Na friško završenom Zagreb Film Festivalu, u sklopu popularnih Kockica – natjecateljskog programa kratkometražnih domaćih filmova gdje nove uratke predstavljaju autori/ce koji još nisu snimili dugometražno ostvarenja, glavnu nagradu je odnio film Niska trava mladog osječkog redatelja Davida Gaše. Autentičan, duhovit, distinktivan od neke uobičajene produkcije na koju smo možda navikli, ova izuzetna filmska poslastica vrlo suvereno barata s netipičnim narativom, iznimno estetiziranim širokim kadrovima i pregršt bizarnih situacija i likova, a sve to u suburbijskom kontekstu nekih slavonskih inačica picket fences i little boxes. Kako redatelj napominje, radnja filma kombinira osobni pogled na dvorišta jednog predgrađa i susjedstva njegovog djetinjstva, a naracija je djelomično vođena igrom skrivača sedmorice dječaka i prizorima koji se neočekivano otkrivaju iza ograda i živica. Film Davida Gaše, zbilja mladog redatelja koji je još uvijek na studiju režije zagrebačkog ADU-a, djeluje kao svojevrsno obećanje inovativnosti i odmaka koji (hrvatski) film može posjedovati. Žiri ZFF-a napomenuo je kako se film “istaknuo promišljenim režijskim konceptom izvedenim na visokoj razini” te da je “redatelj svojom upornošću izvukao najbolje od svojih mladih i talentiranih kolega te u najboljem svjetlu pokazao kako je rad na filmu timska igra“, a osim brojnih epiteta koje film apsolutno zaslužuje, oduševljava i Gašina profesionalnost u pristupu, elaboraciji i komunikaciji. Njegovi počeci i svojevrsna zaraza filmom dogodili su se upravo u Osijeku kroz Filmsku RUNDU (o čemu smo pisali ovdje), vjerno ukazujući koliko strategije i mogućnosti plasiranja kulturno-umjetničkih programa do mlađe publike mogu imati dalekosežne posljedice za razvoj društva i novih aktera scene. Imajući sve navedeno na umu, riječ je o mladom filmskom imenu od kojeg možemo još puno očekivati. O samom procesu rada na filmu Niska trava, koji je već ranije ovjenčan nagradom Vedran Šamanović, reakcijama nakon zagrebačke premijere, estetskim uzorima, važnosti doprinosa filmu kolega suradnika/ica, neobičnim izborima etabliranih glumaca/ica te nizu ostalih tema, uključujući i preporuke za kratkiše koje ne smijete propustiti, popričao sam s Davidom u nastavku.
► Čestitke za nagradu! Koliko ti znači pobjeda na Kockicama profesionalno?
David Gašo: Hvala puno! Ova nagrada mi znači puno prvenstveno kao poticaj da nastavim raditi ovakve filmove, to jest da se filmski dodatno oslobodim. Već ovaj film je bio velik korak za mene u smislu odnosa prema narativnosti. Smatram da je narativno nekonvencionalan i zbog toga sam se u početku bojao da se nikome neće svidjeti ili da će velikom dijelu ljudi biti čudan. Reakcije publike do sada, ne samo na ZFF-u nego i dalje, kao i ova nagrada, uvjerili su me da i dalje mogu isprobavati stvari, igrati se s filmskim jezikom i biti znatiželjan oko narativnih mogućnosti, a da se to svejedno mnogima može svidjeti. U svakom slučaju je ohrabrujuće.
► Kako je prošla projekcija u zagrebačkoj Kinoteci? Možeš li napraviti neku komparaciju u reakcijama na film između projekcije pred domaćom publikom i recimo prikazivanja filma na festivalu u Oberhausenu, izvan zone komfora?
David Gašo: Na projekciji u Kinoteci imao sam najveću tremu do sada – iako je publika reagirala super i dobio sam neke sjajne, uzbudljive komentare, bio sam paraliziran oko predstavljanja filma svim ljudima koje poznajem u Zagrebu, i koji su me pratili do sada. U Oberhausenu, recimo, nisam imao nikakvu tremu i osjećao sam se kao da sam u nekom adrenalinskom vakuumu, samo par ljudi se nasmijalo na neke scene, i to ne uključuje fore koje su trebale biti smiješne, ali ja sam svejedno bio sretan. Tamo je, mislim, publika puno stroža. Iznenadilo me ipak do koje mjere su se mnogi povezali s filmom na nekim drugim, neočekivanim razinama – sebe sam iz nekog razloga uvjerio da je film izrazito lokalan pa da ga vani nitko neće shvatit.
► Estetski najupečatljiviji dio filma su mi konzistentni široki planovi, dominantni tijekom cijelog filma, koji su dosta netipičan pristup za neku uobičajenu (domaću) filmsku formu. Svoje subjekte snimaš izdaleka, nema direktne konfrontacije, niti jednog krupnog plana, kao da su uz glumce baš jednako važni prostori, vrtovi, granice, kao istoznačni akteri scena. Što je bio povod za takvu odluku?
David Gašo: Za mene prostor uvijek igra važnu ulogu u filmu, to se nekako podsvjesno kristaliziralo kroz razdoblje studiranja koje sada privodim kraju. Prirodno mi dolazi postavljanje likova u odnosu na prostor koji ih okružuje i jasna, pregledna orijentacija u svijetu filma, što možda može djelovati i pretjerano matematički, pa je zbog toga prostor ponekad prisutniji u kadru od samog lika. Za ovaj film, konkretno, takav pristup kvadriranju odabrali smo zbog velikog broja likova i potrebe da precizno izložimo gdje se tko nalazi u odnosu na nekog drugog, što smo također dosta sugerirali i pomoću zvuka. Tu je velik udio posla obavio dizajner zvuka Dino Ljuban. Ta ideja proizašla je iz dugogodišnje opservacije mog boravka u susjedstvu gdje sam proveo djetinjstvo – uglavnom ne vidiš, ali stalno čuješ da netko kosi travu, da neka djeca vrište na ulici, da se netko dva dvorišta pored tvog glasno svađa. Također, sva dvorišta u mojoj ulici, gdje je i snimljena većina filma, doslovce su preslika jedno drugog – uvijek isti tlocrt s manjim varijacijama dvorišnih elemenata, a takvi vizualni obrasci me obično zabavljaju. Zbog toga se nametnula ta igra u slaganju kadrova, kao nekakav “pronađi razliku” ili tako nešto.
► Referirajući se na prethodno pitanje, zanimljivo je da u filmu glumi niz etabliranih domaćih glumaca, no u krupnom planu nikada ih ne vidimo. Gotovo da bi likovi u filmu mogli biti bilo tko, kao da su na jednaki značaj svedeni anonimni klinci i poznata glumačka lica. Koja je priča iza toga i kakve su bile njihove reakcije na takav kontekst?
David Gašo: Pa, zapravo sam svim glumcima predstavio taj koncept već u samom početku – mnogi su to onda usporedili s igranjem u kazalištu, gdje su nekome iz zadnjeg reda jednako tako mali. Objasnio sam im da je vjerojatno da se većinu vremena neće vidjeti i to im je bilo ok. Svi su shvatili da se ovdje uglavnom oslanjamo na koreografiju i njihov glas, koji nerijetko dopire iz prostora van kadra, tako da je bilo potrebno posegnuti za drugim glumačkim alatima koji nisu isključivo lice. Moja mentorica Hana Jušić jednom je komentirala da ju fascinira što zovem etablirane glumce za tako uvjetno rečeno male uloge, ali ja volim raditi s profesionalnim glumcima i neovisno o tome koliko se vide u kadru, uvijek bih radije posegnuo za setom vještina koje posjeduje profesionalni glumac nego naturščik, a nekako sam dobio dojam da je i njima to sve bilo zabavno ili barem drukčije iskustvo.
► A arhitektura (i urbanizam) kao sporedni glumci? Možda pretjerujem, ali te sam struke pa su mi dosta odnijeli pažnju. Čitav taj prostorni kontekst, zanimljivo estetiziran suburbijski, djeluje mi kao izrazito namjerna odluka koja priča neku osobnu priču iz djetinjstva. Zašto izbor upravo ove lokacije i koliko ti je baš taj kontekst bio bitan za snimanje filma?
David Gašo: Dakle, u tom susjedstvu sam se igrao kao dijete, dobro su mi poznate sve te kuće i ulice. Otkad sam preselio u Zagreb na studij, počelo mi je to sve nedostajati, pa sam onda počeo pomalo izmišljati mitologiju kvarta sve dok nije isplivao kao lik. Ono što moram napomenuti je da taj kvart zapravo ne izgleda tako, ali je to vrlo srodno onome kako ga zamišljam kad mislim na svoje kontinentalno ljeto iz djetinjstva. Estetizacija je uglavnom proizašla iz pomno biranih lokacija, rasporeda scenografije, boja i manipulacije vizualnim efektima – namjera je bila ostaviti dojam savršenog predgrađa iako to, naravno, nije tako. Zato na krovovima kuća, primjerice, uopće nema dimnjaka.
► Yorgos Lanthimos, Ulrich Seidl, možda i Luca Guadagnino, samo su neki od suvremenih redatelja koji mi padaju na pamet kao svojevrsna inspiracija, kadrovski, koloristički, ritmički, koje negdje u filmu čitam. Što bi ti rekao, na tragu kojih suvremenih filmskih estetika, inspiracija, elemenata, redatelja i vizualnog jezika si gradio priču za ovaj film?
David Gašo: Zapravo bih rekao da je pristup strukturi nadahnut filmovima Roya Anderssona, vizualni uzori su Karpo Aćimović Godina i radovi fotografkinje Julie Blackmon koja ima tu zanimljivu distinkciju između tretmana odraslih i djece u svojim fotografijama. Kao najveći uzor i referencu bih ipak istaknuo Jacquesa Tatija čijim sam se filmovima dosta bavio u procesu osmišljavanja koreografije i ritma u Niskoj travi – mislim da sam se tu nekako najviše pronašao, a mizanscen u njegovim filmovima je u velikoj mjeri utjecao na moj cjelokupni režijski pristup. Ovo će možda djelovati čudno, ali velik dio inspiracije pronalazim u videoigricama, pogotovo dvodimenzionalnim sidecrollerima ili platformerima koji su uglavnom takvog tabloičnog karaktera. Takve stvari opsesivno igram odmalena i sve više naslućujem da me i to oblikovalo u nekoj mjeri.
► Koliko ti je bila značajna suradnja s Tinom Ostrošićem, direktorom fotografije, s obzirom na to da vrlo distinktivna fotografija igra značajnu ulogu u karakteru filma?
David Gašo: Tin i ja skupa radimo filmove od početka studija. On je neizmjerno inteligentan, snalažljiv, precizan i hrabro pristupa svim projektima koje radi. Kod njega je stvarno dragocjeno do koje mjere je voljan riskirati ili isprobavati nove vizualne pristupe, za njega ne postoji jedan stil i puno vremena posvećuje istraživanju. Dugo smo obilazili lokacije, upoznavali ljude, sastajali se sa scenografom Janom Herenčićem i kostimografkinjom Paulom Čule oko svake boje i rasporeda svakog sitnog i većeg scenografskog elementa. Tinu je to bilo jako bitno. Obično se od trenutka kad Tinu predstavim vizualne reference, on u potpunosti osamostali i definira kako to sve izvesti i učiniti “našim”, a da istovremeno odgovara konceptu i scenariju filma.
► Spominjao si “hvatanje svjetlosnog kontinuiteta” u blic zajedničkom intervjuu za Vizkulturu ususret festivalu. Koliko je tehnički bilo zahtjevno uhvatiti taj kolorizam koji je unificiran i značajan za sve scene i priče osim, ako sam dobro uhvatio, djedice koji ostane bez bake, kojem se jedinom naoblačuje?
David Gašo: Ovdje je isto važno spomenuti Tina. Za njega je najveći izazov na ovom filmu bio snimiti tridesetak kadrova-scena u rasponu od deset dana, a da pritom nijedna scena nije oblačna, da sve ostaje u kontinuitetu jednog fikcijskog dana i da svjetlo uvijek pada onako kako on hoće – na što je sve naravno teško imati utjecaj. Da Tin nije imao toliko spremnih alternativa i da nije bio toliko ustrajan oko svojih odluka, imali bismo puno više problema. Odradio je ogroman posao, kao i producentica Marta Eva Mećava koja je imala svoj izlaz za svaki problem. Ove godine smo se telefonski čuli početkom srpnja, dok sam ja bio u Osijeku, u isto vrijeme kad smo prošlo ljeto snimali – i komentirali smo kako bi nam cijeli film propao da smo ga snimili godinu kasnije jer je baš svaki dan padala kiša, tu smo imali i malo sreće. Što se djedice (moj susjed) tiče – to je jedna stvar koju nismo planirali unaprijed, ali je taj dan snimanja nebo bilo puno malih, rijetko raspoređenih oblaka. Zbog toga smo za svaki slučaj snimili i oblačnu, i sunčanu varijantu – kasnije smo s montažerkom Martom Bregeš odlučili da je to spontano i efektno rješenje za vizualno predložiti stanje lika.
► Osim ZFF-a i igranih kratkiša, u svojoj si kratkoj filmskoj karijeri prikazivao filmove na 25 FPS-u, Zagreb Doxu… Moglo bi se reći da “šaraš” po žanrovima i formama, a negdje sam i pročitao da se ne želiš poistovjećivati samo s igranim filmom. Kako to komentiraš?
David Gašo: U pravilu me zanima sve i svašta. I na Akademiji sam bio primoran sve to probati, pa mi se na kraju sve i svidjelo. Trenutno završavam diplomski studij igranog filma, jer sam to izabrao kao rodnu osnovu, ali me privlače hibridne kombinacije s dokumentarnim i eksperimentalnim filmom – svoj najrecentniji film snimio sam kao lažni dokumentarac u Baranji i dosta me to zabavilo. Moj prvi film Laci bježi u Mađarsku bio je hibridni film – vidim načine na koje bih takav pristup mogao razvijati dalje.
► Pričali smo nedavno na Vizkulturi o Filmskoj RUNDI i značaju koji je imala na tvoj autorski razvoj i uopće studiranje filma? Kako to komentiraš, za čitatelje/ice koji nisu uhvatili prethodni intervju, i kako gledaš danas na festival u kojem si krenuo kao publika, a sada si dio ekipe i autor čiji se filmovi na RUNDI prikazuju?
David Gašo: U vrijeme kada sam bio srednjoškolac, Filmska RUNDA je bila jedino filmsko događanje u Osijeku, što se do danas nije puno promijenilo. Tamo sam prvi put dobio priliku pogledati kratki film i sudjelovati u filmskoj radionici. To je manifestacija koje je upogonila moje bavljenje filmom – sada vidim kako brojni mladi ljudi, srednjoškolci i studenti dolaze na RUNDU kako bi potražili istu stvar za sebe. Volio bih biti tu da im omogućim prostor za to.
► Nastavljajući priču o Filmskoj RUNDI, kako vidiš sam projekt i sve što ima ili može imati na doprinos kulturnoj sceni u Osijeku, procesu razvoja publike, ali i budućih filmaša/ica?
David Gašo: Situacija u Osijeku što se tiče filma, filmske edukacije i razvoja filmske publike je grozna. Potpora grada je nepostojeća i čini se da u gradskoj upravi trenutno ne postoji osoba dovoljno zainteresirana i kompetentna za poticanje razvoja kulture općenito, a kamoli filma, unatoč tome što iz Osijeka potječe niz talentiranih i uspješnih filmaša. Mislim da je to zabrinjavajuće za grad koji i nije tako malen, i sramotno u odnosu na puno manja mjesta koja uspješno i na zavidnoj razini njeguju svoju filmsku zajednicu. Po završetku studija smatram Filmsku RUNDU i razvoj filmske edukacije u Osijeku svojim glavnim ciljem, a uz mene je i niz kolega koji vjeruju da se situacija može promijeniti.
► Tvoj film je ranije prikazan na nekim inozemnim festivalima, a nadam se da će ti ZFF nagrada donijeti i neku širu internacionalnu vidljivost i daljnja prikazivanja. Čemu se ti nadaš i veseliš kao sljedećim koracima života Niske trave?
David Gašo: Sad kad smo završili sa svim premijerama, ovaj početni luk zatvaramo idući mjesec u Osijeku gdje je sve počelo. Od tog trenutka nadalje nadam se da će film doprijeti do što više ljudi i da ćemo uspjeti u toj namjeri. Tek smo na početku, ali više se ne osjećam kao da je film u mojim rukama – sad ga mogu pustiti da radi što mora, a ja ću se posvetiti ostalim nedovršenim i nadolazećim filmovima.
► Kako gledaš na količinu slobode koju autori/ce imaju u formi kratkog filma po pitanju šarolikosti scenarija i uopće potencijala i mogućnosti eksperimentiranja koji su, vjerujem, daleko otvoreniji i mekši nego kod dugometražne forme?
David Gašo: Kratki film je najzahvalniji za eksperimentiranje, služi kao poligon za testiranje ideja i generalno je zabavna forma. Vjerujem da ću nastaviti raditi kratkometražne filmove i nakon faksa, samo je pitanje u kojem obliku i kako. Mislim da su studenti ipak u najprivilegiranijoj poziciji što se toga tiče – možemo postići mnogo toga s malo novca jer su glumci, suradnici i okolina puno spremniji pomoći i raditi bez naknada i honorara, što se radikalno mijenja u profesionalnim uvjetima. U svakom slučaju, iako je riječ o kratkom periodu, na Akademiji postoji prostor za isprobati gomilu ideja i pristupa i na kraju pogriješiti bez velikih posljedica, što će na kraju dana svaki student iskoristiti drugačije.
► Razgovarajući o temi suvremenog hrvatskog dugometražnog filma, mnogi će se kolege/ice i zainteresirana publika često složiti da su upravo autentični i originalni scenariji najveća problematika, odnosno najvažniji segment kvalitete filma. Kako to komentiraš?
David Gašo: Iskreno, tek ulazim u dugometražnu formu i sada sam u fazi razvoja svog prvog dugog scenarija – svakako je riječ o daleko izazovnijem procesu. Teško je napisati dobar dugometražni scenarij, i teško je snimiti dugometražni film. U ovih par godina sam uspio doći dovoljno blizu tom procesu da shvatim koliko to može biti mučno i komplicirano. Mislim da su recentni filmovi poput Sigurnog mjesta i Zbornice ohrabrujući signal da se može – vjerujem da idemo prema tome, nema razloga za nestrpljivost. Svi još pokušavaju skužiti kako. Pred nama je velik broj zanimljivih debitantskih filmova.
► Što su bili tvoji ovogodišnji favoriti sa ZFF-a, a koje bi recentne domaće filmove, snimljene unatrag 5-6 godina, istaknuo kao najvažnije, osobno ti najdraže, posebne, vrijedne..?
David Gašo: Govorio bih isključivo o kratkim filmovima! Ove me godine oduševio film Martine Marasović Ja ću prva koji se ističe baš izrazito nabijenim, oštrim ritmom i montažom i odličnom glumom. Uz to bih odmah istaknuo njezin prošlogodišnji film Moj Nikola koji se također prikazao na ZFF-u – za mene je Martina jedna od najzanimljivijih novih domaćih autorica i ima jedinstven, uzbudljiv pogled na film. Osim toga, jako su mi se svidjeli filmovi Dobro je, lijepo je Luke Galešića i Susjede Bubice Filipa Zadre, isto filmovi posebnih poetika. Što se proteklih godina tiče, u mom srcu značajno mjesto imaju kratki filmovi Babajanja Ante Zlatka Stolice, Krhko Tomislava Šobana, Arka Natka Stipaničeva i Mikrokazeta Igora Bezinovića i Ivane Pipal.
► I za kraj neka brzopotezna preporuka: koje kratke domaće (igrane) filmove bi svaki zaljubljenik u kratku formu trebao pogledati, može i recentne ili klasike?
David Gašo: Pored svih ovih iznad, imam još jedan. Otkrio sam ga tek ove godine zahvaljujući selektorici programa Filmske RUNDE, Daliji Dozet – kultni film Pod ljetnim suncem Obrada Gluščevića iz 1960.
Razgovarao: Ivan Dorotić / sve tekstove autora za Vizkulturu potražite na linku
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.
