Lana Stojićević mlada je šibenska multimedijalna umjetnica, koja je kroz brojne samostalne izložbe hrvatskoj publici predstavila svoje umjetničko-istraživačke radove Sunny Side (2018.), Na/do/gradnja (2017.), Strukture prikrivanja (2017.), Parcela (2016.), Projekt Villa Roza (2016.), Crno brdo (2015.) i Dvoboj (2012.). Za svoj je umjetnički rad primila mnoge nagrade, između ostalih, Metro Imaging/New East Photo Prize/Mentorship Award; godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najboljeg mladog umjetnika/cu 2015. godine; Rektorovu i Dekanovu nagradu te Erste Grand Prix na izložbi Erste fragmenti. Bila je finalistica Nagrade Radoslav Putar 2015. godine. U svojem posljednjem radu Fasada (2018.) Lana se bavi fenomenom suvremene dalmatinske arhitekture, problematizirajući aktivni odnos arhitektura-društvo-urbanizam, u potrazi za odgovorom na pitanje kako arhitektura reflektira društvo i društvene potrebe. Razgovarale smo povodom njezine istoimene izložbe, otvorene prošlog tjedna u Galeriji VN.
*Lana Stojićević / foto: Goran Radošević
► Kad si detektirala problem kojim se želiš baviti, a to je deregulirana masovna apartmanizacija u suvremenoj Dalmaciji, koja prema autorici predgovora Silvi Kalčić, reflektira „izmaštani stil života“, kako si dalje promišljala koncept rada, odnosno došla do spone s arhitektima odjevenima u kostime nalik na njujorške nebodere koje su projektirali?
Lana Stojićević: Kako mi je arhitektura česta tema radova, tijekom ranijih istraživanja naišla sam na inspirativnu fotografiju koja je bila okidač ideje za Fasadu. Spomenuta fotografija kostimiranih arhitekata iz 1931. dugo mi je stajala po strani. Kad sam krenula istraživati kontekst tih istovremeno bizarnih i genijalnih kostima, saznala sam da se radi o autorima prikazanih građevina (Chryslerov neboder, Waldorf-Astoria i slično), što je važan podatak koji upućuje na zanimljiv moment poistovjećivanja autorâ – Stewarta Walkera, Leonarda Schultzea, Elyja Jacquesa Kahna, Williama Van Alena, Ralpha Walkera, D. E. Warda i Josepha H. Freelandera – s njihovim radovima. Osim tog zanimljivog aspekta, treba spomenuti da su se arhitekti na Beaux-Arts balu prethodnih godina tematski bavili romantiziranjem prošlosti. Kako su se 1931. odlučili baviti suvremenom arhitekturom i paralelno promišljati arhitekturu budućnosti, pronašla sam zanimljivu poveznicu, tj. prostor za promišljanje teme kojom se bavim u Fasadi. Oponašajući njihove kostime, izradila sam kuću-haljinu koristeći elemente specifične za suvremenu arhitekturu Dalmacije. Dok njujorški primjer prikazuje arhitekturu koja je ušla u kanon, u Dalmaciji se uglavnom radi o amaterskoj gradnji koju često izvode sami vlasnici. Prvenstveno me zanima divlja gradnja i to ona živopisno oblikovana. Ipak, treba naglasiti da nije svaka bespravno sagrađena kuća roza, niti je svaka roza kuća bespravna, niti je svaku izgradio vlasnik. Zato mi je problematično kako uopće postaviti zajednički nazivnik toj vrsti arhitekture na koju se referiram. Isto tako, možemo govoriti o različitim kombinacijama: nekad su to samo apartmani, ponekad su domovi, u trećem slučaju domovi koji se sezonski pretvaraju u apartmane. Međutim, shvatila sam da postoji puno poveznica s njujorškim slučajem. Primjerice, arhitekti s fotografije nosili su haljine koje su se stupnjevito sužavale prema vrhu, referirajući se na zakon o zoniranju iz 1916. godine. Kao posljedica tog zakona, neboderi su se gradili „tortasto“, kako bi se omogućilo da što više zraka i svjetlosti dođe do ulice. Dakle, zakonska regulativa je utjecala na izgled arhitekture koju karakterizira širina parcele različita od ostatka građevine. Kod nas je došlo do suprotne situacije – bezakonje je dovelo do toga da nam je krajolik potpuno nekontrolirano izgrađen, a zatim je došlo do naknadne (prisilne) legalizacije. Zanimljiv mi je i odnos regulative i stila izgradnje, jer je pitanje do koje razine je moguće regulirati i kontrolirati estetiku izgradnje. Sve su to problematične točke kojima se bavim iz pozicije laika, tj. osobe koja je okružena takvim prostorima. Arhitektura je široka tema koja bi se trebala ticati svakoga, jer je svi konzumiramo, i koja na koncu ocrtava odnos prema zajedničkom prostoru. Koncentrirala sam se na fasade, budući da su one element u kojem privatno kreira javno.
*Arhitekti odjeveni u građevine koje su projektirali, Beaux-Arts Ball, 1931. / izvor: Vanalen.org
► Silva Kalčić piše: „produkcija grada na stanovit način odražava karakteristike društvenog konteksta u njegovim ekonomskim, političkim i socijalnim karakteristikama“. Značajke te nove mediteranske arhitekture su stvaranje vlastitog društvenog mita, pokušaj društvenog uspona i obiteljske resemantizacije te kič kao (nus)produkt želje za reprezentacijom ukusa građanina-kralja „ujedno gospodara i sluge svoga dvorca“. Možemo li Fasadu čitati kao metaforu ilegalno i neplanski izgrađene europske periferije koja se pokušava afirmirati imitirajući luksuz?
Lana Stojićević: Mislim da je problematično govoriti o ovim temama na način da se previše ističe riječ kič, jer ne želim da to se tumači kao poruga osobe koja se obraća s pozicije profinjenog ukusa. Ovo je tema spram koje je problematično zauzimanje jednoznačnog stava jer se radi o kompleksnim situacijama, svojevrsnom nusproduktu raspada prethodnog sistema. Ali svakako treba istraživati okolnosti, razloge i posljedice takve gradnje jer se radi o bitnoj, brojčano nadmoćnoj prostornoj činjenici. Kič se kao princip može prepoznati u težnji da kuća bude ono što nije, u romantiziranim težnjama u izgradnji ili u imitaciji skupljih inačica. Izgradnja kuća nikad nije jeftina, pa nisu ni ove novogradnje. Ovom se temom ne bavi mnogo stručnjaka, arhitekata, povjesničara umjetnosti i drugih teoretičara. Kako ona spada u područje „narodne“, a ne stručne gradnje, nema dovoljno teorijskih razrada razvoja ovakvog tipa arhitekture i njezinih stilskih kombinacija, koje nisu specifične samo za Dalmaciju, već za cijelo ovo podneblje. Zanimljive su i neotradicionalne varijante s kamenim oblogama koje se kombiniraju s kričavim bojama. Kroz ovu temu možemo govoriti i o paradoksu apartmanizacije. U Dalmaciji se lokalno stanovništvo, uslijed raznih problema i nemogućnosti pronalaska posla, jednostavno zaletilo u turizam, bez da se previše razmišljalo o dugoročnoj održivosti i njegovim posljedicama. Tako je, riječima Helene Kušenić iz predgovora izložbe Parcela, „vlastelin postao sluga”. Ambiciozno su izgrađene gigantske nekretnine u koje se pokušao ugurati velik broj apartmana, međutim, one godinama ostaju nedovršene i van funkcije. Bilo bi zanimljivo istražiti o kojem se točno broju radi kada su u pitanju nedovršene fasade. Tu je neizbježan taj tragičan moment propadanja i neuspjeha, nerealiziranih želja.
*Lana Stojićević, Fasada, 2018.
► Kad govorimo o specifičnim fenomenima dalmatinske arhitekture, u ranijim si se radovima, Projekt Villa Roza (2016.), Parcela (2016.) i Na/do/gradnja (2017.), bavila ovom problematikom iz drugačijeg rakursa. Koji su bili ključni momenti u tim radovima? Jesu li to dijelovi jedne veće cjeline, odnosno na koji način ih danas promatraš?
Lana Stojićević: Tematika je slična, ali te radove ne smatram serijom. Svaki se rad na drugačiji način referira na ovu sveobuhvatnu temu – od Projekta Villa Roza i kuće torte, u kojem se bavim divljom gradnjom i njezinim ruševinama, preko Parcele koja prikazuje odnos nekoliko različitih kuća i otvara pitanje urbanističkog (ne)planiranja, do Na/do/gradnje kojom istražujem razne snalažljive principe „izmišljanja prostora“. Težila sam ka tome da radovi budu apsurdni i karikirani. Voljela bih da su i duhoviti, nadam se da sam u tome barem djelomično uspjela. Fasada je u tom smislu najveća karikatura.
U Projektu Villa Roza ključna mi je bila poveznica suvremenih svadbenih običaja, konkretno svadbene torte i dalmatinske arhitekture, jer postoji mnogo sličnosti na estetskoj razini. Izvjesna sentimentalnost koja je upisana u te običaje, u arhitekturi se ocrtava kroz romantizirani stil izgradnje. Stihijska arhitektura često je oblikovana tortasto, pa je prilikom njezina rušenja ostvarena zanimljiva poveznica s teorijama o pitoresknim ruševinama koje su se pojavile u doba romantizma. Tada se radilo o ruševinama dalekih civilizacija, dok je u Dalmaciji situacija takva da se radi o ruševinama novoizgrađene arhitekture, što je na neki način paradoks. To sam usporedila s Teorijom vrijednosti ruševina (njem. Ruinenwerttheorie) Hitlerovog glavnog arhitekta Alberta Speera, kojom se nalaže da novopodignuta arhitektura mora svjedočiti o veličanstvenosti režima u kojem je podignuta i da je valja zamišljati kao potencijalnu pitoresknu ruševinu. Naišla sam i na teoriju po kojoj suvremeni građevinski materijali više nisu pogodni za pitoreskno propadanje. Usprkos toj teoriji, čini mi se da ovakva gradnja korištenjem pastelnih boja i pseudopovijesnih ukrasa podsvjesno pokušava sačuvati potencijal da postane pitoreskna ruševina, približavajući se Speerovoj ideji. Unatoč velikom broju bespravne gradnje, nakon procesa legalizacije takve ruševine postaju prošlost.
U drugom radu, Parcela, makete su namjerno pretjerano izdužene. Bilo mi je zanimljivo promatrati megalomansku gradnju koja se na jednoj ograničenoj parceli pokušava rastegnuti u širinu i visinu, po horror vacui principu ispuniti svaki dostupni, ali i nedostupni (tuđi ili javni) kvadrat. Zato elementi poput balkona ulaze u visinski prostor druge kuće, koja se paralelno sužava na tom mjestu, ali istom mjerom uzvraća prema idućoj parceli. Rad kroz zaigranost pokazuje bitku za prostor, i na koncu, krađu tuđih prostora, što nije neuobičajena pojava kod nas.
Na/do/gradnja je naziv izložbe koja se sastojala od više radova, primjerice, od doslovne nadogradnje rada Parcela, pa sam tako iznad postojećih maketa iz(g)radila novu građevinu nalik mostu koja povezuje dvije udaljene parcele. Napravila sam i maketu nadograđenog Vitićevog bungalova u Biogradu kao studiju slučaja preuređenog Motela Sljeme u kojem sam pronašla bizaran spoj modernističke arhitekture i novog lokalnog narodnog izraza.
*Lana Stojićević, Projekt Villa Roza, 2016.
*Lana Stojićević, Parcela, 2016. / foto: Goran Radošević; Lana Stojićević, Studija slučaja: Motel Sljeme u Biogradu, 2017.
*Lana Stojićević, Na/do/gradnja, 2017. / foto: Josip Ostojić
► Fasada ili pročelje arhitektonski je element koji istovremeno pripada privatnom i javnom prostoru, odnosno razgraničuje te dvije sfere. U ovom slučaju fasada je „ekran za projekciju slika iz konstruirane memorije, idličnih ambijenata prošlih, idealiziranih i iskustveno nepoznatih vremena nacionalnih kraljeva“, piše Kalčić. Na formalnoj razini ta pročelja karakteriziraju PVC stolarija, pretjerani arhitektonski ukrasi, slastičarske pastelne boje i multiplicirane jedinice. Postav izložbe u Galeriji VN gradiš suprotno od spomenute „retorike estetskog nasilja“ tako što radove zaštićuješ postavljanjem dodatnih zidova koji tvore dvostruku opnu u vizualno pročišćenom prostoru galerije. Kako si promišljala postav?
Lana Stojićević: Neke se situacije jednostavno izrode iz raspoloživih uvjeta. Krenula sam promišljati kako smanjiti galerijski prostor da radovi bolje funkcioniraju. Galerija je specifična zbog staklene stijene, pa sam odlučila postaviti radove na dostupne galerijske paravane, okrenuvši ih prema unutra. Tako sam napravila galeriju unutar galerije, u koju treba ući kako bi se radovi pogledali. Na kraju je postignut efekt koji si opisala. Kostim nisam željela izložiti na lutki jer se radi o dodatnom elementu koji mi u ovom slučaju nije odgovarao. Haljinu sam objesila na zid i izložila plošno, upravo suprotno njenom ponašanju kada je osoba odjene. S druge strane, kostim iz rada Sunny Side nisam nikad izlagala, jer je ondje bio naglasak na objektu i inscenacijama, a kostim je činio samo dio scenografije.
*Postav izložbe Fasada u Galeriji VN, 2018. / foto: Juraj Vuglač
*Lana Stojićević, Sunny Side, 2018.
► Akademska si slikarica, no karakteristika tvojih radova je trans-medijalnost, točnije spoj tvog kostimiranog performansa koji se odvija na site-specific lokalitetu koji problematiziraš i kontekstualiziraš kroz inscenirane fotografije. Na koji način promišljaš formu svog rada i vidiš li subverzivni potencijal u slikarstvu u kontekstu rodne (i druge) problematike, ako znamo da se radi o tradicionalnom mediju koji i dalje predstavlja tzv. visoku umjetnost?
Lana Stojićević: Slikarstvo sam studirala jer je bilo najbliže mojim interesima koji podrazumijevaju slobodnu umjetničku djelatnost, kojoj svrha nije produciranje radova za klijente. Na završnim smo godinama studija mogli birati različite medije i tada sam intuitivno krenula s tekstilom i vezom, odnosno problematiziranjem zastarjelih goblena stavljajući ih u suvremeni kontekst. Za moje kreativne potrebe i stvari koje sam htjela izreći, slikarstvo je dosad bilo ograničavajuće. Oduvijek me zanimala rodna problematika, koju sam tematizirala i u diplomskom radu Dvoboj, uz prateći pisani dio rada pod nazivom Tradicija „ženskog“ tekstilnog rukotvorstva u kontekstu suvremene umjetnosti. Proučavala sam rodni kontekst veza kao „primjerenog“ medija za ženu tijekom povijesti umjetnosti.
Što se tiče odabira medija – u mojoj umjetničkoj praksi tema određuje medij, koji zatim pokušavam povezati s određenim narativima koji se stvaraju oko djela. U posljednje vrijeme često koristim fotografiju jer reprezentira stvarnost u koju je moguće intervenirati i pritom konstruirati vlastite začudne narative, kako sam primjerice radila u Sunny Side i Crnom brdu. To podrazumijeva da u pripremi izrađujem rekvizite, kostime ili makete za fotografiranje. Sviđa mi se mogućnost paralelnog baratanja s nekoliko medija, iako je finalni produkt izveden u obliku inscenirane fotografije. Nije mi uvijek podjednako bitno da se ja nalazim na fotografijama, koje se onda mogu shvatiti i kao fotografski dokumentirani performansi, nekad je to rezultat određenih financijskih i izvedbenih ograničenja. Ipak, u Fasadi mi je bilo važno da sam upravo ja na fotografijama, zbog spomenute reference i odnosa koji autor/umjetnik uspostavlja sa svojim djelom.
U kontekstu rodne problematike zanimao me nesklad u stereotipu, jer dolazi do sljedeće situacije: privatna kuća koju stereotipno financira i gradi muškarac i koja se može percipirati kao simbol mačizma dekorirana je na način koji reprezentira stereotip ženskog ukrašavanja. Tu je došlo do zanimljivog prevrata jer je naglašeno ukrašena fasada, vanjština kuće koja privatni svijet prezentira javnosti, dok je inače unutrašnjost doma stereotipno shvaćena kao ženska sfera. To je zanimljivo i na semantičkoj razini, jer je fasada izraz koji se kolokvijalno povezuje s odviše našminkanim ženskim licem ili označava nešto što prezentira ili prikriva/skriva. Fasada tematizira odijevanje, uređivanje i dekoriranje kao ženama nametnute rituale.
*Lana Stojićević, Dvoboj, 2012., ručni vez na platnu
► Iako neki tvoji radovi na prvi pogled mogu izgledati kao kostimirane travestije i bilješke performansa u često distopičnim krajolicima – u artificijelnom postindustrijskom krajoliku u selu Donje Biljane u Ravnim Kotarima (Crno brdo, 2015.) ili u jugoslavenskom hotelu Zora u Primoštenu (Sunny Side, 2018.), tvoja je pozicija izuzetno promišljena, teorijski upregnuta i politična, a problematici pristupaš na puno razina. Na koji način razvijaš metodologiju svojih radova?
Lana Stojićević: Ne želim raditi radove koje će razumjeti samo struka. Isto tako, ne mislim kako se umjetnički integritet mora žrtvovati da bi radovi bili zanimljivi ljudima koji nemaju umjetničku naobrazbu. Bitna mi je i forma i sadržaj, stoga ne vidim potrebu odricanja jednog nauštrb drugog. Smatram da bi rad trebao biti zanimljiv već na razini vizualne impresije, koja bi onda trebala potaknuti promatrača na daljnje istraživanje. Pretpostavljam da bi promatrača trebao zainteresirati prizor koji ga zbunjuje, ne otkriva sve i dozvoljava mogućnost višestruke interpretacije, usprkos tome što se rad bavi nekim konkretnim slučajem iz opipljive stvarnosti. Primjerice, ako govorimo o industrijskom otpadu u Crnom brdu, on promatrače često asocira na Mjesec ili neko drugo nebesko tijelo. Iako su fotografije na neki način najvidljiviji dio izložbe, izuzetno mi je dragocjen audio intervju s mještaninom sela Donje Biljane. Zanimljiv gospodin Živko govori o srpskim povratnicima koji su se tek prije desetak godina počeli vraćati i obnavljati svoje kuće. Ravni Kotari bili su iznimno plodan kraj koji se, uslijed Domovinskog rata i propadanja poljoprivrede, transformirao u zapušteni krajolik u kojem se, kao dodatni problem, pojavilo zastrašujuće brdo formirano od industrijskog otpada šibenske tvornice TEF. Otpad se nalazi svega nekoliko metara od naseljenih kuća. U usporedbi s današnjom situacijom, važan je moment Živkovog prisjećanja idiličnog odrastanja u Biljanima. Zbog toga mi je bilo bitno ispreplitanje audio zapisa s fotografijama distopijskih prizora, između ostalog, i kuća devastiranih tijekom rata. Tu su i kuće povratnika, parcijalno obnovljene dobivenim nekvalitetnim materijalima. Svakako je najveća ironija nova cesta, djelomično izrađena od troske, koja vodi do crnog brda. Mislim da je ta priča snažna metafora našeg društva.
*Lana Stojićević, Crno brdo, 2015.
Izložba Fasada Lane Stojićević otvorena je do 12. siječnja 2019. u Galeriji VN i može se pogledati od ponedjeljka do petka od 8 do 20 sati te subotom od 8 do 14 sati.
Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Lani Stojićević na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
