Oduzimanje kontrole kao autorska metoda

Kada sam prvi put vidio radove Josipe Tadić, na izložbi END OF SCHOOL, START OF COOL u galeriji Klet, pomislio sam kako nalikuju svojevrsnim poligonima. Radovi su pred promatrača postavljali problem sačinjen od oblika, boja i tekstura ne tražeći nužno neko rješenje nego kontemplaciju. Nedugo nakon toga vidio sam i plakat 19. izdanja Vox Feminae festivala Radost kao otpor i vizual koji je sadržavao glitch cvijeće i apstraktne forme. To mi je djelovalo kao nešto s čime sam se već susreo. Malo istraživanja bilo je potrebno da shvatim kako je riječ o istoj autorici, što me iskreno razveselilo. Bilo mi je drago vidjeti da netko tako suvereno vlada vlastitim izričajem kako u likovnom tako i u dizajnerskom kontekstu. Od tada sam počeo redovito pratiti Josipin rad.

Ove godine, u sklopu festivala Okolo, Josipa i Alba Miočev predstavile su rad Vrtuljak (o čemu je Vizkultura pisala ovdje), koji mi je djelovao zanimljivo pa sam se uputio prema Svačićevom trgu gdje je rad bio postavljen. Približavajući se radu zamijetio sam kako se na spontani način stvara interakciju s prolaznicima. Djeca su ga okretala i penjala se po njemu, dok su roditelji razgovarali na klupi. Promatrajući taj prizor, činilo mi se da se u njemu jasno očituje nešto što prepoznajem i u Josipinom radu općenito: zaigranost koja ne isključuje promišljenost. Iza neposrednog, gotovo spontanog iskustva nazire se pažljivo istraživanje forme, kompozicije i odnosa rada s prostorom. Možda mi je upravo ta ravnoteža izazvala znatiželju: vizualni jezik koji ostavlja prostor igri i eksperimentu, a pritom zadržava dosljednost i koncept.

Josipa Tadić (1993.) je grafička dizajnerica i vizualna umjetnica iz Zagreba. Završila je Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U svom radu fokus stavlja na boje, oblike i kompoziciju. Samoinicirani radovi postepeno su se stopili s dizajnerskim projektima i postali dio njenog vizualnog izričaja. Inspiraciju pronalazi u procesu, slojevitosti i spontanosti. Njezin pristup karakterizira eksperimentiranje, analiza grešaka, istražujući time nove pristupe vizualnom izražavanju. Zadnje dvije godine zajedno s prijateljima organizira Štampić festival (o kojem smo pisali ovdje), dio je Smak Pressa, a od 2023. dijeli prostor i surađuje s multidisciplinarnim kolektivom M28. Godine 2026. počinje raditi kao asistentica na kabinetu za crtanje i plastično oblikovanje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

► Završila si industrijski dizajn na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, no danas se tvoja praksa velikim dijelom kreće između grafičkog dizajna i likovne umjetnosti. Kako je došlo do tog odmaka od industrijskog dizajna i kako je izgledao tvoj put kroz medije i prakse?

Josipa Tadić: Moj stil nije nikada bio strogo ograničen samo na industrijski dizajn. Na Studiju dizajna te granice također nisu bile strogo postavljene, tako da se moj istraživački i multidisciplinarni pristup razvijao i tijekom studiranja.

Nakon diplome, započinjem praksu u umjetničkom kolektivu Oaza. Tamo sam radila na raznim projektima koji su često spajali industrijski i grafički dizajn. Praksa u Oazi jako je utjecala na moje daljnje usmjerenje i projekte na kojima danas radim. S nekima Oazama i dalje surađujem, tako da bih rekla da mi je to jedna draga i kontinuirana podrška koja sad već traje šest-sedam godina.

Kao mlada osoba željna iskustva htjela sam isprobati razne oblike rada te sam se tako odlučila zaposliti u agenciji. U Infinumu sam radila godinu i pol kao UX/UI dizajnerica te sam za to vrijeme imala priliku raditi na velikim projektima u velikim timovima što mi je dalo novu razinu profesionalnog iskustva. Taj period mi je dao i nešto što nisam mogla ni predvidjeti, a to je slobodno vrijeme kada sam mogla raditi ono što želim, bez pritiska da li je to isplativo. Zbog te financijske neovisnosti dogodile su se neke suradnje koje pamtim kao prve projekte s fokusom na vizualni jezik koji me zanimao.

Iz agencije sam otišla tako da sam na stepenicama Medike srela tadašnju kolegicu, a danas prijateljicu Lanu Grahek, koja mi je rekla: Daj ajde, Josipa, kad ćeš više dati otkaz? Nakon toga, uz podršku ekipe iz M28, koja je sa mnom podijelila neke projekte, započela sam raditi samostalno.

S obzirom da sam se dosta shiftala između struka, od industrijskog, preko grafičkog i UX/UI dizajna, do umjetnosti, nikad svoj rad nisam uspjela doživjeti linearno i logično. Trenutno to skakanje vidim kao najpozitivniji dio svog procesa i iskustva.

► Plošnost, jednostavni i nepravilni oblici, jarke boje i različiti glitch elementi neke su od karakteristika koje se pojavljuju u tvojim radovima. Sjećaš li se trenutka kada si počela prepoznavati taj jezik kao “svoj”?

Josipa Tadić: Jedan projekt posebno pamtim. To je dizajn za grupnu izložbu Survival kit održanu 2021. godine. Kustosice Ana Bedenko, Jozefina Ćurković i Tea Kantoci, dale su mi potpunu slobodu i otvorene ruke u oblikovanju tog vizuala. Dizajn izložbe inspiriran kompletima za preživljavanje i njihovim malim i stisnutim pretincima. Osim oblika jarkih boja koji se prilagođavaju formatu, na isti princip tretirana je i tipografija. Još i danas mi je taj projekt ostao drag jer ga pamtim kao odmak od strogog i korak ka eksperimentalnijem.

Prije koju godinu, našla sam davno zaboravljenu pozivnicu iz osnovne škole za državnu smotru Lidrano. To je bila pozivnica, za koju je tada 2006. godine, bio odabran moj dizajn. Na likovnom odgoju smo dobili zadatak i priliku napraviti na zadanu temu svoj vizual. Moj dizajn bio je izrađen u tehnici kolaža i s puno boja, i zapravo bi se vrlo lako moglo povezati s ovime što radim danas.

► Što je sve utjecalo na formiranje tvog vizualnog jezika — umjetnici, dizajn, internet, popularna kultura, svakodnevno okruženje?

Josipa Tadić: Inspiraciju za radove vidim u svemu oko sebe, u okruženju, glazbi, filmovima, poeziji, metaforama, ali možda najviše u introspekciji. Osobna iskustva, doživljaji situacija i osjećaja dobivaju svoje oblike i boje. Od studijskih dana pratim slovensku scenu, rad kolektiva Riso Paradiso i Look Back and Laugh. Uvijek me zanimao spoj umjetnosti i dizajna, tiska i ilustracija, te mi je ta scena uvijek bila vrlo inspirativna, dok se na našoj sceni nije često mogao vidjeti taj spoj.

Osim svakodevnog okruženja, postoje umjetnici čiji mi je pristup već godinama zanimljiv i svaki put me jednako inspririraju. Španjolski arhitekt i umjetnik José Quintanar pristupa svojim radovima tako da analizira okolinu i svodi ga na njegov najosnovniji oblik. U svom radu orijentiran je na linije, plohe i boje. Trenutno sam u fazi istraživanja crteža i ilustracija koji se igraju s perspektivom i tehničkim crtežom, te mi je za to jako inspirativan Philippe Weisbecker, francuski ilustrator koji je u svom radu posvećen predmetima i njihovoj formi. Osim na crtež, veliki naglasak stavlja na papir i njegovu teksturu. Jako volim takvu predanost detaljima i jednostavnosti i sposobnosti da u malim stvarima vide potencijal.

► Kada započinješ novi rad, krećeš li češće od neke konkretne ideje ili vizualnog motiva ili te do konačnog rada dovede samo eksperimentiranje i proces?

Josipa Tadić: Kako kada, ali svakako se procesi za dizajn i samoinicirane radove razlikuju. Za dizajn uvijek imam otprilike isti proces. Upoznavanje s temom kroz istraživanje i prve skice, prilikom čega postepeno formiram svoj pogled na temu. Nakon toga krećem s prvim testiranjem, ponekad krećem od nule, a ponekad i s nekim postojećim fileovima koji mi služe za inspiraciju. Npr. imam folder koji se zove inspo za rad i tamo spremam fileove koje još nisam koristila, a koji su nastali spontano prilikom rada na drugim projektima.

Što se tiče samoiniciranih radova, taj dio je malo slobodniji. Redovito si bilježim razne trenutke inspiracije, od fotografija do citata iz filmova, i uglavnom to bude način na koji započnem rad. Volim otvoriti novi file u kojem raspisujem nešto o čemu tada razmišljam, to razrađujem i maštam kako bi se moglo razviti. Moram priznati da mi nije lako naći riječi za ove procese jer misli mi idu brže od pisanja, tako je nekako i u radu. Često u procesu razmišljam o kraju tog projekta i kako ga vidim, a onda se kroz rad trudim tome približiti.

► Oblici, linije i ostali elementi koji tvore kompozicije u tvojim radovima ponekad djeluju kao da su negdje između konkretnog predmeta i apstrakcije. Polaziš li u radu od nekog konkretnog motiva ili te češće zanima sam oblik, boja i odnos elemenata?

Josipa Tadić: Ponekad krećem od teme, ponekad od neke asocijacije, a ponekad kao da mi je cijelo razdoblje obuhvaćeno nekom emocijom i sve što radim proizlazi iz toga. Uvijek mi je malo bed napisati da su radovi refleksija nekih osobnih stanja i života, ali često stvarno jesu. Jedan od starijih radova nazvala sam Too emotional to be cool upravo jer sam prije stalno u sebi tražila nešto više cool. Na kraju bi uvijek završila u nekim melankoničnim i sjetnim temama, pa sam se onda počela sama sebi malo rugati.

► U tvojim se radovima često pojavljuju elementi glitcha, koliko ti je važna nesavršenost, odnosno pogreška i slučajnost, i što te privlači u tome da ono što je izvorno greška postane namjerni i prepoznatljiv dio rada?

Josipa Tadić: Veliki sam ljubitelj oduzimanja kontrole samoj sebi dok radim. Volim kada metoda rada odradi svoj dio, na koji sama nemam potpuni utjecaj. Koliko god cijenim perfekcionizam, često mi je cilj malo mu pobjeći.

Serija u kojoj je greška postala tema su radovi End of School, Start of Cool. Serija je proizašla iz slučajnosti i odluke da materijalu i metodi prepustim ulogu u stvaranju. Na staklo sam nanosila akril koji bih pustila da se potpuno osuši. Nakon toga sam ga špahtlom ili nekim drugim alatom strugala s površine i stvarala oblike koje sam donekle odredila unaprijed. Zbog načina na koji se boja lomi struganjem, linija koja nastaje bude nepravilna i pomalo nalikuje na piksele. Cijela ta serija radova proizašla je iz te metode, a metoda je inspirirana jednim kontejnerom u ulici u kojoj sam živjela i koji sam gledala svaki dan. Na kontejneru je bila ostrugana boja, i ispod zelene, provirila je žuta. Mjesecima sam tamo prolazila i uvijek tom obliku posvetila par sekundi pažnje, dok jedan dan nisam pokušala sama to rekonstruirati. Sam naziv End of School, Start of Cool igra se s time da puštam naučeno i prepuštam se intuitivnom i eksperimentiranju.

► Baviš se i umjetnošću i dizajnom, a ta se dva područja u tvojoj praksi dosta prirodno preklapaju. Kako ti osobno doživljavaš tu granicu, ako postoji uopće?

Josipa Tadić: Ta granica je i meni nejasna, ali volim se nalaziti na njoj. Mislim da upravo zbog njenog postojanja stalno istražujem nove načine vizualnog izražavanja. Mene je prvenstveno oblikovao dizajn i smatram se dizajnericom, dok u umjetnosti pronalazim slobodu. Često osjetim da me dizajnerski principi sputavaju u potpunom prepuštanju tako da sam konstantno u potrazi za vlastitim izrazom i načinima kako nadvladati ta ograničenja i eksperimentirati. Baš zbog te dinamike, najdraži su mi dizajnerski projekti gdje imam slobodu spojiti ta dva svijeta.

► U dizajnerskom radu često postoji konkretan naručitelj, funkcija i cilj, dok je umjetnički rad puno otvoreniji. Kako se prebacuješ između ta dva načina razmišljanja? Što ti je veći izazov: imati potpuno slobodne ruke ili raditi unutar zadanih ograničenja?

Josipa Tadić: Volim imati neka ograničenja, u dizajnu ih postavlja klijent, a u umjetnosti si ih ja postavim temom ili tehnikom. Neka ograničenja gledam kao usmjerenje, a ne kao nešto što me sputava. Volim imati slobodne ruke, ali volim imati i zadatak.

Mislim da ovo dodatno pojašnjava zašto volim ovu liniju, odnosno granicu, između dizajna i umjetnosti na kojoj se nalazim.

► Na ovogodišnjem festivalu Okolo predstavila si, zajedno s Albom Miočev, rad Vrtuljak . Možeš li nam opisati rad i kako je uopće došlo do njegove realizacije i suradnje?

Josipa Tadić: Otkad se Alba i ja znamo, sjedimo na jutarnjim kavama koje budu ispunjene razgovorima o radu, idejama, životu, odnosima i nekako smo se od starta uspjele jako dobro razumjeti iako nismo iste struke. Upravo tako je započeo i prvi neki razvoj “vrtuljka”. U početku smo stvorile jednostavnu vizualnu igru u kojoj smo na istom papiru spajale naša dva različita autorska pristupa. Zanimalo nas je kako svaka od nas doživljava istu temu i na koji je način prevodi u vizualni jezik. Naše se kave tako često pretvore u smišljanje zajedničkih radova iako zbog nedostatka vremena mnoge od tih ideja ostanu samo zapisane negdje kao natuknice. Vrtuljak je jedna od ideja koju smo uspjele ostvariti zahvaljujući Teni Bakšaj koja nas je pozvala da ove godine sudjelujemo na Okolo festivalu.

Pošto se Vrtuljak temelji na temi prijateljstva, tako se i u samoj instalaciji susreću se i naša dva različita vizualna pristupa. Albin proizlazi iz mekšeg, slikarskog jezika, dok su moji oblici oštriji, pomalo digitalni. Instalacija je zapravo ravna ploha kada se sve daske postave u istoj osi, ali njihovo otvaranje, tu plohu čine prostornom i stabilnom. Rotacijom središnjeg elementa otvara se prostor za novi kadar koji uz naše radove postaje dio kolaža. Okolinu tako doživljavamo kao svojevrsnog trećeg umjetnika, ona svojim površinama, oblicima i strukturama postaje još jedan sloj kompozicije.

► Vrtuljak nije prvi susret tvoje prakse s javnim prostorom. Prethodno si radila i murale, među kojima je jedan od novijih u Kleti. Što ti je zanimljivo u radu izvan galerijskog prostora i kako se tvoj pristup mijenja kada rad postaje dio svakodnevnog javnog okruženja?

Josipa Tadić: Prvo što mi pada napamet su dimenzije. Kada radiš u javnom prostoru odjednom A4 papir koji kolažiraš na stolu, postaje zid ili instalacija puno većih gabarita. Zanimljivo je što se desi u tom prijenosu s manjeg na veće, svaki rad, pa čak samo ploha neke boje, potpuno dobiva dojam.

Ove godine sam radila mural u sklopu projekta Susjedovanje na Knežiji (više ovdje) , gdje sam oslikavala zid unutar dječjeg vrtića, odnosno u njegovom dvorištu. To je prvi mural koji sam radila u takvom okruženju i moram priznati da sam baš sretna što sam imala priliku sudjelovati u jednom od vizuala koje će djeca svaki dan gledati. Ravnateljica vrtića mi je javila da su djeca jako pozitivno reagirala, da su zajedno promatrali mural i pričali o oblicima, bojama i asocijacijama koje imaju kada gledaju te apstraktne oblike.

Što se tiče murala u Kleti (link), to je drugi koji sam tamo imala priliku raditi (prvi je bio 2024.). Volim raditi murale u Kleti, posebno su mi dragi zbog konteksta gdje je i kako nastaju. Svake godine, svi zidovi (i pod) u Kleti se ponovno oslikavaju te tako zajedno stvaramo prostor za novu godinu i nove izložbe.

► Aktivna si i u kolektivu Smak Press, zajednici okupljenoj oko entuzijazma prema različitim vrstama tiska. Kako je iskustvo zajednice zajedničkog rada i promišljanja utjecalo na tvoj vlastiti rad?

Josipa Tadić: Ekipa koja čini Smak press su moji dugogodišnji prijatelji, neki čak i iz doba srednje škole. U tim godinama poznavanja, svatko je imao svoje interese i smjer u kojem se razvijao. Za to vrijeme svi smo se i dalje povremeno družili dok se u nekom trenutku stvari koje radimo nisu počele prirodno spajati i dijeliti. Jako me veseli da mogu biti dio takvog kolektiva i da se zajedno razvijamo i surađujemo, smišljamo nove projekte i radimo na novim idejama. Smak press je svim svojim prijateljima, a i šire od toga, približio tisak i umjetnost na novi način, pa tako i meni. Biti tamo i eksperimentirati u tisku, velika je privilegija i jako sam na tome zahvalna.

► Kako funkcionira kreativni proces unutar kolektiva? Je li zajednički rad nešto što ti donosi nove ideje koje možda ne bi došle do izražaja u individualnoj praksi?

Josipa Tadić: Za kolektivni rad najbitnije da se svi puno družimo, provodimo vrijeme u tiskari i kroz razgovore i priče, ideje se vrlo spotnano i lako razvijaju. Nemamo nekakvu jasnu strukturu kreativnog procesa, vrijeme koje provedemo zajedno većinom rezultira nekom idejom. Velika je prednost imati krug ljudi s kojima možete pričati i dijeliti iste interese. Individualni i kolektivni rad teško mogu usporediti, ali oba su mi jednako bitna.

► Budući da se baviš i dizajnom i umjetnošću, trebaš li za te dvije prakse različite vrste prostora ili ih uspijevaš objediniti u jednom s obzirom da je prostor jedan od najvećih luksuza današnjice?

Josipa Tadić: Dizajn najčešće radim u prostoru koji dijelim s kolektivom M28, dok sve ostalo većinom radim doma. Za dizajn mi paše da sam ljudima, da razgovaramo, dijelimo procese i slično, dok se za umjetničke radove volim zatvoriti u svoj privatni prostor i provoditi puno vremena okružena materijalima i neredom. Trenutno još uvijek dizajn zauzima najveći dio mog vremena, ali voljela bi jednom iskusiti kako je imati svoj atelje i boraviti u njemu koliko trenutno boravim u uredu. 

► Postoji li nešto što trenutno istražuješ ili razvijaš, a što ćeš uskoro predstaviti i čemu se posebno veseliš?

Josipa Tadić: Od ove jeseni sam počela raditi kao asistentica na kabinetu za crtanje i plastično oblikovanje na Arhitektonskom fakultetu, te je to svakako jedan novi izazov koji mi je trenutno fokus. Kroz zadnjih par godina imala sam priliku voditi radionice i predavanja, ali ovo je jedna nova razina i puno odgovornija uloga. Veselim imati priliku podržati njihove interese i zajedno s njima učiti.

Također, trenutno radim na knjizi sa Smak pressom koja će na neki način obuhvatiti analizu glitcheva koje već godinama skupljam. Sve je krenulo kada sam imala sve više posla i počela provoditi puno vremena za laptopom, a manje za papirom. Redovito zabilježim neki clash naredbi koji prouzrokuje meni jako dragi i inspirirajući kaos koji postane početak od kojeg krećem istraživati dalje. Tako je i nastala ideja za ovu knjigu. Već duže vrijeme sam imala želju više se posvetiti svemu što sam prikupila i bolje ih proučiti. Veselim se procesu, a knjigu ćemo nadam se završiti do sljedećeg Štampića!

 

Razgovarao: Marko Drmać / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku

Portreti i fotografije iz studija: Inia Herenčić @iniaherencic

 

Zahvaljujemo Josipi Tadić na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.

Josipin rad pratite na instagram.com/sooups/