Dubravka Turić (1973., Zagreb) diplomirala je 1998. godine filmsku i TV montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Profesionalno se bavi montažom, režijom i pisanjem scenarija. Montirala je preko 20 igranih, eksperimentalnih i animiranih filmova i više od 200 reklamnih spotova. Posljednji dugometražni film koji potpisuje kao montažerka, Kosac redatelja Zvonimira Jurića, prikazan je na prestižnim međunarodnim filmskim festivalima u Torontu, Moskvi, Istanbulu, Solunu, Palm Springsu te brojnim drugim. Između 2000. i 2009. radi i kao scenaristica na dokumentarnim i putopisnim TV serijalima Svlačionica, Mjenjačnica, Koleđicom po svijetu i drugima. Kratki igrani film Belladonna njezin je prvi autorski projekt. Film je osvojio nagradu Zlatni lav na venecijanskoj Mostri. Kratki film Trešnje imao je premijeru na festivalu u Cannesu, a nedavno je zagrebačkoj publici premijerno predstavljen na Zagreb Film Festivalu. Živi i radi u Zagrebu.
*Dubravka Turić / foto: Domagoj Lozina
► Prije nego što si počela režirati, etablirala si se kao montažerka. Kako si i kada osjetila potrebu za režiranjem? Kako se razvijala tvoja filmska karijera?
Dubravka Turić: Moje iskustvo rada na filmu traje dugi niz godina, i osim montaže pisala sam scenarije, i radila na nizu snimanja u različitim funkcijama, u pred- i post-produkciji. Poznavanje svih faza izrade filma uvijek mi je bila velika pomoć u poslu. Sva ta iskustva filtrirala su se i koncentrirala prije par godina u redateljskom radu, koji mi je s jedne strane bio nov, a u isto vrijeme i vrlo poznat.
► Slijedom toga, kako si došla do ideje za Belladonnu? Kako je išao razvoj tog kratkog filma?
Dubravka Turić: Zanimala me situacija u kojoj nepoznati ljudi, stjecajem okolnosti, dijele neki prostor i neko iskustvo. Čekaonica, klinike ili bolnice su jedna od takvih mjesta. Ali ono što me najviše zanimalo je uvjetovanost percepcije našim osobnim ograničenjima i predrasudama. I upravo to je tema Belladonne; ta varljivost. Jednom kad sam imala jasnu sliku situacije u čekaonici, slučajnog susreta dva različita svijeta, scenarij je nastao vrlo brzo.
*Kadar iz filma “Belladonna” Dubravke Turić
► Film Belladonna je osvojio nagradu Zlatni lav na venecijanskoj Mostri za najbolji kratki film. Kako si se osjećala? Kako je to utjecalo na tvoju daljnju karijeru? Kakav je bio daljnji festivalski život Belladonne?
Dubravka Turić: Zlatni lav na Veneciji ogromno je priznanje. Osim što mi je to osobno bila važna potvrda rada i filma, značaj nagrada je da omogućuju bolje pozicioniranje za realizaciju budućih projekata. Belladonna je nakon Venecije obišla još niz festivala, među kojima i Sundance, Rotterdam, Toronto… Izrada filma je dugotrajna i skupa i svaka vrsta potpore i prepoznavanja je dragocjena, pogotovo od najvažnijih svjetskih festivala.
*Kadrovi iz filma “Belladonna” Dubravke Turić
► Film Trešnje je veoma emotivan i poetičan prikaz obitelji tik pred tragedijom. Kako si uopće došla do tog materijala, adaptacije kratke priče Olje Savičević Ivančević?
Dubravka Turić: Scenaristica Jelena Paljan i producentica Dijana Mlađenović poslale su mi scenarij koji je nastao po kratkoj priči Olje Savičević Ivančević. Scenarij i priča izuzetno su mi se svidjeli. Privukla me atmosfera priče, kao i tema; ruralna, naizgled monotona svakodnevnica ispod koje postepeno raste obiteljska tragedija.
► Film Trešnje je bio prikazane u Cannesu i nedavno unutar programa Kockice na ZFF-u. Kakav ti je odnos prema različitim festivalima? Imaš li i različite treme? Izgleda kao da je kratki film specifična forma kojoj su nužni filmski festivali…
Dubravka Turić: Za mene je bio ogroman uspjeh i veselje da je film imao premijeru u Cannesu, ne samo zato jer se radi o jednom od najvažnijih filmskih festivala, već i zato jer je to idealna prilika da film bude prezentiran i pred međunarodnim producentima i selektorima drugih festivala. Enrico Vannuci, jedan od selektora Orrizonti programa u Veneciji, tamo ga je gledao i poslije uvrstio na listu pet najboljih kratkih europskih filmova te godine. Kratki film je problematičan format jer nema kino distribuciju i gledanost mu je ograničena. Zato su festivali neobično važni. Projekcija na ZFF-u bila mi je također bitna jer se radilo o zagrebačkoj premijeri, pred nizom mojih prijatelja pa sam, naravno, bila uzbuđena.
*Kadar iz filma “Trešnje” Dubravke Turić
► U oba filma cast je fantastičan. Ansambl filma stvara jedan autentičan i koherentan svijet. Na koji način pristupaš odabiru glumaca? Kako bi opisala kako radiš s glumcima?
Dubravka Turić: Dok pišem ili čitam scenarij, uvijek zamišljam glumce koji bi nosili te uloge. Ili, ako nemam jasnu ideju koji bi to glumac bio, zamišljam njegov fizički izgled, mimiku, način kretanja, odjeću koju nosi, način na koji govori, ima li dijalekt… I onda na osnovu toga pokušavam pronaći glumca koji bi bio najbliži mojoj zamisli. Jednom kad okupim ekipu, provodim puno vremena u zajedničkom radu i pripremama prije samog snimanja. Nisam sklona improvizacijama i nastojim sve pripremiti unaprijed.
*Kadrovi iz filma “Trešnje” Dubravke Turić
► Ako mogu primijetiti oba filma, i Belladonna i Trešnje, na neki se način bave ograničenjima u percepciji. Je li to tema filmova ili se u njima iščitava tvoj generalni interes u umjetnosti filma?
Dubravka Turić: Da, djelomično je tema i jednog i drugog filma krhkost percepcije. Odnosno, subjektivnost u tumačenju i svjedočenju objektivnih događanja. Naravno, i sam film je uvijek ograničeno tumačenje, jer je autorovo, odnosno režiserovo tumačenje. Autorsku subjektivnost može opravdati jedino kvaliteta i dosljednost postupka.
*Kadar iz filma “Trešnje” Dubravke Turić
► Kako bi opisala svoju filmsku poetiku? Što smatraš važnim u filmu? I što bi voljela komunicirati preko filma?
Dubravka Turić: Mene fasciniraju filmovi koji uspijevaju komunicirati emocije bez patetike. To se u filmu najčešće događa kroz glumca, koji mora biti nositelj vjerodostojnosti emocije. I zato mislim da je rad s glumcima ključan za dobar film. Sve to, naravno, mora počivati na zanimljivom scenariju, kao i na kvaliteti ostalih elemenata filmskog postupka.
► Ima li nešto o čemu bi voljela snimiti film?
Dubravka Turić: Uvijek ima nešto što mi se čini zanimljivo i što bih voljela pretočiti u film. To mogu biti narativne priče, ali i stanja, atmosfere. Upravo sam završila treći kratkometražni igrani film Tina, s Lanom Barić u glavnoj ulozi, koji je izgrađen na atmosferi. Uskoro krećemo u festivalsku distribuciju.
*Kadrovi iz filma “Tina” Dubravke Turić
► Kakvi su ti planovi za dalje? Pripremaš li možda dugometražni film?
Dubravka Turić: Moj prioritet sada je dugometražni film Tragovi, na čijem scenariju radim zadnje dvije godine. Razvoj scenarija je tekao u nekoliko faza, a nedavno je prošao i intenzivnu radionicu Razvana Radulescua, jednog od najznačajnijih scenarista danas, utemeljitelja rumunjskog novog vala. Scenarij je upravo završen i predan na natječaj HAVC-a.
Razgovarao: Dino Pešut / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Dubravki Turić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
