Filmovi Judite Gamulin su, rekao bih, zainteresirani, koncentrirani, a ona kao redateljica – minuciozno prilazi svojim likovima. Zbog toga je, pretpostavimo, i mogla biti nominirana za studentskog Oscara. Filmovi joj nisu hiperestetizirani, glumci ne govore ogavni lažni standard. To je već sasvim previše za dobar početak, nadamo se, velike karijere. Razgovarali smo o njezinu radu, planovima, ali i o, nećete vjerovati – obitelji. Zanimljivi roditelji – umjetnici (Perković – Gamulin) koji su iz geste podrške gay zajednici razvrgnuli svoj brak-nakon onog homofobnog referenduma. Nisam ih mogao preskočiti. A sad službena biografija naše sugovornice: Judita Gamulin (1992.) apsolventica je Filmske i televizijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je završila BA studij Montaže. Posljednjih 6 godina radi u filmskoj i reklamnoj produkciji kao redateljica, scenaristica, asistentica režije i montažerka. Do danas je snimila kratke filmove Daddy Issues (2014.), Minus 4 (2015.), Cvijeće (2015.) i Marica (2017.).
*Judita Gamulin / foto: Matej Jurčević
► Judita, prvo da razotkrijemo još jednom na sav glas glumicu Mirelu Brekalo Popović – iznimna je glumica koju si angažirala u svoja dva projekta. Reci nam nešto o toj suradnji?
Judita Gamulin: Mirela uvijek nosi nešto autentično, sirovo i iskreno, a s druge strane gledateljima ostavlja prostor za samostalno upisivanje emocija. Njezino je lice, čak i kada djeluje ispražnjeno, duboko nabijeno emotivnim sadržajem kojim manipulira s velikom vještinom. Osim toga, bez obzira na to što je puno iskusnija od mene, draga je i otvorena osoba pa imam osjećaj da joj mogu reći što god mi padne na pamet, što je praktično, jer je proces dovoljno težak i bez hodanja po jajima.
*Plakat za film “Marica” / dizajn: Paula Šobat
► Četiri su kratka filma iza tebe. Iako si za Cvijeće bila nominirana za studentskog Oscara, ja bih te pak radije nominirao za Maricu. Taj film djeluje kao anamneza nesreće jugoslavenske žene u novom, neoliberalnom scenariju. Ona se ne zna, ili zna, nositi s talozima svoje depresije. Kao žena u obitelji koja jedina radi, kao čistačica mladog histeričnog yuppi para, kao iznevjerena prijateljica… Koji su bili izazovi stvaranja ovog filma?
Judita Gamulin: Marica je tipizirani lik, s tipiziranim imenom, izgledom i profesijom, jer me nije zanimao njen osobni problem, nego sociološki fenomen u kojem se i muškarci i žene nerijetko pokušavaju ugurati u malu kutiju obiteljskih konvencija, kutiju u koju često ne stanu, a onda još silom pokušavaju tamo i ostati. S druge strane, bilo mi je zanimljivo kako je nekim Maricama sloboda užasavajuća i prazna, gora od neslobode. Iskreno, s najvećim izazovom sam se suočila u montaži, koju smo započeli godinu dana nakon snimanja, kada sam dobila osjećaj da je film zapeo u procijepu između koncepta i priče, da sam prerasla vlastiti materijal i Maričin problem. Srećom imam montažera Tomislava Stojanovića i direktora fotografije Tomislava Sutlara koji su trpili moja pretjerivanja i tjerali me da stvar privedem kraju. Osim toga, proces je bio divan, film je bio napisan za lokacije na kojima je sniman, svaki kadar smo isplanirali u milimetar, Luka Gamulin je napravio hrabar dizajn zvuka, dani koje smo proveli radeći na njemu i glazbi su luda privilegija i samo na takve dane točno znam zašto se ovime bavim. Mislim da su na ovom projektu svi redom sami sebe nadmašili i to me jako veseli.
*Kadrovi iz film “Marica” / direktor fotografije: Tomislav Sutlar
► Cvijeće je pak nominirano za studentskog Oscara, i dala si zanimljivu dvostruku perspektivu, gdje je opet briljantna Brekalo Popović. Radi se o obiteljima, njihovim disfunkcijama koje su permanentne i perzistentne čak i za posjeta bolnici, čak i kada im je član na samrti… odnosno nije. Zašto nas uvijek više zanimaju obiteljske disfunkcionalnosti nego li funkcionalnosti, kao mlade autore? Čime si se informirala kada si radila ovaj film?
Judita Gamulin: Možda je to zato što ne znam niti jednu obitelj koja je funkcionalna i ta će me činjenica zauvijek nasmijavati i inspirirati. Iz moje je perspektive nesretna obitelj rudimentarna navika. Rijetke su sretne, a kad su nesretne onda su i toksične. To što ljudi ostaju u takvim institucijama čista je autodestrukcija. Kad zamišljam što će naši nasljednici o nama misliti 2080. godine, imam osjećaj da će se prvo rugati ekološkoj krizi koju smo izazvali, a odmah zatim nesretnim obiteljima i raznoraznim Maricama. Možda zvučim kao najgori nihilist, ali i sama doprinosim tom kontekstu, još uvijek jedem meso i imam neodoljivu potrebu osnovati vlastitu obitelj, radi se samo o tome da mi je situacija u kojoj se nalazimo ponekad urnebesno smiješna.
*Film “Cvijeće”
Dok sam pisala scenarij za Cvijeće, djed mi je bio u bolnici s rakom prostate. Odlazila bih mu u posjete i neprestano prisluškivala razgovore obitelji koja je bila u posjeti drugom pacijentu u njegovoj sobi. Bila mi je zanimljiva ta sebičnost, taj manjak empatije koji sam osjetila kako kod njih tako i kod sebe, to što se ni sama ne mogu odlijepiti od poslovnih obaveza i koncentrirati na djeda kojem je loše, to što ni ja ni svi ostali nismo u stanju proizvesti rečenicu utjehe kojom ne tješimo sebe, što se svi ponašamo kao da je dovoljno donijeti vražje cvijeće da bi otišli dalje svojim putem.
*Poster za film “Cvijeće”
► Osjećam. je film na koji si pak najponosnija? Radila si ga kao dio projekta podrške mladima odnosno podrške mentalnom zdravlju mladih ljudi?
Judita Gamulin: Osjećam. je video koji sam razvila s ustaljenom filmskom ekipom kao članica udruge BoliMe, nezavisne umjetničke inicijative za podršku mentalnom zdravlju mladih, a koju činimo profesorica Marina Vitković, glumac Adrian Pezdirc, dizajnerica Draga Komparak i ja. Mentalnim zdravljem bavimo se rekreativno, ali s vrlo zdravim i snažnim motivacijama i trenutno nam je u fokusu krijumčarenje ove nezahvalne teme u javni prostor, jer je destigmatizacija mentalnog zdravlja i emocionalno opismenjavanje našoj zemlji apsolutno nužno. “Najponosnija” je teška riječ, radi se o tome da je anksioznost moja glavna kreativna pokretačka snaga, tako da mi je takvo djelovanje potpuno prirodno i vrlo drago.
*Film “Osjećam.”
► Muzika igra važnu ulogu u tvojim filmovima, a ako nije pretjerano reći, do sada je stalni suradnik bio Vid Adam Hribar čiju muziku i sam pratim. Nerijetko dobro podebljava atmosferu, ali je zna činiti i patetičnom. Je li to uvijek namjera? Ili te skladatelj ne sluša?
Judita Gamulin: Bojim se da nije njegova glazba patetična, nego ja nikako da postignem film koji će biti dovoljno jak da joj bude ravan!
► Kako ti inače izgledaju pripreme za snimanje filmova? Uz vječno žicanje velikih imena koje svi morate proći, jer budžeti su mali i/ili nikakvi…
Judita Gamulin: Nekako ispada da je cijela ekipa estetski prilično osjetljiva, tako da se velik dio priprema bavimo time kako će film izgledati, traženjem lokacija i žicanjem skupe opreme. Hrvati često misle da žive u zemlji onih ljudi koje vide na Dnevniku, a ja živim u zemlji ljudi u kojoj, ako su ti namjere zdrave, možeš ući u gotovo svaku kuću i užicati što god ti padne na pamet. Ljudi naprosto vole pomoći, biti dio nečega, bio to studentski film ili udruga za osnaživanje braka i obitelji. Čini mi se da nam je ta sklonost pomaganju suvenir iz nekog prošlog vremena. Kada sve užicaš slijedi anksioznih tjedan dana u kojima samo čekaš da se cijela stvar uruši. Ne možeš baš previše gnjaviti glumce koje ne plaćaš, tako da proba uvijek bude premalo, a onda dođe snimanje, koje je zapravo pjesma havaja, jer kako se kaže – film se snima u pripremama. Jedva čekam raditi film s ljudima koji su za svoj rad honorirani, dosta mi je ovog osjećaja kao da određujem čega ćemo se igrati zato što mi je rođendan.
*Judita Gamulin / foto: Matej Jurčević
► Kako to da si se iz montaže odlučila prebaciti na režiju? I kako to sve može izgledati dok studiraš na Akademiji gdje oba roditelja predaju? Je li te živciraju?(smijeh) I postoji li neka vrst sumnjičavosti prema tebi kao autorici, obzirom da si kćer dvaju redatelja? Od kolega, od javnosti?
Judita Gamulin: Rano sam shvatila da previše volim raditi s ljudima da bih sjedila sama u montaži. Nije da me priroda baš blagoslovila socijalnim vještinama, pa kad kažem rad s ljudima više mislim na udruživanje kreativnih razmišljanja. Imam taj snažni nagon za skretanjem tuđih pozornosti na detalje koji me zanimaju, a u ničemu nisam dovoljno dobra da bih mogla sama nešto proizvesti (smijeh). Ovako imam dozvolu i vrijeme da istražujem sve što me zanima, od arhitekture do psihologije, ne znam može li život biti mnogo bolji od toga.
Lijepo je imati roditelje koji razumiju što radim, ali osim toga, uopće nemam osjećaj da se bavimo istim poslom. Ljudima je sve to silno sumnjivo, ali da nije to, našli bi neki drugi razlog za skepsu. Sad kad razmišljam čini mi se da me u početku to opterećivalo i da sam kasno djetinjstvo provela radeći kao konj da bih im dokazala da nisu u pravu.
► Kako se nosiš s time?
Judita Gamulin: Više ne razmišljam o tome.
*Kadrovi iz filma “Boli me” / direktor fotografije: Tomislav Sutlar
► Kako vidiš ulogu kratkog filma u našoj regiji, odnosno Hrvatskoj? Imaš li osjećaj da ima publiku van redovitih podržavatelja, kolega?
Judita Gamulin: Kada već nemamo dovoljno novaca za veći broj dugometražnih filmova na kojima bismo vježbali, kratki filmovi su nam nužni za vježbu i jedini su način da mladi autori dođu do prostora za vlastiti razvoj i prezentaciju. Teško je napraviti dobar film kad redatelji kod nas imaju u prosjeku dva do tri pokušaja u životu. Osnove teorije filma mogu se usvojiti u 3 tjedna, ali za praksu je potreban životni vijek – zapravo imamo nevjerojatne rezultate s obzirom na broj filmova koji godišnje proizvedemo. A mnogi vide problem čak i tom premalom budžetu. Kratki film kod nas ima jednaku percepciju u javnosti kao i dugometražni – postoji navika pljuvanja po hrvatskom filmu, najčešće od ljudi koji domaći film ne gledaju i protiv nje se teško boriti. Mislim da je ona posljedica šireg konteksta – poremećenog vrijednosnog sustava, nedostatka kriterija, neinformiranosti i niza drugih bolesti društva. Simptomatično je da hrvatski film najžešće preziru ljudi posebno zabrinuti za hrvatski identitet. Od njih bih očekivala da ga smatraju najplemenitijim oblikom patriotizma i razumiju da ulaganjem u filmove ulažemo u izgradnju identiteta koji onda više ne bismo morali izmišljati kao do sada. Kratki filmovi imaju vječni problem distribucije, možete ih vidjeti samo na festivalima i, iako mi se čini da tamo ima sve više i više publike, nadam se da će uskoro svi hrvatski filmovi, kad završe regularnu distribuciju, moći umjesto u raj za filmove, otići na neku dobru VOD platformu.
► Pripremaš li dugometražni film? Što će problematizirati? Možemo li očekivati “tematski” nastavak? Obiteljske traume, usamljenost, nedostatnost? Pogađam li prave ključne riječi?
Judita Gamulin: Naravno. Sve to na primjeru četiri obitelji. Ali ovaj put s nečim što bi ti nazvao obiteljskim funkcionalnostima, a ja vjerojatno – rijetkom ljubavlju. Svim se silama pokušavam natjerati da radim veselije filmove, drži mi fige da i uspijem.
*Judita Gamulin / foto: Matej Jurčević
Razgovarao: Srđan Sandić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Juditi Gamulin na ustupljenim vizualnim materijalima.
Više o Juditinim radovima potražite na:
https://vimeo.com/judita
https://juditagamulin.com
https://www.instagram.com/
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
