rijetko počinje na samo jednom mjestu. Može krenuti od pojedinca, ali se jako brzo nastavi kroz instituciju i onda postane nešto što cijelo društvo počne prihvaćati kao normalno. Kod filma I tako još jedna najviše me zanimalo upravo što se događa kada osoba odluči prekinuti tu šutnju. Jer nije problem samo u tome što je netko nekoga uznemiravao ili zlostavljao, nego i u tome što se oko takvog ponašanja godinama može stvoriti cijeli sustav ignoriranja problema. Ljudi znaju što se događa, ali često imaju svoje razloge zbog kojih ne reagiraju. Netko se boji za posao, netko za svoju poziciju, netko ne želi biti sljedeći problem. Posebno je to izraženo u institucijama poput Akademije, gdje profesori imaju jako puno moći nad studentima. Oni odlučuju o ocjenama, projektima, preporukama i na neki način o njihovoj budućoj karijeri. Mislim da je puno važnije pitati se zašto je šutnja u tom sustavu bila sigurnija od govorenja. I onda dolazimo do društva. Ako godinama postoji stav takav je on, nemoj si stvarati probleme ili nije to baš tako strašno, nasilje se polako normalizira. Zato mislim da odgovornost nije samo na osobi koja čini nasilje. Naravno da ona ima najveću odgovornost za svoje postupke, ali institucije i ljudi oko nje imaju odgovornost za to hoće li takvo ponašanje biti zaustavljeno ili će mu se omogućiti da traje. Mislim da je prvi korak upravo prestati prihvaćati tu šutnju kao nešto normalno. Kad dovoljno ljudi počne govoriti ovo nije u redu, onda se počinje mijenjati i prostor u kojem je nekome prije bilo puno lakše šutjeti nego progovoriti.
► Postoji li opasnost da dokumentarni film, čak i kada nastaje s najboljom namjerom, ponovno izloži osobu koja je već proživjela određenu traumu? Kako razmišljaš o toj granici između javnog interesa i odgovornosti prema protagonistici?
Karla Jelić: Dokumentarni film prvenstveno uvijek gledam kao neku vrstu eksploatacije drugih ljudi. Jako sam svjesna da s kamerom i svojim mišljenjem ulazim u tuđi život, snimam stvarne ljude, njihove stvarne živote i situacije, a onda od toga stvaram neki svoj narativ. Odgovornost prema protagonistima nešto je čega sam jako svjesna i na što stvarno jako pazim. Kod mojih filmova obje protagonistice su se tijekom snimanja nalazile u jako ranjivim pozicijama, kao žrtve sustava i različitih oblika nasilja. S te strane sam imala tu sreću ili prednost što su obje redateljice. Vida je redateljica igranog filma, a Arijana je kolegica koja se bavi dokumentarnim filmom. Tako da im nisam morala dodatno objašnjavati što znači snimiti dokumentarni film, što znači pustiti ga u javni prostor i kakve posljedice mogu imati film i njegova distribucija. One su to razumjele i prije nego što smo krenule raditi. Ali bez obzira na to, cijeli sam proces snimanja uvijek prolazila kroz prizmu toga da zapravo snimam nečiji stvarni život. To nije nešto što je meni samo materijal za film. U svakom trenutku postoji mogućnost da nekoga ponovno izložim nečemu što je već proživio, a ja od toga napravim svoj film i svoju priču. Zato mi je ta granica između filmskog interesa i odgovornosti prema osobi koju snimam nešto o čemu jako puno razmišljam. Mislim da javni interes može biti važan, ali nikad ne bih htjela da zbog njega zaboravim da je ispred mene stvarna osoba, a ne samo protagonist u mom filmu.
► U filmu I tako još jedna koristiš i eksperimentalni pristup, kroz niz simboličkih scena kojima prikazuješ prostor u kojem je trauma nastala. Je li to za tebe bio svojevrsni izlet u eksperimentalni filmski izraz ili te takav način pripovijedanja zanima i u budućim projektima?
Karla Jelić: Kod izrade dokumentarnog filma uvijek mi je prvenstveno bitna tema, a tek onda razmišljam o formi. Kad sam upoznala Vidu, taj prvi intervju koji smo napravile još je uvijek bio samo audio intervju i trebao je ostati anoniman. To je bilo prije prosvjeda i film je tada imao potpuno drugačiji koncept. Kasnije, kad sam se odlučila fokusirati samo na Vidu, trebala sam razmišljati kako zapravo vizualno pokriti taj audio intervju. Bilo mi je logično da ga pokrijem kadrovima prostora, jer je to Vidin stan u kojem se dogodila trauma. Tako sam zajedno sa snimateljicom Dorom Čaldarović, isprobavala različite stvari i razmišljala kako tu noć simbolički ilustrirati. To je bilo nešto što je bilo izvan moje zone komfora i nešto drugačije od onoga što inače radim. Ali kako se uvijek prilagođavam temi i materijalima koje imam, ne mogu isključiti da se u budućnosti neću vratiti nekom eksperimentalnijem izrazu. Iako trenutno ipak više preferiram participaciju i opservaciju.
► Kada se u svom radu baviš društvenom nepravdom, kako pronalaziš ravnotežu između novinarske objektivnosti i vlastitog autorskog stava? Može li autorica uopće ostati potpuno neutralna kada govori o nepravdi?
Karla Jelić: Mislim da novinarska objektivnost ne postoji. Još na prvoj godini faksa razgovarali smo o objektivnosti, a već smo na trećoj prešli na izraz istinitost. Ja jednostavno ne mogu nikad biti potpuno objektivna, zbog svog roda, zbog svog klasnog statusa, zbog svoje nacionalnosti. Na studiju dokumentarnog filma sam se zapravo najviše mučila s tim kako jasno izraziti svoj autorski stav i izaći iz tog mindseta da uvijek moram obraditi odgovore s obje strane. Kod autorskog dokumentarnog filma to jednostavno nije potrebno, niti mislim da je to nužno istina. Kao autorica ne mogu ostati neutralna kada govorim o nepravdi, jer je bitan upravo moj autorski stav, odnosno način na koji ja promatram stvarnost oko sebe. Ali tu dolazi i pitanje kako ću tu stvarnost prikazati. Ako uzmem za primjer Tihu misu, nisam htjela izdvajati pojedinačne muškarce iz molitve koji govore rasističke ili homofobne stvari ravno u kameru. Htjela sam pustiti da njihova molitva govori za njih. Oni sami kažu da je njihova molitva njihova najveća poruka i da zato ne daju izjave za medije, i ja se s tim slažem. Mislim da je upravo to najstrašniji dio filma, ta gradacija nasilja i gradacija ograničavanja ženama slobode kretanja, koja se kroz film postupno pojačava i, barem meni, upravo zato toliko dobro funkcionira.
► Postoji li društvena tema ili nepravda o kojoj se u Hrvatskoj i regiji premalo govori, a kojoj bi se voljela posvetiti? Je li možda upravo ta tema dio tvog sljedećeg projekta?
Karla Jelić: Ono što sam vidjela radeći zadnjih pet mjeseci u Europskom parlamentu, i ono što vidim da nam dolazi, jesu tzv. migrant return hubs koji će se, nažalost, graditi i na Zapadnom Balkanu. Mislim da hrvatska javnost još nije svjesna da će se takve stvari događati jako blizu nas, praktički u našem neposrednom susjedstvu. To vidim kao nešto o čemu se trenutno premalo govori, a što će vrlo brzo postati dio naše stvarnosti. Mislim da je zanimljivo kada nešto što ti se u početku čini kao neka udaljena europska politika odjednom postane nešto što se događa nekoliko stotina kilometara od tvoje kuće. Ali ne mogu reći da je to tema kojom se planiram sljedećom baviti u filmu. Trenutno mi je zapravo jako lijepo malo stati i uživati u svemu što se događa s Tihom misom. Tako da zasad nemam potrebu odmah smišljati sljedeći veliki projekt. Mislim da si mogu dopustiti da malo budem znatiželjna, gledam što se događa oko mene i pustim da mi neka nova tema sama dođe.
Razgovarao: Marko Drmać / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Portreti: Sanja Merćep
Zahvaljujemo Karli Jelić i Zagreb filmu na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.
Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo
