Potencijalne uloge, mogućnosti i sudbina vizualne umjetnosti u današnjem svijetu, opterećenom generalnom prevlašću slike, neupitno se nalaze pred velikim izazovom; krajolici naše suvremenosti obilježeni su posvemašnjim kolapsom univerzalnih vrijednosti, pa su riječi poput “katastrofa” i “kriza” (ekološka, humanistička, ekonomska, politička…) postale dominantnima u javnom diskursu, dok u medijaciji ovih poruka veliku ulogu imaju i vizualni sadržaji. I dok s jedne strane zbog multiplikacije slikovnih materijala dolazi do opće banalizacije slike i njezina značenja, s druge strane novi mediji poput videoigara i LARP-a, koji se sve češće prisvajaju u umjetničkim praksama, te hibridna transmedijalna područja otvaraju novo polje promišljanja vizualne kulture i njezinih emancipatorskih mogućnosti.
S mladim kustosom Lovrom Japundžićem, koji je – uz kustosice Anu Kovačić i Leu Vene – dio tročlanog kustoskog tima što je osmislio i realizirao ovogodišnji program Galerije Močvara, razgovarali smo upravo o ovim temama. Tematski koncipiran oko ideje katastrofe u labilnom međuprostoru između aktualne stvarnosti, obilježene tenzijama i nesigurnostima, te imaginiranja novih modela suživota i zajedništva, program Galerije Močvara ove godine odvija se pod krovnim nazivom Collapse on Hold. Pauza, odnosno “čekanje”, pritom je shvaćena ne kao pasivna pozicija, već kao prilika da – unutar sveopće distorzije postojećeg sustava – potražimo alternativne mogućnosti za restrukturiranje svijeta u kojem živimo. Na samom kraju godine, dok se ovogodišnji program u Močvari primiče svom zaključku, uzeli smo jednu takvu “pauzu” kako bismo porazgovarali o nihilizmu i holizmu, distopiji i realitetu, o kontradikcijama suvremenosti, ali i o plesu i glazbi kao čimbenicima mobilizacije kolektiviteta, dotičući se pritom Lovrinih raznovrsnih interesnih sfera.
*Lovro Japundžić / foto: Matej Jurčević
► Distopijski diskurs o “kraju svijeta”, predstojećoj katastrofi i nepovratnom srljanju čovječanstva prema vlastitoj propasti posljednjih godina postao je jednom od dominantnih tema i u vizualnoj umjetnosti. Ovogodišnji program Galerije Močvara, koji si koncipirao s kustosicama Anom Kovačić i Leom Vene, bavi se upravo idejom katastrofe na pomolu (Collapse on Hold). Međutim, temi ste prišli iz nešto drugačijeg, ne toliko pesimistički-nihilističkog kuta, već “tragajući za alternativom, pomirbom ili spasom”. Kako ste koncipirali program i što se sve ove godine unutar njega odvijalo u Galeriji Močvara?
Lovro Japundžić: Trudili smo se odabrati temu koja će biti dovoljno široka, a opet dovoljno aktualna, pa smo ovim programom pokušali obuhvatiti slojeve realnosti kojih se u vremenu krize najviše dotičemo: tehnološke, prirodne i društvene. Umjetnici/e koje smo odabrali u svojim radovima pokazuju različite taktike otpora koristeći neke već postojeće resurse na kreativne načine. Željeli smo izbjeći pritisak inovacije i stvaranja vizije daleke budućnosti; odlučili smo prije svega ostati ukorijenjeni u sadašnjosti, i istražiti koje su alternative unutar već postojećih struktura. U ideji ovog cjelogodišnjeg programa nalazi se pitanje kako neke očekivane teme – poput ekološke katastrofe – spojiti s manje ekskluzivnim, mikro fenomenima kao što su rave zajednica ili emocionalni burnout kao intimno stanje kolapsa, stavljajući ih pritom unutar okvira spomenute krovne teme. Čini mi se da do neke mjere program ipak jest nihilistički, budući da element pomirbe s realnošću u određenim radovima postaje vidljiv kao iščekivanje svojevrsnog kraja.
Ove je godine program sadržavao dvije grupe izložbe, Dance with the Devil i Rave Voyeur, prostorno-ambijentalnu instalaciju Sava Ekspres, trodnevnu konferenciju Play Co na kojoj smo se bavili odnosom umjetnosti i LARP-a, a godinu završavamo sredinom prosinca još jednim radioničkim formatom. Taj je program osmislila Lea Vene i nastavak je njezine suradnje na R-Lab kolegiju na Royal Institute of Art u Stockholmu. Program Galerije Močvara u idućoj godini nastavit ćemo koncipirati Lea i ja, a također ćemo se fokusirati na jednu temu koju ćemo razraditi kroz pet projekata.
*Play Co – Billy Bultheel i Alexander Iezzi: “Hunting Machine” / foto: Matej Jurčević
*Play Co – Najbolja / foto: Matej Jurčević
*Play Co – Mario Mu: “Confessional Stage Diving” / foto: Matej Jurčević
► Nihilizam je termin koji doista obilježava našu suvremenost; naša je generacija izrazito pod utjecajem osjećaja bespomoćnosti i nemogućnosti direktnog utjecaja na odluke koje se tiču i osobne, ali i kolektivne pozicije, a generalno urušavanje univerzalnih vrijednosti dovelo je do prevladavanja letargije. Vidiš li to kao generacijsku stvar, i jeste li to pokušali u nekim radovima naznačiti?
Lovro Japundžić: Kao Internet generacija postali smo generalno ironični i sarkastični u pristupu realnosti, a ta depolitizacija često je kritizirana u umjetnosti, kao što je to primjerice artikulirao kustoski kolektiv DIS u kocepciji Berlinskog bijenala 2016. Glavna krtika usmjerena je prema kustosima koji radi svog parodiranja, groteske i digitalnog nihilizma ispadaju neosjetljivi za stvarne probleme. Vjerujem da je bilo radova čija je iskrenost i namjera upitna, ali to bijenale svjedoči o promjeni konteksta u kojem gledamo umjetnost i taktika koje se pritom koriste. Posljednje desetljeće obilježeno je razmjenom ekonomskih principa između korporativnog i umjetničkog svijeta; self-branding i hiperprodukcija postaju imperativi prilikom akumuliranja kapitala. Za ostvarivanje zacrtanih ciljeva nerijetko se koriste komercijalne strategije online kulture koje omogućuju vidljivost i relevantnost. Mislim da je zanimljivo promatrati tu translaciju i da je berlinsko bijenale bilo šok jer je predstavljalo kulminaciju višegodišnjeg fetišiziranja konzumerizma, čiji je produkt nova ikonografija koja prisvojene slike obrće i intenzivira. To možda djeluje naivno i nihilistički, ali ne smatram da radi toga gubi svoj kritički potencijal. S nekim umjetnicima koji su tamo izlagali i sam sam radio, a u njihovim radovima do izražaja dolazi neopterećenost i beskompromisnost koje vidim kao pozitivne kvalitete. Tako sam, recimo, na izložbi Rave Voyeur izložio rad Anne de Vriesa, koji je bio dio toga bijenala; on u radu nalik promotivnom videu prikazuje kako i u kojoj je mjeri moguće postići emancipaciju u artificijelnom ambijentu komercijalnih elektronskih festivala.
► Kako se međuodnosi ekologije, politike i umjetnosti isprepliću na primjeru radova uvrštenih u Collapse on Hold?
Lovro Japundžić: Čini mi se kako je ispreplitanje ovih odnosa vidljivo u većini radova aktualnog programa. Najbolji primjer možda je prva ovogodišnja izložba Dance with the Devil koja progovara o emocionalnom burn-outu stavljenom u distopijski ambijent ekološke katastrofe. Dio izložbenog postava bila je demo verzija videoigre Tee i Marte Stražičić u kojoj se umjetnice poigravaju estetiziranjem otapanja ledenjaka, istovremeno problematizirajući uzaludnost sistema umjetničke produkcije, kojem i same pripadaju. Njihov “endless runner game” postaje metafora za umjetnika-poduzetnika koji juri od projekta do projekta u beskonačnom loopu. Odnos ekologije i politike polazište je instalacije Sava Ekspres Dine Belamarića i Dafne Berc koji tok rijeke Save koriste za ilustraciju gradskih kontradiktornosti. Također, prostorom Save, prirodnim silama i riječnim tokom nastavljamo se baviti i u radioničkom programu Marvels and Catastrophes u sklopu kojeg polaznici kroz terensku šetnju prikupljaju materijale za stvaranje zajedničkog leksikona, svojevrsnog priručnika za neizvjesnu situaciju u kojoj živimo. Čitava je radionica zamišljena kao igra suočavanja s vlastitom bespomoćnošću i komentar na transformacije današnjeg prirodnog/životnog okruženja.
*Dance with the Devil – Ittah Yoda / foto: Matej Jurčević
*Dance with the Devil – Schwestern Sisters / foto: Matej Jurčević
*Dance with the Devil / foto: Matej Jurčević
► Unutar ovog programa kurirao si izložbu Rave Voyeur, koja tematizira rave/clubbing kulturu. S obzirom na povijesni razvoj techno kulture kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih, kada je rejvanje bilo i način prenošenja političkih poruka (pa su se u Britaniji, primjerice, održavali rave protesti protiv tačerizma, a u Berlinu je techno pokret nakon pada Zida učinio mnogo za ponovno ujedinjenje podijeljenog grada, pružajući osjećaj posvemašnje slobode), može li i danas ova supkultura (p)ostati nositelj šire političke i društvene poruke?
Lovro Japundžić: Ideja ravea je sa mnom već neko vrijeme, budući da sam se njome bavio i tijekom studija sociologije. Moj diplomski rad ticao se te teme i možda je čak na neki način preduhitrio sveprisutnu muzealizaciju ravea. U tom sam radu istraživao jesu li na današnjoj sceni vidljivi tragovi supkulturnog kapitala, odnosno možemo li govoriti o distinkciji identiteta i položaja pojedinca na različitim tipovima partija. Zaključak je kako su elementi izvorne rave kulture homogenizirani, ali da većina rituala, kao i razina tolerancije, ostaje vidljiva i danas. Rave Voyeur nastavak je istraživanja ideje kolektiviteta te mogućnosti postizanja zajedništva na takvom tipu događanja. Na izložbi sam na dva kata dvorane Jedinstva okupio radove četvero umjetnika koji fenomenu ravea pristupaju iz suvremene perspektive, otkrivajući vlastito iskustvo sudjelovanja na partijima. Element voajerizma posebno je bitan, budući da se radi o uglavnom skrivenoj, noćnoj zajednici, na koju ova izložba pruža pogled iznutra jer su umjetnici i sami sudionici te kulture.
Dok Anne de Vries tom fenomenu pristupa pomalo apolitično, eksplicitno najpolitičniji na cijeloj izložbi je Bogomir Doringer sa svojim dugogodišnjim istraživanjem koje je rezultiralo radom I Dance Alone, kao i serijom evenata pod nazivom Dance of Urgency. Doringer ples tumači kao alat otpora i rješavanja širih društvenih napetosti. Ples je prema njemu oslobađajuće iskustvo koje u kolektivnoj koreografiji ostvaruje potencijal šireg društvenog otpora. Na izložbi sam također obuhvatio i umjetnike koji istražuju element solidarnosti u nešto manjem mjerilu, poput Line Kovačević koja je vlastite snimke privatnih partija mobitelom, dakle vlastitu intimnu arhivu, izložila u prostoru WC-a dvorane Jedinstvo, budući da su i sami ovi partiji nastajali kao svojevrsne improvizacije u kupaonicama. Umjetnica Hannah Rose Stewart na izložbi je predstavila svoju introspektivnu poeziju i skulpturu, vraćajući fokus na individualno iskustvo, a ne iskustvo mase kao što to promatraju de Vries i Doringer. Izložba kao cjelina ne pokušava valorizirati rave kao politički fenomen, već emancipaciju zadržava na osobnoj razini.
*Rave Voyeur / foto: Matej Jurčević
*Rave Voyeur – Bogomir Doringer: “I Dance Alone” / foto: Matej Jurčević
*Rave Voyeur – Lina Kovačević: “Ritual Shave in a Club Tent” / foto: Matej Jurčević
► Uz glazbu i klupsku scenu i inače si vezan, prvenstveno svojim angažmanom u kolektivu Živa muzika, koji organizira glazbene događaje. Što možeš reći o toj sceni danas? Postoje li neke poveznice s vizualno-umjetničkom sredinom?
Lovro Japundžić: Živa muzika je pokrenuta na inicijativu Ivne Franić, kojoj smo se pridružili Goran Koletić, Iva Maria Jurić, Nino Popović i ja, a u šest godina rada bavili smo se istraživanjem eksperimentalnih i inovativnih pristupa suvremenoj klupskoj glazbi, istovremeno osvješćujući njezin politički potencijal. Počeli smo se baviti time zbog nezadovoljstva koncertnom ponudom, pa smo isto tako i uređivanjem emisije na Radiju Student publiku nastojali senzibilizirati, odnosno upoznati sa suvremenim strujanjima u ovome polju koje smo smatrali bitnima, poput sveprisutne dekonstruirane klupske glazbe i modernog grimea, a bili smo i jedni od prvih koji su u Hrvatskoj puštali trap na partijima, što je danas metastaziralo u mnogo komercijalnije prostore. Svojim smo božićnim partijima, koji su se zvali PU$$Y-A$$ NIGGΔZ, pokušavali tu “čudnu” klupsku kulturu dovesti u Zagreb. Znali smo biti i ozbiljni, ali smo isto tako voljeli koristiti pop elemente na kreativne načine i bez srama, pokušavajući kombinirati visoku i nisku kulturu. Otuda i samo ime – Živa muzika – koje je dvoznačno: s jedne strane muzika kao “živa” stvar, a s druge strane sintagma koja označuje zabavnu muziku i konotira jedan sasvim drugačiji žanr i kulturu.
U samoj organizaciji događanja pokušali smo zadržati holistički pristup, pa smo naglasak stavili i na vizualni aspekt. Tijekom godina ostvarili smo brojne suradnje s domaćim dizajnerima, a petogodišnji presjek nastalih plakata objavila je i Vizkultura. S vremenom su nam od klasičnih klupskih večeri postajali mnogo zanimljiviji audio-vizualni performansi, a kao jedan od highligtsa izdvojio bih nastup Elysie Crampton, koju smo u Zagreb doveli 2016. u njezinom “up-and-coming” momentu, a koja je predstavila svoj audio-vizualni performans Dissolution of the Sovereign, objedinjujući sve ono što mi najviše volimo – live izvedbu, DJ produkciju i vizualnu komponentu. Elysia je razvila jako zanimljiv spoj dramaturgije glazbe, video projekcija i recitacije, a u tim raznovrsnim medijima obrađuje neka od ključnih društveno-političkih pitanja današnjice, od nasilja nad trans-tijelima, pa do kolonijalizma i odnosa moći.
Što se tiče današnje situacije, mislim da su vizualna i glazbena scena bliže nego ikad, o čemu svjedoči i to da umjetnici poput Jona Raftmana, Wolfganga Tillmansa i Eda Atkinsa surađuju s eksperimentalnim glazbenicima kao što su Lorenzo Senni, Powell ili Oneohtrix Point Never, producirajući AV-friendly nastupe spremne za galerijske i muzejske prostore, što je istovremeno i nevjerojatno zanimljivo, ali i demotivirajuće za naš rad, jer je tradicionalno poimanje uloge promotora dovedeno u pitanje.
*Živa muzika – Lotic / foto: Karla Jurić
*Živa muzika – Cakes Da Killa / foto: Karla Jurić
*Živa muzika – Gazelle Twin / foto: Karla Jurić
*Živa muzika – Laurel Halo / foto: Karla Jurić
► Spomenuo si ulogu dizajna u stvaranju totalnog kulturnog proizvoda, a za program u Močvari tijekom cijele ste godine surađivali s dizajnerom Darijem Devićem. Kako vizualni identitet programa Collapse on Hold korespondira s činjenicom da živimo u vremenu kada su komunikacijske mogućnosti slike potpuno nezamjenjive?
Lovro Japundžić: Kada smo se odlučili na redizajn vizualnog identiteta, pozvali smo Darija, budući da smo s njime sigurni da će posao odraditi na razini, a tek smo kasnije shvatili da je Dario i s Kontejnerom surađivao u ranim danima Galerije Močvara, pa se nekako zatvorio krug. Dario je osmislio odlično rješenje, prilagođeno našim potrebama, i sretan sam što kaže da je to njegov najuspjeliji projekt ove godine. Poigrao se izgledom plakata i tiskanih materijala u digitalno doba, odnosno nastojao je pronaći način kako spojiti to dvoje. Za sve je materijale koristio jedan glavni vizual iz kojeg je izrezivao dijelove za različite inačice vizuala – za cover FB eventa, za Instagram, Instagram story itd. Zato većina vizuala ima niz nekih apsurdnih i repetitivnih elemenata, budući da je zbog izrezivanja na neki način nepredvidivo koji će segment doći “na red”. Na svakom deplijanu su iscrtane oznake, tako da se vizuali mogu izrezati i ručno.
*Posteri koje je Dario Dević izradio za ovogodišnji program Galerije Močvara
► Imao si priliku raditi u više različitih prostora. Kako pristupaš prostoru u odnosu na koncept i radove koje pokazuješ? Kako donosiš odluke o postavu i na koji način sam izložbeni prostor pridonosi izložbenoj cjelini?
Lovro Japundžić: Prilikom rada na programu u Galeriji Močvara, prostor smo nastojali promatrati kao jedan veliki playground, a pritom nam je u ovom slučaju na raspolaganju i tehnička oprema kakve nema u manjim nezavisnim galerijama u gradu, što naravno otvara mnogo novih mogućnosti. Trudili smo se aktivirati sve prostore koji su nam bili na raspolaganju, čak i neke koji dotad nisu bili korišteni za izložbe, a iduće godine planiramo u tom smislu otići i korak dalje.
Mislim da prostor nesumnjivo predstavlja ključan element, on često postaje polazište za rad pa mnogi umjetnici daju svoje prijedloge tek nakon što pogledaju prostor. No, u nadolazećoj sezoni očekuje se rekonstrukcija Jedinstva, pa smo primorani tražiti malo fleksibilnije formate, koje će biti jednostavnije izložiti i na drugim lokacijama, u slučaju da ih zapadne period rekonstrukcije.
Radio sam uglavnom u različitim nezavisnim izlagačkim prostorima i galerijama, ali sam tek ove godine kurirao svoju prvu klasičnu white cube izložbu, što je vjerojatno bio šok za žiri koji me zajedno s Galleri Image u Aarhusu odabrao na temelju mog dotadašnjeg portfolia. Međutim, za mene je to predstavljalo izazov – vidjeti mogu li naprosto “slike ovjesiti o zid”. Budući da se radilo o izložbi fotografija, zaključio sam da nema smisla nametati radovima određene ekstravagancije u postavu, “tjerati” ih da izlaze iz okvira i pretvaraju se u instalaciju, a bez neke stvarne potrebe.
► Kada već govorimo o prostoru, bitno je dotaknuti se i instalacije Sava Ekspres Dina Belamarića i Dafne Berc, koja je izložbeni prostor Galerije Močvara na neki način proširila na okolni prostor rijeke Save i njezine obale.
Lovro Japundžić: Tako je, crna kocka Jedinstva u ovom je slučaju postala nasukani brod, a zidovi “Pogona” glumili su prozorske okvire broda. Ove godine to je bila vjerojatno najambicioznija nova produkcija, budući da se radila “from scratch” – od istraživanja, preko snimanja, pa do postava. Dino i Dafne su zaista zaplovili Savom, u suradnji s Kajak klubom Zagreb, a zatim su rezultate svog plovećeg istraživanja, koje je uključilo rutu od napuštene Sveučilišne bolnice do Mosta mladosti, interpretirali putem performativnog čitanja koje je pratilo video projekciju plovidbe. S tim radom bavili smo se pozicijom na kojoj se nalazimo, odnosno marginalnim zagrebačkim prostorom uz rijeku Savu. Pokušali smo prikazati taj zapušteni prostor, prepušten propadanju, i njegov neiskorišteni potencijal – u prepoznavanju tog problema prisutan je element nihilizma o kojem smo već govorili.
*Dino Belamarić i Dafne Berc: “Sava Ekspres” / foto: Matej Jurčević
► Prošle si godine u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević kurirao izložbu Walkthrough umjetnika Maria Mua, koja je tematizirala mogućnosti pronalaženja alternativnih odnosa u videoigrama i LARP-u (igrama igranja uloga), nudeći kontra-odgovore na dominantne hijerarhije odnosa kakve često nalazimo u videoigrama (a koji reproduciraju stvarnu društveno-političku hegemoniju kapitalizma). Mogu li videoigre i LARP biti prostor imaginiranja jednog drugačijeg svijeta i drugačijih vrsta zajednica? I koji je potencijal tog medija u umjetničkim praksama?
Lovro Japundžić: Mario me uveo u svijet LARP-a i igranja uloga, a našu smo suradnju nastavili i ove godine na eventu Play Co u Galeriji Močvara, kada smo pozvali desetak stranih gostiju i jedan domaći kolektiv, Najbolja. Oni su kroz različite programe – radionice, performanse, projekcije i predavanja – pokušali prikazati širinu mogućnosti korištenja metode LARP-a. Zanimljivo je da ta igra ne briše identitet sudionika, već nastoji pokazati koliko smo ograničeni naučenim obrascima ponašanja; na neki način ona nastoji “hakirati” te naučene identitete. Mislim da videoigre i igre igranja uloga mogu istovremeno biti i jako atraktivna estetska gesta, ali i dobro polazište za političko istraživanje. Ovi mediji možda doista pružaju fantaziju da budemo netko drugi, ali ujedno reflektiraju autoritativan svijet u kojem živimo. Smatram da je to odličan alat o čijoj popularnosti svjedoče brojne današnje indie videoigre, a kojima je na domaćoj sceni posebno posvećen Srđan Laterza.
S druge strane, zanimljiva mi je situacija suočavanja komercijalnih macho gamera i dizajnera videoigara s nezavisnom scenom, što i Srđan u svom konferencijskom programu nastoji postići okupljanjem gamera, dramaturga, dizajnera, umjetnika, kustosa i pripadnika alternativne umjetničke scene, ali nisam siguran koliko razumijevanja postoji između te dvije strane. Taktike “pravih” gamera danas prisvajaju umjetnici, a između te dvije strane lako može doći do nerazumijevanja. Naime, kada se koriste u umjetničkom mediju, videoigre su u mnogo većoj mjeri utemeljene na realnosti i njezinoj kritici nego na stvaranju fiktivnih svjetova, baš kao što LARP-eri ne žele nikakav doticaj s realnosti, dok umjetnici koji koriste metode LARP-a u svom radu nastoje stvoriti direktnu poveznicu upravo sa stvarnošću.
*Mario Mu: “Walkthrough” / foto: Luka Kedžo (desno)
► Dio si kustoskog tima festivala Organ Vida, koji je ove godine ušao u prekretnicu. Što pripremate za sljedeće, 11. izdanje festivala?
Lovro Japundžić: Dio sam Organa Vida od 2018., što je ujedno bila i godina kada se dosadašnji tim posljednji put okupio, prije odlaska direktorice Marine Paulenke. Tako smo Luja Šimunović, Klara Petrović, Lea Vene, Barbara Gregov i ja od suradnika postali voditelji, a u startu smo odlučili festival u potpunosti kolektivno stvarati, koliko god je to moguće. Svatko će, dakako, dobiti svoje zaduženje, no tražimo međusobno odobravanje i razumijevanje za sve što predlažemo.
Iduće godine festival će se održati u lipnju, umjesto u rujnu (kao dosad), a centralna lokacija ostat će zagrebački Muzej suvremene umjetnosti. Zadržat ćemo strukturu koju je postavila Marina, pa će središnji dio festivalskog programa činiti grupna izložba čijih će deset sudionika biti odabrano putem javnog poziva. Izložba će i dalje biti tematski određena, a ta će tema prožimati i ostatak festivalskog programa, dodatno proširenog izložbama po centru grada. Festival ćemo nastojati prilagoditi svojim interesima, pa ćemo medij fotografije pokušati proširiti koliko je to moguće, trudit ćemo se da bude uključen i video art, instalacije, ali ćemo poštivati nasljeđe festivala i činjenicu da je Organ Vida primarno ipak fotografski festival.
U nadolazećem izdanju bavit ćemo se igrom virtualnog i stvarnog te pomicanjem granica estetike; zanima nas slika koja nije izravno politična (što je postao svojevrsni trend u festivalskoj kulturi), pa pokušavamo ne baviti se politikom eksplicitno: krećući od estetike, dotaknuli bismo se i kritike. U samostalnim izložbama problematizirat će se sredstva kontrole tijela, kako vlastitog, tako i tuđeg, te tražiti odgovor na pitanje kako korištenje tehnologije može razotkriti fobije vezane uz ljudsko tijelo. Također, predmet našeg interesa bit će i slika koja koketira i s mainstreamom, primjerice s modnom fotografijom, čime ćemo se također baviti kroz prizmu estetike.
Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Lovri Japundžiću na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
