David Maljković rođen je 1973. u Rijeci, živi i radi u Zagrebu. Njegove recentne samostalne izložbe uključuju izlaganja u Palais de Tokyo u Parizu, Kunstmuseumu u St. Gallenu, Baltic Art Centre for Contemporary Art u Gatesheadu, Van Abbemuseumu u Eindhovenu, Wiener Secession u Beču te Museo Reina Sofia u Madridu. Maljković je sudjelovao na mnogim grupnim izložbama, među kojima su: Venecijansko bijenale 2015., Musée National d’Art Moderne Centre Pompidou u Parizu, Palais de Tokyo u Parizu, MUSAC Museo de Arte Contemporaneo de Castilla y Leon, 29. Umjetničko bijenale u Sao Paulu i 11. Istanbulsko bijenale .
Povod ovom razgovoru je izložba “Retrospektiva po dogovoru” koja je otvorena 27. listopada i to na tri lokacije u Zagrebu u Galeriji Nova, studiju Davida Maljkovića te Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, dok će Maljkovićevi video radovi i filmovi biti prikazani 10. studenog u kinu Tuškanac.
*David Maljković (foto: Hrvoje Franjić)
► Forme koje su odbačene zbog ideoloških konotacija dugo su bile vaša tema. Kako se artikulirao interes za te teme, je li došao iz povijesti same, iz umjetnosti, intuitivno?
David Maljković: U principu nekakav moj interes za formu, bilo povijesno ili formu izlaganja, seže iz mog studiranja u Rijeci, prije Akademije u Zagrebu. A pitanja što se događa s formom kada ideologija napusti mjesto više su vezane za ciklus radova nazvan Scene za novo nasljeđe od prije deset godina. Neki od ranijih radova, to vam je negdje od 1993. do 1996., vezani su za javne intervencije. Pedagoški faks u Rijeci bio je orijentiran na povijest umjetnosti, postojala je dobra ekipa, ne samo na povijesti umjetnosti već i na psihologiji. Puno smo se družili, stvorio se preduvjet za stvaranje, jer je postojala tendencija za osvajanjem nekog prostora, ne samo fizičkog već i tzv. mentalnog prostora. Bilo je ratno doba i protok informacija bio je dosta loš. Bili smo upućeni sami na sebe. Moji rani radovi bili su prostorne intervencije, zanimali su me situacijski odnosi, tako je jedan od ranijih radova koji sam napravio 1995. bio u pješačkom pothodniku na Sušaku. Kako je to bilo ratno doba, uzbune su još radile svoj posao, škole su bile otvorene pa zatvorene i onda sam ja odlučio cijeli razred tih klupa iz škole u blizini dislocirati u nekakav javni prostor. Zanimao me aspekt javnog elementa interijera koji ima u tom trenutku skroz drugu funkciju, situacijski odnos. Iznio sam ga u pothodnik, pješaci su dosta teško prolazili kroz taj razred. Kasnije sam u jednu galeriju koja je bila prazna pozvao forenzički odjel policije da mi daju brojeve, nazvao sam taj rad “Prostor se dogodio”. Pisao sam dopis, bilo je to sve skupa smiješno. To su radovi koji su bili značajni za moje početke.
*Bez naziva, 1995, instalacija ( dislokacija učionice iz O.Š. Centar u pothodnik na Sušaku u Rijeci )
► Kasniji su radovi bili više vezani za slikarski medij?
David Maljković: Tako je, kasniji radovi su bili vezani uz slikarski medij, zanimao me je crtež i slika kao medij, a postalo je intenzivnije mojim studijem u Zagrebu. Aplicirao sam za slikarstvo i prošao. Dok studirate jako ste izloženi tom mediju te sam počeo biti sve više upućen na sam prostor slike. Prve dvije godine su mi bile zanimljive jer se rade čisto tehničke stvari. Kasnije na trećoj i četvrtoj godini pokušavate uspostaviti neki svoj jezik, tako da je moj put bio pomalo neobičan, od vrlo rano uspostavljenog osobnog jezika i javnog djelovanja do skroz konvencionalnog slikanja kroz studij slikarstva pa do ponovnog formiranja vlastitog jezika.
*Tri bijele slike, 1998, ulje na platnu 70x80cm
► Što vas je zanimalo u tom prostoru?
David Maljković: Zanimala me okolnost slike, kao i na koji način je izlagati. Bavio sam se intenzivno time, čak do Amsterdama. Bilo je popraćeno, jasno, uz širi kontekst, radio sam instalacije. Mislio sam da je to ispravan pristup slici. Kada sam otišao u Amsterdam mišljenje mi se promijenilo. Tamo sam primljen sa slikama i slikarskim instalacijama. Počeo sam raditi fiktivne priče, radove vezane uz formu. Sve to sam, nekako, radio bezuspješno jer sam krivo aplicirao stvar na prostor slike. Moja pretpostavka je bila da slika sama po sebi, u sebi, ima ukomponiranu ideju o stvaranju iluzije i da je taj fiktivni, strukturirani prostor za prostor iluzije u nesrazmjeru. Nisam uspio riješiti problem pa sam napustio prostor slike. Posegnuo sam za drugim medijem jer sam mislio da ću te neke druge narative, fiktivne priče bolje riješiti. Počeo sam kroz instalaciju, mali video, kroz moj studio, kroz krizu.
*Frustrirani slikar ili ponešto o slikarstvu, 2003, performans
► Tu nam negdje dolazi i Petrova gora, ali ne kao mjesto nekog političkog događaja već kao mjesto lijepog sjećanja, odrastanja.
David Maljković: Na drugoj godini akademije u Amsterdamu sam posjetio Petrovu goru. Taj prostor je moj prostor odrastanja. Htio sam vidjeti što se događa s tim prostorom. Bilo mi je zanimljivo da ta tema nije krenula zbog samog događanja tamo. Bilo je zanimljivo vidjeti, van ideologije, kako se jedna forma vratila u svoju prvotnu funkciju, ona je postala formalna. Prije je imala društvenu ulogu. Ta arhitektura je velika skulptura, a ideologija je napustila mjesto, vratila se u skulpturu. Počeo sam graditi neki storyboard, skice. Crtež mi je uvijek bio baza za sve. U tom sam mediju osviješten. Uvijek mi je bio pomoćno sredstvo za artikuliranje ideja. Krenulo je sa scenarijem i budžetom od par stotina eura. U videu sam bio dosta mlad, čekao me da ga savladam. Trebalo mi je vrijeme da se uključim u video, ali se stvarno brzo odvija taj razvoj, ako imate vizualnu kulturu, naravno.
► Zapravo “svladati” video znači savladati dramaturgiju, shvatiti da ipak nešto pričaš i da ta priča mora biti konkretna?
David Maljković: Zapravo da. Nazvao sam svoju kolegicu Tanju Golić da mi preporuči nekog. Preporučila mi je snimatelja Hrvoja Franjića i Sanjina Stanjića, montažera kojeg sam još iz Rijeke znao. Taj tim je ostao do dan danas. Posudili smo iz Renaulta test vozilo, obložili smo ga u foliju. Htio sam novi dijalog s tim lokalitetom. Možda konstruirati neku novu generaciju koja pokušava s novim čitanjima ili novim mogućnostima u tom istom prostoru. Petrova gora je puna teških konotacija, teško povijesno obojeni prostor, tamo je umro posljednji hrvatski kralj, teška Kordunska bitka, devedesete… Htio sam kroz fiktivni element rasteretiti cijeli povijesni kontekst, iskreirati novu generaciju koja drugačije kanalizira. Onda su došli kolaži kao nove mogućnosti za taj prostor. Kasnije su došli drugi i treći dio, taj sadržaj je očekivao studiozno ulaženje, kao i studiozno izlaženje iz njega.
*Scene za nova nasljeđa, 2004, kolaž
► Pitanje forme je ključno? Upravo je forma, sama po sebi, ultimativno politična?
David Maljković: Ono se do dan danas provuklo, ne samo značenje u povijesnom obliku nego isto tako – kako mi pokušavamo predvidjeti formu koja će se dogoditi. Taj rad sam radio za eksperimentalni centar Peugeota, koji ima za zadaću da rade eksperimente u dva smjera, jedan za motore, drugi za forme. Poseban je to odjel, pokušavaju predvidjeti koje će se forme dogoditi nama u budućnosti, u prostoru. Sasvim sam slučajno došao do tog rada, za Scene za novo nasljeđe sam dosta kolažirao, koristio sam futurističke automobile kao ideje za nadolazeće vrijeme. Htio sam kasnije vidjeti koji su to bili automobili, i to su bili upravo od Peugeota. Projekt se zvao Out of Projection, pokušao sam stupiti u kontakt s njima. Bilo je neuspješno. 2009. kad sam radio veliku izložbu u Reini Sofiji u Madridu, gdje sam razgovarao s direktorom o novom projektu te sam mu predložio suradnju sa spomenutom industrijom, i onda sam opet pozvao produkt menadžera iz Pariza da ponovno probamo uspostaviti komunikaciju s Peugeotom. Zbog krize se i taj odjel malo restrukturirao.
Došao sam naivno sa snimateljem, da nas na kraju ne bi primili ni s mobitelom. Spasio me crtež, opet. Zamijenio je fotografiju. Za taj rad nije bilo narativne linije. Crtežom sam skicirao lokalitet. Taj rad je bio dosta otvoren, otvoreno postavljen. Htio sam dobiti kompoziciju automobila, od osamdesetih do danas. Svaki snimak prošao je kontrolu njihove službe. Jako se boje automobilske špijunaže. Zvali smo bivše radnike za koje smo čak izdvojili i neki dio budžeta, ali su oni odbili. Svi su besplatno participirali. Nisu nikada imali pravo ući u taj centar, bilo im je ogromno uzbuđenje sudjelovati.
*Out of projection, 2009, fotografija sa snimanja
► Što je najvažnije za video, mogućnost razumijevanja režije ili dramaturgije ili je nešto drugo važno? Ili je to, za vas, istupanje iz prostora slike?
David Maljković: Nije bitna ni režija ni dramaturgija. Video je slobodna forma. Režiseru bi bilo dosadno to raditi. Važno je imati neku određenu filmsku kulturu. Ne bih se usudio reći da imam neko veliko znanje u tome.
► Što slobodna forma, recimo to tako – zahtjeva, koju vrstu odgovornosti očekuje od umjetnika?
David Maljković: Odgovornost je u tome da sve procese prolazi iskreno, da temu koju osvaja ili strukturu pak, prožme kroz sebe. Bitno je kako je kanaliziraš kroz sebe samoga. Koje su to metode i jezici koje ćeš odabrati. Tu se vidi koliko je netko uspješan. Nije tema važna nego način na koji nešto artikuliraš. To je najvažnija stvar u umjetnosti: način artikulacije. Ako uspiješ stvar prevesti u univerzalno, to otvara put i tebi i radu.
► Kada znate da ste u polju umjetnosti?
David Maljković: To je uvijek zatečen prostor. Mora postojati otvorena struktura ličnosti da se u zatečenim prostorima zna snaći. Kasnije, nakon studija, puno je faktora van zone sigurnosti studija koje treba akceptirati. Najbitnije je, danas kada i ja povremeno predajem, kako osloboditi nečije likovno biće. Razlika između vas i nekog mladog likovnog umjetnika je samo iskustvo. Treba se baviti senzibilitetom tih mladih ljudi. Likovna gramatika je uvijek ista.
*David Maljković (foto: Hrvoje Franjić)
► Mislite li da su danas prakse dijaloga zastupljenije?
David Maljković: Ovisi o edukaciji. To jako diktira stvar, dok sam ja studirao moglo je proći četiri godine da te profesor ne pita što tebe zanima.
► Što je vama suvremenost, biti u korak s trenutkom, ili biti ispred?
David Maljković: Puno je bitnije imati suvremenu misao. Suvremeni trenutak se odnosi na medije, forme, zadane situacije. Vrlo lako slavimo nove trenutke, i lako ih sahranjujemo. Vrijeme će definirati značaj tih pojavnosti. Za jednog autora koji se pokušava izraziti, da na svoj način odradi taj izraz, da ga na neki način sam artikulira. Lako se upada u modne zamke. Bitno je znati da u svemu ne moramo participirati. Kontinuitet sa sobom i svojim radom je najbitniji.
► Prostor se uvijek događa, da parafraziram naziv vašeg rada. Kako se akreditirati na osvajanje?
David Maljković: Osvaja se u najranijoj fazi, čak studiranja. Prvo smo, moja generacija i ja, osvojili prostor kantine, učionice, pa grada. Najbitnije je da znaš kao mladi umjetnik da imaš pravo na prostor. Podrazumijeva se da nisi agresivan, iako možeš i to biti. Bitno je što prije krenuti s izlaganjem. Makar ona bila u improviziranoj situaciji, bitno je imati čin procesa za sobom.
► Kako revidirate svoj rad? Treba li rane radove prepravljati? Ili se na taj način falsificira autobiografija?
David Maljković: Ako je nešto loše, loše je. Stvari se mogu mijenjati, stvarati nove postavke. Imao sam jedno iskustvo s izložbom, retrospektivom, ja ih volim zvati pregledima, ali nema veze. U Secession 2012. sam trebao raditi izložbu za taj prostor, i rekli su da žele novu produkciju. I tako, zvali me, pitali jesam li smislio nakon pol godine nešto, i onda sam odlučio da želim raditi retrospektivu. Rekli su da nema šanse. Nazvao sam to Exhibitions for Sessesion. Sve te displeje sam riješio sadržaja svojih radova. Radio sam apstraktnije intervencije na svoje radove. Moram priznati da je ta izložba meni bila izazovna. Bila je jako skulpturalna. Ti radovi su postali nešto drugo. Bila mi je važna ta izložba.
*Exhibitions for Secession, 2011, Secession, Beč
► Onda su došli Sources in the Air?
David Maljković: Da. Odmah nakon.
► To je bio polukazališni događaj?
David Maljković: Da, pomoglo mi je. Izlagački format je postao tema.
*Sources in the Air, 2013, BALTIC Centre for Contemporary Art Gateshead
*Sources in the Air, 2013, GAMeC, Bergamo / Sources in the Air, 2012, Van Abbemuseum, Eindhoven
► U Zagrebu s kustoskim kolektivom WHW predstavljena je vaša “ Retrospektiva po dogovoru”. I ovom je izložbom u fokusu izlagački format i na tri je lokacije. Možete li nam reći razloge te podjele?
David Maljković: Cijela stvar je krenula s pozivom od WHW kako je vrijeme da napravim neku izložbu u Zagrebu i one su htjele da se radi format pregleda moga rada, na neki način su željele pokriti institucionalni format. Naravno, u toj ideji nam je falio institucionalni prostor i krenulo se u potragu za nekim velikim prostorom koji bi zadovoljio volumen pregleda moje umjetničke prakse. Postojali su tu potencijalno neki prostori u širem centru, ali su zahtijevali velike rekonstrukcije, a mi nismo imali tolika financijska sredstva da bi tu strukturu riješili. Ponovno smo sjeli za stol i krenuli smo od prostora koje smo imali; one su imale Galeriju Nova, a ja sam imao studio. Odmah je postalo jasno da ti prostori neće moći zadovoljiti potrebe predstavljanja pregleda moje prakse i da ćemo morati uspostaviti nekakav drugačiji format, budući da se radilo o intimnijim prostorima ideja o reprezentativnosti samog umjetničkog djelovanja je bila odbačena, odnosno neostvariva. Stvorila se neka nova kvaliteta i taj intimniji format koji je postavljen na neki je način stvorio priliku da se pokaže jedan intimniji stvaralački opus. Znači neke radove koje ne bih pokazao u institucionalnom format, a vezani su za procese sazrijevanja, sada su dobili priliku biti pokazani. Ideja o dijelu izložbe i u HDD-u javila se kasnije budući da su WHW željele pokazati i dio prakse vezan uz moje umjetničke knjige i publikacije.
*Retrospektiva po dogovoru, 2015, studio, Zagreb
► Zašto vam je važno rekonstruirati žanr retrospektive? Retrospektive ipak čuvaju onaj povlašteni status umjetnika, onu “auru”? Ili su te kategorije samo bitne u odnosu spram palanačkih vrijednosti i pogleda na cijelu stvar?
David Maljković: Mislim da se u ovom našem slučaju radi više o personifikaciji retrospektive ili bi mogao reći o retrospektivnom ponašanju, a manje o samom njenom ostvarenju. Mislim da u novom čitanju više ne možemo gledati na retrospektivu samo kao čin pregleda nečijeg životnog djelovanja nego je ona isto, na neki način, za samog umjetnika process preispitivanja same umjetničke prakse. Ti procesi unutar samog sebe mogu nositi i stanja anksioznosti, ali i same procese rasterećivanja.
*Retrospektiva po dogovoru, 2015, studio, Zagreb
► 10. studenoga Kino Tuškanac uključit će se u ovu retrospektivu projekcijama vaših videa, filmova. Što nas očekuje?
David Maljković: Da, budući da smo bili ograničeni prostorom veći dio moga rada koji je vezan uz filmove i video radove nismo mogli prikazati, tako da smo taj dio odlučili pokazati u kinu Tuškanac. Naravno, ti radovi neće moći biti pokazani u nekoj svojoj ukupnosti, budući da su inače vezani uz instalacije, ali će se moći barem pokazati sami filmovi i video radovi.
► Nakon ove izložbe odlazite u Ljubljanu predstaviti svoj rad?
David Maljković: Dobili smo poziv od Zdenke Badovinac iz Moderne Galerije i izložba putuje iduće godine u novu zgradu Muzeja Suvremene Umjetnosti Metelkova. Tako da će ova izložba dobiti i svoj institucionalni format, ako ne u Zagrebu, barem kod susjeda u Ljubljani.
*Retrospektiva po dogovoru, 2015, studio, Zagreb
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
