*U seriji intervju koje ćemo na Vizkulturi objaviti krajem 2016. i početkom 2017. godine, predstavljamo najmlađe snage domaće arhitektonske scene – biroe, pojedince i kolektive koje čine friško završeni arhitekti koji su na početcima svojih karijera već ostvarili zapažene uspjehe.
B!RO je jedan u nizu novih ureda na hrvatskoj arhitektonskoj sceni koji čine trojac Dora Lončarić, Saša Košuta i Mario Kralj. Donedavni studenti zagrebačkog studija arhitekture u kratkoj su suradnji počeli polagano, ali sigurno ostavljati trag na našoj sceni kako sa suradnjom s velikim uredima, tako i sa zapaženim rezultatima na natječajima. Tako se B!RO u nepune dvije godine istaknuo realizacijama triju scenografija, ozelenjavanjem krova Iblerovog nebodera te čak s četiri nagrade na natječajima. Što kažu o stanju u struci, njihovom radu te pogledima na budućnost pročitajte u nastavku.
► Kako ste počeli surađivati? Po prezimenima bi se reklo da ste, kao i velik broj arhitektonskih timova koji započinju raditi skupa, bili u istoj grupi na fakultetu? 😀
Dora Lončarić: Istina! Saša i Mario su bili u istoj grupi, a ja u susjednoj. Tijekom faksa, već na drugoj godini, Saša i ja smo počele surađivati na raznim natječajima, a s Marijem smo se udružile na projektu prve scenografije za predstavu koja je uslijedila nekoliko godina kasnije..
Mario Kralj: Najvažniji susret je bio na iscrtavanju mog diplomskog rada. Odmah nakon obrane rada, doslovno idući dan, počeli smo raditi zajedno, a mjesec dana kasnije smo odradili i prvi zajednički natječaj, uređenje Ulice Ljerke Šram u Zagrebu. Tada smo odlučili da nastavljamo zajedno i da gradimo B!RO.
► Vaši prvi poznatiji radovi su scenografije za predstave. Kako je došlo do te suradnje i kako je ona izgledala?
Saša Košuta: Kroz privatni afinitet svakog od nas za teatrom rodila se ideja da upišemo izborni predmet Scenografije na Akademiji dramskih umjetnosti. Zahvaljujući suradnji Af-a s ADU, ubrzo smo pod vodstvom prof. Lacko dobili prvi zadatak scenografije za predstavu Ilijada u klasi Dolenčić.
► Kakva su vam iskustva iz scenografskih angažmana? Od početka surađujete s redateljem ili samo scenografijom ispunjavate zahtjeve predstave koja je već “osmišljena”?
Dora Lončarić: Od početka smo sudjelovali na probama. Zanimljivo je promatrati proces kako nastaje predstava i kako se razvija, ali još je zanimljivije u tome uočavati arhitektonske i prostorne teme – kretanje kroz prostor, događaj u prostoru, atmosferu scene.
► Mislite li da scenografija mladim arhitektima može poslužiti kao sasvim dobar ulazak u dosta kompleksniju struku, i koliko je vama taj angažman pomogao?
Dora Lončarić: Scenografija je dobar početak, zadatak je jednostavan, a opet se može osjetiti kako je surađivati s puno drugih ljudi različitih struka, želja i ideja. Najljepši dio zadatka je brza realizacija, jer se ideje odmah uprostore! Na faksu projekti ostaju na papiru, što je problem arhitektonske edukacije, mislim da bi tijekom edukacije svaki student trebao izvesti nešto u mjerilu 1:1.
Mario Kralj: Nama je taj scenografski angažman najviše pomogao u vježbanju timskog rada, organizaciji, podjeli, na kraju i povjerenju između nas troje – ipak treba uzeti u obzir da nam je to prvi projekt koji radimo zajedno koji se odmah izvodi i gdje poprilično neiskusni vodimo to ‘malo’ gradilište.
*Projekt smo na Vizkulturi predstavili OVDJE
► Nakon prvih angažmana vaš je razvoj krenuo očekivano, a to je osvajanje nagrada na natječajima. Mislite li da su natječaji i dalje najbolji način afirmacije mladih arhitekata i kako komentirate dosta manju izlaznost studenata na natječaje u odnosu na prije desetak godina?
Saša Košuta: Još kroz studentske dane krenuli smo s razradom prvih natječajnih radova, koji su možda bili manje vrednovani od strane žirija nego danas, ali za nas je to bilo itekako važno iskustvo. Stekli smo vještinu rada u zadanom roku, preciznost prezentacije zamisli ‘napismeno’ te ono najbitnije – razina međusobne suradnje gdje svačije propitivanje nadopunjuje početni koncept sve do konačnog postava svih aspekata projekta.
Dora Lončarić: Nisam sigurna da je “očekivano” dobra riječ! Natječaji su brži način afirmacije mladih arhitekata u odnosu na realizacije, ali vrlo je bitna i afirmiracija gradnjom! Ne znam koja je situacija bila prije desetak godina, ali čini mi se da se u zadnjoj godini znatno povećao broj studenata i mladih arhitekata koji rade natječaje. Primjerice, na natječaju za uređenje prostora zapadno od palače Zakmardy u Varaždinu, od 42 pristigla rada, sve nagrade su pokupili mladi timovi ili studenti. Neki dan su izašli rezultati natječaja za rekonstrukciju i sanaciju bivše zgrade DTR-a, drugu i treću nagradu su također osvojili mlađi kolege.
Mario Kralj:… teško nam je komentirati stanje od prije desetak godina – tada smo tek završili osnovnu školu ☺
*1. nagrada na natječaju za Uređenje ulice Ljerke Šram / Projekt smo na Vizkulturi predstavili OVDJE
► Kako vam se razlikuje pristup radu na natječaju na natječaju od rada na “naručenom projektu”?
Saša Košuta: Kod ‘naručenog projekta’ postoji stalno prisutan feedback samog naručitelja, te se projekt razvija upravo u komunikaciji i dosluhu s investitorom. Na razradi natječajnog rada je postavljena ideja iskaz isključivo naših međusobnih uvjerenja, bez prisutnosti vanjskih korekcija. Međutim, nećemo skrivati da često treba znati podnijeti veću kritiku unutar našeg tima, nego što je kasnije teže opravdati svoj stav i mišljenje pred investitorom. Kroz međusobno preispitivanje, pokušavamo izgraditi kvalitetniji odgovor na zadatak, te smo utoliko i sigurniji u konačni ishod rješenja.
Mario Kralj: Natječaji su nam još uvijek najbolji treninzi našeg zajedničkog stvaranja. Koliko u početnim fazama rada na natječaju vodimo žustre rasprave, toliko u završnim fazama, pritisnuti rokovima, nemamo vremena međusobno uskladiti sve korake i odluke, nego svatko preuzme neki dio imajući na umu da stvaramo jedan zajednički rad. Često se iznenadim koliko zapravo i stvorimo jedinstven rad, iako nismo imali vremena prodiskutirati sve odluke. Kod naručenih projekata ima puno više stepenica provjere i usklađivanja, međusobno i sa investitorom, koje vode k cilju.
1. nagrada na natječaju za uređenje prostora zapadno od palače Zakmardy u Habdelićevoj ulici u Varaždinu / Projekt i rezultate natječaja pogledajte na linku
► Što mislite o krizi natječaja u našoj struci? U posljednjih desetak godina mnogo se govorilo o neskladu između provedenih natječaja te neizvođenja ili drukčijeg izvođenja nagrađenih radova (recentni slučaj s labinskom knjižnicom) Brine li vas da bi se vaše neiskustvo moglo iskoristiti u razradi i izvođenju?
Saša Košuta: Riječ kriza je višeznačna problematika kada govorimo o tematici arhitektonskih natječaja. Kao prvo, arhitektonski natječaji su postali ustaljeni fenomen u načinu rada jedne struke. Voljni smo priložiti gotov višetjedni rad određenog stručnog tima bez osigurane kompenzacije te, dapače, ako mogu biti iskrena, živimo od tog drive-a iščekivanja rezultata!
Mario Kralj: Rad se svakako kompenzira i kroz stečeno iskustvo ili odrađene suradnje koje će otvoriti neke nove prilike. Taj segment je važan nama, početnicima. Ali s ovo malo iskustva kroz koje smo prošli, svjedočili smo i drugim kriznim pitanjima oko natječaja. Krajnji cilj svakog natječaja – realizacija, je često izigran. Natječaji su nekad igrokazi da bi se zadovoljile norme i propisi, ili osobni/politički ciljevi zanemarujući prostor i uključivanje javnosti zbog kojih se i provode. Manje nas brine naše neiskustvo, više nas brinu procesi provedbe i okolina u kojoj djelujemo.
Dora Lončarić: Još jedan problem je nedostatak strategije za izvođenje natječanih projekata. Mnogi su natječaji raspisani i provedeni, a kvalitetni nagrađeni natječajni radovi se nakon završetka natječaja spremaju u ladice i tamo ostaju.
2. nagrada na natječaja za uređenje Parka 12 branitelja sa spomen obilježjem u Lepoglavi/ Projekt i rezultate natječaja pogledajte na linku
*Klikom na jedan vizual otvara se cijela galerija
► Ostvarili ste nekoliko suradnji s 3LHD-om pa pretpostavljam da vam suradnja “s velikima”, natezanje s investitorima i izvođenje nisu više strani. Kako se svi navedeni odnose prema vama s obzirom na godine? Kakva je po vašem mišljenju pozicija mladih arhitekata u struci?
Dora Lončarić:Zasada nismo imali problema zbog godina u struci. Prvi put kad se pojaviš na gradilištu malo te čudno gledaju, ali kada se prepozna znanje, profesionalnost i angažman – nema problema! Tako prolaze i suradnje s “velikima”; s 3LHD-om imamo samo pozitivna iskustva – kod njih, ako je ideja dobra, argumentirana i kasnije razrađena, potpuno je nebitno koliko godina imaš.
Mario Kralj: Naše godine i iskustvo su očiti, ne skrivamo to, ali smo naučili da je najgluplje bojati se postaviti neko pitanje. Više-manje pametno pitanje, jasno izražene želje i ciljevi za sada su uvijek pozitivno pokrenuli stvari. Ima dosta arhitekata naše generacije koji su krenuli samostalno raditi pa mi se čini da je scena živnula. Stvoreni su uvjeti da svatko ovisno o svojim mogućnostima, naporima i željama može doći do ugodnog i dobrog radnog mjesta.
*Projekt ozelenjavanja krova Iblerovog nebodera
*Projekt pogledajte na linku
► I za kraj, jedni ste od rijetkih mladih profesionalaca koji su i dalje u Hrvatskoj. Kolege nam sve više odlaze raditi ili dalje studirati vani, dok neki nakon svakih izbora ili referenduma prijete odlaskom iz zemlje. Je li vam Hrvatska dobro mjesto za život i rad? Pronalazite li u našem društvu više inspiracije ili frustracija? Uspijevate li samostalno živjeti od arhitekture ili roditelji i dalje ulijeću?
Saša Košuta: Tijekom stručne prakse na studiju smo imali mogućnost iskusiti život i rad van okvira Hrvatske. Ujedno smo nadopunili praksu radom i u domaćim uredima. Uspoređujući ta dva ‘svijeta’ iskreno moramo reći da se ne razlikuju značajno! Svugdje je bilo više ili manje zanimljivih projekata, perioda stagnacije ili perioda hiperzaposlenosti. Uspoređujući mjesečnu zaradu, razlika je onolika koliko se razlikuju i sami troškovi života. Sfere interesa i teme razgovora su podjednake i među Hrvatima, Nizozemcima ili Amerikancima. Neizostavno je napomenuti razinu organiziranost i discipliniranost ‘vanjskog svijeta’, ali nisam sigurna da je ‘naš kraj’ spreman za takvu preobrazbu.
Mario Kralj:: Usprkos svim boljkama, mi smo nakon nepune godine zajedničke suradnje dosegli nivo financijske samostalnosti. I nismo iznimke. Nekolicina kolega s generacije krenula je istim putem, te u konačnici vjerujemo da zaista živimo u periodu mogućnosti. Imaš mogućnost suočiti se s problemima i boljkama koje te snađu po putu ili naprosto bježati od njih i živjeti u uvjerenju da je svugdje drugdje bolje.
Dora Lončarić:U konačnici, vjerujemo da se mnogi neće složiti s našim viđenjem okolnosti koje nas okružuju, ali nadamo se da svojim upornim radom i rezultatima koje postižemo imamo pravo tako razmišljati.
*B!RO – Mario Kralj, Dora Lončarić i Saša Košuta
Razgovarao: Frane Dumandžić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr možete pronaći na linku)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
