Umjetnik Davor Sanvincenti, dobitnik Druge nagrade izložbe i natječaja HT nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost, nam otkriva pojedinosti i okolnosti koje su inicirale nastanak nagrađenog rada. Također smo razgovarali o aktualnoj instalaciji «Multimedijalni solarni sat» koju imate priliku vidjeti i čuti na 5. Izlogu suvremenog zvuka koji se ovih dana održava u zagrebačkom SC-u.
Umjetnička praksa Davora Sanvincentija obuhvaća djelovanje u više medija – fotografija, film, video, zvuk, medijski performans, a njegovi interesi kreću se od antropoloških zapažanja u domeni vizualne kulture do audiovizualnih fenomena koji se temelje na ljudskim osjetima i percepciji bez kojih nijedan rad ne bi bio potpun. Sanvincentijevi multimedijalni radovi do sada su prikazani na mnogobrojnim festivalima, muzičkim bijenalima, a još 2010. godine je bio dobitnik nagrade Radoslav Putar za najboljeg mladog umjetnika do 35 godina.
*Davor Sanvincenti / foto: Domagoj Blažević
► Naracija rada Nedefinirana divljina, za koji si osvojio 2. nagradu na nedavno održanoj izložbi HT nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost u MSU Zagreb, vezana je za pronađen 16mm film koji datira iz 1950., a prikazuje nepoznatu osobu koja skoro «prkosi» prirodi. O čemu je rad zapravo, možeš li nam objasniti svoja polazišta od početne ideje?
Davor Sanvincenti: Rad nastaje spletom slučajnosti te naknadne intencije koje svoje polazište nalazi u pronađenom komadiću filma na koji sam naišao 2012. godine na dnu kutije 16mm projektora naručenog iz Njemačke. Zgužvanih, prašnjavih i izrezanih 57 frameova. Očišćen i ispravljen nakon skeniranja ukazao se “taj” frame, čovjek u prirodi, u borbi za sebe protiv prirode. U tom trenutku postojalo je samo iznenađenje otkrivenog, snaga samog kadra te potraga za ostatkom filma. Kontaktirao sam čovjeka čiji sam projektor naručio, no ostao sam bez daljnjih informacija koje bi potpomogle. Taj je projektor iz 60-tih godina, na vrpci piše Ferrania 52, što upućuje na kontakt-print izumrle talijanske tvornice filma.
*”Nedefinirana divljina” / polaroid
Želja, kao i potreba, bila mi je izgraditi narativ oko pronađene sličice, pridodati joj nedefinirani prostor i vrijeme. Izvadci iz knjige Walden, američkog književnika, pjesnika i filozofa Henry Davida Thoreaua podupiru i nadopunjuju osjećaj iskonskog bivanja u prirodi. Radi se o djelu iz 1854. koje opisuje autorova iskustva u razdoblju od dvije godine u kolibi koju je izgradio u blizini jezera Walden Pond. Riječ je tu o svojevrsnom društvenom eksperimentu, pokušaju jednostavnog života. Ti mali narativi govore o gubitku, traženju, prisustvu, budnosti, iščekivanju i slobodi.
Kroz sljedeće dvije godine nastavljajući svoj životni projekt “Prije prvog svjetla” nadopunjujem tekstove polaroid fotografijama, snimljenim na različitim mjestima Europe u različitim dijelovima dana i godišnjih doba.
„Preduhitriti ne samo svitanje i zoru nego, ako je moguće, i samu prirodu! Nikada, doduše, nisam fizički pripomogao Suncu da svane, ali bilo je izvanredno važno samo prisustvovati svitanju.“ Jedan je to od Thoreauovih citata ispisanih na zidu.
Tu je naposljetku i 16mm projektor s okruglom maskom koji projicira na zid žuti krug. Sunce. Svjetlo žarulje u projektoru, koje gledatelju omogućuje da vidi sadržaj filma korespondira sunčevoj svjetlosti, koja svijetu daje da bude vidljiv oku.
*”Nedefinirana divljina” / foto: Ana Opalić
► Ovo nije prvi put da je tvoj rad nagrađen od strane HT-a i MSU-a. Davne 2008. si dobio Treću nagradu za video instalaciju 1 0 0 1. Možeš li nam sa ove distance reći kako si od tada pa sve do danas, kroz godine, razvijao eksperimentalan pristup u radu?
Davor Sanvincenti: U konstantnoj orbiti podražaja pokušavam ne zadržavati širenje određene znatiželje i prepuštanje odgovornoj igri u bilo kojem mediju. Određene zamisli i prenošenje istih nekad nametnu određeni medij. Kroz vrijeme spektar se širio od audiovizualnih nastupa do intervencija u javnom prostoru i pejzažu. Stvaranje je zaobljeno, baš kao i sam život.
Srž eksperimenta je određeno uzbuđenje, budni doticaj sa nepoznatim i naizgled nemogućim. Ta konstantna znatiželja jednom realizirana stvara potrebni osjećaj povjerenja u nevidljivo. Tu bih izdvojio radove poput “El Tiempo, en reposo entre la Tierra y el Cielo” (Vrijeme, u odmoru između Zemlje i Neba) ili “Second Moon”.
*”Second Moon”, 2014. / foto: Davor Sanvincenti
► Ranije spomenuti pronađeni 16 milimetarski film navodi na pitanje gdje pronalaziš materijal/inspiraciju za rad, jesu li to arhivi, buvljaci, priroda..?
Davor Sanvincenti: Zadovoljstvo bivanja u tišini, prepoznavanje gesta, igre malih detalja i prolaska vremena bitni su mi elementi, oni elementi koji pokreću i pomiču misli. Za nas misao uvijek pretpostavlja jedno društvo, jednu kulturu i nadasve svijest o vremenu. Misao je u nama i ne može više napredovati pred višom silom nemogućnosti jezika.
► Spoj tehnologije i umetnosti nedvojbeno je vidljiv u tvom umjetničkom opusu čemu je doprinijelo stručno usavršavanje na mnogim programima, a između ostalih i u Elektro akustičnom informatičkom centru «Agon» u Milanu. Koje bi edukacije izdvojio i u čemu su bile posebne?
Davor Sanvincenti:Svaka je bila željena, bez konačnog cilja. Upuštao sam se u razne programe iz čiste potrebe širenja vlastitog spoznajnog spektra. Ljudi su oni koji svaku edukaciju čine posebnom, profesori sa kojima sam dolazio u kontakt i razmjenu, oni koji su nesebično znali dijeliti i prenositi svoja iskustva i znanja. Neke sam od profesora na studiju u Italiji upoznao preko iznimnih radova puno prije nego su sjeli za katedru. Rilke je jednom zapisao: “Ne znam apsolutno ništa… Ništa od onoga što bih trebao znati, osjećam to… Ima toliko stvari koje nam je neki starac trebao objasniti dok smo bili mali; trebalo bi biti normalno da ih znamo kad odrastemo. Na primjer zvjezdano nebo.”
*”El tiempo en reposto entre la Tierra y el Cielo ” / foto: Cecilia Minguer
► Na 5. Izlogu suvremenog zvuka izlažeš rad Multimedijalni solarni sat. U okviru programa Edkultura SC-a je bila održana IzRadionica solarnog sata gdje su mogli sudjelovati programeri, dizajneri, multimedijalni umjetnici, glazbenici.. kreativci. Hoćemo li na ovogodišnjem festivalu vidjeti rezultate te radionice u svom konačnom obliku?
Davor Sanvincenti: Postavljanje permanentne instalacije “Multimedijalnog Solarnog sata” izvodi se u tri djela i neizvedivo je bez suradnje atomskih entuzijasta, sanjara, programera, fizičara, arhitekata, glazbenika. Počevši od maga svemirskih spajanja Miodraga Gladovića pa do Bojana Gagića, Nenada Kovačića, Tene Novak, Ive Peručić, Alena i Nenada Sinkauza, Natka Stipaničeva, Borisa Vidoševića, Antonia Licitara, Silvije Stipanov, Davorke Begović i drugih, do svih onih koji su uputili želju uključiti se na bilo koji način i nadopuniti navijanje za Sunce.
Na Izlogu suvremenog zvuka postavljen je prvi, najvažniji dio. Sat je zamišljen kao kompletno otvorena i neovisna platforma glazbene i zvukovne umjetnosti. Pogonjen energijom samoga Sunca, pomoću solarnog panela napaja se platforma 4-kanalnih zvučnih kompozicija u trajanju od 490 do 507 sekundi, odnosno onoliko koliko treba Sunčevoj svjetlosti da stigne do našeg oka na Zemlji. Svaka kompozicija reproducira se 8 minuta prije svakog punog “zemaljskog” sata te tako na suptilan način naglašava i osvještuje Zemljino gibanje oko Sunca, njezinu brzinu koja nam određuje i bilježi tempo doživljajnih sfera. Slušamo vrijeme.
Drugi dio sastojat će se od izgradnje metalnog kotača, postavljenog na vanjskom zidu atrija &TD-a, gdje će svaki prolaznik, u bilo koje doba, moći zaokrenuti kotač i naviti bateriju. Od tuda i naziv sata “Navijamo za Sunce”.
Treći dio uključuje kinetičku instalaciju koja vizualno nadovezuje odnose svjetlosti i vremena.
Poziv za sudjelovanje je i dalje otvoren. 🙂
*”Multimedijalni solarni sat” / foto: Tjaša Kalkan
► Projekt o Antunu Motiki i njegovom manje poznatom i neistraženom opusu eksperimenata je za cilj imalo povezivanje umjetnika s njegovim djelom, a koji ukazuju na inovacijski i anticipatorski potencijal njegovih luminoeksperimenata u kontekstu suvremene produkcije. Kako se tvoj rad nadovezao na Motikin koncept? Jel bi mogao pobliže nam ga predstaviti?
Davor Sanvincenti:Teme i ideje u pozadini Motikina stvaralaštva su brojne, usmjerene otvorenoj i radikalnoj igri koja iskoračuje iz zadanih akademskih okvira. Svojim sam radovima pokušao nastaviti otvoreni dijalog eksperimenta i igre, uključujući istraživanja prirode boje, pigmenta, svjetla i “tekućeg slikarstva”. Oba realizirana rada prevode i pretapaju neke ideje u drugi medij. U radu “The Pigment Valley” (Dolina pigmenata) odabirem 4 osnovna mineralna pigmenta/boje te ih usipavam između stakalca dijapozitiva, dodajem tekućinu poput vode ili ulja te ubacujem u dualni dijaprojektor koji svojim digitalnim svojstvima omogućuje pretapanje sličica i mogućnost određivanja brzina i zastoja za svaki frame. Sadržaj je istovremeno statički i dinamički, dok su elementi u čvrstom ili tekućem stanju. Projekcija upućuje na organsku povezanost formi, 50 sličica koje se pretapaju u loop ulaze u polje “parafilma”.
Sa druge strane 16mm film “Disintegration within the magnetic loop” istražuje procesualnost i materijalnost filma. Crna filmska traka putuje u petlji između udaraca i grebanja prirodnog mineralnog magnetita i kontakt mikrofona. Film, iz petlje u petlju, rastvara emulziju i propušta svjetlost. Počinju se nazirati boje utaložene u organskoj materiji, sve dok se film ne zapali i rastopi.
► Antropološka promišljanja o čovjeku i njegovom postojanju se često provlače kroz tvoje radove. Krećeš li u takvim promišljanjima prvo od sebe, od onog osobnog ili uporište nalaziš u različitim materijalima (npr. tekstovi, filmovi) koji postaju predmet tvog djelovanja/istraživanja?
Davor Sanvincenti: U ovom pitanju odgovor leži u zamjeni rastavnog u sastavni veznik.
► Interdisciplinarnost je vidljiva u tvom radu, ali i u tvom obrazovanju (npr. studij psihologije). Koliko daleko se pruža opseg disciplina koje uvodiš u svoj rad?
Davor Sanvincenti:U svoja istraživanja i radove unosim ili bolje rečeno oslanjam se na područja određenih disciplina u svrhu boljeg razumijevanja “bivanja u zbilji”. Bliski dijalog i suradnja sa stručnjacima iz polja sociologije, botanike i astrofizike upućuju me na kompletno različite metodologije koje mi omogućuju da bliže ispitam različita stanja, pri kanaliziranju istih u korice prenesenog djela i stvaranju značenja. Smatram da je među-odnos i utjecaj više disciplina neophodan i nužan u smislu kognitivnih procesa.
*”The Pigment Valley” / foto: Dejan Štifanić, Davor Sanvincenti, Filip Beusan
► U nekoliko intervjua si spomenuo da je na tvoj razvoj posebno utjecala Laurie Anderson i njen rad «Headphone Table» u kojem naglašava interaktivno umjetničko iskustvo. Jel odatle možemo pratiti tvoj akcenat na promatrača i njegov doživljaj i iskustvo?
Davor Sanvincenti:U spektru umjetničkog stvaralaštva rad “Headphone Table” jedan je od mojih prvih bitnijih susreta svjesnog iskustva. Od posjetioca/slušatelja se traži da kosti laktova nasloni na utore u drvenom stolu i stavi ruke na uši. Kroz ovaj jednostavan postupak, slušatelj doživljava vibracije uzrokovane zvučnikom ugrađenim u stolu, koje prolaze kroz ruke pa do uha. Rad koristi tijelo kao akustični odašiljač. Čin stavljanja i zatvaranja ruke preko ušiju jedini je način na koji zvuk postaje zvučni. Suptilno i snažno zvuk cirkulira tijelom. Mi, kao promatrači potrebni smo za zaokružiti rad. Zahvaljujući osjetilnosti, prepoznajemo prostor kao uvjet fizičkog postojanja. Zadaća promatrača i onoga koji postavlja pitanja jest objediniti izgled i značenje. U trenutku otkrivenja, kada izgled i smisao postaju točna stvar, fizički i unutarnji prostor promatrača se podudara: privremeno i izuzetno mi kao gledatelji dosežemo jednakost sa zbiljom.
► Rezidencije su danas postale način života za umjetnike. Kako ti se čini ta nomadska dimenzija umjetnika danas, i u čemu vidiš njene prednosti ili mane? Pružaju li rezidencije dovoljno prostora i uvjeta za realiziraju rada?
Davor Sanvincenti: Prednost je sam čin kretanja, mana je ponekad nedovoljno kretanje unutar samog čina.
► Na čemu trenutno radiš/eksperimentiraš?
Davor Sanvincenti: Svježe sam završio kratki eksperimentalni film “Skoro ništa: i dalje noć” na kojem sam u festina lente ritmu radio posljednje dvije godine. U Ljubljani u sklopu Light Guerilla festivala postavljam kinetičku instalaciju “Dead Constellation”. Ostalo se i dalje učim.
*”Ø” / foto: Tjaša Kalkan (gore), Ena Hodžić i Domagoj Blažević (dolje)
Više o Sanvincentijevim radovima pogledajte na http://www.messmatik.net
Zahvaljujemo umjetniku na ustupljenim vizualnim materijalima
Fotografije: Domagoj Blažević, Ana Opalić, Tjaša Kalkan, Dejan Štifanić, Ena Hodžić, Filip Beusan, Cecilia Minguer i arhiva umjetnika
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
