Moram priznati da sam imao veliku tremu kada sam krenuo realizirati razgovor s Borisom Cvjetanovićem za Vizkulturu. Tako sam se valjda osjećao jer iskreno poštujem njegov rad, mislio sam da imam tisuću pitanja, napisao sam ih na papir… I onda su odlutala… Što zbog treme, što zbog pokušaja stvaranja “lagodnosti”, nužne prohodnosti onoga što će na kraju postati tekst. Pred vama nisu sva pitanja koja sam htio upitati ovog velikog umjetnika, ali su neka, nadam se, dovoljno važna. Ako bih trebao reći tko je Boris Cvjetanović, rekao bih to štreberski i udivljeno: jedan od naših najvećih i najskromnijih umjetnika, fotografa. Dobitnik je cijelog niza nagrada, a radovi su mu zastupljeni u nekoliko značajnih lokalnih i svjetskih zbirki.
*Boris Cvjetanović (foto: Vlasta Žanić)
► Započeo bih s tvrdnjom da Instagram i demokratizacija medija fotografije ne donose najbolje, odnosno nerijetko – gotovo niti dobro. Svi postadosmo, (ne)htjeli fotografi. Kako je bilo s “vulgarizacijom” medija u doba tvojih početaka? Primjerice, konzervativni urednici su sigurno postojali…
Boris Cvjetanović: Tada je još radila klasična fotografija, ona film, a što se tiče medija, uglavnom su to bile, u mom slučaju, omladinske i studentske novine. Mi smo razvijali fotografije, iz negativa se radio pozitiv. Nisu se nosili DVD-i u redakciju, niti se slalo putem interneta jer, naravno, toga nije bilo. Nije moglo doći do masprodukcije fotografije. Bilo je ono, pucanje na slijepo, pa dok ide. Pitali su me studenti na Novim medijima na Akademiji likovnih umjetnosti “Koja je razlika između digitalne i analogne fotografije?” Rekao bih, naime, da je jako važno kako ona nastaje. U puno segmenata je, jasno, nikakva razlika. Kada se radilo s filmom broj snimaka je bio limitiran vrstom i brojem filmova koje imamo, a toga je uvijek nedostajalo. Trebalo je nešto znati o ekspoziciji i naravno to sve izvesti do kraja, a to je fotografija na papiru. To su sigurno neki od razloga zašto su brojevi onih koji su se tada bavili fotografijom bili daleko manji nego što je to danas. Kada bih to morao sasvim jednostavno reći; prvo se promislilo, pa se fotografiralo, a sada je obratno, prvo se fotografira, pa se razmisli. Skloni smo se oslanjati na veliki broj snimljenih fotografija, što digitalna tehnologija omogućava, a to nije isto i iz tog razloga su i rezultati drugačiji. Na primjer, kod portretiranja ljudi, često je slabija suradnja već samom činjenicom da fotografirani zna da je broj snimaka gotovo neograničen, za razliku od rada s filmom npr. srednjeg formata gdje je svega dvanaest snimaka i, u pravilu, rezultati su bolji. Neki dan sam nešto fotografirao, a prolaznik kojega sam vidio periferno je zastao dok sam kameru držao na oku. Kada je bilo gotovo prošao je te u prolazu dobacio: “da ste snimali digitalno ne bih zastao”. Kamera s kojom sam radio jest bila digitalna, ali izgledom je podsjećala na kameru s filmom. Masovnom upotrebom fotografije koja je prisutna te uz dostupnost “pametnih” alata koji omogućavaju stvaranje tehnički kvalitetne slike, moglo bi se lako pomisliti da će u toliko biti više kvalitetnih autora. Ali to se nije dogodilo u broju koji bi se očekivao. Možda bi se to moglo usporediti s pismenošću, koja je gotovo sveprisutna, ali književnika i nema toliko više u odnosu na vrijeme kada je pismenost bila privilegija manjine. Postoji problem da je teško doći do kvalitetnih autora upravo zbog ogromnih količina fotografija koje se nalaze u različitim medijskim prostorima. Fotografiranje danas ima više ulogu slikovnog notesa i možda je to postala najčešća upotreba fotografije. Dobro je da je s digitalnom fotografijom nastala jedna nova grana fotografije, a to je dječja.
► Kako danas vrednujete fotografiju? Kako razlučite da se radi o autorskoj, a ne samo klasično tehnički dobro dotjeranoj, izmanipuliranoj fotografiji?
Boris Cvjetanović: Nema tu nekog određenog pravila, katkada po osjećaju, a da i sam ne znam zašto, no ipak mi je najvažnije kada je iza fotografije vidljiv autor. Visoka tehnička izvedba me ne može zavesti, ali volim kada su dobre fotografije u autorskom smislu kvalitetno napravljene.
*Boris Cvjetanović – iz serije “Priroda i grad”
► Kada ste vi postali svjesni da je vaš fotografski pogled oblikovan političkim, nužno ideološkim matricama?
Boris Cvjetanović: Sve što radim je posljedica vremena i društva u kojem jesam. Tu onda ulazi i politika. Ne mora se govoriti direktno o politici da bi je se ticalo. Na primjer, kada su se osamdesetih godina radile novine, od Poleta do Studentskog lista, one su nama tada bile najživlja oglasna ploča. I ne samo to – objaviti ljude koji žive u šahtovima ili neke socijalne negativne momente, to se tada itekako ticalo i politike, pogotovo što je ta politika proklamirala da se npr. deložacije ili postojanje brutalnoga siromaštva ne mogu dogoditi. Socijalna prava su bila formalno na vrhu te politike, to je naravno udarac, gori od direktnog govora ili prozivanja. To je i bilo takvo vrijeme, išlo se pomalo okolo. Nije se moglo izravno reći da su tadašnji političari krivi zbog stanja u društvu, jer bi novine bile zabranjene. To je pogodovalo jednoj kreativnosti tada mladih ljudi, koji su radili u studentskim i omladinskim novinama, tražili su načine da ne budu zabranjeni, a da se ipak progovori o onome što vladajućoj politici nije bilo drago
► Vaša fotografija je također bila zabranjena?
Boris Cvjetanović: Da, Labinski štrajk rudara 1987., gdje sam bio u dva navrata. Naime, prvi put su fotografije objavljene na naslovnici i duplerici, to je bilo u formi reportaže uz tekst Damira Mikuljana, i to je prošlo. Drugi broj je bio zaustavljen zbog pokušaja ponovnog govora o toj temi. Paralelno s prvim objavljivanjem u Studentskom listu izložio sam fotografije u Galeriji proširenih medija, a drugi dio fotografske priče o rudarima iz Labina i Raše bio je izložen u privatnome stanu.
*Boris Cvjetanović – iz serije “Štrajk rudara u Labinu”
► Što biste rekli, što vam je bilo najteže fotografirati? Neki subjekti su zahtjevniji, neki pregovori su nemogući?
Boris Cvjetanović: Zapravo nikada nisam volio forsirati fotografski čin i možda iz tog razloga nisam imao neke probleme s ljudima s kojima sam bio u kontaktu. Naravno da nije lako biti s ljudima kojima život visi o koncu ili su egzistencijalno na dnu. U tim trenucima empatija koju sam osjećao mogla je donekle otežati fotografiranje, i s tim sam se morao nekako nositi.
► Kada se govori o vašoj fotografiji često kažu da ste fotografirali rubove, ljude s ruba, ljude socijalne nemoći, one s druge strane… Ipak, siromašni su oduvijek dominanta skupina, zašto ih se uvijek tretira kao „rubne“, a zapravo su većina?
Boris Cvjetanović: Danas je u stvari vrijeme ignorancije, od najviših vrhova. Može se direktno reći sve, ali nema odgovora. Suština je to kulture ignorancije. Mislim da živimo u tom vremenu. Ono što sam znao objavljivati smatralo se sramotom za društvo, ipak je bilo nekome neugodno. I to je dobro. Danas se ne smatra sramotom za društvo to što ljudi kopaju po smeću, to je postalo prirodno i nitko se zbog toga ne crveni, pogotovo ne oni koji posjeduju poluge moći.
► Što u tom smislu vidite kao današnji tabu , u reportažnom smislu, na tom polju?
Boris Cvjetanović: Što se tiče fotografske reportaže ona gotovo ne postoji ili je vrlo ograničena. Fotografija je, ima tome već dugo, izgubila vodeću ulogu informiranja, tu ju je najviše zamijenila televizija, ali i internet. Nema tabu teme, jer danas je cenzuriranje gotovo nemoguće, sve se može. Međutim, kao što sam već rekao, naglasio bih da je ignorancija novi oblik cenzure.
► Sugerirao bih da je tabu dokumentacija života ovih na vlasti, u realnim pozicijama moći…
Boris Cvjetanović: Ma nije ni to više tabu, ma sve se zna, ali koga briga.
► Skoknimo na vašu seriju „Prizori bez značaja“… Recite nam nešto više o njoj?
Boris Cvjetanović: To su moje vječno paralelne priče. Ima ta tzv.angažirana fotografija, koja to jest. Prvo vrijeme sam naivno vjerovao da će se s nekom vrstom denuncijacije promijeniti društvo, da ne kažem svijet, svakako na bolje. Brzo sam spoznao da su posljedice vrlo male ili nikakve. Ali eto, radim i nadam se.
► Dokolica koju fotografirate…
Boris Cvjetanović: Ne fotografiram dokolicu jer to je nemoguće, to je stanje koje omogućava da se slobodno fotografira.
*Boris Cvjetanović – iz serije “Prizori bez značaja”
► Fotografija je ipak više u vašoj kontroli nego li je bila prije?
Boris Cvjetanović: To je blagoslov i križ. Ja za puno stvari znam jesu li su snimljive već na početku, da li su za medij ili nisu, a onda često odustajem. To možda i nije dobro. Znanje je katkada opterećujuće. Jednom kada već znam, više ne mogu hiniti neznanje.
► Koliko imate fotoaparata?
Boris Cvjetanović: Dosta se toga nakupilo, kako se ne volim baviti trgovinom, puno sam više kupovao, jer se to u jednom trenutku mora, nego što sam prodavao. Kćer mi je na studiju fotografije pa će možda bar njoj biti od koristi.
► Fotografiju se da naučiti? Kako danas gledate na to pitanje?
Boris Cvjetanović: Može se naučiti i ljudi uče, ali kao u svemu, tako i kod fotografije, potreban je talent, motiviranost, rad i naravno učenje, tek tada se mogu očekivati natprosječni rezultati.
► Kako vidite taj “talent” kod današnjih studenata?
Boris Cvjetanović: Rekao bih da danas ima stvarno talentiranih studenata, ali često to nije dovoljno. Važno je da se definira talent. No ima i onih situacija kada se nekome divite, a taj uopće ne razumije zašto bi to bilo posebno, jer do rezultata dolazi lakoćom.
*Boris Cvjetanović – iz serije “Prizori bez značaja” (klikom na jednu fotografiju ista se otvara uvećana u galeriji)
► Koliko puta „okinete“ u “potrazi” za dobrom fotografijom?
Boris Cvjetanović: Okida se puškom! Ta riječ ukazuje svu moguću opasnost fotografije za fotografa i za fotografirane. Ona nije bezazlen medij, niti prije nije bila, niti je danas. Prokletstvo fotografije je što joj se i suviše vjeruje, danas možda manje jer je manipulacija prisutnija. Fotografija ima u sebi dvije neizbježno manipulativne točke: trenutak i kadar. Mi ne znamo što je izvan kadra, i ne znamo što je bilo prije niti poslije okidanja. Ma koliko se god trudili da ne budemo manipulatori, jer to svakako ima negativan prizvuk, to ipak jesmo.
► Narodna poslovica ili tko već kaže: fotografija uzima dušu. Slažete li se?
Boris Cvjetanović: Mnogi se neće sa mnom složiti, ali ipak moram kazati istinu; fotografija ne uzima dušu. Ima nešto drugo; s fotografijom se može napraviti šteta. Evo smo jedan primjer za ilustraciju, jednom sam upoznao mladića iz Raše i ispričao mi je kako je fotografiran na ulici za tamošnje dnevne novine. Fotografija na kojoj se nalazio bila je publicirana uz tekst o narkomaniji u Puli. Valjda je tamo završio samo zato što je imao drugačiju zurku i naušnicu na uhu. To je nedopustivo, i zadnjih dvadesetak godina fotografi se čude zašto su ljudi vrlo često agresivni prema njima. Izgubilo se povjerenje.
► Uvjeti proizvodnje nekada i sada, kako to komentirate…?
Boris Cvjetanović: Više nije bajno raditi za novine, to je postala urednička fotografija, gdje urednik točno određuje što hoće. Fotografija u Studentskom listu i Poletu bila je jednakopravna tekstu i nije imala ulogu tek formalnog postojanja. Tražilo se da fotografi budu autori sa stavom.
► Što biste prvo izdvojili, koji su vas tekstovi, knjige, filozofije o fotografiji inspirirale?
Boris Cvjetanović: Znam da je meni i mnogima drugima bila važna knjiga Suzan Sontag jer je uspjela artikulirati sve ono što se i ovdje događalo u fotografiji. Puno se pričalo o toj knjizi i zato bih je izdvojio.
*Boris Cvjetanović – iz serije “Priroda i grad”
► Kako vidite kulturu selfija. Slobodno ju možemo zvati kulturom, zar ne?
Boris Cvjetanović: Možda smo zaboravili, to se do nedavno zvao autoportret. Željko Jerman je imao dnevnik kroz godinu dana gdje se svaki dan fotografirao, tu je i Ana Opalić… Sada je to masovni fenomen. To govori da smo u ultimativnom narcističkom stanju kao društvo. Meni je smiješno da će mi vjerovati da sam snimio neko mjesto tek kada je u kadru i moja faca. Zar nije dovoljno samo snimiti mjesto? Istina, osobno imam problem sa snimanjem sebe pa to činim zaista rijetko.
► Što je, da ostanem u žurnalističkoj maniri do kraja – novo – na čemu radite? Gdje nas čeka neka nova izložba?
Boris Cvjetanović: “Najviše volim” kada me netko na otvorenju moje izložbe pita: što je sljedeće? Nedavno je održana moja izložba u Rijeci u Malom salonu MMSU-a, pod nazivom “Malo o životu”. Završavam jedan dosta mučni dokumentarac, od svega devet minuta naslovljen “Male glave, mala tijela” i namjeravam, ako bude sreće, napraviti knjigu “Priroda i grad”.
*Boris Cvjetanović (autoportret)
Radove i projekte Borisa Cvjetanovića možete pogledati na linkovima petikat.com/boris i croatian-photography.com/author/boris-cvjetanovic/
Razgovarao: Srđan Sandić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
Fotografija na naslovnici: Marko Ercegović
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
