Radna skupina Varaždin je grupa mladih arhitekata osnovana 2017. godine pri Društvu arhitekata Varaždina s ciljem istraživanja i popularizacije arhitekture i urbanizma Varaždina 20. stoljeća. O aktivnostima i planovima grupe te modernoj arhitekturi tog grada govori voditelj Radne skupine, arhitekt Filip Kobzinek.
*Filip Kobzinek / foto: I.N. (Radna skupina Varaždin)
► Što je točno predmet interesa Radne skupine Varaždin i kako mu pristupate?
Filip Kobzinek: Predmet interesa je sam grad Varaždin, njegov identitet, arhitektura ali i stanovnici. Varaždin je grad s vrlo vrijednom povijesnom jezgrom koja u mnogočemu određuje njegov identitet, a time i smjer njegove ekonomije i javnih politika. Ipak, grad je najviše izrastao upravo u 20. stoljeću; u tom je periodu izgrađeno mnoštvo važnih prostora, bilo za povijest hrvatske arhitekture, bilo za građane i žitelje tih prostora. O tome se nažalost ne zna puno i to želimo promijeniti.
Danas živimo i u vremenu kad se rastače naslijeđe moderne. Naš stav je da prema svakom razdoblju, pa tako i moderni, treba biti zdravorazumski kritičan. Ipak, naslijeđe prošlog stoljeća u suvremenom se javnom diskursu Hrvatske često odbacuje kao inherentno loše ili čak bezvrijedno, dok se umjesto argumenata, samo načelno poziva na potrebu javne rasprave. Ovo se jednako odnosi na trenutno pomodne demagoško-populističke pokrete, kao i na generalni doživljaj prosječne osobe za arhitekturu 20. stoljeća koja „nije lijepa.“
Jasno, moderna je imala svoje objektivne nedostatke, poput npr. energetske neučinkovitosti, koji se danas trebaju nekako riješiti, ali rješenja skoro nikad ne uzimaju u obzir išta više od bazične obnove. Time sve građevine i prostori gube mnoštvo kvaliteta. Naša želja je početi osvještavati ljude da iz 20. stoljeća baštinimo itekako vrijedno naslijeđe i u fizičkom i u duhovnom smislu, te da nam je svijest o tome potrebna kao temelj za razmišljanje i djelovanje.
Članovi grupe su Vedrana Biškup, Janja Ivanec, Antonija Galac, Petra Korpar i Duje Kovačević, a naš cilj je istraživanje, mapiranje i promocija graditeljske baštine u Varaždinu. Projekt je pionirskog tipa, jer je gotovo sav akademski interes za arhitekturu grada fokusiran na povijesni centar. Strategija istraživanja je zbog toga razvijena po principu collect everything. Ne znamo što od dokumentacije postoji i gdje je, tako da smo se razmigoljili na sve strane, istražujemo sve raspoložive izvore u svrhu stvaranja baze podataka koja će služiti svima. Sastavili smo referentnu listu zanimljivih lokaliteta. Zasad ih ima preko 70, od kojih nisu svi nužno vrijedni, no smatramo da ih sve treba istražiti. Svojim radom, vrlo smo brzo zainteresirali Državni arhiv u Varaždinu, Gradski muzej Varaždin te Konzervatorski ured koji su nam partneri u projektu.
► Vašim radom problematizirate i pitanje identiteta Varaždina. Možete li reći nešto više o tome?
Filip Kobzinek: Kao i mnogi drugi gradovi s vrijednom baštinom, tako i Varažin ima problem s balastom „povijesnog“ identiteta. Pojam „baroknog“ postao je ne samo sinonim za bilo koji povijesni stil ili „starinski“ izraz, već i mjerilo vrijednosti nečega: ako je staro onda je barokno i vrijedno, ako je novo onda je moderno i bezvrijedno. Ovakva pojednostavljena slika o gradu iskazuje se kao vrsta poštovanja svoje životne sredine ali zapravo je izraz nepoznavanja razvoja, povijesti i kulture Varaždina, grada kao fenomena uopće.
Dodatni problem nastaje kad se taj i takav doživljaj grada izrazi u konkretnim stvarima. Varaždinska povijesna jezgra uređena je mjestimice do razine kiča, ali istovremeno gubi stanovništvo i obrte koji su je stoljećima stvarali i to upravo zbog skupoće održavanja i života u jezgri. Da se razumijemo, jezgru smatramo visoko vrijednom, i lijepo je vidjeti komunalno opremljen grad, ali cvijeće koje raste po kandelabrima neće spasiti ekonomiju centra grada. U nekim slučajevima ta je „barokna“ slika samo maska kojom se opravdavaju svakakve stvari. Identitet temeljen na tom i takvom „baroku“ već je postao toliko istrošen i fokusiran na centar grada da se počinju događati bizarne situacije; npr. prije desetak godina su prilikom preuređenja Korza našli ostatke bunara. Ta najobičnija graba u zemlji instantno je postala medijska senzacija i gradska tema kao da se radi o prvoklasnom arheološkom otkriću. Otprilike u isto vrijeme jedna je tvornica na periferiji grada djelomično razorila prethistorijsko arheološko nalazište zaštićeno kao nepokretno kulturno dobro, a koje je moglo otkriti zanimljivosti o najranijim danima povijesti života na prostoru grada. To je malotko primjetio i popratio.
Najzanimljivije za spomenuti od svega je da Varaždin zapravo nije barokni grad – njegova povijesna jezgra urbanistički je determinirana rimskim cestama, srednjevjekovnom matricom te renesansno-klasicističkim urbanizmom. Arhitektonski, jezgra je kombinacija mnoštva stilova od kojih je barokni sloj onaj najvidljiviji jer su u tom stilu izgrađene većina crkvi i dio palača, dakle neki od prostornih repera. Ali to ne čini grad baroknim.
► Kakav je općenito odnos prema modernoj arhitektonskoj baštini u Vraždinu danas?
Filip Kobzinek: Stav građana je uglavnom negativan do neutralan. Varaždin se od devedesetih pokušavao upisati na UNESCO-vu listu svjetske baštine, ali je još uvijek na tentativnoj listi zbog modernih zgrada koje su izgrađene u povijesnoj jezgri u 20. stoljeću. To je mnogima još više demoniziralo modernu u centru grada, a time i modernu uopće.
Negativan odnos prema moderni sasvim sigurno je izazvao Boltarov Generalni urbanistički plan s početka šezdesetih koji je prema jezgri nastupio jako agresivno. Zapadno grabište je porušeno kako bi se izvela nova središnja os, izgrađene su modernističke zgrade na prostorima kuća koje su se formatom možda uklapale u jezgru, ali su većinom bile substandardne kvalitete. Piktoresknost jezgre i jedna od najljepših panorama nekog grada u Hrvatskoj zauvijek su narušene, zbog čega mnogi ljudi s razlogom imaju odbojan stav prema moderni.
Ipak, mnogi zaboravljaju da je moderni stil prvi koji je zaista podigao kvalitetu života našim precima vodeći se znanstvenim i ekonomskim napretkom i humanističkim načelima. Društveni okvir stvorio je te mogućnosti. Unatoč svemu, od kad smo počeli s objavljivanjem feljtona u novinama, o izgradnji grada u ciljanom razdoblju, građani nam se javljaju. Mnogi imaju sluha, senzibiliteta i/ili barem otvorenost prema novim spoznajama, samo što im nitko još nije prezentirao nešto novo o njihovom životnom okolišu.
Stav spomenutih gradskih službi s kojima smo partneri je puno bolji. U GUP-u Grada Varaždina mnogi su modernistički lokaliteti zaštićeni planom, što ipak smatramo nedovoljnim jer njihovo čuvanje nije uvjetovano, već je na razini sugestije. Zakonski zaštićenih lokaliteta nema, odnosno danas nijedna zgrada izgrađena u Varaždinu nakon Drugog svjetskog rata nema status spomenika kulture i to želimo promijeniti.
(Intervju o spomenički zaštićenim objektima u Hrvatskoj izgrađenim nakon Drugog svjetskog rata pročitajte ovdje.)
► Spomenuli ste Boltarov plan. Možete li općenito izdvojiti neke od važnijih urbanističkih zahvata u Varaždinu, odnosno reći kako i koliko je upravo razdoblje modernizma oblikovalo Varaždin kakav poznajemo danas?
Filip Kobzinek: Najvažnije ostvarenje 20. stoljeća u Varaždinu je Gradsko groblje, uređeno pod vodstvom njegova ravnatelja Hermana Hallera. Groblje nije u fokusu Radne skupine jer je ono već zaštićeno, valorizirano i jedan je od simbola grada. Osobno groblje smatram jednim od najboljih arhitektonskih spomenika u gradu – Haller nije bio arhitekt ali je u mladosti obišao mnoštvo groblja po Europi, zaključio da su sva kriva te je odlučio urediti groblje prema humanističkim i zdravorazumskim načelima; na kraju mu je to postao cjeloživotni projekt u kojem iščitavam onaj iskonski odnos graditelja i mjesta, s konceptom koji se može prilagoditi svim stilovima, modama, vremenima i promjenama, a da i dalje ne izgubi svoju srž. Velika većina školovanih arhitekata to ne može postići.
Najznačaniji zahvat u gradu je već spomenuta provedba GUP-a urbanista Dragutina Boltara. Varaždin je kvalitetan grad koji je već nekoliko puta u povijesti bio radikalno razrušen da bi se ponovno izgradio, bila to izgradnja i rušenje bedema ili Veliki požar 1776. godine zbog čega i gubi status glavnoga grada Hrvatske i to tada postaje Zagreb. Boltarov plan je upravo to opet napravio, unijevši time modernistički sloj u povijesnu jezgru. Građevine koje su se podigle odudaraju od povijesnog centra, ali su itekako u formatu stvorene nove gradske osi, što se često zaboravlja kad se ta arhitektura vrednuje.
Također, ako promatramo širu jezgru grada, onu koja se od početka 19. stoljeća polurazvija bez jasne vizije na prostoru porušenih renesansnih bedema, uvidjet ćemo da ona gotovo da nema ni prostornu ni arhitektornsku vrijednost koju ima uža jezgra tj. dio jezgre koji su okruživali bedemi, s utvrdom Stari grad. Tokom 19. stoljeća upravo su se u tom prstenu počele razvijati predimenzionirane i osrednje zgrade poput Gimnazije, pa ja zbog toga Boltarov plan promatram kao očekivani slijed razvoja tog anemičnog prostora. Agresivan, ali očekivan.
Moderna je Varaždin osuvremenila i zaista uvela u 20. stoljeće, primjerice s neboderom Vodotornja, robnom kućom VAMA i njenom krovnom terasom kao ekstenzijom Kapucinskog trga, s elegantnom zgradom suda, ali i sa stambenim naseljem u internacionalnom stilu niže niz središnju os. Sve je to posljedica ekonomskog rasta i vjere u bolje društvo koje je nastalo s društvenim razvojem i zamahom nakon Drugog svjetskog rata. Danas je taj doživljaj svijeta splasnuo i te su nove zgrade prestale biti simboli i ponos grada; više se ne pojavljuju na razglednicama i ne doživljava ih se jednakovrijednima povijesnim građevinama. No, ako želimo taj sukob novog i starog uravnotežiti, te grad učiniti boljim, trebamo i jednu i drugu stranu tretirati jednako, jer nijedan ni drugi prostor neće nestati. Potrebno ih je početi smatrati ravnopravnima, svaki sa svojim postavkama, prednostima i nedostacima, te razvijati strategiju razvitka i uređenja koja će sve dijelove jezgre i grada učiniti kvalitetnima i skladnima. Posebice zato jer neke od tih modernih građevina niti su bezvrijedne, niti su bezvezne, jednako kao ni ljudi koji su ih stvorili.
► Neki od objekata izgrađeni u drugoj polovici 20. stoljeća dobili su i važne strukovne nagrade. O kojima i kakvim se objektima radi? Možete li izdvojiti još neke od zgrada koje se smatraju ponajboljim primjerima moderne arhitekture u Varaždinu?
Filip Kobzinek: Osim već spomenutog Suda koji je izveo Nikola Filipović te robne kuće VAMA koju su izveli Aleksandar Dragomanović, Edo Šmidihen i Radovan Nikšić, potrebno je spomenuti opus Stjepana Planića koji je mnogo gradio u Varaždinu. Posebno su vrijedni i zanimljivi do danas djelomično porušeno i devastirano stambeno radničko naselje TIVAR, Đački dom i restoran Rudarske škole te Vila Smolić.
Prije Drugog svjetskog rata, u istočnom predgrađu, gdje je niknuo kvart za višu i visoku klasu, nastalo je nekoliko zanimljivih vila od kojih su najvrednije vile Oblath i Friedlander Zlatka Neumanna. U njima se očituje utjecaj njegovog učitelja i prijatelja Adolfa Loosa kroz raumplanovski organizirane etaže, ali i Neumannov strogi funkcionalistički izričaj.
Nakon rata, Ines i Nikola Filipović su s Ivanom Filipčićem izveli desetak stambenih zgrada u stambenom naselju Đure Salaja. Varaždinske tvornice gradili su mnogi poznati arhitekti ali njih tek treba pobliže istražiti, kao i kampus varaždinske bolnice gdje su međuostalim gradili Zoja Dumengjić i Ivo Geršić. Miroslav Begović je osamdesetih izveo adaptaciju povijesne renesansne kuće Ritz u Robnu kuću Varteks, koja je veoma kvalitetna interpolacija sa senzibilitetom za povijesnu arhitekturu. Grozdan Knežević izveo je nekoliko solidnih stambenih zrada u Masarykovoj ulici.
Od lokalnih arhitekata poznat je bio biro Coning koji je sedamdesetih i osamdesetih izgradio mnoštvo postmodernih građevina i zahvata u gradu. Po mom mišljenju i onome što smo do sad prikupili, njihova najbolja ostvarenja su Dom umirovljenika kojem je autor Radimir Čačić, te vila Pongračić arhitektice Marije Čačić.
Godine 1977. arhitekt Boris Krstulović izveo je upravnu zgradu Elektre koja je uz Groblje najvrednije arhitektonsko ostvarenje 20. stoljeća u gradu, te je kvalitetan i rijedak primjer total dizajna kod nas. Građevina je dinamično komponiranih čvrstih volumena od opeke povezanih staklenim vezivom horizontalnih i vertikalnih komunikacija, što je inteligentan odgovor na nedostatak parcele u vidu tupog ugla gradskog bloka, te je u skladu s kontekstom rahlosti bloka koja se kroz građevinu provela temom puno-prazno. Svaki vezivni stakleni element je s obzirom na funkciju i važnost oblikovan drukčije, ali uvijek ekspresivno i svsihodno s obzirom na mikrolokaciju. Opeka na pročelju korištena je u svrhu evokacije kulture i podneblja kraja, a vrlo prikladno služi zaštiti termoizolacije i AB konstrukcije. Elektra je ovjenčana nagradom Viktor Kovačić za najbolje arhitektonsko rješenje u Hrvatskoj 1977. godine, te je uopće jedno od najboljih djela u opusu Borisa Krstulovića.
S druge strane ceste Krstulović je 1984. godine izveo stambenu zgradu koja je u tretmanu pročelja opekom skladno popratila Elektru. Velika zgrada stupnjevito je visinski komponirana od istoka prema zapadu, odnosno od prostora viših zgrada u centru prema kvartu s prizemnim obiteljskim kućama, čime se uvelike vizualno ublažio njen masivni volumen. Na otprilike pola visine građevine bloka etaža od opeke pokriva njen „krov“ od valovitog bijelog lima koji također vizualno smanjuje građevinu iako je pod „pokrovom“ smješteno nekoliko klasičnih stambenih etaža. Ova dva dijela građevine međusobno su spojena kopčama filigranskih peterokutnih erkera koji kao vertikalni elementi dinamiziraju izduljeni i naglašeni horizontalitet zgrade. Ova je stambena zgrada dobila nagradu Drago Galić za najbolje arhitektonsko ostvarenje u području stambene arhitekture u Hrvatskoj 1984. godine.
► Kakva je suvremena arhitektura u Vraždinu? Što karakterizira ono što se gradi danas?
Filip Kobzinek: Suvremena arhitektura današnjeg Varaždina, dakle od osamostaljenja Republike do danas, nije ni približno uzbudljiva kao arhitektura 20. stoljeća. Urbanistički se u Varaždinu ne događaju novi značajni i napredni prostorni zahvati, ali grad se zato cijelo vrijeme izgrađuje i komunalno poboljšava novom infratrukturom. Sređenost i opremljenost grada je zaista na zavidnom nivou. Najznačajnije urbanističko ostvarenje su revitalizacija napuštenih vojarni na čijim su prostorima i građevinama ili nastali novi stambeni kvartovi solidnog ali prosječnog standarda, ili su postojeće građevine obnovljene i revitalizirane za potrebe javnih institucija poput Sveučilišta Sjever i slično.
U gradu je nastalo nekoliko novih stambenih kvartova, gospodarskih zona i Tehnološki park, što uvelike doprinosi ekonomskom boljitku grada. Nažalost, tranzicija je dotakla i varaždinsku industriju te su se neki bivši giganti poput Varteksa, VIS-a i Mundusa srozali, ostavljajući iza sebe velike brownfield prostore industrijskih postrojenja i hala, a za koje ne postoji konkretni plan revitalizacije i vizija budućnosti.
Kod urbanističkog uređenja vrijedilo bi spomenuti i proširenje Gradskog groblja koje je, iako slijedi koncept Hermana Hallera te urbanistički kontekst okolnih kvartova, ipak previše formalistički oblikovano. Kada govorio o arhitekturi u gradu, u nacionalnim medijima tri su lokaliteta dobila više pažnje: Sportska dvorana na Dravi Marka Cvjetka i Roberta Jonathana Lohera izgrađena za Svjetsko prvenstvo u rukometu 2008. godine, obiteljska kuća biroa 2A u Ulici Mihovila Pavleka Miškine, te aneks i restoran Studentskog doma Vedrana Pedišića koji je trenutno u izgradnji.
Danas u Varaždinu ne gradi mnogo važnih imena hrvatske arhitekture kao što su to radili Planić i Filipovići sredinom stoljeća i nakon rata. Također, nema velikih ambicioznih građevinsko-arhitektonskih poduzeća poput Zagorja i Coninga koji su usmjeravali stil i podizali kvalitetu izgradnje, zbog čega su današnji rezultati često osrednji. Puno lokalnih arhitektonskih ostvarenja pokušava biti neka vrsta regionalizma, ali kvaliteta naposlijetku izostaje ili se pretvori u isforsiranu slikovitost odnosno naporni formalizam. Čak i kad se uređuju važni gradski prostori, poput trgova i ulica u centru, sentimentalnost i slikovitost postaju kriteriji nad postojećim prostornim datostima i kvalitetama.
► Naveli ste da vas osim arhitekture zanimaju i korisnici, sami građani.
Filip Kobzinek: Vrlo smo brzo shvatili da ako želimo išta promijeniti u gradu po pitanju baštine 20. stoljeća, pogotovo ako krenemo u smjeru incijativa za zaštitu pojedinih građevina, a što nam je jedan od ciljeva, nužno moramo približiti temu građanima. Oni su, naposlijetku, ti koji trebaju prihvatiti i čuvati te prostore. Bez svijesti građana o vrijednosti izgrađenog okolišta i njegovih vrijednih elemenata, badava su i zakonske zaštite, i publikacije i akademska razglabanja. Sve što radimo bilo bi uzalud.
Uostalom, mislim da su akademska i arhitektonska zajednica ionako previše zatvoreni u sebe. Možemo se zapitati i čemu svi ti pusti znanstveni radovi o povijesti arhitekture u Hrvatskoj kad malo toga zapravo služi običnim ljudima i onima koji donose odluke o prostoru i edukaciji. Arhitektonska se struka kune u svoj socijalni i društveni angažman, ali kad na red dođe rad s konkretnim ljudima u realnom prostoru i vremenu, prave inicijative su malobrojne. Često vidimo kako se organiziraju radionice i simpoziji na temu nečega, ali oni opet služe samo perpetuiranju istih tema i žalopojki unutar zainteresirane stručne javnosti. Ako arhitektonska struka zaista želi podići svoj poklekli ugled, treba početi izlaziti među građane. Ako se uopće žele postići ikakvi pozitivni rezultati, treba raditi s običnim ljudima, na njihovoj edukaciji i izgradnji društvenosti i kulture prostora.
Naše su metode usmjerene prema tome. Kopamo po arhivima, časopisima i građevinskoj dokumentaciji. Dosadan posao, ali i uzbudljiv na neki način. Otkrića prezentiramo građanima preko društvnih mreža. Za objave uglavnom koristimo originalne fotografije lokaliteta na kojima se vidi prisutnost nekog prostora ili kuće među tim istim građanima. Navodimo autora kako bi anonimnoj arhitekturi dali identitet, odnosno spoznaju da je netko tu zgradu osmislio. Spojili smo se s medijima i nedavno smo započeli s objavom feljtona za Varaždinske vijesti, najpoznatije regionalne novine. Kucamo na vrata obiteljskih kuća i tražimo informacije, građevinsku dokumentaciju i slično. Na taj način pričamo s ljudima, objašnjavamo im tko smo i zašto smo tu te zašto mislimo da im kuća vrijedi. Stvaramo neku vrstu veze s njima i na taj način gradimo svijest o baštini. Neki od tih ljudi su originalni investitori, te tako uspijemo zabilježiti originalna svjedočanstva, što je napose vrijedno. Sve su to vrlo jednostavne i krajnje nespektakularne metode, ali funkcioniraju.
► Koji su daljnji planovi Radne skupine Varaždin?
Filip Kobzinek: Posao istraživanja navedenih izvora sasvim sigurno je višegodišnji posao. U tom vremenu namjeravamo organizirati izložbe (za koje bi željeli da budu izložene u javnom prostoru među građanima, ne u galeriji ako će ikako biti moguće), predavanja i za stručnu i za širu javnost (npr učenicima u srednjim školama), etc. Krajnji cilj je izdavanje vodiča u tiskanom i digitalnom obliku jer internet je ipak budućnost širenja znanja. Većina ljudi danas konzultira internet kao izvor informacija, te je stoga potrebno stvoriti dobru net aplikaciju ili stranicu sa našim otkrićima i informacijama. Želja nam je organizirati edukativne šetnje za građane po lokalitetima, kako bismo im i osobno mogli prenijeti neke spoznaju na samom licu mjesta. S obzirom da ovo radimo u slobodno vrijeme, često nemamo vremena u potpunosti se posvetiti nekim zadacima tako da smo još uvijek u fazi prilagodbe nekih metoda rada i ciljeva realnim mogućnostima. S vremenom, kako ćemo imati sve veću bazu podataka o građevinama, sigurno će se pojaviti i potreba povezivanja s nekim drugim institucijama grada, kao i spovezivanje sa sličnim skupinama u državi i svijetu.
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: I.N., materijali Radne skupine Varaždin
Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir.
Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze.
